Pregledni rad
Pučka pobožnost i liturgija prema crkvenim dokumentima
Želimir Puljić
Sažetak
U članku se govori o čovjeku koji traga za smislom i značenjem. Iako znanstvenici
opisuju čovjeka kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno,
religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko i estetsko biće, on je tajna beskrajna. Kadar
je govoriti, misliti, osjećati se slobodnim, voljeti i biti religiozan. A religiozni problemi
uvijek su suvremeni, a ne „natražni“, životni, a ne „otuđujući“. I humani. Zbog toga se i
govori o čovjeku kao o „osobitom stvorenju i religioznom biću“.
U članku se zatim donosi dio predavanja koji je autor održao na Sinodi biskupa
2001. o pučkoj pobožnosti koja je imala važnu ulogu u prenošenju vjerskih i moralnih
vrednota, kao i u stvaranju kulture i povijesti hrvatskog naroda. Isti raznovrsni
oblici pučkih pobožnosti, koji su i danas nazočni, imali su važnu ulogu u teškim vremenima
protuvjerskih ideologija, poput one marksističke. Iako pučka pobožnost nije
„ključ nove evangelizacije“, ne treba je otpisivati „puritanskim duhom“ kao da bi ona
bila samo folklor ili praznovjerje, ili pak neki nadživjeli oblik poganskih obreda. Ona
je izraz iskonske kršćanske vjere i onda kada je alternativna liturgijskim oblicima. U
tom vidu nalaže se biskupima neka „bdiju nad različitim oblicima pučke pobožnosti s
crkvenim osjećajem“ („Ecclesiae imago“ 1973.).
U trećem dijelu članka govori se o crkvenim dokumentima koji govore o pučkoj
pobožnosti prije i poslije II. vatikanskog sabora. Posebice o liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum
Concilium koja u duhu pastoralne razboritosti „usklađuje, a ne suprotstavlja“
liturgiju i pučku pobožnost. Dapače, preporuča „sve pobožne vježbe kršćanskog
puka ukoliko su sukladne zakonima i propisima Crkve“ (SC 13). Crkva, naime, smatra
potrebitim upoznati vrednote pučke pobožnosti, štititi njezinu iskonsku bit, čistiti je od
nepotrebnih naslaga, osvjetljivati je tekstovima Svetoga pisma, te usmjeravati je i ne
suprotstavljati svetoj liturgiji. U tom vidu izdan je Direktorij pučke pobožnosti u kojem
je Crkva izrekla „svoje poštovanje prema pučkoj pobožnosti“. U njemu je opisana narav i bît, principi i jezik pučke pobožnosti, kao i potreba harmonične usmjerenosti s liturgijom
koja je „vrhunac i izvor“ svakoga kršćanskoga slavlja
Ključne riječi
čovjek; smisao; religiozno biće; osobito stvorenje; tajna beskrajna; pučka pobožnost; protuvjerske ideologije; nova evangelizacija; folklor; praznovjerje; Sacrosanctum Concilium; pastoralna razboritost; liturgija i pučka pobožnost; Direktorij pučke pobožnosti.
Hrčak ID:
266936
URI
Datum izdavanja:
1.6.2016.
Posjeta: 571 *