Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

https://doi.org/10.47960/2712-1844.2022.8.107

Političko, crkveno i narodnosno previranje u Hercegovini i susjednoj Bosni u doba Francuske revolucije i Napoleonovih ratova (1789.-1814.)

Petar Vrankić ; Augsburg


Puni tekst: engleski pdf 622 Kb

verzije

str. 107-178

preuzimanja: 386

citiraj


Sažetak

Tematika ovoga priloga, koju autor nastoji prikazati, vrlo je opširna, kompleksna i višestrano osjetljiva. Radi se o trideset godina (1789.-1819.) političkog, društvenog, crkvenog, vjerskog i narodnosnog previranja na istočnojadranskoj obali. Premda se u radu redovito susreću mletačko-austrijsko-francusko-hrvatska pokrajina Dalmacija i nekoć zadnja slobodna hrvatska država, Dubrovačka Republika, kao ulazna i izlazna vrata, rad se usredotočuje na njihovo zaleđe: Hercegovinu, Bosnu, Crnu Goru i Srbiju. Ove zemlje, smještene u višekutnoj interesnoj sferi između tadanje četiri susjedne velesile: Austrije, Francuske, Osmanskoga Carstva i Carske Rusije, predstavljaju isto tako jednu drugu, manje poznatu, europsku pozornicu važnih vojnih, političkih, vjerskih i narodnosnih sučeljavanja toga vremena.
Vladajuće aristokratske snage u Veneciji i u Dubrovniku lebdjele su krajem 18. stoljeća u najvišoj i najumišljenijoj sferi političkog ovapnjenja, koji je l'anciene régime u povijesti Europe mogao stvoriti, dok ih nije smrtno pogodio politički vihor Francuske Revolucije i imperijalnih pretenzija Napoleona Bonapartea. Mletci su izgubili slobodu 1797., Dubrovnik 1806., odnosno 1808. godine. Istočnojadranski posjedi Mletačke Republike, većinom hrvatske zemlje, postaju predmetom političko-trgovačke razmjene između pobjedničke Francuske i gubitničke Austrije i dolaze u ljeto 1797. pod austrijsku upravu. Oduševljenje hrvatskoga pučanstva s novim činjeničnim stanjem bilo je veliko, kako u Dalmaciji tako u susjednoj Hercegovini i Bosni, u sjevernoj Hrvatskoj, no, ostat će neostvaren san ujedinjenja s hrvatskim zemljama u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, jer to nije odgovaralo Bečkom dvoru.
Austrijsku upravu na Istočnom Jadranu prekinuo je Požunski mir 1805. godine i cijela istočna obala Jadrana bila je sada dodijeljena Francuskoj i pridružena Talijanskom Kraljevstvu od Napoleonove milosti. Ova nova odluka i političko-trgovačka raspodjela hrvatskih zemalja između Napoleona i cara Franje I. nije naišla na oduševljenje u većini hrvatskoga pučanstva i njegovih staleža. Prvo, nova državna konstelacija u sklopu Kraljevine Italije i kasnije, nakon Schönbrunnskoga mira, unutar Francuskoga Carstva kao Ilirske provincije, bila je vidno udaljavanje od postojećega hrvatskog državno-pravnog koncepta i proklamiranih aspiracija. Drugo, francuska revolucionarna, imperijalna i militaristička vizija i administracija, slovila je već unaprijed kao liberalna i protukatolička i nije odgovarala političkom psihogramu prosječnoga hrvatskog čovjeka i građanina homo et civis croatus. Stoga je razumljivo da će najveći otpor francuskoj upravi u ovim pokrajinama pružiti Crkva, koja nije reagirala preko visokoga klera, nego preko nižega svećenstva, redovnika, kršćanski svjesnih laika i katoličkih bratovština. To je izazvalo kod naroda prosvjede i ustanke na koje će francuska uprava reagirati oštrim mjerama: progonima, uhićenjima i strijeljanjima, kako među laicima tako i u kleru...

Ključne riječi

Francuska revolucija; Napoleonovi ratovi; Osmansko Carstvo; Dalmacija, Dubrovnik; Boka; Hercegovina; Bosna; Nikola Ferić; Petar I. Petrović; obitelj Dadić; obitelj Rizvanbegović.

Hrčak ID:

283734

URI

https://hrcak.srce.hr/283734

Datum izdavanja:

1.10.2022.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 775 *