Izvorni znanstveni članak
Miroslav Krleža o Franji pl. Markoviću
Davor Balić
; Odsjek za filozofiju, Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatska
Sažetak
Hrvatski mislilac Miroslav Krleža (1893–1981) iznosio je prosudbe i o hrvatskom filozofu i književniku Franji pl. Markoviću (1845–1914). To je činio tijekom gotovo šezdeset i pet godina svojega života: prvi put 14. rujna 1916. godine u dnevničkim zapisima, a posljednji put 14. lipnja 1980. godine u razgovoru s novinarom te suradnikom Enesom Čengićem i s glumcem, pjesnikom te glazbenikom Radom Šerbedžijom. Krležine prosudbe o Markoviću moguće je sagledati iz triju perspektiva. Prva se odnosi na prosudbe o Markovićevim književnim djelima, druga na prosudbe o Markovićevu položaju i značenju u hrvatskoj književnosti, dakle na stavove o Markoviću kao književniku, a treća na prosudbe o Markovićevu filozofskom usmjerenju i o njegovu značenju u filozofiji, dakle na stavove o Markoviću kao filozofu. Krleža se očitovao o četirima Markovićevim književnim djelima: o epu Dom i svijet, o epu Kohan i Vlasta, o drami Karlo Drački i o drami Benko Bot. Najbrojnije prosudbe iznio je o epu Dom i svijet. Najčešće ga je karakterizirao kao »romantičnu poemu« koja je već prilikom nastanka (1865) kasnila tridesetak, a prilikom objavljivanja (1883) čak pedesetak godina za europskim romantizmom. No, određivao ga je i kao djelo koje je Marković napisao po uzoru na ep Pan Tadeusz poljskog književnika Adama Mickiewicza. Te stavove Krleža je iznio u dnevničkim zapisima (1918), u eseju »O Kranjčevićevoj lirici« (1931), u predgovoru mapi crteža Podravski motivi slikara Krste Hegedušića (1933) i u marginalijama koje je izdiktirao za Enciklopediju Jugoslavije uz tekst o obilježjima hrvatske književnosti od 1840-ih do 1900-ih godina (oko 1960). Ali, tvrdio je i to da je Dom i svijet »naše gotovo jedino romantično epsko djelo« (»O Kranjčevićevoj lirici«, 1931), zatim da »spada među najzanimljivija djela« hrvatske književnosti 19. stoljeća i da taj »pjesnički debut Franje Markovića spada među najviše domete njegova dara« (marginalije o obilježjima hrvatske književnosti od 1840-ih do 1900-ih godina, oko 1960). Osim toga, u marginalijama koje je 1957. ili 1958. godine izrekao za Enciklopediju Jugoslavije uz tekst o osobitostima hrvatskoga epskog pjesništva 19. i 20. stoljeća, naglasio je da Marković u epu Dom i svijet, kao i u epu Kohan i Vlasta (1868), »oponira tendencijama germanizacije.« Zapažanja o Markovićevim dramama Karlo Drački (1872) i Benko Bot (1872) Krleža je pak izložio u dnevničkim zapisima od 14. rujna 1916. godine. Tom je prilikom najprije konstatirao da drame austrijskog književnika Franza Grillparzera i drama Bánk Bán, koju je 1815. godine objavio mađarski književnik József Katona, a u kojima prevladavaju mitološke i povijesne teme, nisu utjecale na političke prilike koje su bile aktualne tijekom prve polovice 19. stoljeća, nakon čega je poručio da utjecaj na hrvatske političke prilike koje su prevladavale tijekom druge polovice 19. stoljeća nisu imala ni Markovićeva tematiziranja događajā iz hrvatske prošlosti: »Ni Franje Markovića Benko Bot ili Karlo Drački nijesu ni za dlaku pametniji«. Krleža je zauzimao stavove i o Markovićevu položaju u hrvatskoj književnosti, zbog čega je moguće izdvojiti njegove stavove o Markoviću kao književniku. Prve iskaze takve naravi zabilježio je u članku »Illustrissimus dominus Battorych« (1924), u kojem je bio uvjeren da brojni hrvatski književnici, pa tako i »sveučilišni profesor presvetli g. Franjo pl. Marković predsednik akademije«, ne bi »značili ni ono što prividno znače, da im se ugled književnika nije leskao u sjaju prazne i glupe građanske časti.« Prosudbe o Markoviću kao književniku, posebice dramatičaru, Krleža je iznio i 12. travnja 1928. godine u Osijeku uoči čitanja drame U agoniji. Tada je rekao da je »kao gimnazijalac«, a onda i kao »dvadesetgodišnji početnik«, mislio da bi umješno i uspješno pisanje drama mogao naučiti »od nekog majstora«, pri čemu je, a »po našoj književno-historijskoj šemi«, kao jednoga od njih spomenuo i Markovića, pa zaključio da Marković spada među one hrvatske dramatičare od kojih »ne može nitko naučiti ništa, pak ni jedan gimnazijalac početnik.« To bi i mogao biti jedan od razloga zbog kojih je u članku »O našem dramskom répertoireu« (1948) zastupao stav da Marković spada među one hrvatske dramatičare koji su »scenski mrtvi«. Međutim, u eseju »O Kranjčevićevoj lirici« (1931) priznaje da je Marković uvelike doprinio oblikovanju i razvoju hrvatskog romantizma: Franju Markovića i Augusta Šenou smatrao je »najmarkantnijim imenima« jedne od etapa koje su u hrvatskoj književnosti obilježile taj književni pravac. Prvi iskazi koje je Krleža donio o filozofskoj dimenziji Markovićeva opusa odnosili su se na Markovićevo istraživanje hrvatske filozofske baštine. Krleža ih je podastro 1950. godine u konceptnoj i konačnoj inačici rukopisa »Filipović Vladimir o Marku Maruliću«. Pritom je bio suglasan sa spoznajama koje je Marković u svojem nastupnom rektorskom govoru iz 1881. godine izrekao o obilježjima opusa hrvatskog ranorenesansnog filozofa Jurja Dragišića, posebice o prisutnosti bogumilske sastavnice u Dragišićevu opusu. U objema inačicama rukopisa »Filipović Vladimir o Marku Maruliću« Krleža je napomenuo da u Dragišićevu filozofskom učenju »postoji bogumilska komponenta«. Osim toga, Krleža se izjasnio i o Markovićevu filozofskom usmjerenju. To je učinio u marginalijama izdiktiranima 1957. ili 1958. godine za Enciklopediju Leksikografskog zavoda uz tekst o njemačkom filozofu, pedagogu i psihologu Johannu Friedrichu Herbartu. Autora tog teksta najprije je obavijestio da su herbartovci »fatalno djelovali na našu katedarsku filozofiju i to ne samo na Franju Markovića«, a onda mu poručio da bi »estetici Franje Markovića« svakako trebalo »posvetiti veću pažnju, da se vidi u čemu je stvar.« Naposljetku, prosudbe o Markoviću kao filozofu Krleža je izložio i 14. lipnja 1980. godine. Tada je razgovarao s Čengićem i Šerbedžijom, kojima je rekao da je Benko Bot bila drama »Franje Markovića, čuvenog estetičara i profesora koji je još od 1874. predavao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu«. Dakle, Krleža je iznio brojne prosudbe o naravi Markovićeva stvaralaštva. Osim istraživača hrvatske filozofske baštine Zlatka Posavca, dosadašnji istraživači Krležina i Markovićeva opusa tome uopće nisu pridavali pozornost. Međutim, Posavac je uputio tek na četiri Krležine prosudbe o Markoviću, zbog čega se može zaključiti da tim prosudbama nije pridao pozornost koju bi valjalo smatrati primjerenom. Iz ovoga članka, naime, proizlazi da je Krležinih prosudaba o Markoviću bilo devetnaest, a proizlazi i to da su te prosudbe prisutne u čak petnaest bibliografskih jedinica Krležina opusa, što zorno dokumentira prilog »Bibliografske jedinice koje sadrže prosudbe Miroslava Krleže o Franji Markoviću«, koji je sastavni dio ovoga članka.
Ključne riječi
Miroslav Krleža; Franjo pl. Marković; Johann Friedrich Herbart; herbartovci; hrvatska književna baština; hrvatska filozofska baština; hrvatska pedagoška baština; književnost; filozofija; estetika; pedagogija
Hrčak ID:
240931
URI
Datum izdavanja:
25.6.2019.
Posjeta: 1.878 *