Bogoslovska smotra, Vol. 73 No. 4, 2003.
Izvorni znanstveni članak
Teološko promišljanje duhovnosti za naše vrijeme
Jakov Mamić
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Da bismo razumjeli temu teološkog promišljanja duhovnosti za naše vrijeme, dat ćemo najprije povijest najvažnijih promjena kako na razini same duhovnosti kao »sinteze nekog duhovnog življenog sadržaja« kroz teološki razvoj zadnjega stoljeća, ali ćemo makar samo djelomično spomenuti kontekst društveno-političkih zbivanja na ovom našem prostoru. U našem prikazu zadržavamo se poglavito na vremenu koje se u teologiji naziva »vremenom obnove« tj. od dvadesetih godina XX. stoljeća nadalje.
Možda i nije posve prihvaćeno, barem ne u našem teološkom okolišu, da desetljeća što prethode Drugom vatikanskom koncilu pripadaju velikim razdobljima povijesti teologije i Crkve. Mišljenja smo da bi to vrijeme valjalo smjestiti odmah nakon otačkih vremena ili odmah nakon najživljih trenutaka skolastičkog srednjeg vijeka. Riječ je o razdoblju koje, zbog bogatstva vrenja koja ga prožimaju, vrlo teško možemo rekonstruirati. Prema njemu se odnosimo s osjećajem ljubomore i žaljenja: vrijeme rada, istraživanja, umora, polemika, rasprava, nerazumijevanja, nepovjerenja, osuda. Smjelost i plodnost, te držimo da je uvelike izazvalo II. vatikanski koncil. Upravo po tim zbivanjima problemi vremena postajali su stvarnost kako koncilske misli tako i njegova usmjerenja. Zadivljuju nas velikani toga vremena tako da njihova intelektualna i duhovna veličina premašuje granicu geografske i kulturološke omeđenosti: stvarali su svijet jedne gotovo posve nove budućnosti za čovjeka koji vjeruje.
Čini nam se da možemo uočiti dvije odnošajne točke i dva usmjerenja koja se nameću obnoviteljima toga vremena: s jedne strane povratak izvorima kojega su mnogi pokreti obnove uzimali kao imperativ i, s druge strane, dijalog sa suvremenim svijetom, nakon što su propali modernistički pokušaji. Pojavljuju se posve nove kategorije unutar duhovnosti koja bi trebala hraniti vjeru: kategorija povijesnosti, subjektnosti, svjetovnosti. Tako jake naglaske ne nalazimo u klasičnoj teologiji, osobito ne u onoj od Tridentskog koncila naovamo koja je postupno postajala sve spekulativnija i životno prazna. Susrećemo se, dakle, s dva pravca međusobno različita kako s obzirom na njihov izvor tako i na njihov dinamizam, ali s težnjom sjedinjenja u svojim najznačajnijim nositeljima. Jedna tenzija gotovo introvertna i druga ekstrovertna uspjele su se susresti na istoj cesti. Iskra je nastala u stapanju ovih dvaju gledišta u jedno.
Ključne riječi
Drugi vatikanski koncil; teologija; teolozi; duhovnost; iskustvo; izvori; dijalog; ekumena; crkveni oci; liturgija; povijest; svijet
Hrčak ID:
27506
URI
Datum izdavanja:
10.2.2004.
Posjeta: 1.987 *