Uvod
Pojam nanotehnologije danas se sreće u različitim djelatnostima i industrijama od automobilske, tekstilne, prehrambene pa sve do naftne industrije. Nanotehnolo- gija je disciplina koja koristi nanočestice čije se dimen- zije kreću od 1 do 100 nanometara. Zbog svoje velike specifične površine u odnosu na specifičnu površinu materijala većih dimenzija, a jednake mase (Slika 1), nanočestice se ističu mogućnošću povezivanja na način da stvore čvršće i laganije materijale čime mogu pobolj- šati njihova fizikalna svojstva (El-Diasty i Ragab, 2013). Nanočestice u naftnoj industriji dodaju se u isplaku radi poboljšanja njenih reoloških, filtracijskih i podma- zujućih svojstva (Sayyadnejad et al., 2008; Sensoy et al., 2009; Paiaman and Al-Anazi, 2009; Javeri et al., 2011; Hoelscher et al., 2012; Ji et al., 2012; Zakaria et al., 2012; Nwaoji et al., 2013; Young and Friedheim, 2013; Contre- ras et al., 2014a; Taha and Lee, 2015; Vryzas et al., 2015 i Mijić et al., 2017). Isplake s nanočesticama u literaturi se nazivaju nanofluidi te se, prema koncentraciji prisut- nih nanočestica, dijele na: (1) jednostavne nanofluide sa samo jednim aditivom nanoveličine i (2) napredne nanofluide s dva ili više aditiva nanoveličine (Al-Yasiri i Al-Sallami, 2015). Nanočestice odabranih materijala dodaju se u isplaku u obliku praha ili suspenzije nano- čestica. Za ispitivanja čiji su rezultati opisani u radu korištene su komercijalno dostupne nanočestica SiO2 i TiO2 u obliku disperzije. Dodavanjem nanočestica SiO2 i TiO2 u isplaku vidljiva su poboljšanja reoloških, filtracijskih i podmazujućih svojstva osnovne isplake.
