Današnja postirska župna crkva niknula je na ruševinama složenoga ranokršćanskoga bazilikalnog kompleksa sv. Ivana Krstitelja iz 5. - 6. stoljeća.1 Promijenivši prostornu orijentaciju, građena je u tri navrata koje stilski možemo smjestiti u renesansno, barokno i historicističko razdoblje. Prva faza spada u skupinu fortificiranih crkava od koje je i danas sačuvana masivna renesansna apsida usmjerena prema jugu. Dakle, najstariji dio župne crkve iz renesansnog razdoblja građen je za vrijeme turske opasnosti i pripada rijetkom sačuvanom fortificiranom sakralnom spomeniku koji još uvijek na zaobljenom vanjskom zidnom plaštu ima sačuvana tri breteša (pechnase), koji su štitili najvažnije djelove fortifikacije.2 S vremenom je crkva - utvrda postala pretijesna i neuvjetna, što doznajemo iz izvješća apostolskog vizitatora biskupa Augustina Valiera iz 1579. godine.3 Četiri godine ranije hvarski biskup Martin II. de Martinis je za vizitacije 20. svibnja 1575. u istoj toj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Postirima ustvrdio činjenicu da Postira imaju podjednako stanovništva kao i matična župa u mjestu Dol, te da će po povratku u Hvar razmotriti ustanovljavanje nove župe i odrediti župnika.4 Nakon osamostaljenja župe proći će gotovo dvije stotine godina do početka radova na nadogradnji crkve kao jednobrodne barokne crkve propovjedničkog tipa, godine 1767.5 Župni arhivski dokumenti svjedoče o tome da je unutrašnjost nadograđene barokne lađe bila na trijumfalnom luku urešena štukaturama za koje je 1793. godine plaćeno 12 dukata.6 Od tih baroknih štukatura nije se ništa sačuvalo, ali možemo pretpostaviti da se taj ures naslanjao na kasnobaroknu štukatersku tradiciju iz kruga bolonjskog umjetnika Giuseppea Montivendija koji je ostavio trag po cijeloj Dalmaciji,7 a nastavili su je i vrsni švicarski majstori štukateri, braća Clemente i Giacomo Somazzi, izrađujući štuko dekoracije diljem hrvatske obale.8 Da najvjerojatnije ovim potonjima možemo pripisati i izgubljene štukature trijumfalnog luka, govori nam pisani podatak iz 1824. godine9 prema kojemu je „protto Giacomo Somazzi“, bio isplaćen sa 189 fiorina za radove u kapeli svetišta župne crkve. Istom majstoru pripisuju se i štukature u župnoj crkvi Gospe od Blagovijesti u Milni.10 Radi se o do danas sačuvanim plitkim širokim štukaturnim profilacijama koje s unutarnje strane uokviruju lučne završetke kvadratnog dijela apside, te s lažnim svodom, odnosno stropom, međusobno zatvaraju pandatife. Na stropu prezbiterija u istoj je maniri plitkih širokih štuko profilacija izveden i dvostuko uokvireni kružni medaljon.
Bio je to na neki način uvod u skorašnju treću, historicističku fazu produženja crkvene lađe, izrade novog pročelja i posvemašnjeg preuređenja i opremanja unutrašnjosti župne crkve. To se zbilo za vrijeme hvarskih biskupa Filipa Dominika Bordinija (1839. – 1865.) i Jurja II. Dubokovića (1866. – 1874.).11 Točnije, nadogradnja koja je trajala više godina, započela je 1863. godine zalaganjem i marom župnika don Roka Kalafatića12 i dobročiniteljâ poput Boža (Natalea) Vladošića i osobito obitelji Tomaseo.13 Historicistička nadogradnja koja je do danas sačuvana, u sebi nosi i neobarokne, neorenesansne i neoromaničke elemente te podsjeća na arhitektonski jezik Emila Vecchiettija (1830. – 1901.), arhitekta aktivnog diljem područja Kraljevine Dalmacije.14
Uz vrlo oskudne, ali dragocijene podatke iz župnoga arhiva, jedini pouzdani izvor o izgledu unutarnje dekoracije crkve nakon historicističke dogradnje razglednica je iz polovice dvadesetih godina 20. stoljeća na kojoj su vidljivi brojni detalji raskošnoga historicističkog likovnog rješenja.15 Konzervatorsko-restauratorska preliminarna sondažna istraživanja provedena 2018. i 2019. godine na gušama stropa crkve, potvrdila su da se ispod današnjeg bojanog sloja nalaze djelomično sačuvani dekorativni oslici iz tog vremena.16 Na razglednici su također jasno vidljive spomenute Somazzijeve štuko profilacije u apsidi crkve te se naziru tragovi figuralnih i dekorativnih oslika, naročito u jugozapadnom pandatifu gdje se nazire figuracija, najvjerojatnije anđela. No očito je s vremenom došlo do oštećenja izvornih oslika pa se pristupilo novom likovnom uređenju zidova i stropa prezbiterija. Iz zapisa vizitacije biskupa Pušića iz 1928. godine razaznajemo: „(…) Od zadnjeg pohoda kapela (prezbiterij) se istukla i opet ožbukala proti vlazi i svod i polulukove otuklo i ožbukalo a la fresco obojilo (…)“17 Analizirajući i komparirajući izgled prezbiterija sa spomenute stare razglednice i biskupovo izvješće o radovima u prezbiteriju te današnje stanje štukatura i oslika, nameće se zaključak kako su štukaturni profili na polukružnim lukovima prezbiterija kao i kompletna žbuka sa štuko profilima na stropu ipak ostali sačuvani, a najvjerojatnije su otučeni svi dijelovi provlažene žbuke na okomitim stijenkama polulukova i sferama pandatifa.18 Na tim mjestima prodor vlage bio je izraženiji, naročito na zapadnoj strani apside, na koju se nadovezao naknadno građeni zvonik.19 Naime, žbuku je bilo moguće otući na istočnoj i zapadnoj strani apside unutar polukružnih polja, a da se ne oštete okvirne štukaturne profilacije. Isto vrijedi i za žbuku u prostorima pandatifa te za žbuku u polukaloti apside. Što se tiče žbuke na ravnom dijelu stropa prezbiterija, tehnički bi bilo puno teže, gotovo nemoguće otući žbuku, a da se ne oštete i štukature. S obzirom da nisu vidljivi spojevi koji upućuju na to da je štuko profilacija sastavljena od lijevanih i lijepljenih segmenata kao što je to slučaj na stropu broda crkve, ona je očito izvedena modelacijom izravno na stropu i tako nalegla na podložnu žbuku. Da je taj dio otučen, zasigurno bi bile jako oštećene, ako ne i uništene štukaturne profilacije vanjskoga i unutarnjeg kružnog medaljona, a taj podatak bi biskup Pušić, u svom doduše vrlo sumarnom izvješću, vjerojatno spomenuo. Dakle, oslikavanje prezbiterija izvedeno je na novim žbukanim podlogama na istočnom i zapadnom polukružnom polju i pandatifima, a na stropu je oslik izveden najvjerojatnije na već postojećoj žbukanoj podlozi uklapajući se u već zadana štukaturama uokvirena kružna polja.20
Za oslikavanje prezbiterija odabran je slovenski slikar Gasperin (Gašperin) Rudolf Alojz Karel, slikar, pedagog i scenograf (1887. - 1962.), koji se likovno oblikovao u Ljubljani, Pragu i Zagrebu, a u slovenskom likovnom prostoru poznat je po svojim impresionističkim marinama iz Trsta. Njegov postirski likovni ciklus svojevrsna je iznimka u njegovoj likovnoj biografiji.21 U donjem sjevernom uglu zapadnog polukružnog polja sačuvan je njegov potpis s nadnevkom 20. 7. 1923., što upućuje na datum završetka oslikavanja prezbiterija. Najvjerojatnija pretpostavka odabira baš ovog slikara njegovo je članstvo u Društvu sv. Ćirila i Metoda za Istru, a koje je simpatizirao i naručitelj oslika, tadašnji postirski župnik don Juraj Dorotić, koji će kasnije, 1927. godine, na istom tragu u ime župe naručiti sliku na platnu s likovima sv. Ćirila i Metoda, lokalnog autora Pave Gospodnetića-Bukovca22 te ustrajati na tome da oslik na stropu svetišta bude popraćen i natpisom na glagoljici.
Središnje kružno polje oslikanog stropa svetišta sadrži ikonografsku temu koja se oslanja na biblijske tekstove iz Knjige Postanka 14, 17-18, Psalam 110 (109), 4 te Poslanica Heberejima 5, 6-10, zatim 6, 20 i naročito 7, 1-17, koji govore o Kristu kao Velikom svećeniku: „Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.“ Likovna kompozicija horizontalno je podijeljena u tri gotovo simetrična dijela.
Slika 1. Središnji medaljon stropnog oslika s prikazom Krista Velikog svećenika
U donjem dijelu naslikana je podnica u obliku pravokutne mreže koja zatvara šahovsko polje izvedeno od crvenih i bijelih kvadrata. Na taj je način dobiven privid prostornosti likovne kompozicije i ujedno je naglašen hrvatski heraldički nacionalni znak, popularno nazvan „šahovnica“. U srednjem dijelu na tako izvedenoj podnici u središtu je postavljen oltar žrtvenik koji na rubovima ima stupiće sa stiliziranim kapitelima. Između stupića u središtu prednje plohe oltara žrtvenika nalazi se veći kružni medaljon s imitacijom okvirne profilacije, a sa svake njegove strane su po dva manja, također kružna medaljona. U većem je naslikan apokaliptični Jaganjac koji pridržava bijelu uskršnju zastavu s crvenim križem, a leži na knjizi sa sedam pečata (Otk 5, 1-5).23 U manjim medaljonima izvedena su četiri različita Kristova monograma, krizmona: Alfa i Omega, ΑΩ, zatim kombinacija slova Chi-X i Rho-P, odnosno Pax kao inačica Konstantinova Kristova monograma , potom komprimirana inačica krizmona IHS te inačica Kristova monograma koji simbolizira vječnost, a sadrži križ + i slovo X, koji su upisani u dvostruki krug simbola sunca u čijem središtu je dodan i motiv ribe.24
Na bočnim stranama oltara žrtvenika u klečećem stavu naslikana su dva starozavjetna biblijska lika, Melkisedek i Aron. Zapadno od žrtvenika, Kristu s desne strane, bradati je Melkisedek, svećenik Boga Svevišnjega (Post 14, 18), koji je ujedno bio i kralj, a koji je blagoslovio Abrahama darovima kruha i vina i na taj način postao prefiguracija Krista Kralja i svećenika, odnosno Posljednje večere i same euharistije.25 Melkisedek je odjeven u bijelu svećeničku haljinu i zaogrnut kraljevskim grimizom, u desnoj ruci drži kruh na kojemu je urezan znak križa, a u lijevoj ruci mu je kalež s vinom. Na glavi mu je kraljevska kruna, zaokružena aureolom, a pogled mu je usmjeren prema Kristu. Nasuprot Melkisedeku, s istočne strane oltara žrtvenika, odnosno s lijeve Kristove strane, također u klečećem stavu tipa orans, naslikan je Aron s bijelom bradom, također starozavjetni veliki svećenik, kojeg je pomazao njegov brat Mojsije. Odjeven je u propisanu ritualnu svećeničku odjeću, a na glavi mu je kapa - turban. Gornji dio tijela u blagom je naklonu, s rukama ispruženim prema naprijed; za razliku od Melkisedekova, pogled mu je usmjeren prema podu. Nedaleko od njega, tik do žrtvenika, na podu se nalazi odloženi kadionik, Aronov uobičajeni atribut.26
U gornjem dijelu kružnoga medaljona u razini površine oltarne menze, odnosno oltara žrtvenika lebdi lik Isusa Krista uokviren rastvorenim oblacima koji su pozadina cijeloga prizora. Krist kao Veliki svećenik odjeven je u svijetlu, na ramenima porubljenu svećeničku misnicu, u lijevoj ruci drži kalež s Predragocjenom Krvi, a u desnoj ruci, uzdignutoj u visini prsiju iznad kaleža, izlaže Presvetu euharistiju. Oko glave ima aureolu s upisanim naglašenim križem. Neposredno oko njega sjaji bademolika ovojnica od svjetla, aura u obliku mandorle.27
Cijeli taj središnji prizor uokviruje široka plitka štukaturna okvirna profilacija koja sa sličnim vanjskim kružnim okvirnim profilom zatvara široku oslikanu kružnu traku. U tom vanjskom okvirnom vijencu kružnicu u pravcu istok-zapad dijele na dvije jednake polovice dva nasuprotna oslikana medaljona. U onom na istočnoj strani kružnice stropa naslikano je Raspelo, a u onom na zapadnoj strani naslikan je motiv Arma Christi, kojima se simbolički naglašava neraskidiva veza Kristove muke s euharistijom, koja je jedini put prema eshatonu.28 Iz svakog medaljona izviru i kružnom trakom se šire fitomorfni prikazi vinove loze s grožđem i klasovi žita koji u dva nasuprotna dijela kružnice uokviruju hibridni glagoljski natpis: Ty jesi jerej v'vjeky (…). Radi se zapravo o parafrazi teksta himna29 i hvalospjeva otkupljenih (Otk 4, 11; 5, 9. 10-12)30 iz večernje molitve četvrtog vazmenog tjedna u utorak.
Na istočnoj polukružnoj plohi apside naslikan je prizor Preobraženja Kristova, odnosno Transfiguracije na brdu Tabor (Mt 17,1-13; Mk 9,1-2; Lk 9, 28-36). Ovaj prizor smatra se i prefiguracijom teofanije u jedinstvu Svetog Trojstva kao i Kristova ponovnog dolaska, odnosno Posljednjeg suda. Likovna kompozicija vertikalno je podijeljena u dvije gotovo simetrične skupine sa po tri lika, u čijoj pozadini su oblaci. Na sjevernoj strani lunete nalazi se Krist između proroka Ilije, koji je bez prepoznatljivih atributa, i proroka Mojsija, koji u ruci drži ploče sa deset zapovijedi Božjih, a iz čela mu izbijaju dvije bijele zrake. Svi su u plavičasto-bijelim haljinama, a lik Krista naglašen je pozadinskom kružnom aurom. Trojica apostola, Petar, Ivan i Jakov, naslikani su stisnuti u skupini u položaju i stanju ushićenja i nevjerice.31
Slika 2. Zidni oslik s prikazom Preobraženja Kristova
Nasuprotna luneta na istočnom zidu apside sadrži prikaz Uznesenja Blažene Djevice Marije32 apokaliptičnoga tipa33 (Otk 12,1), u kombinaciji baroknoga i lurdskoga ikonografskog predloška.34 U središtu kompozicije na kovitlajućim oblacima nalazi se lik Bogorodice odjevene u bijelu haljinu i zaogrnute modrim plaštem. Stoji na plavoj zemaljskoj kugli, a pod nogama joj je polumjesec i beživotna bezglava zmija. Ruke je sklopila u molitvi, a oko glave joj je svetokrug uokviren plavom trakom na kojoj se koncentrično niže 12 bijelih zvijezda. Antitetički sa svake njezine strane nalazi se po jedan šesterokrili kerubin i arkanđeo. Na sjevernoj strani lunete, s Bogorodičine lijeve strane, široko raširenih krila, u blijedozelenoj haljini, zaogrnut crvenim plaštem, adorira joj arkanđeo Gabrijel, koji joj desnom rukom pruža ljiljan. Nasuprot njemu, u istom stavu, nalazi se arkanđeo Barahijel, odnosno Maltijel, odjeven u plavu haljinu i zaogrnut smeđim plaštem, a Bogorodici pruža ruže.35 U donjem sjevernom kutu lunete nalazi se spomenuti autorov potpis. Ovom marijanskom temom zaokružen je ciklus vizualizacije proslave Kristovih otajstava36 i logičan je ikonografski izbor u kontekstu osobitog lokalnog bratimskog štovanja Presvetoga Sakramenta i Gospe od Karmela.
Na plohama četiri pandatifa naslikani su likovi četiriju evađelista s aureolama i karakterističnim tetramorfnim simbolima.37 Kompozicijski prilagođeni poljima sfernih trokuta, svi svetopisci sjede na oblacima. U sjeveroistočnom pandatifu naslikan je sv. Matej u sjedećem stavu; desnom rukom pridržava otvorenu knjigu koja mu je oslonjena na bedro, pri čemu mu pomaže mlađahni anđeo. U sljedećem, jugoistočnom pandatifu prikazan je sv. Marko, koji u desnoj ruci drži pero, a lijevom pridržava otvorenu knjigu koja mu leži u krilu . Njemu s desne strane vidljiva je glava lava s ispruženom šapom. Nasuprot njemu, u jugozapadnom pandatifu apside, naslikan je lik sv. Luke. U desnoj ruci drži pisaljku, a u podignutoj lijevoj ruci drži rastvoreni svitak. U pozadini iza njega proviruje volovska glava. U četvrtom, sjeverozapadnom sfernom trokutu smjestio se lik sv. Ivana Evanđelista, koji rukom piše po svitku, a iza njega stoji simbolički orao.
Slika 3. Zidni oslik s prikazom Uznesenja BDM
U cjelini gledavši, ikonografija zidnih i stropnih oslika u svetištu jasno je promišljena i ikonografski dobro razrađena, ali je likovna kreacija povjerena umjetniku koji očito nije bio majstor zidnoga slikarstva. U njegovim likovnim rješenjima i detaljima miješaju se secesijska stilizacija i minuli klasični akademizam s natruhama historicizma. Njegovi neohistoricistički evanđelisti podsjećaju na prepoznatljive slikarske predloške i kartone iz kruga Zuccara i njegovih suradnika, ali su likovno daleko od njihove kvalitete. Gašperini očito nije bio sposoban ni tehnički ni likovno uhvatiti se u koštac s ovim složenim zadatkom pa je, primjerice, ikonografski prikaz Kristova Preobraženja učinio teško prepoznatljivim. Likovne manjkavosti nadoknađuje kulturološka dimenzija oslika. Naime, Postira su se s ovim skromnim oslikom upisala na ozemlje hrvatsko-slovenskih likovnih dodira katoličkih intelektualaca i umjetnika tijekom prve četvrtine dvadesetog stoljeća, u ozračju kojega na prostoru hrvatskog priobalja od Kotora do Krka intezivno stvara fra Ambroz Testen, slikar i franjevac Franjevačke provincije sv. Frana Dalmacije i Istre.38 Mnogi katolički intelektualci Slovenci bili su izbjeglice s tada okupiranih talijanskih teritorija, a kao kapelani i župnici djelovali su diljem Dalmacije.
Tehnička nedoraslost u izvedbi zidnih oslika u svetištu uzrokom je da je već nakon 25 godina bila potrebna restauratorska intervencija. Stoga je godine 1948. bilo predloženo slikaru i konzervatoru-restauratoru Bartolu Petriću iz Staroga Grada (1899. - 1974.)39 da obnovi zidne slike na stropu, lunetama i u pandatifima, što je on i učinio.