Uvod
Više od polovice ukupne potrošnje energije u Europskoj uniji dolazi iz uvoza. U 2019. godini ovisnost EU-27 zemalja o uvozu energije iznosila je 60,6 posto, od toga najviše o uvozu sirove nafte (96,7%) i prirodnog plina (89,7%) zbog pada domaće proizvodnje fosilnih goriva (Eurostat, 2021). Uvoz energije rezultira značajnim troškovima za Europsku uniju, te povećava rizik od prekida opskrbe. Mnoge su zemlje jako ovisne o jednom dobavljaču energije, poput onih koje se u potpunosti oslanjaju na uvoz prirodnog plina iz Rusije, posebice zemlje jugoistočne Europe, među kojima je i Hrvatska. Ta ovisnost ostavlja ih ranjivima na poremećaje opskrbe, bilo da su uzrokovane političkim ili trgovinskim sporovima ili kvarom infrastrukture. Kao rješenje problema nedostatka fosilnih primarnih izvora energije nameću se obnovljivi izvori energije. Njihova prednost je proizvodnja energije uz nikakve ili vrlo niske emisije stakleničkih plinova, te mogućnost lokalne proizvodnje unutar Europske unije. Europska unija je postavila energetske i klimatske ciljeve za 2030. godinu: (1) smanjenje emisije stakleničkih plinova za 40 posto u usporedbi s razinama iz 1990. godine, (2) 32 posto udjela OIE u ukupnoj energetskoj potrošnji, najmanje 32,5 posto povećanja energetske efikasnosti i (4) 15 posto elektroenergetske interkonekcije, što znači da se 15% električne energije proizvedene unutar Europske unije može izmjenjivati unutar zemalja članica. Do lipnja 2021. Europska komisija će predstaviti prijedlog smanjenja emisija stakleničkih plinova za 55 posto u usporedbi s razinama iz 1990. godine (Europska komisija, 2021.), što će predstaviti dodatan poticaj za razvoj novih tehnologija iz područja obnovljivih izvora energije. U sklopu euro-integracijskih procesa Republika Hrvatska je cjelokupni koncept reforme energetskog sektora prilagodila zahtjevima Europske unije, kroz pravni i institucijski okvir. Ciljevi koje zadaje Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (eng. National Energy and Climate Plan - NECP) za Republiku Hrvatsku za razdoblje od 2021. do 2030. godine su: smanjenje emisije stakleničkih plinova u odnosu na 2005 godinu najmanje 43% za ETS sektor i 7% za sektore izvan ETS-a, te očekivani udio OIE od 36,4% u neposrednoj potrošnji energije, a 31,2% u prometu (Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, 2019.). Ovdje treba napomenuti da će, ukoliko dođe do povećanja zadanog smanjenja stakleničkih pinova za 55% na razini EU, biti prihvaćena nova verzija NECP-a sa strože postavljenim ciljevima. Emisije ugljikovog dioksida su izuzetno značajne za energetiku budući da je CO2 nastao izgaranjem fosilnih goriva najznačajniji antropogeni uzročnik globalnog zatopljenja. U 2019. godini emisija CO2 iz pokretnih i nepokretnih energetskih izvora iznosila je 15,3 milijuna tona u Hrvatskoj (Vuk i drugi, 2020.). Trenutne cijene emisijskih dozvola za CO2 na EU ETS tržištu imaju cijenu od 39,1 €/tCO2, te su narasle za 350 posto u posljednjih 6 godina (EMBER, 2021.). Ostvarivanje energetskih ciljeva smanjenja emisija CO2 i povećanja udjela OIE u Hrvatskoj može doprinijeti i iskorištavanje geotermalne energije koja ima značajan potencijal za proizvodnju električne energije.