Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

https://doi.org/10.47960/2712-1844.2018.4.243

Izbori i imenovanja biskupâ u Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine (1878. - 1918.) na primjeru biskupa fra Alojzija Mišića (1912.)

Petar Vrankić orcid id orcid.org/0000-0002-8807-4076 ; Kath.-Theologische Fakultät der Universität Augsburg, Germany


Puni tekst: hrvatski pdf 403 Kb

verzije

str. 243-286

preuzimanja: 737

citiraj


Sažetak

U ovom drugom radu o izboru biskupâ u Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine (1878. - 1918.), koji na neki način nastavlja tematiku, koja je obrađena u prvom prilogu,1 prikazuje se vrlo napeta i otporna borba oko izbora drugoga biskupa u Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine, fra Alojzija Mišića. Poslije kratkoga prikaza povijesno-pravnoga konteksta Katoličke Crkve u Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine prelazi se u prvom poglavlju ponajprije na traženje biskupa cum iure successionis (pomoćnoga biskupa s pravom nasljedstva, tj. koadjutora), starom i onemoćalom biskupu Buconjiću u Mostaru. Zainteresirane strane, koje uzimaju dijela u ovom vrlo napetom natjecanju jesu: Zemaljska vlada u Sarajevu, Zajedničko ministarstvo financija u Beču, nadbiskup Josip Stadler kao vrhbosanski metropolit, biskup Buconjić u Mostaru, provincijal Bosne Srebrene, fra Alojzije Mišić i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, fra Luka Begić te Sveta Stolica u Rimu (Vatikan). Ovo natjecanje, koje poprima oblike međusobne borbe, uključujući, s poneke strane i omalovažavanje protivnika po BiH, Beču i Rimu, traje od kraja siječnja do početka prosinca 1910. Kako Sveta Stolica u Rimu nije bila uvjerena o prikladnosti jedinoga kandidata, kojega je protežirala Zemaljska vlada u Sarajevu, provincijala Mišića, stvar je mirovala do smrti biskupa Buconjića 8. prosinca 1910.
Poslije smrti biskupa Buconjića, prelazi se u drugo poluvrijeme međusobnoga natjecanja, koje je obrađeno u trećem poglavlju, u kojemu se pojavljuju osim starih i novi akteri i kandidati. Prije svega nastupa nadbiskup Stadler kao metropolit i imenuje privremene upravitelje in spiritualibus (u duhovnim stvarima) i in materialibus (u materijalnim dobrima) biskupije Mostarsko-duvanjske. Time je bilo osigurano minimalno funkcioniranje biskupijâ. Nakon toga on je poslao svoju listu kandidata kako Zemaljskoj vladi, tako i Svetoj Stolici. Stadlerova lista kandidata nije mogla proći kod Vlade, jer je nadbiskup Stadler već godinama javno kritizirao Vladu i njezine postupke prema njemu, njegovim institucijama, svećenicima i Katoličkoj Crkvi u BiH uopće. U Rimu su Stadlerovi kandidati nailazili djelomično na razumijevanje i simpatiju, posebno pomoćni biskup dr. Ivan Šarić. No, Zemaljska je vlada i dalje samouvjereno stajala iza svoga kandidata, bosanskoga provincijala Mišića, ne samo kao prikladna čovjeka Crkve, nego i kao čovjeka, subjekta njezina povjerenja i kućnoga prijatelja Vladinih službenika, s kojim se rado savjetovala. Stoga Vlada argumentira smiješnim i neobjektivnim prigovorima kada se radi o kandidatima koji joj nisu po volji ili su prava konkurencija za Mišića. Tako među kandidatima, koje je Rim snažno podupirao i koje je biskup Buconjić bio predložio, bio je i fra Frano Lulić iz Makarske. Njega je Vlada kao Dalmatinca prikazala neprikladnim, jer ne će razumjeti mentalitet puka u Hercegovini, čovjeka koji je bio rođen tri puta bliže Hercegovini nego provincijal Mišić. Tako se manifestira Vladina politika kao merum absurdum in se!
Novost u ustajale pregovore unosi, iz političkih i osobnih uvjerenja, predsjednik Bosansko-hercegovačkoga sabora, dr. Nikola Mandić, koji nije bio dovoljno uvjeren u prikladnost provincijala Mišića te je tražio imenovanje jednoga od hercegovačkih franjevaca, ideja koju je čak bilo prihvatilo i Ministarstvo u Beču. Premda je Vlada u Sarajevu pokušala ne zamjeriti se Ministarstvu u Beču i djelomično prihvatiti njegove prijedloge, ostala je i dalje duboko uvjerena u ispravnost svoga stajališta: provincijal Mišić je jedini prikladan kandidat. Kao što je Zemaljska vlada bila uvjerena da je Mišić bio jedini prikladan kandidat za biskupa u Mostaru, tako je istovremeno i Sveta Stolica, sve do početka veljače 1912., postojano držala provincijala Mišića posve neprikladnim za biskupa u Mostaru. Kada se pronio glas da je kandidat Lulić teško obolio, i kada je spor oko biskupskoga imenovanja u Mostaru mogao dovesti do političke napetosti između Beča i Svete Stolice, Državno tajništvo Svete Stolice i sam papa Pio X. odlučili su, početkom veljače 1912., prihvatiti kandidaturu fra Alojzija Mišića i utrti mu put za biskupsko imenovanje u Mostaru.
Ovo se istraživanje temelji na arhivskim vrelima. Nejasnoću, ponekada i pravu proturječnost o imenima kandidata, tijeku pregovora te donekle premalo pohvalne riječi o hercegovačkim franjevcima donosi Chronika biskupije i osobni Životopis, pisani post factum od biskupa Mišića, sačuvani u Arhivu Biskupskoga ordinarijata u Mostaru.

Ključne riječi

Mostarsko-duvanjska biskupija; Trebinjsko-mrkanska biskupija; fra Paškal Buconjić; fra Alojzije Mišić; fra Frano Lulić; nadbiskup Stadler; Dom Pierre Bastien

Hrčak ID:

206956

URI

https://hrcak.srce.hr/206956

Datum izdavanja:

1.10.2018.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.434 *