Izvorni znanstveni članak
Giuseppe Biancani o Marinu Getaldiću i Marku Antunu de Dominisu
Ivica Martinović
; Dubrovnik, Hrvatska
Sažetak
Isusovac Giuseppe Biancani (1566–1624) iz Bologne, profesor matematike na isusovačkom učilištu Collegio di San Rocco u sastavu Sveučilišta u Parmi, učenik Marka Antuna de Dominisa u Brescii i Christopha Claviusa u Rimu, a učitelj Giambattiste Ricciolija, novo je ime u proučavanju najranijih odjeka Getaldićeva djela u knjigama tiskanim u Italiji; nije čak zabilježeno ni u preliminarnom, ali veoma vrijednom Grmekovu dokumentariju Getaldićeve recepcije iz 1969. godine. Ktomu, on je Getaldićev suvremenik, koji svoje matematičke bibliografije objavljuje prije nego je Getaldićev znanstveni opus zaključen objavljivanjem posmrtnoga izdanja njegova remek-djela De resolutione et compositione mathematica (1630).
Giuseppe Biancani prvi je put o Getaldiću pisao 1615. godine, kad ga je uvrstio u svoju bibliografiju »Clarorum mathematicorum chronologia« s četiri tiskana djela: tri su naslova bila skraćena, ali točna, a sporan je bio naslov De parabola et speculo ustorio. Tom je prilikom propustio uvrstiti dva tiskana Getaldićeva djela: Variorum problematum collectio (1607) i Apollonius redivivus seu restitutae Apollonii Pergaei de inclinationibus geometriae, liber secundus (1613).
U kasnijem djelu »Apparatus ad mathematicarum studium« (1620) Biancani je Getaldića ubrojio u znalce geometrije, optike i mehanike te ga prikazao kao vrhunskoga restauratora grčke matematike. Djelo De resolutione et compositione mathematica, koje je Getaldić godine 1607. najavio u uvodu svojoj zbirci Variorum problematum collectio, Biancani je iščekivao kao restauraciju Euklidova djela De resolutione, i ne sluteći da je riječ o uvođenju nove metode u geometriju.
U svoje je matematičke historiografije Biancani uvrstio i optičku raspravu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (1611) Marka Antuna de Dominisa, ali u skladu sa životnom fortunom znamenitoga Rabljanina. Dok je 1615. u svojoj »Kronologiji slavnih matematičara« uz naslov njegove rasprave naveo tko joj je autor: »Marcus Antonius de Dominis«, dotle je 1620. u djelu »Apparatus ad mathematicarum studium« uz isti naslov izostavio ime autora, čija su teološka djela 1616. stavljena na popis zabranjenih knjiga.
Na temelju usporedbe s djelom De universae mathesios natura et constitutione liber (1650) Gerrita Vosa, o Biancanijevim bibliografijama (1615, 1620) treba zaključiti: 1. one su sadržavale Unaprijeđenoga Arhimeda, dok je u Vosa izostavljen; 2. one nisu sadržavale Getaldićevu zbirku Variorum problematum collectio (1607), dok ju je Vos uvrstio; 3. one nisu zabilježile Andersonov doprinos restauraciji Apolonijeva
djela, dok je Vos nadigravanje između Getaldića i Andersona pratio do 1612. godine, ali ne i do 1615; 4. Biancani je 1620. godine Getaldićevo remek-djelo De resolutione et compositione mathematica (1630) najavio kao restauraciju Euklidova djela De resolutione, a Vos ga 1650. nije ni spomenuo; 5. Zato što nije pomno usporedio dvije Biancanijeve bibliografije i prepoznao razlog za izostavljanje de Dominisova autorstva 1620. godine, Vos je ‘omogućio’ bibliografsku mistifikaciju: da u mnogim kasnijim prikazima Getaldićeva života i djela de Dominisova optička rasprava bude pripisana Dubrovčaninu.
Tu su bibliografsku mistifikaciju iz Vosova djela De universae mathesios natura et constitutione liber (1650) preuzeli i dubrovački biografi Ignjat Đurđević, Serafin Crijević, Francesco Maria Appendini i Ivan Antun Kaznačić, i to upravo tim redom, potom leksikograf Šime Ljubić te istraživači Eugen Jelčić, Oton Kučera i Juraj Majcen.
Ključne riječi
Giuseppe Biancani / Iosephus Blancanus; Marin Getaldić / Marinus Ghetaldus; Marko Antun de Dominis / Marcus Antonius de Dominis; Gerrit Vos / Gerardus Ioannes Vossius; matematika 17. stoljeća; matematička historiografija; matematička bibliografija; Aristotel; Christoph Clavius; Galileo Galilei; Christoph Scheiner
Hrčak ID:
217899
URI
Datum izdavanja:
12.3.2019.
Posjeta: 1.497 *