Skoči na glavni sadržaj

Prethodno priopćenje

Procjena učinkovitosti različitih načina spašavanja od utapljanja

Romuald Michniewicz ; The Eugeniusz Piasecki University School of Physical Education in Poznań, Poland
Tomasz Walczuk ; The Eugeniusz Piasecki University School of Physical Education in Poznań, Poland
Elżbieta Rostkowska ; The Eugeniusz Piasecki University School of Physical Education in Poznań, Poland


Puni tekst: engleski pdf 324 Kb

verzije

str. 96-106

preuzimanja: 1.178

citiraj


Sažetak

Uz spašavanje od utapljanja, nažalost, vezuju se mnogi mitovi. Vrlo se malo spasilačke opreme koristi pri spašavanju, a ona koja se koristi rijetko ima unaprijed određene i testirane algoritme spašavanja. Stavovi spasilaca o ovom problemu su podijeljeni. Oni, često bez dubljeg razmišljanja, koriste tehnike spašavanja koje su naučili tijekom spasilačke obuke ili uvježbavanja, a koje nisu uvijek učinkovite i sigurne ni spasioca ni za žrtvu. Spasioci koriste spasilačke bove koje su postale popularne nakon emitiranja TV serije Spasilačka služba. Tehnike koje se koriste za manipuliranje tim bovama utemeljene su na promatranju spašavanja, a ne na znanstveno dokazanim principima. Cilj je ovog istraživanja bio empirijski utvrditi učinkovitost izabranih načina spašavanja utopljenika. Konkretno, autori su nastojali odrediti učinkovitost spašavanja primjenom spasilačke opreme i bez nje. Studija je uključivala pokušaje prilaženja žrtvi različitim načinima plivanja, simulirane različite načine spašavanja i pokušaje da se utopljenik izvuče na suho. Provedena je u zatvorenom bazenu zbog sigurnosnih razloga te zbog lakšeg podvodnog i nadvodnog snimanja spašavanja. Ipak, cjelokupna studija odnosi se na spašavanje od utapljanja na otvorenom moru ili jezeru. Prvih trinaest testova (T1-T13) provela su trojica spasilaca koji su kvalificirani za samostalnu spasilačku službu (LG11, LG2 i LG3). Instruktor spasilačke službe, snažan i visok muškarac, bio je angažiran kao aktivna žrtva (AV2). Istraživanje je započelo mjerenjem vremena potrebnoga za preplivavanje 50 metara trima različitim plivačkim tehnikama. Prvi je test uključivao plivanje zadane dionice bez spasilačke opreme. Drugi i treći test uključivali su plivanje dionice sa spasilačkom bovom – u 2. testu vrpca bove bila je prebačena preko jednog ramena, a u 3. testu bovu je spasilac nosio na leđima poput naprtnjače (vrpce preko oba ramena) (tablica 2). Postavljenje trake bove za spašavanje na rame trajalo je 3,5 do 5,1 sekundu. Postavljenje trake bove na oba ramena trajalo je još i više – od 5,7 do 6,8 sekunda. Razlike u ukupnim vremenima tri testa iznosile su i do 10,8 sekunda (tablica 3). Ovakva razlika u
vremenima može se tolerirati u slučaju da je žrtva pri svijesti za koju nekoliko sekunda nije ključno u spašavanju. Gubljenje svijesti događa se od 70 do 165 sekunda od trenutka prvih znakova panike kod žrtve, gušenja ili kratkotrajnog gutanja vode (WOPR 1993; On the Guard II 2001). Zbog toga, nekoliko sekunda koje se izgube na stavljanje spasilačke opreme nesrazmjerno je mali gubitak u odnosu na povećanje sigurnosti i žrtve i spasioca, odnosno na povećanje učinkovitosti samog spašavanja. Drugi dio istraživanja uključivao je 10 simuliranih načina spašavanja na dužini od 48 metara (tablica 4). U sklopu individualnih testova, nakon uspostavljanja kontrole nad žrtvom, koristile su se različite tehnike vučenja do ruba bazena (crteži 3, 4, 5 i 6). Kod spasilaca uključenih u ovo istraživanje je frekvencija srca u mirovanju, ali nakon plivačkog zagrijavanja, iznosila 72 do 96 otkucaja u minuti. Najviša izmjerena vrijednost FS otk/min nakon vučenja žrtve do ruba bazena iznosila je 180. Vučenje se smatra fazom najvećeg napora za vrijeme spašavanja. Korelacije između vremena vučenja i frekvencije srca nakon odrađene vježbe spašavanja bile su statistički značajne (Spearman’s R = 0,31, P=,0262). Niska statistička značajnost navedenih korelacija pokazuje da postoje i drugi faktori koji utječu na vrijeme vučenja žrtve do ruba bazena, a ne samo djelotvornost krvožilnog sustava. Vjerojatno
je jedan od važnijih faktora i tehnika kretanja pri vučenju. Vrijeme vučenja tehnikom koja predviđa da je žrtva pod pazuhom spasioca značajno se statistički razlikovala od vremena koje je bilo potrebno za spašavanje tehnikom okrenutog prsnog povlačenja ili tehnikom povlačenja dugim užetima (z = 1,97, p = 0,048). Najkorisnija metoda vučenja, kod koje su bile zabilježene najniže frekvencije srca, bila je vučenje žrtve pod pazuhom (slika 6). Rezultati ovog istraživanja jasno pokazuju da je vjerojatnost bržeg i učinkovitog spašavanja bez uporabe spasilačke opreme zanemarivo veća, ali je u takvim uvjetima sigurnost spasioca ugrožena zbog direktnog kontakta s žrtvom. Ključ uspješnog spašavanja jest uspostavljanje kontrole nad utopljenikom. Nakon toga najveća je opasnost i za žrtvu i za spasioca otklonjena. Uspješno kontroliranje utopljenika osigurava da neće doći do gubljenja svijesti žrtve ni do oštećenja mozga. Kontrolu nad žrtvom definiramo kao takvo prihvaćanje žrtve u kojemu ona ne može povući spasioca pod vodu ili kao situaciju u kojoj se žrtvi uspješno doda spasilačka oprema. Preporučena tehnika spašavanja, najučinkovitija u ovom istraživanju, uključuje sljedeće elemente: stavljanje trake spasilačke bove preko jednog ramena, skok dugim korakom na noge i plivanje prema žrtvi spasilačkom plivačkom tehnikom s glavom iznad vode, pružanje bove u ruke utopljenika te, nakon što je utopljenik kvalitetno primio bovu, odvlačenje na obalu tehnikom ispod pazuha. Ronjenje ispod utopljenika trebalo bi napustiti.

Ključne riječi

Hrčak ID:

24839

URI

https://hrcak.srce.hr/24839

Datum izdavanja:

30.6.2008.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.847 *