Najperspektivniji mehanizam za kontrolu onečišćenja zraka i smanjenje emisija stakleničkih plinova proizašo iz Kyoto protokola je trgovina emisijama temeljena na tzv. „cap and trade“ principu. U sustavu trgovine emisijama, vlada ili vladina agencija, postavlja granicu ili ograničenje (engl. cap) količine emisija koje će biti regulirane sustavom trgovine emisijama. Zatim se svakoj kompaniji (postrojenju), koja je uključena u sustav trgovine emisijama, dodjeljuje ili prodaje određena količina dozvola za emitiranje (engl. credits, allowances, AAU). Za potrebe trgovanja emisijskim dozvolama države trebaju uspostaviti registar emisijskih dozvola u elektroničkom obliku. Svrha registra je pohranjivanje, prijenos, praćenje i verifikacija dodijeljenih emisijskih dozvola. Emisijskim dozvolama kompanije mogu međusobno trgovati izravno ili putem posrednika- brokera ili banke. Dozvole se izdaju jednom godišnje, a jedna dozvola predstavlja dozvolu za emitiranje 1 tone CO2e. Ukupan broj prodanih i/ili dodijeljenih dozvola ne smije premašiti granicu dopuštenih emisija niti smije biti veći od ukupnih količina emisija koje su obuhvaćene sustavom trgovine emisijama. Za kompanije (postrojenja), koje na kraju godine, imaju stvarne emisije veće od njima dodijeljenjih dozvola za emitiranje, postoje dvije mogućnosti (Hrnčević, 2008): • platiti novčanu kaznu za prekoračenje ograničenja emisija; • razliku u stvarnim i dopuštenim emisijama nadoknaditi kupnjom dozvola za emitiranje od kompanija (postrojenja), čije su stvarne emisije manje od dodijeljenih dozvola, tj. od onih kompanija koje na kraju obračunskog razdoblja imaju višak dozvola. Glavni cilj trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova je postizanje smanjenja emisija uz što manje troškova. Ukupno dopuštena granica emisija se, kroz dodijeljene i/ili prodane dozvole, iz godine u godinu smanjuje, čime se sve više približava nacionalnim ciljevima smanjenja emisija. S ekonomske strane, svaka kompanija (postrojenje), nakon što vladina tijela postave i dodijele i/ili prodaju dozvole za emitiranje, može odlučiti hoće li, i na koji način, smanjiti emisije. Ako se odluči na smanjenje, učinit će to na način kada i gdje je to za nju financijski najpovoljnije. U sustavu trgovanja emisijama, svakom zagađivaču je ponuđen fleksibilan izbor najisplativije, a ujedno i najučinkovitije kombinacije kupnje i prodaje emisijskih dozvola, postizanje smanjenja emisija primjenom tehnološkog rješenja koje rezultira manjim emisijama stakleničkih plinova (engl. cleaner technology) ili postizanja smanjenja emisija smanjenjem proizvodnje. Na slici 1-1. je na pojednostavljen način prikazana trgovina emisijama. Postrojenje A je na kraju obvezujućeg razdoblja imalo manje emisije od dozvoljene granice i višak svojih dozvola je prodalo postrojenju B koje je imalo emisije više od dozvoljenih. U konačnici su obje strane zadovoljene, a emisije su zadržane ispod dozvoljenih granica. Dozvole ili jedinice za emitiranje mogu se prodavati na nacionalnom ili međunarodnom tržištu po zakonu ponude i potražnje. Shodno tome, dozvolama se može trgovati i između zemalja. Svaki međunarodni prijenos ili transfer emisijskih dozvola je ovjeren od strane UNFCCC-a. U slučaju zemalja EU, ukoliko se trgovina dozvolama odvija van granica Europske unije, prijenos mora dodatno odobriti Europska komisija. Trgovina dozvolama za emitiranje odvija se na virtualnom tržištu. Cijene dozvola za emitiranje se većinom izražavaju u eurima po toni CO2 ili eurima po toni ekvivalenta ugljikovog dioksida.
