Sažetak sa skupa

Nužnost standardizacije postupaka u liječenju odontogenih keratocista

Klara Sokler

Sažetak

Odontogene keratociste čine približno 10% svih odontogenih cista čeljusti. Javljaju se kao samostalne promjene ili u sklopu Gorlin-Goltzova sindroma, češće u donjoj čeljusti u području angulusa i uzlaznoga kraka. Radiološki se prema Stoelingi dijele na unilokularne, multilokularne s koštanom pregradom, multilokularne bez pregrade, i one s valovitim rubovima. Kao mogući uzrok recidiva (3% - 62%) navode se: tanka čahura i njezina nepotpuna izlju- štenost tijekom kirurškoga zahvata, satelitske ciste, postojanje parakeratinizacije, “abtrofung ili dropping down” epitelnih stanica itd. U kliničkom uzorku Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta Kliničke bolnice “Dubrava”, Zagreb, nađeno je 30 odontogenih cista od kojih je 12 jednokratno recidiviralo, a 3 višekratno, što čini 50%. Time se je čestoća recidiva na tome uzorku izjednačila s vrijednostima recidiva ameloblastoma (50 - 90%). Ponašanje odontogene keratociste slično je dakle ponašanju ameloblastoma, pa je to dovoljan razlog za oprez u postupku liječenja.
Zaključno se predlaže:
• Odontogenu keratocistu treba smatrati odontogenim tumorom sklonim recidivu, kao što ju najnovije klasifikacije i svrstavaju pod pojam keratinizirajućega cističnog odontogenog tumora.
• Slučajeve koštanih prosvjetljenja s navedenim radiološkim karakteristikama suspektnim na odontogenu keratocistu prije ili u tijeku zahvata treba patohistološki provjeriti.
• Slučajeve cističnih promjena u sklopu Gorlin-Goltzova sindroma i bez prethodne patohistološke provjere treba smatrati odontogenim keratocistama i tako ih liječiti, a pacijente neprekidno nadzirati zbog trajne mogućnosti da se stvore nove ciste.
• Tijekom zahvata pažljivo odljuštiti čahuru i poslije izbijeliti kost s 3% vodikovim peroksidom da bi se vidjeli mogući ostatci čahure, a sva mjesta nagrižene ili perforirane kosti, kao i podminirana mjesta, treba prikazati i izbrusiti frezom do glatke površine.
• Cijeljenje koštane šupljine osigurati jednim od uobičajenih postupaka (Partsch II + dekortikacija (Brosch), Partsch II + poslijeoperativna sukcija).
• Marsupijalizaciju treba primijeniti u slučajevima iznimno velikih cista radi drenaže i možebitnog smanjenja koštane šupljine ili kod zdravstveno ugroženih bolesnika rizičnih za zahvat u općoj anesteziji. Zbog dokazanih promjena potentnosti epitela marsupijaliziranih keratocista otvara se mogućnost šire primjene te metode.
• Poslijeoperativno pacijenta treba klinički i radiološki pratiti do potpunog cijeljenja kosti, od 2 do 15 godina nakon zahvata, a u slučaju znakova recidiva odmah kirurški intervenirati kako bi se izbjeglo nekontrolirano širenje tvorbe.

Ključne riječi

Hrčak ID:

1849

URI

https://hrcak.srce.hr/1849

Datum izdavanja:

15.12.2004.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.290 *