Colloquia Maruliana ..., Vol. 10 , 2001.
Izvorni znanstveni članak
Originalnost humanističke i predtridentske hagiografije u djelu Marka Marulića De bene beateque vivendi institutione per exempla sanctorum (1498)
Brenda Dunn-Lardeau
Sažetak
U 15. i osobito 16. st. javljaju se kako protestantske tako i katoličke kritike djela Legenda aurea Jakova de Voragine (oko 1261-66). No kritika njegova srednjovjekovnog latinskog stila i ponajvećma napadi na njegovu slabu povijesnuutemeljenost i sklonost hagiografskim čudima, što mogu poticati praznovjernu pobožnost, nisu spriječili ni pojavu novih izdanja Legende na latinskom i na više živih jezika sve do kraja 16. st., niti su spriječili pisce 15. i 16. st., među kojima ione najsklonije novim idejama, da nalaze nadahnuće u toj zbirci svetačkih životopisa. Svjedoči o tome Miroir de l’âme pécheresse (1531) Margarete Navarske, u kojem je još uočljiva bujnost slika grešnice i pokajnice naslijeđena iz Zlatne legende, premda su one upisane u kontekst koji je osobnije naravi i kritičkiji naspram čudesnoga.
To navodi na pomisao da katolici koji su se u 16. st. nadahnjivali Zlatnom legendom nisu čekali odluke Tridentskoga koncila da bi izostavili ulomke koji su se smatrali odveć čudesnima za kritičkiji duh. Dapače, istu je pojavu zapaziti nesamo u književnosti, nego i u humanističkoj predtridentskoj hagiografiji.
Uistinu, naslijeđe Zlatne legende nalazi se — ali ne bez prethodnoga probiranja — u glavnom kršćanskomoralističkom djelu hrvatskoga humanista Marka Marulića De bene beateque vivendi institutione per exempla sanctorum, objavljenom u Mletcima 1498, koje je u latinskom izvorniku i u prijevodima sve do kraja 17. st. imalo znatan utjecaj europskih razmjera i koje će biti sredstvo podrške progonjenim katolicima u 16. st. Ukratko rečeno, Marulić pažljivo prešućuje svoj zamašan dug Legendi kao i izostavljanja što ih provodi u hagiografskim motivima svojih egzempla.
Još jedna osobitost toga djela u odnosnu na onodobnu oduševljenost antikom jest njegov oslon, u skladu s pokretom Devotio moderna i kršćanskim huma-nizmom, na biblijske izvore i kršćansku antiku, da bi se svetačke figure povezale sa svetopisamskim naukom. Svrha za kojom se na taj način bjelodano teži jestobrana i proslavljanje kršćanske antike, za koju se smatra da je nadmoćna poganskoj antici i njezinim “lažnim bogovima”. Ipak, premda su na početku mane antičkih heroja odbačene, ipak će se pojavljivati kao fina nit koja služi da se istaknu zaslugekršćanskih junaka te da se diskurs usmjeri prema pohvali kreposti i potrazi za mudrošću.
Bilo bi dakle zanimljivo proučiti ovo djelo humanista Marulića kroz egzempleiz života sv. Dominika, da bi se razvidjelo koji su elementi kršćanskoga čudesnog čas izostavljeni, čas sačuvani, i koji su elementi tradicionalne hagiografije i pobožnosti čas integrirani, čas zamijenjeni novima. Osim toga, ukazuje se kako valja cijeniti duboku originalnost strukture ove zbirke, koja raskida s pred-stavljanjem svetaca slijedom sveopćega crkvenog svetačkog kalendara, kojemu pretpostavlja moralnu klasifikaciju prema vrsti kreposti, prizivajući hagiografske motive usredotočene na vitae sanctorum više nego na popise miracula, a pri svemu tome u fakturi koja se neskriveno ponosi svojom elegancijom. S druge pak strane Institucija se udaljuje i od srednjovjekovne tradicije takozvanih tabulae exemplorum koje se nalaze na kraju legendarija, i to primjerima koji sadrže kritiku svećenstva, a ne samo laika. Marulićevu ćemo Instituciju promatrati i uz pomoć antwerpenskog izdanja iz 1577. što ga je priredio Englez John Fowler, a u kojemsu prvi put na margini označena sva preuzimanja iz Zlatne legende. Takve oznake srednjovjekovnih hagiografskih izvora preuzet će i dva posttridentska francuska prijevoda Marulićeva djela: Du Montov (1585) i De Billyjev (1587).
Napokon, Marulićev doprinos hagiografskom pismu legendarija ne treba procjenjivati samo u odnosu na njegove prethodnike, nego i u svjetlu obnove legendarija prema odredbama Tridentskoga koncila, obnove u kojoj su se rascvjetala, među ostalim, djela prijelaznoga karaktera kao što su Villegasov Flos sanctorum (1578) i Ribadaneirin Flos sanctorum (1599). Jer, unatoč tome što suse pojavljivale ortodoksnije zbirke, širenje hagiografskog i retoričkog djela, predtridentske humanističke zbirke Marka Marulića, nastavljalo se.
Ključne riječi
Hrčak ID:
2480
URI
Datum izdavanja:
22.4.2001.
Posjeta: 1.913 *