Original scientific paper
https://doi.org/10.52685/pihfb.48.1(95).1
Federik Grisogono vs. Duns Škot: tri oblika recepcije padovanskoga škotizma (1506, 1507, 1528)
Ivica Martinović
orcid.org/0000-0003-0424-1242
; Dubrovnik, Hrvatska
Abstract
Recepciju Duns Škotove misli u djelima Federika Grisogona, a ona se ograničuje na recepciju dvaju djela Scriptum Oxoniense i Quęstiones quo[d]libetales znamenitoga Škota, što ih je 1506. priredio i objavio irski franjevac i padovanski profesor Maurice O’Fihely, treba, kako slijedi iz provedenoga istraživanja, smjestiti u tri godine: 1506, 1507. i 1528. Stoga je jednostavno provesti periodizaciju te recepcije. K tomu Grisogonov odnos prema misaonom nasljeđu Ivana Duns Škota poprima tri različita oblika. Prvu fazu određuje sâm četverostih Ad lectorem na naslovnici Duns Škotovih Quęstiones quo[d]libetales (1506), u kojem Zadranin, student filozofije i medicine na Sveučilištu u Padovi, upozorava čitatelja na pet Duns Škotovih knjiga koje je irski franjevac Maurice O’Fihely, profesor škotističke teologije Padovanskoga sveučilišta i već zaređeni nadbiskup Tuama, priredio za tisak 1506. godine u mletačkih tiskara Andree Torresanija i Simonea de Luere. U poanti četverostiha »Moći ćeš njedra napuniti cvijetom« (poteris flore implere sinus) Grisogono aludira na Mauricijev pridjevak Flos mundi da bi pohvalio trud i prinose priređivača pri objavljivanju dvaju Duns Škotovih djela Scriptum Oxoniense i Quęstiones quo[d]libetales. Taj je Grisogonov četverostih otisnut bar još jednom – na dekorativnoj naslovnici pariškoga izdanja Duns Škotovih Questiones quolibetales 1513. godine. U svom prvom zborniku Speculum astronomicum (1507), koji je tiskao 38 dana nakon svoje promocije za doktora filozofije i medicine (artium et medicinae doctor) Padovanskoga sveučilišta, Grisogono se poziva na Duns Škota u dvama svojim spisima. U raspravi »o plemenitosti i izvrsnosti astrologije« (de nobilitate et excellentia astrologiae), četvrtoj unutar djela Speculum astronomicum, Zadranin ističe tri važna Duns Škotova filozofema: ograničenje u Božjem nužnom djelovanju, slobodu čovjekove volje i Božje predznanje. Pri proučavanju aksiomatskoga sustava Euklidove geometrije prema izdanju Liber elementorum Euclidis (1482) koje je priredio Campano da Novara, Grisogono upućuje na Duns Škota kad prigovara dvjema Euklidovim definicijama: u dokazu da točka ne postoji i pri logičkom osporavanju definicije kruga. Grisogonova ocjena Duns Škotova umovanja bitno se mijenja u 1520-im uz jednu prirodnofilozofsku temu – tumačenje morskih mijena. U svom drugom zborniku iz 1528. godine, i to u uvodu rasprave Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris, Grisogono se ruga Duns Škotovu opisu morskih mijena u Secundus scripti Oxoniensis super Sententias (1506) istodobno kad i Plinijevu prikazu u drugoj knjizi Historia naturalis (1513): »kao miševi koji skakuću po brašnu« (ut mures super farinam saltantes). Zadranin obojici prigovara da su ‘prešutjeli’ rješenja za tri glavna problema u tumačenju morskih mijena, ali time zapravo nudi popis otvorenih problema s kojima će se suočiti u vlastitoj raspravi i za koje će ponuditi vlastita rješenja. U svojim ocjenama Plinijeva i Duns Škotova prikaza morskih mijena Grisogono očito pretjeruje, dapače ne priznaje im ni ono što izrijekom stoji u njihovim tekstovima. U uvodu svoje rasprave o morskim mijenama Grisogono još jednom spominje Plinija i Duns Škota, ali im tada pristupa različito. Plinija neopravdano prikazuje kao okretna kompilatora nedorasla ostvariti sintezu o temi koju obrađuje, a u svojoj konačnoj ocjeni Duns Škota pribjegava alegoriji koja povezuje Škotov redovnički poziv i novozavjetni prizor s Genezaretskoga jezera (Mt 14, 22–36) u kojem je vjera ribara Petra na kušnji. Izričajem »budući da nije imao cipela« Zadranin podsjeća da je Duns Škot bosonogi franjevac. S pomoću metafore »bose noge«, koje mogu i gaziti i osjetiti drače, opisuje dvojaki Duns Škotov odnos prema astrologiji – pokušaj suprotstavljanja astrologiji i odustanak od toga pokušaja. S pomoću metafore »suhom nogom« Zadranin dodjeljuje Duns Škotu neočekivanu novozavjetnu ulogu – ulogu Petra koji hoda površinom Genezaretskoga jezera prema Isusu dok vjeruje, a počinje tonuti čim posumnja, da bi je primijenio, ni manje ni više, nego na teme o moru u Duns Škotovu komentaru drugoga sveska Sentencija. Napokon, Grisogono znamenitomu Škotu pridjeljuje nadimak »otac logike« i tako ga odvaja od rimskoga prirodoslovca Plinija. Razdjelnica između Plinija i Duns Škota, kako to shvaća Zadranin školovan u Padovi i poučen o dometima škotizma na predavanjima Mauricea O’Fihelyja, leži zapravo u području logike: Plinije je neznalica u logici, a Duns Škot »otac logike«. Istraživanje Grisogonova odnosa prema Duns Škotovim zasadama u svim njegovim djelima razgranalo se u različitim smjerovima i urodilo još nekim znatnim plodovima:
1. Uz tiskane Grisogonove radove pojavljuju se tri oblika njegova imena i prezimena: na naslovnici Duns Škotovih Quęstiones quo[d]libetales (1506), pri prvom nastupu u književnoj republici, student filozofije i medicine Sveučilišta u Padovi predstavlja se kao Fredericus Grisogonus, pri uređivanju prvoga Grisogonova zbornika mladi urednik Marco Antonio Contarini u svojoj poslanici znamenitom Zadraninu predlaže grecizirani prezimenski lik Chrisogonus da bi istaknuo kako je Grisogono »zlatan iznutra i izvana«, tj. u svom umovanju i djelovanju, i mijenja mu ime u Federicus, tijekom rada na tom izdanju Contarini uvodi dosljednije greciziran lik prezimena Chrysogonus i primjenjuje ga na devet mjesta u knjizi uključujući naslovnicu, a to rješenje prihvaća sâm Grisogono kad tiska svoj drugi zbornik 1528. godine.
2. U arhivu Sveučilišta u Padovi, u trima zapisima uz doktorsku promociju 1507. godine, Grisogono je zabilježen u obliku Fedricus de Iadra, a u službenim spisima zadarske gradske uprave zadarski se plemić služi ablativnim likom svoga prezimena: de Grisogonis.
3. U prvim godinama svoga studija filozofije odslušao je Grisogono predavanja Pietra Pomponazzija o dvama Aristotelovim djelima De caelo i Physica, čime je stekao osnovna znanja iz Aristotelove prirodne filozofije i pripremio se za svoja kasnija istraživanja iz astronomije i prirodne filozofije.
4. Na stranicama vlastitih djela Zadranin je zabilježio tri dragocjena svjedočanstva o svojem odnosu prema prvacima grčke filozofije: jedno o Platonu, a dva o Aristotelu. U svom nastupnom predavanju na Padovanskom sveučilištu 1507. godine svoju ranu strast za matematikom, nakon što je odustao od studija prava, a prije nego je počeo studirati filozofiju i medicinu 1501. godine, opisuje ovim riječima: »Zatim sam se potpuno posvetio božanskim matematikama. Slijedio sam nauke božanskoga Platona i Pitagore.« Istodobno, u svom uvodu u Euklidove Elemente, Grisogono se služi Averroesovom metaforom kad Aristotela dvaput naziva »pravilom u prirodi« (regula in natura), čitaj: prvakom u prirodnoj filozofiji. Nakon dva desetljeća Zadranin još jasnije opisuje svoj odnos prema Aristotelu, kad u uvodu svoje rasprave Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris (1528) svjedoči: on se ne bi odvažio na tumačenje morskih mijena »da mu put nije pokazao čitav Aristotelov nauk, kao služavka astrologije, nad kojim naukom, postojano plivajući od svoje najranije mladosti, nisam prestao bdjeti.« Tim trima svjedočanstvima Zadranin očituje dvojakost u svojoj filozofskoj usmjerenosti i spisateljskom naporu: ranu privrženost Platonu i Pitagori u matematici, a trajnu oslonjenost na Aristotela u prirodnoj filozofiji. Dva Grisogonova svjedočanstva o Aristotelovu utjecaju na njegova djela dosad su bila previđena u ocjenama Grisogonove filozofske orijentacije.
5. Pri pisanju uvoda za Euklidove Elemente, koji je prerastao u raspravu Plusquam expositio (1507), Grisogono se oslanja na izdanje Liber elementorum Euclidis (1482) koje je priredio Campano de Novara. U desetom poglavlju, premda naslovljenu »O postulatima i aksiomima«, podrazumijevalo bi se Euklidovim, raspravlja samo o jednom aksiomu što ga je Campano preuzetno dodao Euklidovu sustavu aksiomā, smješta ga u granično područje matematike, logike i fizike te prihvaća Aristotelova gledišta o neprekidnini i beskonačnini za brojeve i geometrijske kolikoće. Proučavanjem Campanova Euklida stupio je Grisogono u područje filozofije matematike i logike.
6. Grisogonov četverostih na naslovnici Duns Škotovih Quęstiones quo[d]- libetales (1506) otkriva da je zadarski plemić bio upoznat sa svih pet svezaka Duns Škotovih djela koje irski franjevac Maurice O’Fihely, profesor škotističke teologije na Padovanskom sveučilištu, kani objaviti tijekom 1506. godine. Štoviše, Grisogono se na O’Fihelyjevim predavanjima i/ili u osobnim susretima s njime dobro upoznao s glavnim Duns Škotovim filozofemima, a osobito se zbližio s Duns Škotovom filozofskom teologijom. Rasprava mladoga Grisogona »o Božjoj moći« (de potentia Dei) u sveučilišnoj auli mogla bi se odnositi na Duns Škotovu sedmu svašticu kojom se propituje Božja svemogućnost iz perspektive čovjekovih spoznajnih moći. Njegovo sudjelovanje u raspravi »o neizrecivu Božjem načinu razabiranja i proizvođenja« (de eius [= Dei] inefabili modo intelligendi et producendi) gotovo sigurno se odnosi na »proizvođenja u Bogu« (productiones in Deo) kao temu druge Duns Škotove svaštice. Nastup u sveučilišnoj auli »o našoj sreći i savršenosti« (de felicitate et perfectione nostra) mogao bi se bar dijelom odnositi na Duns Škotovu 21. svašticu, koja propituje čovjekovu ‘dobru sreću’ iz perspektive pseudo-Aristotelova spisa De bona fortuna. Čak bi se i svjedočanstvo mladoga Grisogona da su ga zanimale »skrovitosti i tajne prirode« (de secretis et arcanis naturae) moglo odnositi na prirodnofilozofske teme u Duns Škotovim Quæstiones quodlibetales, osobito na poimanje mjesta u jedanaestoj svaštici i nužnost prirodnoga zakona za padanje teškoga tijela (principium determinativum ad descendendum) u šesnaestoj svaštici. Grisogono je dakle duhovno i filozofski stasao i uz Mauricea O’Fihelyja, prvaka padovanskoga škotizma.
7. Četverostihom Ad lectorem, tiskanim 1506. godine, ulazi Grisogono u hrvatsku književnu povijest kao pjesnik latinist. Štoviše, on pripada malobrojnoj skupini hrvatskih pjesnika latinista koji su svoje stihove tiskali do 1510. godine.
8. Grisogonov četverostih upućuje na svih pet Duns Škotovih knjiga koje je tijekom 1506. objavio njihov priređivač Maurice O’Fihely i u poanti odaje priznanje priređivaču aludirajući na njegov nadimak Flos Mundi. On dakle uspostavlja izravan odnos s padovanskim škotizmom početkom 16. stoljeća i pripada renesansnoj recepciji Duns Škota među Hrvatima, a time dakako i hrvatskoj filozofskoj baštini. Time se opseg hrvatske filozofske baštine proširuje za dvije nove bibliografske jedinice, naime za dva izdanja Grisogonova četverostiha, mletačko iz 1506. i pariško iz 1513. godine.
9. Zbog rasprava koje je tiskao u svojim dvama zbornicima Grisogono nije samo prvi hrvatski liječnik i prvi hrvatski glazbeni teoretik koji je tiskao vlastitu raspravu, kako je dosad bilo utvrđeno. On je ujedno prvi hrvatski matematičar, prvi hrvatski astronom/astrolog i prvi hrvatski fizičar koji je tiskao vlastitu raspravu.
10. Irski franjevac Maurice O’Fihely nije samo prvi Irac koji je priredio knjigu za tisak. On je zacijelo i prvi Irac s tiskanom vlastitom raspravom »Epithomata castigationum, conformitatum atque elucidationum in questiones Metaphysicae, De primo principio tractatum, atque Theoremata Doctoris subtilis Fratris Joannis Duns Scoti eiusdem ordinis« (1497) – opsežnim primjedbama uz tri Duns Škotova djela, koja je priredio za tisak. A Epithomata pripadaju podjednako irskoj filozofskoj i teološkoj baštini. Stoga Mauriceu O’Fihelyju pripadaju još tri prvenstva u povijesti irske kulture: prvi Irac koji je tiskao vlastito djelo, prvi irski filozof koji je tiskao vlastito djelo, prvi irski teolog koji je tiskao vlastito djelo.
11. O’Fihely zauzima istaknuto mjesto u povijesti priređivanja i izdavanja Duns Škotovih djela, ali on je svoj ustrajni urednički rad oplemenio i vlastitim djelima. Među njegova glavna autorska djela treba uvrstiti dva opsežna spisa koja spadaju u žanr ‘komentar komentara’, a pripadaju epohi prvotiska: već spomenuta »Epithomata« (1497) i logičko djelo »In quæstiones dialecticas Divi Joannis Scoti expositio accuratissima« (1500).
12. U galeriju 40 znamenitih sveučilištaraca u Sala del Quaranta (1942) u Palazzo Bo, sjedištu Padovanskoga sveučilišta, uvršteno je čak 16 studenata iz 16. stoljeća, ali nisu uvršteni ni Grisogono ni O’Fihely, premda su znanstvene spoznaje do 1930-ih to omogućavale.
U ovom se članku Grisogonov četverostih Ad lectorem (1506, 1513) objavljuje u svom latinskom izvorniku i prvi put u hrvatskom prepjevu te se tumači njegovo kulturno i filozofsko značenje.
Keywords
Federik Grisogono; Ivan Duns Škot; Maurice O’Fihely; Euklid; Campano da Novara; Plinije Stariji; Abū Maʽshar; Aristotel; Pietro Pomponazzi; quaestiones quodlibetales; Duns Škotova djela tiskana u Veneciji; Duns Škotova recepcija u renesansi; Duns Škotova recepcija među Hrvatima; filozofska teologija; prirodna filozofija; geometrija; filozofija matematike; astrologija; logika; Bog; stvorenje; slobodna volja; duša; točka; krug; morske mijene
Hrčak ID:
284050
URI
Publication date:
12.7.2022.
Visits: 528 *