Izvorni znanstveni članak

ZNANSTVENA POLITIKA I MODERNIZACIJA U HRVATSKOJ

Ivan ROGIĆ

Sažetak

Autor istražuje na koji je način znanost prisutna u trima
razdobljima hrvatske modernizacije. U prvom razdoblju
(do 1940.), drži autor, znanstvena politika nije samostalnim
poslom, nego se prakticira u širem okviru kulturne
modernizacije. Na toj je osnovi oblikovano nacionalno
sveučilište (jedno) i nacionalna akademija znanosti i
umjetnosti (jedna). Znanstvenu politiku kao lik kulturne
modernizacije pokreću dva temeljna cilja: (i) uklanjanje
bazične nepismenosti; (ii) oblikovanje nacionalne
inteligencije i identiteta. Tek se rubno pojavljuje i treći cilj:
oblikovanje skupina sa specijalističkom tehničkom
naobrazbom. U drugom razdoblju (1945.-1991.) osnovni
se smjerovi znanstvene politike nastavljaju. No, radi uspostave
industrijske i urbane zbilje, oblikuje se novi,
autonomni, izazivač znanstvene politike. To je, po ocjeni
autora, nova, specifična zbilja, koju opisuje sintagma:
tehničko društvo. Premda je tadašnji poredak drži u
reduciranim okvirima, ta zbilja autonomno množi poticaje i
impulse razvitku znanosti. Zato je olakšan i proces množenja
nacionalnih sveučilišta (nova tri) te proces množenja mreže
raznolikih tehničkih visokih škola. Na drugoj strani, pak,
totalitarni temelj samog poretka proizvodi snažne
ograničavajuće pritiske koji fosiliziraju znanstvene inicijative.
U trećem razdoblju, nakon 1991. godine, autor drži da je
temeljna činjenica odsutnost subjekta modernizacije. Autor
zaključuje da nije moguće konstituirati znanstvenu politiku
bez subjekta modernizacije. Radi toga predlaže, ponajprije,
pripremu osnove na kojoj se on može samooblikovati.
Osnovu zove razvojnim savezom između glavnih društvenih
sudionika.

Ključne riječi

Hrčak ID:

19534

URI

https://hrcak.srce.hr/19534

Datum izdavanja:

30.4.2003.

Podaci na drugim jezicima: engleski njemački

Posjeta: 2.093 *