Pregledni rad

Teološki pluralizam i ekumenizam nakon Dominus Iesus

Tomo Vukšić ; Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Sažetak

Kongregacija za nauk vjere objavila je u jubilarnoj godini Izjavu o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, poznatiju kao Dominus Iesus, koja nosi nadnevak od 6. kolovoza 2000. Potpisao ju je kardinal Joseph Ratzinger, a papa Ivan Pavao II. prethodno »sa sigurnim znanjem i svojim apostolskim autoritetom ratificirao i potvrdio [...], te odredio da se ona objavi«.
Ova je Izjava, čim se pojavila, izazvala brojne reakcije po svijetu: katolika, kršćana nekatolika i službenih predstavnika njihovih zajednica (anglikanaca, protestanata, pravoslavaca, starokatolika), ali i nekih nekršćana. I vrlo studioznih i manje ozbiljnih. Jedni su sadržaj Izjave prihvatili kao znak kontinuiteta katoličkoga nauka. Čak i neki protestantski teolozi (Heinz Rüegger, Švicarska) u tome su bili vrlo realistični. No, s druge strane, neki od komentara, posebice predstavnika protestantskih zajednica i teologa (npr. Eberhard Jüngel, Njemačka), bili su negativni: često vrlo burni, ponekad pretjerano emotivni i novinski površni. Reagirali su i protestanti u Republici Hrvatskoj koji su za Izjavu rekli da je »hladan tuš« na mnoga ekumenska nastojanja nakon Drugoga vatikanskog koncila i pozvali Katoličku crkvu u Hrvatskoj da se distancira od nje dok su je neki u srpskom pravoslavlju nazvali izrazom rimocentričnog ekumenizma koji se uvijek svodio na uniju, a hrvatski katolički teolozi su je, bez većih primjedaba, pozitivno primili.
Izjava se najvećim dijelom na teološkoj razini bavi religijskim pluralizmom a manje ekumenizmom. No, polemiku je ponajviše izazvao upravo ovaj manji dio: IV. poglavlje Izjave (br. 16 i 17) koje nosi naslov »Jedincatost i jedinstvo Crkve«. Naime, lavinu napada pokrenuo je ponovljeni nauk Drugoga vatikanskog sabora (Lumen gentium, 8) prema kojemu je Katolička Crkva, »kojom upravljaju nasljednik sv. Petra i biskupi sjedinjeni s njime«, subzistencija Crkve koju je Krist osnovao, dok se u drugim Crkvama i zajednicama, iako imaju nedostataka, nalaze brojni elementi posvećenja i istine, U skladu s tim naukom, rečeno je također da »crkvene zajednice koje nisu sačuvale valjani episkopat te izvornu i cjelovitu bit euharistijskog otajstva, nisu Crkve u pravom smislu« za razliku od pravih Crkava s valjanim biskupstvom i euharistijom (br. 17).
Predosjetivši takav razvitak događaja, papa Ivan Pavao II. je već 1. listopada 2000. izravno stao u njezinu obranu kazavši da mu je »ova Izjava na srcu«. Potvrđujući mogućnost spasenja nekršćana, zajedno s Izjavom Papa podsjeća da Bog daruje milost spasenja njemu poznatim putovima, a glede nekatoličkih kršćana i budućnosti dijaloga s njima veli ovako: »Dokument osvjetljuje bitne kršćanske sadržaje koji ne priječe dijalog, nego otkrivaju njegove osnove, jer bi se dijalog bez temelja izrodio u praznu rječitost. (...) Ako Dokument, s Drugim vatikanskim saborom, tvrdi da se 'jedina Kristova Crkva nalazi u Katoličkoj Crkvi', ne namjerava time izraziti manje uvažavanja za druge Crkve i crkvene zajednice«, koje su, iako od nje odijeljene, s dragocjenim spasenjskim sastojnicama. A u nadi da će, nakon tolikih pogrešnih tumačenja, Izjava moći napokon izvršiti svoju ulogu razbistravanja i istodobno otvaranja, podsjeća da Dokument još jednom izražava istu ekumensku muku koja je u osnovi njegove enciklike Ut unum sint.
I napokon, uz istinu da je modus loquendi ponegdje mogao biti i drukčiji, sve je prisutnije uvjerenje da su Izjava i Papa željeli upozoriti također: Ekumenizam je posao za teološke realiste.

Ključne riječi

Dominus Iesus; teološki pluralizam; religijski pluralizam; ekumenizam

Hrčak ID:

27835

URI

https://hrcak.srce.hr/27835

Datum izdavanja:

12.8.2003.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.369 *