Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.17234/RadoviZHP.51.9
Nacionalna ideologija i hrvatsko-srpski odnosi u radovima Josipa Ljubića (Sažetak)
Ivan Bačmaga
Marino Badurina
Sažetak
Pravnik i publicist dr. Josip Ljubić (Veli Lošinj, 1869. – Beograd, 1931.) u hrvatskoj je povijesti najdublji trag ostavio kao pisac političkih brošura i osvrta u kojima je obrađivao problematiku hrvatsko-srpskih odnosa i tražio recept za integraciju južnoslavenskih naroda („plemena“) u jedinstvenu naciju, a komentirao je i aktualne političke prilike, nastojeći na njih aktivno utjecati. Djelujući publicistički više od četiri desetljeća, svoju je ideologiju u više navrata modificirao, prilagođavajući je tekućim zbivanjima. Za Austro-Ugarske se sredinom 1890-ih javio idejom balkanizma, propagirajući „plemensku“ ravnopravnost Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara kao podlogu za njihovo „kulturno“ stapanje u jednu, balkansku naciju. Ovu je koncepciju oko 1900., nakon što je zaposlen u pravosudnom aparatu u Dalmaciji, učinio manje subverzivnom, isključivši iz nje bugarski čimbenik i pomaknuvši se na trijalističku, austro-jugoslavensku poziciju, počevši zagovarati uspostavu „Habsburške Jugoslavije“ u okviru Monarhije i kontinuirano izražavati lojalnost vladajućoj dinastiji. Neposredno uoči i tijekom Prvoga svjetskoga rata i dalje se zauzimao za narodno i političko ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u okviru habsburškoga imperija, sada uz opasku da se taj proces treba odvijati pod „duhovnim“ vodstvom Hrvata kao državotvornoga plemena, ujedno najodanijega jugoslavenskoj ideji. Nova prilagodba Ljubićeve jugoslavenske koncepcije uslijedila je nakon sloma Austro-Ugarske, kada u svoju ideologiju postupno unosi sve više i više (veliko)srpstva. Prigrlivši jugoslavensku monarhiju, ponukan jačanjem „plemenskih“ partikularizama, a napose hrvatskoga separatizma, počeo je promovirati integralno jugoslavenstvo, no sada ističući da se proces izgradnje zajedničke nacije treba odvijati oko Srba kao stožernoga, najjačega južnoslavenskoga i ujedno najdrevnijega slavenskoga plemena (teza da su svi Slaveni potekli od Srba). Stoga nesrpski elementi u projektu stapanja u jedinstvenu naciju moraju „duhovno“ postati Srbi, tj. prilagoditi se, zapravo podrediti „geniju srpske rase“. S tim u vezi ne začuđuje da se Ljubić, koji se u Austro-Ugarskoj deklarirao simpatizerom moderniziranoga narodnjaštva, u posljednjih nekoliko godina života pozicionirao kao radikalski pristaša i kritičar Hrvatske seljačke stranke te je bio braniteljem Puniše Račića u sudskom procesu zbog atentata u Narodnoj skupštini. Premda se Ljubićeva nacionalno-politička promišljanja s punim pravom može označiti nedosljednima, proturječnima, konfuznima, kaotičnima, na koncu i promašenima, dapače, čistim zabludama, ona su ipak izazivala zamjetnu pozornost hrvatske javnosti te su na njegove napise i istupe reagirali neki od dionika tadašnjega hrvatskoga društvenoga, političkoga i kulturnoga života koje danas nerijetko prepoznajemo kao velikane. Te su reakcije gotovo odreda bile negativne, a Ljubićevi pokušaji utjecanja na nacionalno-integracijske i nacionalno-diferencijacijske procese unutar i između hrvatskoga i srpskoga „plemenskoga“ bloka pokazali su se jalovima. Označiti Josipa Ljubića ključnom figurom hrvatske povijesti njegova vremena bilo bi nedvojbeno vrlo pretjerano. No, kolikogod (ne)važan bio, nesumnjivo je riječ o zanimljivu pojedincu u čijem se javnom djelovanju ogleda sva složenost, pa i sva jednostavnost međunacionalnih odnosa unutar austro-ugarske i jugoslavenske monarhije, a i ondašnjih političkih, društvenih, kulturnih i drugih prilika i mijena.
Ključne riječi
Josip Ljubić; nacionalna ideologija; hrvatsko-srpski odnosi; balkanizam; Narodna stranka; Dalmacija; austro-jugoslavenstvo; Habsburška Jugoslavija; integralno jugoslavenstvo; (veliko)srpstvo
Hrčak ID:
236012
URI
Datum izdavanja:
16.12.2019.
Posjeta: 2.075 *