Izvorni znanstveni članak
Miš, žaba i neidentificirani leteći predmet: metafore »carstava« u latinskim djelima hrvatskoga humanista Marka Marulića i njemačkoga humanista Ulricha von Huttena
Franz Posset
; Beavor Dam, Wisconsin
Sažetak
Dominantna sila srednjega vijeka bilo je Sveto Rimsko Carstvo njemačke narodnosti, što ga u kontekstu Ezopove basne Ulrich von Hutten prikazuje kao orla, koji je suprotstavljen žabi – Mletačkoj Republici. Hutttenovo djelo popraćeno je drvorezom Hansa Weiditza, koji je usredotočen na orla i žabu. Njemački ovjenčani pjesnik potpuno je usmjeren na povijesni sukob tih dviju sila u ranom
16. st. On prepoznaje tursku prijetnju, ali odbacuje zamisao da bi papinstvo trebalo preuzeti vodeću ulogu u obrani od otomanskog nadiranja. Zajedno sa sljedbe-nicima Luthera, koji stupaju na scenu u Njemačkoj, on se priklanja caru kao jedinomu vođi Zapada.
Marulić se, naprotiv, koristi Ezopovom basnom na drugačiji način. Najprije prikazuje neprijateljstvo miša i žabe, koji predstavljaju zapadni svijet, a onda identificira pticu grabljivicu kao prijeteće Turke, koji se približavaju njegovoj domovini. Tako postupa u dva svoja teksta: u pjesmi Protiv nesloge kršćanskih vladara i u Poslanici papi Hadrijanu VI. U tome se podudara s piscima onodobnih europskih pamfleta, jer i on, poput Erazma i drugih, govori o Turcima kao o novim barbarima: ovi predstavljaju nevjerništvo (ne krivovjerje). »Nevjera« je ključni pojam u Marulićevim književnim djelima. Njegova uporaba u kontekstu antiturcica u ovom se radu tumači na temelju brojnih izvadaka što ih je o tom pojmu pisac prikupio u svojem Repertoriju. Marulić ostavlja otvorenom mogućnost da se njegov pogled na islam protumači kao da bi ovaj možda bio neka vrsta kršćanskoga krivovjerja. Pitanje krivovjerja ima veliku ulogu u suvremenom sporu oko Reuchlina i židovskih knjiga, koje su po nekima bile krivovjerne i stoga ih je trebalo spaliti.
Kao i drugi europski pisci, i Marulić otomanskoga poglavara zove »turskim carem«, analogno caru Svetoga Rimskog Carstva njemačke narodnosti. U pogledu turske prijetnje Marulića najviše brine nedostatak sloge među kršćanskim vladarima. Miš i žaba, kao predstavnici Zapada, moraju se ujediniti protiv ptice grabljivice. U pokušaju da potakne rimskoga papu, Marulić Turke opisuje kao nevjernike, kao muhamedansku zvijer i grabežljive vukove, uvodeći tako i druge metafore opasnih životinja. No središnje mjesto u njegovu pozivu papi zauzima slika miša, žabe i grabljivice iz Ezopove basne.
Sasvim različito od drugih europskih pisaca, koji možda pojednostavnjeno pišu o turskoj prijetnji kao o »Božjem gnjevu« što snalazi kršćanski svijet, Marulić lamentira zbog nesloge među kršćanskim nacijama, videći upravo u njoj uzrok Božjemu gnjevu. Dok se u doba rane reformacije – osobito kod Huttena i drugih njemačkih sljedbenika Luthera – papinski autoritet i vodeći položaj u borbi protiv Turaka dovodi u pitanje, Marulić tijekom čitava života ostaje uvjeren da bi papinstvo trebalo izvršavati pripadajuću mu predvodničku zadaću u obrani od turske prijetnje.
Ključne riječi
Hrčak ID:
23918
URI
Datum izdavanja:
22.4.2008.
Posjeta: 2.529 *