Izvorni znanstveni članak
Leksikografski interesi Ilije Crijevića: preliminarna istraživanja i nove atribucije
Silvia Fiaschi
orcid.org/0000-0003-0807-2810
; Università di Macerata, Dipartimento di Studi Umanistici
Sažetak
Dosad se uglavnom istraživalo latinski pjesnički opus Ilije Crijevića (Aelius Lampridius Cervinus / Elio Lampridio Cerva), između ostalog zato što je bio poeta laureatus te što njegovi sastavci očituju zapravo neuobičajene sadržajne i formalne odlike. Ovo se istraživanje bavi drugim, uglavnom zanemarenim vidom njegova kulturnog profila, tj. njegovim leksikografskim interesima koje se odgovarajućim izravnim i neizravnim svjedočanstvima može konkretno dokumentirati i koje svakako treba povezati s njegovom učiteljskom službom koju je u više navrata (1497-1504) obavljao u dubrovačkoj javnoj školi.
Neizravna svjedočanstva povezuju Crijevićevo djelovanje s djelovanjem Danielea Clarija (njegova kolege u dubrovačkoj školi), Alda Manuzija i Girolama Avanzija. Većim dijelom ona se nalaze u Clarijevoj korespondenciji s Manuzijem (sačuvana u ms. E 36 inf. u milanskoj Biblioteci Ambrosiana; koncem
devetnaestog stoljeća objavio ju je De Nolhac), posebno u četiri pisma poslana iz Dubrovnika. U prvom (iz veljače 1501) Clario moli Alda da mu pošalje tek otisnuto izdanje Lukrecija koje je priredio Girolamo Avanzi, izdanje kojim se Crijević služio vrlo rano i s oduševljenjem i koje je vrlo kratko nakon objavljivanja pjesnički »ocijenio«. To zaključujemo iz vrlo uglađene pjesme u elegijskim distisima koju je uputio Avanziju i u kojoj veliča njegov filološki rad usporedivši ga s liječničkim vidanjem rana u tekstu; zatim iz pisma zahvale koju je učenjak uputio dubrovačkom humanistu, koje sadrži i niz ispravaka Aldova izdanja, što se prvi put pojavljuju u drugom izdanju Avanzijevih emendacija Katula, Tibula i Propercija, objavljenu u isto vrijeme (1500) u Veneciji, kod Giovannija Tacuina. Čitav sadržaj pisma vrti se oko veličanja primateljevih izvanrednih kritičkih kompetencija te njegove posebne osjeljivosti za pisanu riječ kojom se mogao pohvaliti samo pjesnik poput Crijevića; zato ga Avanzio poziva ne samo da ocijeni revizije
Lukrecija koje mu je poslao na njegov zahtjev, nego i da ponovno provjeri one koje je napravio kod drugih, prije objavljenih latinskih autora. Errata corrige koja slijede očituju pozornost ne samo prema običnim pogreškama pri pisanju, nego također i prvenstveno prema dijelovima koji su do Lachmanna ostali vrlo zamršeni i predmet rasprava s ekdotičkog gledišta. Drugo i posebno treće pismo, gdje se izričito spominje Helius poeta, potvrđuju Crijevićeve leksikografske interese, poglavito za dionicu iz grčkog jezika, koji je on – koliko se razabire iz pisma – usavršio (ako ne čak i naučio) pod okriljem Danielea Clarija.
Izravno se analizira tzv. »Crijevićev leksikon – lessico Cerva«, rukopis Marc. Lat. Z. 486 (= 1996), obiman svezak od 429 listova. Na njega je 1935. pozornost skrenuo Giuseppe Praga, koji je autorstvo pogrešno pripisao Dubrovčaninu; njegovu je atribuciju kasnija kritika ponavljala kao datum receptum. Ovdje se pokazuje da kodeks zapravo sadrži petnaestostoljetnu kopiju Liber glossarum, knjige koju je humanist posjedovao, ali nije bio njezin urednik ni sastavljač. Taj zaključak navodi da se jasnije upozna intelektualni profil Ilije Crijevića i da se napiše novu stranicu o humanističkoj recepciji srednjovjekovnog djela, koje je upravo u Rimu Siksta IV. doživjelo značajan procvat: premda nemamo objektivnih podataka na temelju kojih bismo utvrdili kada i gdje je Crijević nabavio ovaj svezak, smijemo pretpostaviti da je to bilo upravo u okruženju Rimske kurije; jednako je vjerojatno da je dubrovački humanist pored leksikografskog vida ove rukotvorine cijenio i njezinu antikvarnu crtu, potvrđenu lapidarnom bilješkom o posjedu na f. IVr. Osim toga, stručna procjena vrijednosti sveska, provedena u Bologni 1550. i zabilježena na f. IIr navodi na pretpostavku da bi Lujo Đurašinović (Aloisius Georgireus), koji se potpisao kao svjedok postupka, mogao biti u srodstvu s obitelji Crijevićeve supruge (Paula Aloisii Georgii), srodstvu koje je
možda pridonijelo da se namjeri na kodeks.
Prikupljeni rezultati omogućuju, s jedne strane da se pokaže kako se univerzum riječi – od najuglađenije do najesencijalnije dimenzije – pojavljuje kao
povlašteno okružje za praćenje putova emancipacije, transformacije i evolucije koje su pratile biografiju dotičnog lika i s njim putanju humanizma; s druge strane, praćenjem povijesti marcianskog rukopisa vidimo ostvarenje nekih od temeljnih vrijednosti ovoga kulturnog razdoblja, prije svih dijaloga: dijaloga ljudi s ljudima; ljudi s vremenom; vremena s pamćenjem i s granicama, pa i jezikoslovnim, koje mu povijest nameće. Onda i netočne riječi, čak i u svojoj nesavršenosti nositeljice drevnih svjedočanstava, zavrjeđuju poštovanje i uključivanje koje im je pridavao i Ilija Lampridije Crijević čuvajući stari Liber glossarum. Ovo su autentični principi iz kojih još možemo crpiti nadahnuće za današnju izgradnju putova filologije i posebno civilizacije.
Ključne riječi
Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus / Helius Lampridius de Crieva / Elio Lampridio Cerva); Daniele Clario; Girolamo Avanzi; Aldo Manuzio; Lujo Đurašević (Aloisius Georgireus); humanizam na Jadranu; Liber glossarum; leksikografija
Hrčak ID:
304336
URI
Datum izdavanja:
15.6.2023.
Posjeta: 273 *