Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

»Pripovijest o Juditi« u Europi između petnaestoga i šesnaestoga stoljeća. »Cantare« Lucrezije Tornabuoni; ep Marka Marulića (exordium i narratio: prva prepoznavanja)

Luciana Borsetto ; Dipartimento di italianistica, Universita di Padova


Puni tekst: talijanski pdf 448 Kb

str. 95-124

preuzimanja: 859

citiraj


Sažetak

Po Thomasu Stearnsu Eliotu, sva povijesno-književna razdoblja egzistiraju simultano, tvoreći simultani red. Iskušavajući neki žanr ili modulirajući kakvu uobičajenu temu, veliki pisci taj red mijenjaju i ostvaruju individualnost. No, njihov se stil kao ni originalnost njihovoga djela ne mogu dokraja obuhvatiti bez suočenja s prethodnicima, jer se tek tako dobiva prava mjera jedinstvenosti postignutih ostvarenja, uz istovremeno otkrivanje njihove funkcije u općem kontekstu povijesti iskušanoga žanra i teme.
Spomenuto se eliotovsko promišljanje može korisno primijeniti i na proučavanje književnih metamorfoza pripovijesti o Juditi, kojom se koriste različiti autori kršćanske Europe i to u višestoljetnom vremenskom rasponu od srednjega vijeka, preko renesanse, do baroka i dalje. Suzimo li polje istraživanja, isto bi vrijedilo i za vrlo različite autore iz udaljenih književnih tradicija, poput slabo poznate firentinske pjesnikinje Lucrezije Tomabuoni, majke Lorenza de' Medici, i slavnoga splitskog pjesnika i humanista Marka Marulića.
Valja reći da Lucrezijinu obradu Judite, najvjerojatnije napisanu između 1460. i 1470. godine, da bi potom dugo ostala u rukopisu, i onu Marka Marulića, prvi put objavljenu u Veneciji 1521. ali u potpunosti završenu još 22. travnja 1501., dijeli povijesni razmak od tridesetak godina.
Među dvama djelima, čini se, ne postoji nikakva dokaziva genetska veza, osim što oba potječu od biblijskog arhetipa, na koji se oslanjaju.
Lucrezija, koja po svemu sudeći poznaje tek firentinsko narječje talijanskoga jezika te nasljeduje srednjovjekovnu tradiciju prijevoda na talijanski narodni jezik, biblijskih prerada za didaktičku upotrebu, hagiografskih djelaca, kompendija i crkvenih prikazanja, svoju Ystora di Judith ostvaruje u romanskom obliku poznatom kao »cantare« .
Marko Marulić, koji se književno izražava na tri jezika i nedvojbeno poznaje Lucrezijinu romansku tradiciju, ali se prije svega jasno poziva, kao u nekoliko godina mlađoj Davidijadi, na antičko i srednjovjekovno latinsko naslijeđe, piše svoju Juditu kao pravi i istinski ep.
Ovdje predložena usporedba dvaju djela - uz ogradu da se u ovim prvim, preliminarnim prepoznavanjima ograničavamo tek na malobrojna excerpta iz exordium i narratio, i pri tome kod posljednjega razmatramo samo sekvencije koje korespondiraju s kratkim biblijskim odijeljkom Judith, 1, 1-4, 7 - osvjetljava razlike u obradi zajedničke građe prije nego njihove srodnosti, kao što su različita dijegetska organizacija fabule te različite narativne i retoričke paradigme povezane s njezinim izlaganjem, jednom riječju različite pristupe sugestivnoj vjerskoj i književnoj epizodi kojoj je, kao uostalom i drugim istovrsnim epizodama, bilo suđeno da postane kamenom kušnje europske pisane riječi na narodnim jezicima u njihovu sudbonosnu prijelazu iz srednjega vijeka u razdoblje humanizma i renesanse.

Ključne riječi

Hrčak ID:

24753

URI

https://hrcak.srce.hr/24753

Podaci na drugim jezicima: talijanski

Posjeta: 1.289 *