Izvorni znanstveni članak

Udisanje prašina koje uzrokuju pneumokonioze

C.N. Davies ; Medical Research Council, Environmental Hygiene Research Unit, London

Sažetak

Prašine, koje uzrokuju pneumokonioze. treba da budu netopljive ili vrlo slabo topljive. Takve prašine djeluju na tri načina: 1. stimuliraju rast fibroznog tkiva (kvarc), 2. mehanički ozljeđuju stijenke bronhiola (azbest) i 3. nagomilavaju se u velikim količinama u limfnom sistemu i čitavim plućima (inertne prašine). Najdjelotvornija veličina čestica zavisi od raspodjele veličina čestica prašina, koje udišemo, ali je najvjerojatnije, da je negdje u području oko 0.5 mikrona. Rudar, radeći u atmosferi, koja sadržava 600-700 čestica na 1 cm3 veličine 0,2-60 mikrona, udiše oko 75 g prašine na godinu, ali samo oko 10 g na godinu ude u plućne alveole. Najveći dio te prašine prihvate Fagociti i transportiraju do cilijarnog epitela, otkuda se ta prašina izbacuje. Međutim, mali dio te prašine ne ide tim putom, nego odlazi u limfni sistem. Autor misli, da se to skretanje u limfni sistem može rastumačiti pomoću brzine, kojom čestice dolaze u alveole. Ako je brzina malena, kapacitet fagocita će biti dovoljan da se svaka čestica transportira do cilijarnog epitela; ako je brzina ulaženja čestica u alveole velika (ekspozicija vrlo visokim koncentracijama prašine), opterećenje fagocita je prevelika, pa jedan dio prašine odlazi u limfne žile. Naročitu vrstu opasnosti predstavljaju radioaktivne prašine, a naročito raspadni produkti radona. Autor misli, da ne treba odbaciti hipotezu, da postoji neka veza između normalnog sadržaja radona u atmosferi i raširenosti plućnog karcinoma, naročito ako se uzme u obzir različita osjetljivost pojedinaca.

Ključne riječi

Hrčak ID:

187052

URI

https://hrcak.srce.hr/187052

Datum izdavanja:

15.9.1953.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.752 *