Izvorni znanstveni članak
Vjera u Markovu evanđelju, s posebnim osvrtom na vjeru zauzetu protiv uzetosti
Marinko Vidović
orcid.org/0000-0003-0746-023X
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu
Sažetak
spisi nastali iz vjere za vjeru. Tu se o vjeri govori pripovjedački, što će reći životno.
U takvu govoru vjeru nije moguće definirati, jednoznačno izreći i svesti na neki
zajednički nazivnik. Potrebno ju je promatrati u različitim pripovjedačkim cjelinama
koje osim svojega Sitz im Leben imaju i svoj Sitz in der Literatur. Uzevši kao okosnicu
pojmovlje vjere u glagolskom i imeničnom obliku, autor u ovom radu najprije izdvaja
kontekste u kojima se pojavljuje pojmovlje vjere u Mk, uočavajući da se o njoj najčešće
govori u prikazima Isusovih čudesa, njegove molitve, zahtijevanja molitve i pouke o
molitvi. Takav smještaj govora o vjeri pokazuje da je vjera prvenstveno stvarnost odnosa
prema Bogu i očitovanju Njegove (sve)moći u povijesti. Tu je Mk posve na tragu
starozavjetnoga i predajnoga poimanja vjere. U to baštinjeno poimanje on unosi i svoje
specifično viđenje i naglaske. Vjeru prikazuje kao oslonjenost na Boga, ali posredovanu
Isusom, Njegovim djelovanjem, riječju i poukom. Teocentričnost vjere neodvojiva mu je
od njezine kristocentričnosti. Uz kontekstualne varijable govora o vjeri, vjerničko ponašanje
ima i svoje konstante: prihvaćanje Kraljevstva, dolazak k Isusu, traženje pomoći
od Njega i Boga njegovim posredstvom, prihvaćanje i razumijevanje Njegovih riječi i
dijela, molitveno obraćanje Bogu u povjerenju da On u Isusu ostvaruje ono što je ljudski
nemoguće i posvemašnje nasljedovanje Isusa i Njegova puta. Ove pozitivne odrednice
vjere Mk razbistrava ponašanjima koja očituju nedostatnu vjeru i nevjeru. Vjera je nedostatna
kad se temelji samo na znakovima i čudesima, na gledanju i traženju ljudskih
sigurnosti, kad nije pozorna na Isusovu riječ i kad ostaje samo na razini čuđenja i divljenja
koje ne vodi k Onomu tko im je izvor. Nevjera se očituje kao odbacivanje Isusove
osobe i Njegova ostvarivanja Božjih nauma, kao neshvaćanje uzrokovano strahom za
sebe i krivim očekivanjima od Boga, kao bijeg od Isusova puta, kao krivo percipiranje
stvarnosti, otvrdnulo srce, slijepe oči i gluhe uši, kao slabo sjećanje na ono što se već
doživjelo, kao razmišljanje „po ljudsku, a ne po Božju“. Prava vjera je nasljedovanje Isusa,
hod za Njim i prihvaćanje Njegove smrti kao Božje volje. Pred tom i takvom smrću egzistencijalna vjera može se pretočiti u pravu vjeroispovijest, priznanje Isusova identiteta
Sina Božjega. Kolikogod osobni stav pojedinca, njegova osvjedočenost o Božjem
djelovanju u povijesti, prava vjera ima i eklezijalnu dimenziju zauzetosti za nevolju
drugoga, konkretno, uzetoga koji po svojoj, ali i po vjeri onih koji su ga nosili dolazi do
Božje pomoći u Isusu.
Ključne riječi
vjera; nevjera; nedostatna vjera; nasljedovanje; čudo; molitva; Božja (sve)moć; teocentričnost; kristocentričnost; oslonjenost
Hrčak ID:
266190
URI
Datum izdavanja:
2.2.2014.
Posjeta: 457 *