Izvorni znanstveni članak
Recepcija Jacquesa Maritaina u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća
Ivan Čulo
; Institut Fontes Sapientiae
Sažetak
U radu se prikazuje i analizira recepcija francuskog filozofa Jacquesa Maritaina (1882 – 1973) u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. Prate se prijevodi njegovih članaka i knjiga, članci o Maritainu i njegovim djelima te utjecaj nekih Maritainovih ideja na hrvatske mislioce.
Na prve odjeke njegove misli nailazimo početkom 1920-ih. Već pri prvom spomenu Maritaina 1921. godine Matija Petlić ga predstavlja kao velikog i značajnog filozofa, osobito za katoličku misao. Maritain se u filozofskom smislu intenzivnije prihvaća tijekom 1930-tih kao najznačajniji neotomist i jedan od predvodnika personalističkog pokreta, kad dobiva epitete: »katolički vođa u filozofskim idejama«, »najjači predstavnik kršćanske filozofije«, »uvažen filozof i obraćenik«, filozofski autoritet«, »slavni francuski filozof« i slično. U tome prednjače katolički časopisi Nova revija, Život, Vrhbosna, Luč i Duhovni život.
U 1930-im pojavljuju se i prvi prijevodi njegovih djela: Religija i kultura (1935) i Anđeoski naučitelj (1936). Ovo drugo djelo pružilo je povod žestokoj polemici o tomizmu kao jedinom ispravnom filozofskom katoličkom pogledu na svijet između dominikanca Hijacinta Boškovića i franjevca Karla Balića. Njihov sukob zasjenio je sva druga razmatranja o Maritainu, iako je bilo vrijednih prinosa, osobito u radovima Đure Gračanina, Stjepana Zimmermanna, Dušana Žanka i Bogdana Radice.
Nakon Drugoga svjetskog rata uslijedila je represija prema svima koji nisu prihvaćali proklamirani marksistički pogled na svijet, a za takvu ideologiju Maritain je bio nepoželjan mislilac. U ocjenama neotomizma i personalizma beogradski marksistički filozofi Dragan Jeremić i Radmila Šajković prikazuju Maritainovu misao u negativnom svjetlu, ali značajnija filozofska kritika izostaje. Maritain se u poratnom dobu rijetko spominje, a iznimka su personalističko-neotomistički časopisi hrvatske emigracije, osobito Osoba i duh i Glas sv. Antuna. U njihovim člancima, osobito Hijacinta Eterovića, dominira tematika Maritainove političke filozofije i filozofije prava.
Slabljenjem krutog poratnog ideološkog stava i svojevrsnom liberalizacijom bivše Jugoslavije u 1960-tima i na području kulture i filozofije događaju se ograničeni demokratski pomaci. Sredinom 1960-ih, osobito u razdoblju Drugoga vatikanskog koncila, Maritain je sve prisutniji u oživljenom katoličkom tisku, dok ga marksistička misao prešućuje ili spominje uzgredno. Prvi sustavniji poslijeratni članak o Maritainovoj misli objavljuje Andrija Bonifačić 1966. godine, a kasnije ga u svojim radovima izrazitije tematiziraju i spominju Tomo Vereš, Ante Kusić i Radovan Grgec.
U razdoblju 1989–1995 objavljeni su prijevodi četiriju njegovih djela: Cjeloviti humanizam (1989), Filozofija povijesti (1990), Čovjek i država (1992) i Tri reformatora: Luther, Descartes, Rousseau (1995). S propašću socijalizma ne dolazi do nove kvalitete u recepciji Maritaina. Iako je bilo očekivano da u društvu i državi koja mijenja državni i društveno-politički status pitanja o demokršćanskoj orijentaciji, europskim integracijama i ljudskim pravima rezultiraju ozbiljnijim raspravama, a koje ne bi bile moguće bez poziva na Maritaina, to se nije dogodilo. Maritain se i dalje učestalo usputno spominje na marginama ili u bilješkama različitih tekstova, a očit je nedostatak sintetičkih radova o njegovoj misli. Malo je prevedenih djela iz njegova bogatog opusa, a Maritain je samo djelomično poznat na nekim, a uglavnom nepoznat na mnogim područjima svog djelovanja. Iako je razvidna tendencija, za koju bi se moglo tvrditi da je i konstanta u Hrvatskoj, da se Maritain prenaglašava tamo gdje ne treba, a ne spominje tamo gdje treba, razni se mislioci izjašnjavaju o njegovoj nespornoj veličini.
Ključne riječi
Jacques Maritain; kršćanska filozofija; neotomizam; personalizam; recepcija u Hrvatskoj; Hijacint Eterović; Đuro Gračanin; Ante Kusić; Bogdan Radica; Tomo Vereš
Hrčak ID:
194347
URI
Datum izdavanja:
12.1.2018.
Posjeta: 2.593 *