UVOD
Europski parlament 24. lipnja 2021. usvojio je Rezoluciju o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena 2020/2215 (INI)1 (dalje u tekstu Rezolucija) u kojoj razmatra važna pitanja zaštite prava i zdravlja žena podvodeći pod ta prava i pobačaj ne samo kao postupak zahvaćen nizom temeljnih prava, već kao autonomno temeljno pravo. S obzirom na osobite karakteristike koje pridaje tom „ pravu“, a za koje nema temelja ni u međunarodnopravnim ni u nacionalnim pravnim porecima, u ovom radu analizirat ćemo Rezoluciju s tri aspekta: formalnopravnog, materijalnopravnog i kulturološkog, s ciljem razumijevanja postojećeg pravnog okvira kao i dosega ovoga dokumenta.
Formalnopravni aspekti Rezolucije
Formalnopravno rezolucija je pravno neobvezujući dokument koju usvajaju tijela i institucije Europske unije, ali ne u redovitoj provedbi svojih nadležnosti, što čine donošenjem uredbi, direktiva, odluka, preporuka i mišljenja2. Rezolucije su atipični akti koji se obično koriste za proklamiranje i promidžbu načela na kojima počiva EU, iznošenje postavljenih ciljeva i politika te se njima pozivaju institucije, ponajprije Europska komisija kao provedbeno tijelo, ali i države članice na proaktivnu politiku, isticanje prijedloga ili poduzimanje konkretnih mjera. Iako vrlo korisne, kao korektiv, kada je primjerice u pitanju pozivanje institucija i država članica na primjenu i zaštitu temeljnih prava, one imaju i potencijal postati političkim instrumentom za promicanje određenih agendi, vrlo često nesveobuhvatnih politika, koje osim sadržajnog nadilaženja okvira EU nadležnosti3 izbjegavaju redovite zakonodavne procedure koje su jamstvo sustavnih doktrinarnih i stručnih analiza te sučeljavanja različitih stavova4, nužnih i obveznih u demokratskim sustavima kako bi se osigurala pravna sigurnost i vladavina prava. Vladavina prava nije samo formalnopravna primjena prava, nego ponajprije dobra primjena prava, ali i zaštita od implementacije pretjerane političke moći.5
Europska unija kao nadnacionalni sustav sui generis obvezna je poštivati nacionalne suverenitete6, a na području zaštite temeljnih ljudskih prava nije na odmet ponoviti čl. 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje u tekstu Povelja) kojim se propisuje da se nijedna odredba Povelje ne smije „tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava i temeljne slobode, na način na koji ih u njihovim područjima primjene priznaju pravo Unije i međunarodno pravo te međunarodni sporazumi čije su stranke Unija ili sve države članice, uključujući Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te ustavi država članica“.7 Međutim, na razini EU pokušava se već dulje vrijeme intervenirati u područja koja prelaze okvire nadležnosti, i to procesima poznatima kao agenda setting koji su posljedica uvjerenja da se ukazivanje na određena pitanja, izvan izravne nadležnosti Unije, smatra važnim dijelom oblikovanja zajedničkih politika.8 Riječ je o aktivnostima institucija i organizacija civilnog društva usmjerenima na uključivanje određenih pitanja u zakonodavnu nadležnost Europske unije. Nastoji se izravno utjecati9 na reguliranje nekih važnih pitanja za koja se smatra da isprepletenost i interakcija međunarodnih, nadnacionalnih i nacionalnih normi stvaraju otegotnu, bespotrebnu i kaotičnu pravnu heterogenost te se uređenje takvih pitanja usmjerava ka, ako ne pravnom monizmu i nadnacionalnoj hijerarhiji10, onda barem uniformiranoj regulativi.11 Ako uzmemo u obzir odredbe o zaštiti temeljnih ljudskih prava u EU12 i njihov izravni horizontalni učinak,13 onda je jasno zašto je važno agende prebaciti na njihovo tumačenje i implementaciju ili pak na podvođenje tih tzv. novih prava pod temeljna ljudska prava. S druge pak strane, sve su prisutnije tendencije otvaranja nacionalnih zakonodavstava vanjskim utjecajima, što pridonosi uniformiranoj regulativi. Vanjski utjecaj je osobito vidljiv u procesima pravnog kreacionizma zakonodavnih i provedbenih tijela kojima se uvodi cijeli niz novih prava njihovim podvođenjem pod postojeće ustavnopravne odredbe, a koji se sve više konformiraju određenim na globalnoj razini promicanim trendovima14 koji ne pripadaju klasičnim izvorima prava.15 Posljedice ovih procesa su nepredvidivi pravni učinci te se u tom širem smislu prelazi s ubi ius, ibi remedium na ubi remedium, ibi ius,16 što proces stvaranja prava u okvirima europskog kontinentalnog prava potencijalno podvrgava relativizmu, subjektivizmu i jednostranom pristupu.
Materijalnopravni aspekti Rezolucije
S materijalnopravnog aspekta predmetna Rezolucija razmatra vrlo važno pitanje zaštite zdravlja i prava žena, ali ih sadržajno nadilazi. Na globalnoj se razini, kao što je rečeno, posljednjih godina pojavljuju zahtjevi za priznanjem tzv. „novih prava“17 koje izrijekom ne poznaje nijedan ustavnopravni ili međunarodnopravni dokument. Ta pojava sama po sebi nije negativna, ali zahtijeva poštivanje postojećih temeljnih, univerzalnih ljudskih prava i dinamika modernog pluralističkog društva još uvijek utemeljenog na personalističkoj matrici18 kao i postojećih pravnih sustava. Poštivanje postojećih pravnih i društvenih sustava ne znači ukalupljenost. Jasno je da pravo nije i ne smije biti samo koercitivni sustav autoritarnih normi, niti se smije pretočiti u puku birokratsku provedbu19, ono je živo i svoju fiziologiju formira u interakciji s razvojem institucija i dinamikom promjena u društvu, ali postoji i onaj dio koji ga ontološki obilježava i veže uz društvo kojemu pripada i čije korijene i vrijednosti odražava.20 Taj dio predstavlja polazište, pravni temelj koji nalazimo u kodificiranim normama, pa su tako temeljna ljudska prava inkorporirana u konvencijama ili pak ustavnopravnim kodeksima. Ti dokumenti nisu isključivo rezultat suverene volje koja se iscrpljuje u samom normiranju već su ishod doktrinarne i filozofske sistematizacije pravnoga naslijeđa i prakse koju karakterizira stabilnost i trajnost u vremenu.21 Zbog toga materijalnopravni sadržajni dio prava mora ostati povezan s pravnim i društvenim kontekstom, što dokument koji analiziramo vješto preskače. Naime, Rezolucija podvodi pobačaj pod reproduktivna i seksualna prava i zdravlje, dakle prenosi ga iz do sada priznate zaštite u okviru prava na privatni život i samoodređenje, u sferu javnoga zdravstva22 kako bi ga se podvelo izravno pod okrilje temeljnih ljudskih prava i konačno, kao što ćemo vidjeti, emancipiralo u individualno temeljno ljudsko pravo.
Kulturološki aspekti Rezolucije
S kulturološkog aspekta, koji se u ovom slučaju isprepleće s pravnim, nova se prava nastoje legitimirati stvaranjem novih kulturnih, pa i antropoloških obrazaca koji se najčešće izvode iz prava na privatni život i/ili prava na nediskriminaciju, a po najnovijim trendovima iskazuju ambiciju da ih se proglasi novim ljudskim pravima. Tako ova Rezolucija unosi kategorije temeljene na rodnom identitetu („ trudni transrodni muškarci i nebinarne osobe“)23, pobačaj razmatra kao apsolutnu dispoziciju nad vlastitim tijelom, priziv savjesti kvalificira uskraćivanjem zdravstvene skrbi, uvodi novu definiciju neplodnosti koja uključuje istospolne partnere24, traži ozakonjenje određenih aspekata „ interseksualnosti u ranom i kasnijem djetinjstvu“25 i sl. To sve, međutim, zahtijeva i promjenu kulturnih obrazaca te je stoga jedan od ciljeva Rezolucije uklanjanje kulturnih i informacijskih prepreka26 njihovoj implementaciji, a terminološki i pravno odgovaraju individualističkom, liberalnom konceptu prava koji ne poznaje granice individualnih sloboda. Ovaj koncept ne pronalazi svoje prirodno stanište u društvu, stoga ga je potrebno stvoriti i prisiliti pravni poredak da ga prihvati i implementira. Zbog toga se ovi novi kulturni obrasci putem pojmovnih i pravnih konstrukata neprirodno integriraju u pravni poredak, a njihov koncept slobode nije određen postulatima sloboda-odgovornost, već postavlja nova pravila i pretače se u nova prava.
Primjerice, u hrvatskom pravnom poretku pojam „ trudni transrodni muškarac“ jest pravna nepoznanica, a istovremeno Obiteljski zakon u čl. 58. propisuje: „ Djetetovom majkom smatra se žena koja ga je rodila“.27 Dakle, majka je u hrvatskom zakonodavstvu definirana po svom biološkom spolu, a ne po rodnom identitetu. Implementacija ove terminologije i predloženih novih prava u naš pravni poredak značila bi invazivnu proliferaciju subjektivnih interesa u brojnim područjima, i to bez mogućnosti procjene njihovih pravnih i društvenih učinaka.
PRAVNI TEMELJI REZOLUCIJE 2020/2215 (INI)
U svrhu jasnijeg prikaza na kakvom pravnom monizmu i hijerarhiji se temelji ova Rezolucija, osvrnut ćemo se na dokumente koje navodi kao pravne temelje u svojoj preambuli. Pokušat ćemo komparirati sadržaj Rezolucije i pravni okvir iz kojeg se izvodi. Ovo navođenje osnova nije samo formalnopravne naravi u svrhu legitimiranja intervencije i nadležnosti u određenom području, već opravdava i sam sadržaj, osobito sadržajno definirane pravne institute, stoga je važno zadržati se u okvirima određenima u preambuli, ako oni naravno imaju pravni temelj, ne zanemarujući činjenicu da pravni kreacionizam ne smije biti proizvoljan. Naime, procesi pravnog kreacionizma zahtijevaju argumentiranu i strukturiranu znanstvenu, doktrinarnu, stručnu i društvenu raspravu i sučeljavanje, a njihov pravni legitimitet mora biti izveden, odnosno utemeljen.
Utemeljenost svoje intervencije u ovome području Europski parlament izvodi iz čl. 2. Ugovora o Europskoj uniji u kojemu se ističe kako se Unija temelji „ na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina“ te kako su „ te vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.“28 te čl. 5., 6. i 168. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Iza toga na prvome se mjestu citira Međunarodna konferencija o stanovništvu i razvoju ( International Conference on Population and Development, dalje u tekstu: ICPD) održana u Kairu 1994. kao i njezin Program djelovanja29 i ishodi njezinih revizijskih konferencija.30 Riječ je zapravo o polazištu ove Rezolucije jer su upravo piramidalno na sam vrh njezinih pravnih osnova, točnije pravnih inspiracija, postavljeni zaključci konferencija ICPD-a. Zbog toga valja pojasniti kako Program djelovanja ICPD-a počiva na istraživanjima i na njima temeljenim projekcijama o alarmantnosti buduće prenapučenosti svijeta za što se smatra da će „ drastično i tragično suziti mogućnost opstanka“31 te donosi niz preporuka čija je pak implementacija, ne treba zaboraviti, ostavljena diskreciji državnih suvereniteta poštujući njihove razvojne prioritete, vjerske i etičke vrijednosti i društvene različitosti. Pri njegovu sastavljanju najveća nesuglasja izazvalo je poimanje sadržaja reproduktivnih prava i zdravlja, a koje je ocjenjeno ključnim „za određenje nacionalnih populacijskih politika“.32 Predložena je definicija reproduktivnog zdravlja33, koje bi obuhvaćalo široko poimanu slobodu u odlučivanju o planiranju obitelji, pa tako i sterilizaciju, i definicija reproduktivne zdravstvene zaštite, koja bi na razini primarne zdravstvene zaštite uključivala i pobačaj.34 Te definicije izazvale su brojne prijepore35, nisu unisono prihvaćene i usvojene su uz brojne rezerve mnogih država36, ne kao preskriptivne odredbe, već kao programatski ciljevi. Dakle, ovaj Program djelovanja kao i revizijski zaključci ICPD-a pravno su neobvezujući, ali njihov politički utjecaj na Rezoluciju koju razmatramo razvidan je i u činjenici da je na dan njezina donošenja Europski parlament donio i Rezolucija Europskog parlamenta od 24. lipnja 2021. o 25. obljetnici Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju (ICPD25) (sastanak na vrhu u Nairobiju)37 (2019/2850 (RSP)) u kojoj se također poziva na dostupnost sigurnog i zakonitog pobačaja, čije bi ograničavanje predstavljalo „jedan od oblika nasilja nad ženama i djevojčicama“.38 Usvajanje ovog potonjeg dokumenta prošlo je bez većih reakcija javnosti iako se i u njemu jednostrano razmatraju pitanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava bez uzimanja u obzir sveobuhvatnosti prava u koje se zahvaća, u potpunosti zanemarujući prava nerođenog djeteta, navodeći kako su „ prenatalna i neonatalna zdravstvena skrb te siguran pobačaj važni elementi za spašavanje života žena i smanjenje smrtnosti novorođenčadi i djece“39 te apsolutizirajući autodeterminaciju žena u pogledu odluka o vlastitom tijelu ocjenjujući negativnim gestacijska ograničenja pobačaja.40
Rezolucija nakon programskih zaključaka ICPD-a i niza pravno neobvezujućih dokumenata41 dalje pak nabraja niz pravno obvezujućih međunarodnih dokumenata koji promiču pravo na život i zaštitu ljudskog dostojanstva, a što uz zaštitu prava žena uključuje i zaštitu života i dostojanstva nerođenog djeteta. To su: Konvencija Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW)42 , koja u čl. 11. i 12. predviđa posebnu zaštitu žena tijekom trudnoće; Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koja u čl. 39.43 osuđuje pobačaj i sterilizaciju bez prethodnog informiranog pristanka žena i njihova razumijevanja postupaka44 te ne kvalificira zabranu pobačaja ili njegove dostupnosti kao oblik nasilja nad ženama; Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda45 u čijoj se primjeni upućuje na razmatranje sveobuhvatnosti uključenih prava46 kako majke tako i nerođenog djeteta („whenever a woman is pregnant her private life becomes closely connected with the developing foetus“)47; Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima 48 koji u čl. 6. 5. propisuje zabranu izricanja smrtne presude trudnim ženama 49 ; Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima u kojemu se pod najviši mogući standard zdravlja izrijekom uključuje i smanjenje stope mrtvorođenčadi te zdrav razvoj djeteta.50
U ovim izvorišnim osnovama sui generis u kojima se dalje selektivno, bez sustavne doktrinarne ili hijerarhijske pa čak i kronološke logike nabraja niz neobvezujućih smjernica, rezolucija i mišljenja, Povelja Europske unije o temeljnim pravima (dalje u tekstu: Povelja EU)51, koja je obvezujuća kako za EU tijela i institucije tako i za sve države članice, spominje se tek pod točkom AD kao dokument koji po redaktoru Rezolucije implicite povezuje seksualno i reproduktivno zdravlje žena s više ljudskih prava. Po tom zaključku seksualno i reproduktivno zdravlje bilo bi povezano „s pravom na život i dostojanstvo, pravom na zaštitu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, pravom na pristup zdravstvenoj zaštiti, pravom na privatnost, pravom na obrazovanje i zabranom diskriminacije“.52 No upravo Povelja EU sveobuhvatno štiti nepovredivost ljudskog dostojanstva53 te pravo na život, proklamirajući kako „ svatko ima pravo na život“54, kako „ svatko ima pravo na poštovanje tjelesnog i duhovnog integriteta“55 te, što je osobito važno u području medicine i biologije, proklamira zabranu „ korištenja ljudskog tijela i njegovih dijelova kao izvora financijske koristi“.56 Na ovim temeljima Europski sud pravde je 2011. godine donio presudu u predmetu Oliver Brüstle protiv Greenpeace eV,57 koji je pokrenuo Greenpeace u svrhu zaštite ljudskog embrija od komercijalizacije i korištenja u industrijske svrhe, a kojom je potvrđeno da zaštita ljudskog embrija predviđena Direktivom 98/44/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 1998. o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma implicira zabranu patentiranja izuma koji posredno ili neposredno uključuju uništavanje ljudskog embrija od trenutka oplodnje jajne stanice.58 Ta je zaštita ljudskog embrija ograničena na područje zaštite biotehnoloških izuma, što je determinirano okvirom nadležnosti Europske unije, ali se u tom pogledu zahtijeva učinkovita i ujednačena zaštita i tumačenje u svim državama članicama.59 Naime, presuda u predmetu Oliver Brüstle protiv Greenpeace eV potvrdila je da je pitanje definicije ljudskog embrija prije negoli postane filozofsko ili pravno, primarno biološko pitanje, koje pravo treba kao takvo prepoznati. To stoga što je prvi put u jednom pravnoobezujućem pravorijeku potvrđeno da se definicija ljudskog embrija u pravnom smislu preklapa s biološkom definicijom.60 Ujedno je potvrđeno da definicija ljudskog embrija od oplodnje do trenutka rođenja djeteta nije podložna kvalitativnim odrednicama, odnosno da je u svim tim fazama diferencijacije razvoja riječ o ljudskom embriju čime su nadiđene teorije o preembriju61, po kojima bi ljudski embrij nastao tek razvojem primitivne pruge.62 Istina je, dakle, da je u ovom predmetu zaštita ljudskog embrija pravno ograničena63, ali ona potvrđuje da ljudski embrij treba biti predmet pravne zaštite od početne faze razvoja. To dakle predmnijeva pravnu obvezu razmatranja i aktualizacije zaštite ljudskog dostojanstva i integriteta čovjeka kao temeljnih načela i u njegovoj embrionalnoj fazi razvoja.64
Iz analize uvodnog dijela Rezolucije razvidna je jedna selektivna, doktrinarno, pravno i hijerarhijski neutemeljena te k tome i kronološki neopravdana razrada legitimiteta. Naime, bez formalnopravnog hijerarhijskog kriterija koji se temelji na pravno obvezujućim izvorima na vrh hijerarhijske piramide pravnih osnova postavljena je pravno neobvezujuća sadržajna matrica, odnosno zaključci ICPD-a i njezinih revizijskih konferencija koji čine okosnicu Rezolucije. Ta politički dorađena65 sadržajna matrica poslužit će logici uključivanja određenih političkih ciljeva (primjerice legalizacija i dostupnost pobačaja) nazvanim novim pravima pod temeljna ljudska prava, a isključivanja onih prava (primjerice prava nerođenog djeteta i zaštite ljudskog dostojanstva) koja su pak zaštićena međunarodnopravnim dokumentima. Zanemaruje se činjenica da isti ti dokumenti predmnijevaju i zahtijevaju sveobuhvatan pristup zaštiti ljudskih prava66 koji ne dopušta invazivnu pravnu ekspanziju i eskalaciju samoodređenja kao ishoda slobodnog izbora pojedinca nauštrb drugih temeljnih prava i zaštićenih interesa.
SEKSUALNO I REPRODUKTIVNO ZDRAVLJE I PRAVA ŽENA U REZOLUCIJI 2020/2215 (INI)
Definicija seksualnog i reproduktivnog prava i zdravlja
S materijalnopravnog aspekta Rezolucija razmatra seksualno i reproduktivno zdravlje žena te ga definira kao „stanje fizičkog, emocionalnog, mentalnog i socijalnog blagostanja u odnosu na sve aspekte seksualnosti i reprodukcije, a ne samo odsutnost bolesti, nemoći ili smrtnosti“67 citirajući dokument Executive Summary on sexual and reproductive health and rights68 Komisije Guttmacher-Lancet iz kojega je ova definicija gotovo integralno preuzeta. Riječ je o stručnom poimanju užeg kruga znanstvenika koje Rezolucija preuzima kao legitimno i mjerodavno69, a tako shvaćeno nema temelja ni u jednom citiranom međunarodnom pravnom dokumentu pa čak ni u zaključcima ICPD-a.70 Na tim temeljima formiran je krovni pojam seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava koji, tako shvaćen, obuhvaća „različita pitanja koja se tiču svih osoba i obuhvaćaju četiri različita područja: seksualno zdravlje, seksualna prava, reproduktivno zdravlje i reproduktivna prava te se temelje na pravu svih pojedinaca na poštovanje njihova tjelesnog integriteta, privatnosti i osobne autonomije, na potpuno poštovanje njihove seksualne orijentacije i rodnog identiteta, na donošenje odluke o tome hoće li, s kim će i kada biti seksualno aktivni, da imaju sigurna seksualna iskustva, na donošenje odluke o tome hoće li, kada i s kim sklopiti brak te hoće li imati dijete ili djecu, kada i na koji način te koliko djece, na cjeloživotni pristup informacijama, resursima, uslugama i potpori koji su potrebni za postizanje svega navedenog bez diskriminacije, prisile, iskorištavanja i nasilja.“71
Riječ je proširenoj definiciji72 užeg kruga stručnjaka koja je dijelom preuzeta iz zaključaka Međunarodne konferencije o stanovništvu u Kairu 1994. kada su otvoreni, i nikada zaključeni prijepori upravo oko ovih pojmova. Još je 1994. potvrđeno da su zaključci ICPD-a, obzirom na nesuglasja, formulirani kao preporuke koje valja primjenjivati uvažavajući etičke, vjerske i društvene različitosti.73 Nije zanemariva ni činjenica da su ove preporuke nastale kao svojevrsno sredstvo instrumentalizacije, u cilju rješavanja globalnog pitanja prenapučenosti i povećane stope prirasta stanovništva, iako taj fenomen nema ravnomjernu raspodjelu. Tako je primjerice u europskim zemljama problematika upravo suprotna, dakle bilježi se demografski pad te stoga čudi jedan ovako eruptivan pristup promidžbi ovih smjernica i preporuka dok se u analizama ishoda provedbe zaključaka ICPD-a otvoreno potvrđuje njihov utjecaj na donošenja proabortivnih zakona.74
Dakle, Rezolucija preuzima proširenu definiciju seksualnog i reproduktivnog prava i zdravlja75 iz dokumenta Komisije Guttmacher-Lancet, koja se poziva na zaključke ICPD-a, ali ih nadilazi te kao takva ne može biti niti je prihvatljiva kao matrica iz koje se mogu izvoditi nova prava. Ova definicija nema dostatne znanstvene, stručne i društvene razrade ni pravnog uporišta u međunarodnom korpusu ljudskih prava, kao ni u nacionalnim ustavima, a preuzeta je s jasnim političkim ciljevima76 iako Europska unija „nema izravnu nadležnost za djelovanje u unapređivanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u Uniji“.77 Svoju intervenciju Europski parlament naziva metodom koordinacije,78 pa se vraćamo na kolosijek u uvodnom dijelu spomenutog agenda setting političkog djelovanja kojim se želi utjecati na proširenje nadležnosti te promicati određene jasno definirane politike koje su pravno, politički i društveno neusuglašene.
Konkretni ciljevi koji se žele ostvariti promidžbom ove proširene definicije seksualnog i reproduktivnog prava i zdravlja su višestruki:
uključuju se tako shvaćena prava u korpus temeljnih ljudskih prava79
pobačaj se kvalificira kao ljudsko pravo, a njegovo ograničavanje rodno uvjetovanim nasiljem80
priziv savjesti se instrumentalizira i kvalificira kao uskraćivanja zdravstvene skrbi81
implementiraju se terminološki i pravno kao općeprihvaćeni novi kulturni obrasci - zdravstvena skrb vezana uz seksualno i reproduktivno zdravlje proširuje se na istospolne parove (liječenje neplodnosti) i transrodne i nebinarne osobe (terapije promjene spola kao javna zdravstvena usluga, skrb tijekom trudnoće i poroda poštujući rodni identitet osobe)82 te se traži zakonsko uređenje određenih pitanja „ interseksualnosti u ranom i kasnijem djetinjstvu.“83
Ove je ciljeve prema Rezoluciji potrebno ostvariti:
definiranjem i otklanjanjem pravnih, financijskih, kulturnih i informacijskih prepreka84
U tu svrhu terminološki su i pojmovno razdvojene kategorije:
a) seksualnih i reproduktivnih prava putem kojih se definiraju nova prava koja služe kao standard pravne zaštite koju je potrebno provesti izmjenom i dopunom zakonodavstava te kao kategorije koje treba promicati putem obrazovnog sustava i sredstava javne komunikacije;
b) seksualnog i reproduktivnog zdravlja koje služi kao mjera standarda usluga koje će se provesti dvojakim pritiskom na javno zdravstvo: na njihovu implementaciju i na otklanjanje prepreka njihovoj provedbi.
Pobačaj i priziv savjesti
Političke konotacije ovog dokumenta vidljive su i u činjenici da se „nacionalni interesi ili demografske promjene“ smatraju argumentima kojima se koriste „protivnici seksualnih i reproduktivnih prava“87 u svrhu njihove instrumentalizacije. Istovremeno, kao inspirativni dokument koriste se zaključci ICPD-a koji se temelje na politikama usmjerenima prevenciji rapidnog demografskog rasta na svjetskoj razini. Međutim ako, kako je izrijekom navedeno u Rezoluciji, „politike koje se odnose na demografske promjene trebaju biti utemeljene na pravima“88, tim više bi politike koje sveobuhvatno štite prava i sve zahvaćene interese, uključujući i prava nerođenog djeteta, trebale imati primat u odnosu na proabortivne politike kojima se često instrumentaliziraju upravo žene. Žene bi, naime, prije svega trebale imati pravo na sveobuhvatnu zaštitu kao i na sveobuhvatnu informaciju o pobačaju i njegovim posljedicama. Pobačaj se ne može reducirati na medicinsku uslugu, običan kirurški zahvat ili farmakološku terapiju kojom žene autonomno kontroliraju svoja reproduktivna prava. Pravo na život i majčina volja da prekine trudnoću, odnosno njezino blagostanje u funkciji provedbe tako shvaćenog reproduktivnog prava i zdravlja neusporedive su vrijednosti.89 Zbog toga zakoni koji dopuštaju pobačaj predviđaju pretpostavke pod kojima se može provesti kao i njegova gestacijska ograničenja kojima se ograničava autonomija majke. U pravnom smislu ne postoji apsolutno pravo na pobačaj, kao što ne postoji pravo na apsolutnu dispoziciju vlastitim tijelom. Pobačaj pravno predstavlja depenalizirani postupak90 koji se provodi pod određenim i u zakonom predviđenim okolnostima i pretpostavkama. Drugim riječima, pobačaj nije pravo91, već pod određenim okolnostima i pretpostavkama ozakonjen postupak te se pravno ne može nametnuti kao obvezna zdravstvena usluga niti je legitimno nasilno nametati njegovu dostupnost. U konačnici pravno ga je neutemeljeno podvoditi pod reproduktivna prava i zdravlje92 jer se time reducira u svojoj stvarnoj dimenziji jedna životna drama koju se pretvara u sredstvo kontrole rađanja, što umanjuje i dostojanstvo žene i dostojanstvo nerođenog djeteta. Stoga pobačaj ne može biti ni apsolutno pravo niti može implicirati apsolutnu obvezu izvršenja.
Međutim, Rezolucija koju analiziramo, promiče pobačaj kao temeljno pravo, a priziv savjesti zdravstvenih djelatnika naziva takozvanim93 i smatra ga uskraćivanjem zdravstvene skrbi te preprekom za ostvarenje seksualnih i reproduktivnih prava, osobito pobačaja. Ističe se naime izrijekom da Europski parlament „žali što ponekad uobičajena praksa u državama članicama dopušta liječnicima, a ponekad i cijelim zdravstvenim ustanovama, da odbiju pružati zdravstvene usluge na temelju takozvanog prigovora savjesti, što dovodi do uskraćivanja skrbi u vezi s pobačajem na temelju vjere ili savjesti te ugrožava život i prava žena.“94 Time se obuhvaća kako individualni tako i tzv. institucionalni priziv savjesti koji se prema Rezoluciji povezuje s ugrožavanjem života i prava žena. Rezolucija u potpunosti odstupa na tom području od međunarodnopravnih standarda zaštite ljudskih prava te stavova Vijeća Europe na koje se poziva.95 Naime, Vijeće Europe je Rezolucijom VE 1763 ( 2010 ) Pravo na priziv savjesti u zakonitoj zdravstvenoj zaštiti jasno potvrdilo: „No person, hospital or institution shall be coerced, held liable or discriminated against in any manner because of a refusal to perform, accommodate, assist or submit to an abortion, the performance of a human miscarriage, or euthanasia or any act which could cause the death of a human foetus or embryo, for any reason.“96
Dakle, u ovom dijelu Rezolucije također je vidljiv jednostran i nesveobuhvatni pristup razradi temeljnih ljudskih prava jer se zanemaruje činjenica da priziv savjesti proizlazi iz temeljnog i neotuđivog ljudskog prava na slobodu savjesti97. Podsjetimo da priziv savjesti98 pripada najintimnijoj sferi čovjeka ( forum internum- moralni zakon), a ozbiljuje se u odbijanju činjenja, odnosno nečinjenja nekoga djela ( forum externum – zakonska odredba) koje se toj sferi suprotstavlja. Izvodi se iz temeljnih ljudskih prava na slobodu misli, savjesti i vjerskog ili drugog uvjerenja ( dictamen rationis) te je odraz slobode, autonomije, osobnog identiteta, privatnosti i dostojanstva osobe. Priziv savjesti nije pravni pojam samo zbog toga jer ga zakon normira ili izrijekom predviđa, već ga zakon prepoznaje zato što je poštivanje osobnog identiteta i slobode savjesti jedno od temeljnih ljudskih prava. Upravo kod priziva savjesti pisani zakon odbacuje svoju samodostatnost i koercitivnost, prihvaćajući kao korektiv sučeljavanje i koegzistenciju različitih stavova ili shvaćanja o nekoj vrijednosti i pokazuje da nije samo sustav strogih i apstraktnih normi.
Prema tome, povezati priziv savjesti u slučaju pobačaja s povredom temeljnih prava jest samo po sebi povreda temeljnih ljudskih prava i zbog toga što se prizivom savjesti štiti život nerođenog djeteta (temeljno pravo) i zbog toga što bi se obvezivanjem na izvršenje pobačaja najgrublje povrijedilo ljudsko dostojanstvo prizivatelja (temeljno pravo). Ovdje nije riječ o dogmatici i apstraktnim pojmovima, već o nepobitnoj činjenici da se pobačajem prekida život ljudskog bića (ljudskog embrija), a razvojem novih tehnologija i znanosti mogućnost njegova preživljavanja izvan tijela majke realnija je u sve ranijim fazama. Dakle, neksus između savjesti i objektivne vrijednosti koju štiti prizivatelj odbijajući izvršiti pobačaj sve je više razvidan. Stoga je jasno zašto se sada fokus, u ovom procesu stvaranja novog prava (prava na pobačaj), prebacuje na negiranje kako prava nerođenog djeteta tako i prava zdravstvenih djelatnika na priziv savjesti. Obvezu koju propisuje zakon ( ius cogens) možemo i ne moramo provesti, ali vrijednost koju štiti savjest je ono uz što čovjek najintimnije prianja ( forum internum) i što se može ograničiti samo ako se time vrijeđa neko drugo temeljno pravo. Stoga, terminološka i retorička makinacija koja se provodi u ovoj Rezoluciji pokazuje koliko će biti teško suvremenim pravnim porecima, kao i društvu u cjelini, metabolizirati implementaciju novih prava i pitanje je koliko će izgubiti na svom identitetu budu li negirali temeljna prava, koja najintimnije pripadaju ljudskom biću, a istodobno dopuštali proliferaciju individualnih interesa koji ta prava krše.99
ZAKLJUČAK – NOVA PRAVA I NOVI KULTURNI OBRASCI
Pravo je otvoreno mijenama u društvu i često se teško s njima nosi sredstvima tradicionalnog pravnog sustava, ali on je još uvijek nezamjenjiv i postavlja minimalne parametre pravne sigurnosti, a suvremeni pokušaji internacionalizacije prava, vrijednosti, interesa i općeg dobra nemaju karakteristike uređenog, već strukturalno disperzivnog pravnog sustava.100
U analitičkoj sferi sve su pak jače tendencije stvaranja šireg procjepa između opisnog i preskriptivnog dijela odredaba koje propisuju zaštitu ljudskih prava, što stvara prostor proizvoljnom tumačenju i implementaciji te uzrokuje pravnu neujednačenost i nesigurnost. Taj fenomen širenja diskrecijske interpretativne primjene prava objašnjava kako je moguće da postoje odredbe koje proklamiraju zaštitu određenih prava koja u praksi nisu zaštićena i, obrnuto, da se štite ona „prava“ koja u tim odredbama niti su proklamirana niti ih one predmnijevaju. Takvom kontekstu pripada i ova Rezolucija, analizom koje zaključujemo da prelazi okvire postojećih općeprihvaćenih temeljnih ljudskih prava ne samo nepoštivanjem formalnopravne hijerarhije, koja je još uvijek izvor uredne pravne sistematike, kao jamca pravne sigurnosti i ispravnosti materijalnopravnog sadržaja preskriptivnih odredaba, već i uvođenjem novih temeljnih ljudskih prava. Naime, Rezolucija proklamira nova temeljna prava, što je i dodatno potvrđeno Rezolucijom Europskog parlamenta od 7. srpnja 2022. o odluci Vrhovnog suda SAD-a o ukidanju prava na pobačaj u Sjedinjenim Američkim Državama i potrebi za zaštitom prava na pobačaj i zdravlja žena u EU-u (2022/2742 (RSP)),101 kojom se izrijekom predlaže da se „pravo na siguran i zakonit pobačaj“102 uvrsti u Povelju EU o temeljnim pravima.
Pravo doduše dopušta pomake jer je ono živo i dinamično te mu je zadaća pratiti društvene promjene, ali pravna logika zahtijeva objektivnu utemeljenost i sveobuhvatnost kako bi proklamirano pravo bilo odraz te društvene stvarnosti i primjene ispravne pravne doktrine koja jamči maksimalnu moguću zaštitu svih uključenih interesa. Kada se pak promiču individualni interesi, to se čini retoričkim metodama koje se ne temelje na objektivnoj istini, nego na interesima koji uz to i nemaju svoje prirodno stanište u društvu u smislu njihove prirodne implementacije. Stoga se retoričkim metodama, odnosno ciljanim, često vrlo emotivnim metodama sugestije, određeni interes predstavlja kao utemeljen te se traži njegova šira društvena prihvatljivost predstavljajući njegovu implementaciju nužnom te pravno i moralno obveznom. Stvara se naime nova pravna retorika, koja zahvaća postojeće formalnopravne, materijalnopravne i kulturne obrasce. Tako se pobačaj prebacuje s diskurzivne razine konfrontacije prava dvaju subjekata zaštite (majke i nerođenog djeteta), na diskurs jednostrane zaštite ne prava na život djeteta, nego prava na život majke, odnosno priznanja prava na pobačaj tout court. S prava na život nerođenog djeteta fokus se u potpunosti prebacuje na zaštitu prava na život majke103, koje se smatra ugroženim zabranom ili zaprekom pristupa sigurnom pobačaju.104 Takav neprirodni mehanizam ima potrebu ukloniti sve prepreke za provedbu tog novog prava, kao što su postojeći kulturni obrasci (ljudski embrij = čovjek, moralne osude pobačaja) te pravne (gestacijska ograničenja pobačaja) i praktične prepreke (priziv savjesti, geografska dostupnost, troškovi), a što će se postići sveobuhvatnim obrazovanjem (promidžba pobačaja kao neograničenog sredstva kontrole humane reprodukcije) i sveobuhvatnim zdravstvenim uslugama (pobačaj kao obvezna zdravstvena usluga bez prepreka105).
Potrebno je ovdje naglasiti kako se pravni sustavi mjere po svojoj sposobnosti urediti postojeću društvenu problematiku uz maksimalnu moguću zaštitu svih uključenih interesa. Uz to se mora poštivati i onaj minimum pravne logike koji osigurava opstojanje čitavog niza temeljnih prava koji su jamac pravne sigurnosti i sveobuhvatne zaštite. Nova prava koja nisu odraz društvene zbilje zahtijevaju i nove kulturne obrasce, zasnovane na liberalističkim i individualističkim matricama, a implementiraju se retoričkim metodama nametanja i sugestije te pravnim i pojmovnim konstruktima. Subjektivno, opće blagostanje žene koje se ovom Rezolucijom štiti u okviru prava na seksualno i reproduktivno zdravlje, postavlja se iznad objektivnog prava na život nerođenog djeteta, ono ga u ovom dokumentu zapravo potpuno isključuje. To drugim riječima društvu nameće kulturu dominacije prava jačega nad slabijim. Ipak, da ova neutemeljena nova prava nije moguće samo tako jednostrano nametati i implementirati retoričkim diskursom i metodama s vrha, pokazuje i recentna odluka Vrhovnog suda SAD-a koja potvrđuje da pobačaj nije pravo zaštićeno ustavom kao i da ustavom zaštićena prava ( explicite i implicite) moraju biti “deeply rooted in this Nation’s history and tradition and implicit in the concept of ordered liberty”.106 Dakle, da bi se nova prava mogla podvesti pod ustavnopravnu zaštitu, moraju biti duboko utemeljena u povijesti i tradiciji jednoga društva107 te obuhvaćena konceptom javnog poretka utemeljenog na slobodi i pravdi. Odluka o ozakonjenju pobačaja ostavlja se ethosu društva, odnosno građana jer po mišljenju suda tako zahtijevaju i Ustav i vladavina prava108. To je taj pravni minimum koji za sada predstavlja zaštitu pravnog sustava od eskalacije individualnih interesa. Ostaje nam vidjeti kako će se te dinamike razvijati jer to još uvijek nije jamstvo da će društvo znati iznaći ispravna rješenja za sveobuhvatnu zaštitu prava, ali je činjenica da se ovom odlukom potvrđuje obveza poštivanja postojećeg pravnog poretka i njegovih temelja.
Zaključno, nova prava predložena recentnim rezolucijama Europskog parlamenta temelje se na ciljanim političkim interesima iskazanima u zaključcima ICPD-a kojima su instrumentalizirana sa svrhom doprinosa rješavanju problematike rapidnog porasta svjetskog stanovništva; proizvod su apsolutizacije i proliferacije individualnih interesa; njihova implementacija zahtijeva promjenu kulturnih obrazaca; promiču se retoričkim metodama političkog prozelitizma koji se koristi pravnim i pojmovnim konstruktima; nemaju temelje u postojećim pravnim, kulturnim i društvenim sustavima, već se nameću novim kulturnim obrascima kojima je cilj koordinirana promjena društvenih odnosa.
Pravo i pravni sustavi u funkciji su uređenja postojećih društvenih odnosa i njihovih mijena, a ne stvaranja ili nametanja novih kulturnih obrazaca i aksioloških metoda kojima se proizvoljno određuje što je ispravno, a što nije. Takav nesveobuhvatni i nekonvencionalni pristup proklamiranju i zaštiti prava nije ili, bolje rečeno, još uvijek nije prihvatljivim dijelom naše društvene i pravne kulture te je invazivan za društvo koje je utemeljeno na pluralizmu i - iako oslabljenom - personalizmu kao okosnici suvremenih ustavnopravnih poredaka zasnovanih na primatu zaštite ljudskog dostojanstva i života svakog ljudskog bića. Stvaranje novih prava mora biti podložno razmatranju i poštivanju svih, u konkretnom slučaju primjenjivih formalnopravnih, materijalnopravnih i društvenih aspekata. Stvaranje novih prava je nužno, kao i širenje prostora osobnih sloboda, ali sve ima svoju mjeru koju pravni kreacionizam mora poštivati u svrhu jamstva sveobuhvatne zaštite, jer, kako je rekao Voltaire parafrazirajući latinsku izreku Summum Ius Summa Iniuria: „Un droit porté trop loin devient une injustice.“