Izvorni znanstveni članak
Postanak i prvi spisi kancelarija srednjovjekovnih dalmatinskih gradova, posebno Dubrovnika i Kotora u 13. i 14. stoljeću
Ante Marinović
Sažetak
Pravna valjanost i pravni efekt karte u dalmatinskim gradovima općenito, pa tako — razumije se — i u Dubrovniku i Kotoru, bili su, pod utjecajem slavenskog pravnog shvaćanja sve do početka XIII. st., tj. do uvođenja notarijata kao javnopravne ustanove, vrlo niski. Ni tada, međutim, nije odmah stekla onu važnost koju je općenito zadobila prilično brzo, tj. krajem tog istog stoljeća (od sedamdesetih godina dalje). Od tada je notarska isprava — »carta notarii« kao publicum scriptum seu instrumentum, sastavljena i potpisana od javnog notara (u Kotoru, uz to, i od auditora i jednoga od sudaca), ako ima sve vanjske oznake, tj. ako je napisana u točno određenoj formi s ustaljenim formulama, uživala javnu vjeru (fidem publicam). To je praktički značilo da se o istinitosti njezina sadržaja ne može voditi rasprava, niti je pripušten ikakav protudokaz svjedocima, ili inače. Sve što je u takvoj ispravi zapisano drži se istinitim.
Jedino je dopušten prigovor da je ona falsifikat, tj. da je nije sastavio ni potpisao javni notar, čiji se potpis na njoj nalazi, ili da ju je on sam krivotvorio. U tom se jedino slučaju može učiniti ništetnom, nevažećom.
Kako je takva karta vrlo važno dokazano sredstvo, to su bile predviđene stroge kazne protiv onih koji bi je krivotvorili. Prema statutima dubrovačkom, i kotorskom, krivotvoritelj karte osuđivan je na odsijecanje desne ruke.
Po Dubrovačkom statutu, čak i onaj koji bi i samo prikazao sudu kao dokaz u svoju korist krivotvorenu kartu, gubio bi parnicu i ubuduće svaku vjerodostojnost pred sudom i dužan je bio, uz to, platiti 50 perpera za kaznu. Ako ne bi imao odakle platiti, također bi gubio desnu ruku. Na isti način sud postupa i prema onome koji je dao napraviti krivotvorenu kartu, pa i prema onome koji ne bi mogao pred sudom, skupa s 11 drugova koji će se zakleti za njega, dokazati da je predloženu kartu naslijedio od oca, djeda, ili pređa svojih, a nije znao da je krivotvorena; ako bi mu to uspjelo dokazati, oslobađa se kazne, ali ipak gubi parnicu.Za slučaj nestanka karte bio je propisan vrlo strog način za izdavanje nove iz notarijalne knjige ili, kako se u Kotoru zvalo, iz katastika. Onaj koji je izgubio kartu i želi dobiti nov prijepis od notara, treba se obratiti molbom na suce i Vijeće (očito Malo) koji, primivši od njega zakletvu da je doista izgubio kartu i da za nju ništa ne zna, šalju ga u Kotoru k biskupu s molbom da to objavi u gradskim crkvama i da zaprijeti kaznom izopćenja (poena excomunicationis) onima koji tu kartu nađu i ne povrate je, ili ne obavijeste o tom biskupa. Ako se karta na taj način ne pronađe, tada tek suci s Vijećem (Malim) izdaju nalog notaru da, na osnovi katastika, notarskih koncepata — imbrevijatura, izda stranci novu kartu.
Nije potrebno posebno naglašavati koliko bogati arhivski material notarskih i kancelarijskih knjiga, kojih je do naših dana sačuvano na stotine u historijskim arhivima Dubrovnika i Kotora, predstavlja prvorazredne izvore za povijest, u prvom redu gospodarsku, ali i socijalnu, kulturnu, pa i pravno-političku tih gradova a i cjelokupnog Balkana kojemu su ti gradovi, kao trgovačka središta, predstavljali otvor i vezu sa svijetom.
Ključne riječi
kancelarija; Dubrovnik; Kotor; 13. stoljeće; 14. stoljeće
Hrčak ID:
243088
URI
Datum izdavanja:
20.6.1985.
Posjeta: 1.553 *