Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.15644/asc53/3/1
Usporedba dugotrajne učinkovitosti stabilizacijske i placebo udlage u terapiji kroničnih temporomandibularnih poremećaja
Ema Vrbanović
orcid.org/0000-0003-2881-851X
; Zavod za mobilnu protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Iva Z. Alajbeg
; Zavod za mobilnu protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Svrha istraživanja: Cilj ove studije bio je procijeniti dugoročnu učinkovitost stabilizacijske udlage u liječenju pacijenata s kroničnim temporomandibularnim poremećajima (TMP-om) te usporediti ishode liječenja s onima postignutima placebo udlagom kod pacijenata s dijagnozom miofascijalne boli i onih s pomakom zglobne pločice. Materijali i metode: U dvije terapijske skupine bile su podijeljene 34 pacijentice s kroničnim TMP-om – u prvoj su se skupini, kao terapijskim sredstvom, koristile stabilizacijskom udlagom (SU-om), a u drugoj placebo udlagom (PU-om). Ishodi liječenja (bol procijenjena vizualnom analognom ljestvicom (VAS-om), maksimalno bezbolno otvaranje usta (MCO), maksimalno neasistirano otvaranje usta (MMO), kvaliteta života ovisna o oralnome zdravlju (OHIP-14), razina percipiranog stresa (PSS), karakteristični intenzitet boli (prema graduiranoj ljestvici kronične boli –
GCPS-u) i funkcijska ograničenja čeljusti (prema ljestvici ograničenja funkcije čeljusti – JFLS-u) praćeni su tijekom šest mjeseci. Rezultati: Nisu zabilježene statistički značajnije razlike među skupinama prije početka liječenja (p > 0,05). Rezultati procijenjeni VAS-om i srednji rezultati za OHIP-14 značajno su se razlikovali između terapijskih skupina (p = 0,004, p = 0,02, respektivno), s većim smanjenjem boli i većim poboljšanjem kvalitete života u skupini sa SU-om u odnosu na skupinu s PU-om. Tijekom šest mjeseci nije zabilježeno statistički značajno povećanje iznosa maksimalnoga bezbolnog otvaranja usta (MCO), no vrijednosti MCO-a značajno su se razlikovale između terapijskih skupina, s većim ukupnim vrijednostima u skupini sa SU-om u usporedbi s onom s PU-im (p = 0,046), te između dijagnostičkih podskupina s TMP-om, s većim ukupnim vrijednostima u skupini s MP-om u odnosu prema skupini s DD bolesnicima (p = 0,03). U skupini sa SU-om postojala je značajna razlika u kategorijama JFLS-a između početne vrijednosti i nakon šest mjeseci liječenja u svim kategorijama,
osim u emocionalnoj i verbalnoj ekspresiji (žvakanje p = 0,00015; okomita pokretljivost čeljusti p = 0,00018). U skupini s PU-om nije bilo značajnih promjena u pojedinim kategorijama JFLS-a. Zaključak: Tijekom šestomjesečnog liječenja stabilizacijska udlaga pokazala se učinkovitijom od placebo udlage u smanjenju spontane boli, unkcionalnih ograničenja donje čeljusti te u poboljšanju kvalitete života ovisne o oralnome zdravlju. U skupini liječenoj stabilizacijskom udlagom također su uočene značajno veće vrijednosti maksimalnoga bezbolnog otvaranja usta. Iako bi placebo mogao dijelom biti odgovoran za poboljšanje simptoma TMP-a, vjerojatno ne može zadržati kontinuirani dugoročni pozitivni terapijski učinak.
Ključne riječi
temporomandibularni poremećaji; okluzijska udlaga; kronična bol; facijalna bol
Hrčak ID:
225631
URI
Datum izdavanja:
26.9.2019.
Posjeta: 3.345 *