Izlaganje sa skupa

Razgovor s profesorom Luka Kovačić

Uredništvo HČJZ ; Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

HČJZ: Gledajući naše zakonske akte pojam javno zdravstvo koristi se za više različitih
pojmova. Isti pojam koristi se za zdravstvene ustanove koje su u vlasništvu države i za one
koje rade u prevenciji bolesti i očuvanju i unapređenju javnog zdravlja. Kako objašnjavate
ovakvu svojevrsnu zbrku i koje nazivlje predlažete?
KOVAČIĆ: Postoji više razloga zašto se pojam javno zdravstvo ne upotrebljava kako bi
stručno trebalo biti. Jedan razlog možda je taj da nemamo odgovarajući prijevod, jer pojam
javno zdravstvo, public health, je nastao u engleskom govornom području davnih godina. Taj
se pojam upotrebljava ne samo u stručnim krugovima nego i općenito, u medijima. Naravno,
kad koristite neki pojam u općoj komunikaciji onda se on pojednostavljuje. Oni koji ga koriste
ne razumiju uvijek njegovo izvorno značenje, nego ga koriste kako to njima u tom času
odgovara. Mislim da bi javno zdravstvo trebalo zadržati definiciju koju je još davnih dana dao
Winslow, kojom se kao javno zdravstvo smatra znanost i umjetnost sprečavanja bolesti,
produženja života i unapređenja zdravlja kroz organizirane napore društva, privatnih i javnih
organizacija, zajednice i pojedinaca. Naglasak je na organiziranom rješavanju zdravstvenih
problema građana, naroda i određene populacije.
Oni koji su odgovorni za primjenu zdravstvenih mjera i organizaciju zdravstvene službe
termin javno zdravstvo često koriste za zdravstvenu službu, posebno onu koja je u državnom,
javnom vlasništvu, za razliku od privatnog vlasništva. Kako se tu zapravo radi o službi bilo bi
bolje koristiti pojam javna služba ili javnozdravstvena služba, a ne javno zdravstvo.
Javnozdravstvena služba se pak često, pogrešno, reducira samo na zavode za javno zdravstvo,
nekad su se zvali higijenski zavodi i zavodi za zaštitu zdravlja, iako nemaju samo oni
javnozdravstvenu funkciju. Možda bi njih bilo bolje zvati nekim drugim imenom, npr.
zavodima za zaštitu zdravlja.
HČJZ: Proučavate organizaciju zdravstvenih sustava već niz godina. Koji model organizacije
zdravstva vam se čini najboljim?
KOVAČIĆ: Najbolji model bi bio onaj kojim se postiže dobar učinak, a može se organizirati
na resursima koji stoje na raspolaganju. Zadnjih tridesetak godina razvija se model
organizacije na tri razine. Mislim da je taj model najpovoljniji. Prva razina je ona koja je uz
stanovništvo, građane, pacijente i bolesnike. Ta razina zaštite mora biti lako dostupna svim
građanima, a ne pomaže samo bolesnima, nego brine i o zdravlju zdravih. Druga razina je
zdravstvena služba koja daje potporu prvoj, i rješava probleme koje prva razina ne može
riješiti zbog potrebe intenzivnog liječenja, potrebnih specifičnih znanja, opreme i sl. Treća
razina pokriva veliko područje, 500.000 do milijun stanovnika, i bavi se specifičnim,
posebnim problemima koji nisu mogli biti riješeni na prvoj i drugoj razini. Što su bolesti rjeđe
ili specifičnije rješavaju se na višim razinama. Taj model uvažava i efikasnost u poslovanju,
tj. uzima se u obzir cijena rješenja. Bilo bi skuplje kad bi se jednostavni i lako rješivi problemi
rješavali na trećoj razini, ali i kad bi se specifični i komplicirani problemi za koje je potrebno
specifično znanje i oprema rješavali na nižim razinama. Jedna od zemalja koja je postigla
takvu organizaciju je na primjer Švedska. Tamo postoje tri razine zaštite. Odgovornost,
financiranje i organizacija zaštite je vrlo decentralizirano, za nju su odgovorne županije
(county councils) i općine (municipalities). Druga razina su županijske zdravstvene službe
(opća medicina i županijske bolnice i drugo), a treća su regionalna služba s bolnicama i
drugim ustanovama (6 regija s 8 bolnica), a koje rješavaju specifične probleme. S nacionalne
razine se služba koordinira i nadzire. Slično je i u Velikoj Britaniji, ali i u mnogim drugim
zemljama. Često takvu organizaciju prikazujemo kao piramidu ili trokut pri čemu je baza
primarna zdravstvena zaštita. Važno je naglasiti da bi svaka razina morala rješavati svoj dio
problema, jer u suprotnom dolazi do neučinkovitosti, pogrešaka i služba postaje skupa.
Svaka razina ima specifičnu organizaciju, i to se često zaboravlja. U posljednjih četrdesetak
godina zahtjeva se da prva razina bude organizirana po modelu primarne zdravstvene zaštite u
kojem se prepoznaju problemi građana i lokalnih zajednica, te se ti problemi rješavaju na
način koji uz zdravstvenu službu uključuje i odgovornost samih građana i drugih djelatnosti i
sektora zajednice, dakle interdisciplinarno. Uz dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju bolesnih
u primarnoj zdravstvenoj zaštiti naglasak je na zdravlje, tj. na unapređenje zdravlja,
sprečavanje i otkrivanje bolesti, a što nije glavna značajka druge i treće razine. Na tim se
višim razinama uglavnom rješavaju problemi vezanih uz bolest i bolesnika koristeći se
specifičnim znanjima i u pravilu skupom opremom. U praksi se često događa da se u prvoj
razini probleme rješava po modelu druge i treće razine, što je pogrešno i ne dobiva se
odgovarajući učinak. Za prvu razinu se često pogrešno smatra da nije moguće provoditi
vrhunsku medicinu. Na svakoj razini, ako rješavate dobro probleme, bavite se vrhunskom
medicinom. U prvu razinu građani, pacijenti i bolesnici moraju imati direktan pristup, bez
ikakvih ili uz minimalne barijere, socijalne, financijske, komunikacijske i druge. Za drugu ili
treću razinu najčešće postoje barijere, administrativne ili financijske da bi se troškovi ukupne
zaštite održavali u zadanim granicama. Da bi osigurali svoj bolji i stabilniji financijski položaj
zdravstvena služba druge i treće razine nastoji doći na prvu razinu. Ako tih barijera između
prve i viših razina ne bi bilo, ukupni bi troškovi zdravstvene zaštite ubrzo postali preveliki i
neizdrživ teret za zajednicu.
Ima li primarna zdravstvena zaštita šansu daljnjeg razvoja u budućnosti? Mislim da da, jer je
ideja i filozofija primarne zaštite zapravo u biti i načinu života ljudi, to je ideja da se problemi
riješavaju na najjednostavniji način, solidarno i uz pomoć drugih, tamo gdje nastaju.
HČJZ: Japan je zemlja s najdugovječnijim stanovništvom, duljina života kod njih je najduža
a zdravstvena služba nije baš idealno organizirana. Kako to možete komentirali?
KOVAČIĆ: Na dužinu života ne utječe samo organizacija zdravstvene službe već i način
života, prehrana, genetski faktori i sl. Zdravstvena služba i medicina predstavljaju samo jednu
komponentu. Japanci su vrlo discipliniran narod, vrlo su organizirani, što smo bili svjedoci i u
nedavnim nesrećama. Oni imaju dobro organizirane i druge oblike života, ne smo one koji se
odnose na bolesti ili zdravlje, i to je vjerojatno jedan od razloga zašto je njihova dužina života
veća unatoč organizaciji zdravstvene zaštite koja možda nije organizirana kao u drugim
zemljama ili kako bi stručnjaci mislili da bi trebalo biti.
HČJZ: Možete li nam navesti koja su dobra rješenja u postojećoj organizaciji zdravstvenog
sustava Hrvatske, a koja treba unaprijediti?
KOVAČIĆ: Dobro rješenje je postojeća mreža zdravstvenih ustanova na prvoj, drugoj i
trećoj razini. Ta mreža zdravstvenih ustanova postoji već duže vrijeme, i trebalo bi ju zadržati.
Poboljšati treba organizaciju ustanova u prvoj razini. Domovi zdravlja su nekad bili ključni u
pružanju zdravstvene skrbi na prvoj razini. Trebalo bi broj ustanova ili područje koje
pokrivaju prilagoditi problemima i specifičnostima na terenu. Nekad je svaka općina imala
svoj dom zdravlja. Kasnije je došlo do spajanja domova zdravlja u županijski dom zdravlja.
Danas postoji mogućnost organizacija više domova zdravlja s obzirom na specifičnosti
županije, otoka, seoskih područja i sl. Trebalo bi ostaviti mogućnost lokalnim zajednica,
gradovima i županijama da sami odluče koliko je potrebno domova zdravlja i drugih
zdravstvenih ustanova.
Školovanje liječnika obiteljske medicine svakako treba zadržati, ali i ubrzati. Unatoč našoj
tradiciji danas još uvijek imamo samo oko 30 - 35% liječnika specijalista opće/obiteljske
medicine u toj djelatnosti. Udio specijalista treba svakako povećati.
Pitanje koje treba unaprijediti svakako je podjela posla između druge i treće razine
zdravstvene zaštite, posebice što se tiče opreme i broja specijalista. Trebalo bi jasnije
definirati zadatke svake razine. Posebno bi trebalo osigurati povezanost i koordinaciju prve i
druge razine. To je nekad bilo bolje rješavano. Je li bolje da pacijent na specijalistički pregled
uvijek odlazi u županijsku bolnicu ili klinički centar, ili je bolje da u određenim slučajevima
specijalist kliničke struke dolazi na teren, u ambulante niže razine i rješava problem većeg
broja pacijenata. Svaki slučaj treba analizirati i riješiti ga kako je praktičnije i jeftinije, ne
primjenjivati birokratska rješenja.
Ima naravno i drugih dobrih rješenja, posebno u kliničkoj medicini, koja treba zadržati.
HČJZ: Kako vidite mrežu županijskih zavoda za javno zdravstvo, posoji li potreba za
unapređivanjem?
KOVAČIĆ: Što je tiče županijskih zavoda za javno zdravstvo, mislim da je dobro zadržati da
svaka županija ima svoj zavod. Naravno, svi županijski zavodi nisu jednako opremljeni,
nemaju razvijene sve službe. Zbog toga bi trebalo dati veću ulogu regionalnim zavodima,
posebice za pojedine službe jer nije racionalno organizirati baš sve službe u svim zavodima.
Zavodima bi trebalo dati veće ovlasti u praćenju i ocjeni rezultata rada službe i zdravstvenog
stanja stanovništva i stvaranja strategije zaštite, i to za sve razine.
HČJZ: Sada imamo situaciju da u županijama imamo domove zdravlja i županijske zavode.
Vidite li u budućnosti potrebu da se te dvije ustanove objedine kako bi organizacija na
primarnoj razini bila bolja, učinkovitija?
KOVAČIĆ: Mislim da ne bi bilo učinkovitije. Županijski zavodi bi trebali imati kao
najvažniju funkciju i odgovornost praćenja rada službi, ujednačavanja i ocjene situacije i to na
svim razinama, ne samo na prvoj na kojoj se nalazi dom zdravlja. Na toj prvoj razini ima
veliki broj i drugih ustanova, javnih i privatnih. Zavodi moraju i njih uključiti u ocjenu i
evaluaciju.
HČJZ: Objedinjavanjem domova zdravlja i županijskih zavoda dobili bi patronažnu službu
pod isti „krov“. Možda bi to bila potencijalno, dobra strana ujedinjavanja tih ustanova?
KOVAČIĆ: Nisam siguran da bi to bilo dobro. Sada je situacija konfuzna, jer su i domovi
zdravlja i županijski zavodi na istoj, županijskoj razini. Nema razloga da postoje ovakve dvije
ustanove na istoj razini. Domovi zdravlja bi trebali biti manje ustanove, na nižoj razini nego
što je županijska. Jedna općina ili nekoliko njih, ili jedan grad, trebali bi imati dom zdravlja
kao javnu službu. Patronažna služba mora biti u prvoj liniji, blizu građana, pacijenata i
bolesnika i blizu svim službama koje obavljaju svoje zadaće na toj razini, općoj/obiteljskoj
medicini, pedijatriji, zaštiti žena, školskoj medicini, stomatološkoj medicini i drugima. Ako bi
ona bila u zavodima za javno zdravstvo možda bi se više bavila preventivom i unapređenjem
zdravlja, ali bi se sigurno udaljila od službi prve linije s kojima mora biti u svakodnevnom
kontaktu.
HČJZ: Možete li komentirati učinke reforme primarne zdravstvene zaštite (tzv.
zakupizacije)?
KOVAČIĆ: Naveo bih kao primjer iskustvo Velike Britanije - bilo je to dosta davno. Oni su
isto imali individualnu opću praksu. Međutim, danas preko 80% stanovništva primarnu
zdravstvenu zaštitu dobiva u grupnim praksama, prije je to bila obrnuta situacija, samo 20%
su bile grupne prakse, a 80% individualne. Naravno, nije moguće svugdje napraviti grupnu
praksu, jedan broj liječnika će ostati pojedinci. Grupna praksa ili dom zdravlja, što je opet
oblik grupne prakse, ima niz prednosti pred pojedinačnom praksom. To ne znači da će u
grupnoj praksi svi imati iste pacijente, mogu zadržati svoje pacijente, ali neke funkcije, kao
što je edukacijska i organizacijska, hitna služba, dežurstva, i sl. su puno bolja i s manje
stresova za njih u okviru grupne prakse, tako da očekujem da će to ići prema grupnoj praksi
premda je prošlo puno vremena od zakona koji je to dozvolio, a da se tu nije ništa napravilo.
Grupna praksa bi trebala bi od interesa i osiguranju i Ministarstvu.
HČJZ: Možete li u par rečenica ipak komentirati i taj sam proces „zakupizacije“ i kakvi su
efekti tog procesa?
KOVAČIĆ: Taj odnos pacijenta i liječnika i mogućnost izbora svojeg liječnika je svakako
dobar i napredan. Model zakupa je bio napredak, ali mislim da ga je više trebalo postaviti kao
slobodan izbor tih aktera, a ne kao administrativnu naredbu, zakonsku obvezu, jer neki od
timova liječnika radije će raditi sami i biti svoji „gazde“, nego da im netko drugi upravlja.
Drugi opet nisu takvi, i radije će prepustiti organizaciju službe nekome drugome. Tu je uvijek
i pitanje privatne prakse - privatna praksa, pa i zakup, ne smije biti dominantna, već to mora
biti javna služba. To je u Europi pravilo i omjer se kreće oko 80:20 ili 70:30 u korist javne
službe, a zakup je ipak jedan oblik privatizacije.
HČJZ: Kako procjenjujete budućnost razvoja privatnog sektora u našem zdravstvenom
sustavu?
KOVAČIĆ: Privatni sektor treba zadržati. On je na neki način korektiv javnoj službi za
odnose između zdravstvenih stručnjaka i pacijenata, jer u tom pogledu javna državna služba
nije nikad idealna i dobro je ako se može ugledati na nekog. Međutim, privatna zdravstvena
služba nikad se ne bi smjela voditi samo mogućnošću zarade i „ekstra biznisa“. I u zemljama s
najliberalnijim kapitalizmom postoji mogućnost organizacije takvih službi bez profita, kao
neprofitnih organizacija - postoje ustanove i privatnici koji deklariraju da neće imati profit,
nego će sve što je dobit ponovno reinvestirati u poboljšanje zdravstvenih usluga. Tako da
privatnu praksu treba imati, ali bi ju trebalo zadržati na 10% - 20% od ukupnog broja
zaposlenih u zdravstvu. Privatna praksa ima određene prednosti, ali za većinu značajki,
ukoliko ih objektivno analiziramo, nije u prednosti u odnosu na javnu službu.
HČJZ: Ima li Hrvatska potrebe za osnivanjem više obveznih osnovnih zdravstvenih
osiguranja ili mislite da je ovakav model gdje imamo samo jedno obvezno osnovno osiguranje
bolji?
KOVAČIĆ: To je intrigantno pitanje jer, naravno, čim imate konkurenciju, ona omogućuje
bolje funkcioniranje. Međutim, treba uzeti u obzir i nuklearnu veličinu zajednice koja može
podnijeti rizike osiguranja. Te zajednice ne smiju biti premale, broj onih koji uplaćuju
osiguranje ne smije biti premalen, jer ne bi mogle podnijeti sve zdravstvene rizike koji mogu
nastati. Problem je i tko bi bili osiguranici i na kojim načelima bi se više osiguranja
organiziralo. Ako bi se osiguravajuće društvo moglo slobodno birati, ubrzo bi se organizirala
društva čiji bi članovi bili oni koji su bogati, tj. koji imaju visoke prihode, a onda bi država
morala organizirati osiguranje za ostale, uglavnom siromašne, koje bi se moralo dopunjavati
sredstvima budžeta. Možda bi u obzir došlo postojanje regionalnih osiguranja, s dva, tri,
možda i četiri osiguravajuća društva, koja bi međusobno bila povezana s mehanizmima
reosiguranja, i koja bi bilo obavezno za sve stanovnike regije i imalo značajke javnog
osiguranja. Javno osiguranje mora biti organizirano na principu solidarnosti i uzajamnosti, a
ne profita. Naravno tu je i pitanje upravljanja takvim osiguranjem, moraju postojati
mehanizmi upravljanja sa šireg društvenog aspekta. Mislim da ne bi bilo dobro da se
organizira više osiguranja koja bi bila interesna.
HČJZ: Imamo iskustvo Čilea koje je pokazalo da kod postojanja više osiguranja, bogati se
grupiraju u jedno, a siromašni u drugo osiguranje, te dolazi do premještanja iz jednog u drugo
u skladu s promjenama u socijalnom statusu osiguranika.
KOVAČIĆ: Da, tako da bi jedina prihvatljiva opcija bila teritorijalno vezana osiguranja s
funkcijom reosiguranja, jer ako primjerice imate u jednom osiguranju Slavoniju koja ne može
skupiti dovoljna sredstva za svoje građane osiguranike, onda su oni u podređenom položaju.
Dakle mora postojati solidarnost na razini države.
HČJZ: S obzirom da ćemo ući u EU, nema razloga da strana osiguranja ne uđu sa svojom
ponudom u Hrvatsku. To ima niz opasnosti, možda i prednosti. Imate li tu komentar?
KOVAČIĆ: Mislim da će osiguranja ostati u okviru pojedinih država. Drugo je pitanje
pružanja usluga, dakle zdravstvena služba će vjerojatno pružati više usluga građanima drugih
zemalja ili će naši građani više koristiti zdravstvene usluge u drugim državama. Ali, po mom
mišljenju osiguranje će ostati nacionalno i regionalno, odnosno u okviru države i tako treba
ostati. U suprotnom, opet dolazimo do problema raslojavanja građana i nemogućnosti
pokrivanja svojih potreba kod onih koji nemaju dovoljno prihoda. U zdravlju se ne bi trebala
vršiti tako velika raslojavanja građana. Zdravlje je tradicionalno nešto što nije obična
potrošnja, obična roba.
HČJZ: Koji procesi najznačajnije utječu na razvoj preventive u Hrvatskoj? Koji modeli
organizacije javnog zdravstva bi bili najprimjereniji ovom trenutku?
KOVAČIĆ: Preventiva nije besplatna i usputna. Ukupno gledano nije jeftina i stoga bi se
trebalo preventivu ograničiti na one sadržaje gdje je ona učinkovita. Dakle, izabrati prioritete i
onda njih financirati i provoditi, jer ona laička parola „bolje spriječiti nego liječiti“ zapravo
nije od velike koristi. Ona vrijedi, ali tamo gdje se može provesti. Za problem, bolest koju se
može spriječiti, treba raditi na sprječavanju i tu trebate pomoć velikih organizacija,
javnozdravstvenih ustanova koje analiziraju probleme i onda preporučuju što se od preventive
može provoditi. Onaj tko provodi preventivu mora dobiti adekvatnu naknadu za to. Preventiva
nije besplatna i ne bi se smjela smatrati usputnim poslom. Drugi je problem tko treba
provoditi preventivne mjere. Neke su mjere, doduše, jednostavne i njih trebaju provoditi oni
koji su za to educirani i najbliži mjestu onih na koje se mjere odnose. No, unapređenje
zdravlja i sprečavanje bolesti je najčešće vrlo kompleksno pitanje i dobri rezultati se mogu
postići jedino sveobuhvatnim mjerama, dugoročnim i upornim radom. Rezultati se mogu
očekivati tek nakon duljeg vremena. U svijetu su najbolji rezultati postignuti ako se
preventivu provodi integrirano u zajednici i provodi je zdravstvena službu koja tu djeluje.
HČJZ: Koje prioritete za preventivu biste Vi odabrali u ovom trenutku?
KOVAČIĆ: Neke od zaraznih bolesti koje se mogu spriječiti, uglavnom se i sprečavaju -
mislim da je tu dobra praksa. Što se tiče zdravstveno - rizičnih ponašanja, kao što su loše
navike prehrane, gojaznost, fizička neaktivnost, pušenje, alkohol, droge - tu treba priznati da
su intervencije vrlo teške i jedino djeluju ukoliko se provode na razini društva. Često idemo
glavom kroz zid, a znamo da ne možemo ništa napraviti. Neki su programi i ciljevi tih
programa suviše općenito definirani – „unaprijediti zdravlje“, „treba spriječiti bolest“ i slično,
i to nije dovoljno ni dobro. Oni su deklarativni i u praksi ne daju nikakav smjer kojim treba
ići. Trebalo bi biti konkretan i reći na primjer „ kroz pet godina smanjiti udio pušača kod
odraslih građana od 37% na 27%, a to možemo na taj i taj način – zakonskim propisima,
edukacijom, odvikavanjem, ...“. Primjer je stotinjak liječnika opće prakse koji su završili tečaj
za vođenje škole za odvikavanje od pušenja, a mislim da niti jedan od njih ne održava tu
školu. Od 37% pušača koliko ih je u ukupnom stanovništvu u Hrvatskoj, sigurno je 10% onih
koji bi se htjeli odviknuti. Sami vrlo često ne mogu, a nema mogućnosti potpore. Tu bi zavodi
za javno zdravstvo i liječnici opće prakse mogli pomoći, odnosno zajednica bi morala
organizirati takve tečajeve za pomoć onima koji se žele odviknuti. Ali to onda mora biti i u
strateškom planu - organizacija određenog broja takvih tečajeva u određenom vremenskom
razdoblju. Mora se konkretizirati i brojčano napisati što se želi postići i koji su ciljevi.
Prioritet bi mogao biti sprečavanje karijesa kod djece. Karijes kod djece je kod nas porazan.
Rješenje za to je jednostavno - organizirati stomatološku zdravstvenu službu za preventivu.
Naravno, cijepljenja protiv bolesti koje se mogu cijepljenjem spriječiti je prioritet, on treba i
ostati takav. U praksi se često postavlja pitanje sekundarne prevencije kao prioriteta. Za
donošenje odluke o prioritetu za te bolesti mogu nam pomoći rezultati epidemioloških i
drugih studija.
HČJZ: Liječnik opće prakse dobiva glavarinu, a nitko ne pita što je poduzeo i ostvario.
KOVAČIĆ: I stalno mora dostavljati broj pregleda, broj napisanih recepata, broj uputnica, ali
ne i koliko je bolesnika izliječeno, kako su oni zadovoljni uslugama, koliko je pušača prestalo
pušiti, koliko je starijih osoba cijepljeno protiv gripe, koliko je bolesnika od dijabetesa imalo
komplikacije tijekom godine, koliko je ljudi mlađih od 65 godina umrlo od infarkta itd. Sam
pregled i njihov broj nije direktno povezan sa zdravljem. Kad bi se tako pristupalo
ocjenjivanju uspješnosti u radu zdravstvene službe, o tome više govorilo i pisalo, siguran sam
da bi bilo više zdravlja i više zadovoljstva naših pacijenata.
HČJZ: Niz godina radite na edukaciji zdravstvenih kadrova. Na koji način vidite budućnost
razvoja javnozdravstvenih struka?
KOVAČIĆ: Mislim da mi imamo dobre škole. Smatram da je osnovno obrazovanje liječnika
dobra i kvalitetno. Imamo studij i na engleskom jeziku i sve više studenata iz drugih zemalja.
Nema možda dovoljan broj nastavnika, pa su postojeći prezaposleni i ne stignu nastavu
dovoljno individualizirati. Problem je da se sve više susrećemo s problemom manjka
liječnika. Doduše, u zadnje vrijeme se povećava broj upisanih studenata, jer je jasno da se ne
može dobiti veći broj liječnika nego što se upiše studenata. Mislim da imamo i dobre škole za
medicinske sestre, kao i druge stručnjake. Možda je jedan problem, koji mnogi ne razumiju,
to da Medicinski fakultet ne školuje liječnike za neki određeni zadatak i funkciju. Doktor
medicine nakon završetka fakulteta je na početku svoje karijere i potrebno mu je daljnje
školovanje uz rad i u sastavu zdravstvene službe, t.j. specijalizacija. Specijalizaciju moraju
završiti i liječnici za primarnu razinu zdravstvene zaštite. U najvećem broju su to liječnici
obiteljske medicine. I većina europskih zemalja, pa i zemalja svijeta, ima takvu
specijalizaciju. Tu je problem kako da doktori medicine nakon završenog medicinskog
fakulteta počnu raditi i da se uz rad dalje školuju - to treba riješiti. Doktore medicine treba u
dovoljnom broju školovati i za preventivne struke. Mislim da je još za vrijeme Štampara u
Hrvatskoj bio isti broj specijalista preventivnih struka koliko ih je i danas. Zadnje vrijeme se
situacija popravlja, i to je dobro.
HČJZ: Danas imamo dvije temeljne grane preventivnih specijalizacija: epidemiologija i
javno zdravstvo. Ima ideja da bi nam trebao generalist, znači jedna jedinstvena specijalizacija
s mogućnošću usmjeravanja u subpodručja - slažete li se s tom idejom ili mislite da to treba
ostati ovako kako je sada?
KOVAČIĆ: Vjerojatno će sve ostati kako je, ali ja mislim da je bolje imati jednog općeg
stručnjaka za preventivu, a onda se subspecijalizirati prema potrebi svoje institucije i radnog
mjesta. Što je stručnjak na nižoj razini, to je potrebno šire znanje. Stručnjaku koji radi u
županijskom zavodu za javno zdravstvo potrebna su široka znanja, poznavanje
epidemioloških metoda, menadžmenta i organizacije, dok se na višoj razini javlja potreba
specijalizacije za uže područje. Naravno, tu postoje otpori, nije baš realno očekivati da će
netko imati dovoljno snage da te dvije specijalizacije poveže, iako znamo da već i sad i jedni i
drugi imaju mnoga zajednička znanja. Bilo bi dobro da postoje kraći tečajevi za usvajanje
dodatnih znanja za kojima se u određenom trenutku pokaže potreba.
HČJZ: Što je Vas potaknulo da se odlučite na rad u socijalnoj medicini, a ne klinici? Većina
ljudi mašta o klinici kad krenu na medicinski fakultet.
KOVAČIĆ: Čovjek se često nađe u takvim životnim okolnostima da ne može previše birati,
premda naravno iza toga sigurno stoji barem podsvjesno da nešto radije želiš raditi. Ja sam
imao stipendiju za kliničku medicinu pa kad sam htio to početi raditi, rekli su da ne treba.
Sigurno i iskustvo koje se stječe tijekom studija daje poticaj za izbor struke. Ja sam još za
vrijeme studija mnogo putovao i radio na terenu, bavio se preventivnim radom i socijalnom
medicinom i kad mi se pružila prilika, izabrao sam tu struku. U preventivnoj medicini i
javnom zdravstvu susrećete se s mnogo ljudi, stručnjaka i laika, putujete, razmjenjujete misli i
ideje, morate poznavati i uvažavati stavove drugih, koristiti se modernom tehnologijom, biti
strpljivi u očekivanju rezultata.
HČJZ: Želite li istaknuti još koje Vaše zapažanje?
KOVAČIĆ: Osim u nastavi za liječnike, medicinske sestre i druge stručnjake u zdravstvu,
mnogo godina sam vodio i sudjelovao i u poslijediplomskoj nastavi iz javnog zdravstva,
epidemiologije, obiteljske medicine. Uspjeli smo organizirati doktorski studij kao znanstveni
studij koristan za one stručnjake koji se pretežno bave znanstvenim istraživanjima, ali ne i
stručni doktorat, koji bi bio potreban i koristan za stručnjake koji rade veći dio vremena u
zdravstvenoj praksi, a manje se bave znanstvenim istraživanjima. Isto tako smo ukinuli
znanstveni magisterij, a organiziramo samo stručni magistarski studij. Smatram da bi oba
oblika poslijediplomskog obrazovanja, stručni i znanstveni, bila od velike koristi.
Drugi problem koji bi htio spomenuti je potreba osiguranja sredstava za operativne,
inovativne projekte, dakle osnivanje jednog fonda u okviru zdravstvenog osiguranja. To ne bi
trebala biti velika sredstva, raspoređivala bi se natječajima, a omogućila bi pojedincima i
grupama rad na pionirskim inovacijskim zdravstvenim projektima, čiji bi se rezultati, u
slučaju da su povoljni, primjenjivali u širim razmjerima i donosili napredak.
Razočarava me i nemogućnost boljeg rješenja u sistemu školovanja najviše razine
medicinskih sestara. Zakon nije sasvim precizan i skoro isti programi veleučilišnih i
sveučilišnih dvogodišnjih diplomskih studija ne daju iste nazive i titule i istu mogućnost
daljnjeg usavršavanja na poslijediplomskom magistarskom i doktorskom studiju, što dovodi
do frustracije velikog broja studenata koji su studij završili na veleučilištu

Ključne riječi

Hrčak ID:

296970

URI

https://hrcak.srce.hr/296970

Datum izdavanja:

7.4.2012.

Posjeta: 87 *