Uvodne misli
Od enciklike Humanae vitae1 pape Pavla VI. (1968.) mogli bismo reći da ni jedan crkveni dokument nije podignuo toliko prašine unutar Crkve, ali i izvan nje, kao što je to posinodalna apostolska pobudnica pape Franje Amoris laetitia − Radost ljubavi2 (2016.). Razlog ovakvim reakcijama nalazi se u činjenici da oba navedena dokumenta duboko zadiru u savjest pojedinca, a objektivnim promatranjem moguće je donijeti različite stavove i zaključke. Na tome tragu, odmah po objavi posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia, mogle su se u medijima pronaći kritike na izneseni nauk pape Franje, kao i različite reakcije biskupa i teologa, jer ova apostolska pobudnica uistinu predstavlja velik izazov, kako pastoralnim djelatnicima, tako i cijeloj Crkvi.
U hermeneutici razumijevanja i iščitavanja posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia možemo reći da papa Franjo ide korak naprijed od dosadašnjih tumačenja te nas potiče da slobodno produbljujemo doktrinarna, moralna i pravno-pastoralna pitanja. Pri tome naglašava kako nije potrebno sva ta pitanja rješavati intervencijama učiteljstva, ne niječući da je Crkvi potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali da to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili posljedica koje iz toga proizlaze.3 Tako su se javile različite polemike oko apostolske pobudnice, jer mnogima je to zvučalo kontradiktorno nauku Crkve.4 U središte su se stavila promišljanja dviju biskupskih sinoda o obitelji iz 2014. i 2015. godine, osobito ona koja se odnose na pastoral rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika. Naime, ovo pitanje zadire u dva važna načela crkvenog nauka, a to su nerazrješivost ženidbe i uloga savjesti u moralnoj odluci.5
Kako bi se izbjegla moguća nerazumijevanja, posinodalnu apostolsku pobudnicu Amoris laetitia nužno je iščitavati i razumijevati u cijelosti, a ne samo u izdvojenosti pojedinog poglavlja. Vrijedno je stoga naglasiti da za neke spornom VIII. poglavlju posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia, naslovljenom „Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti“, prethodi govor o odgovornom roditeljstvu koji se često zanemaruje, a itekako pojedince poziva na valorizaciju i preispitivanje savjesti. Kada bi se uzelo u obzir sve što prethodi osmom poglavlju, kao i ona poglavlja nakon njega, zasigurno bi sama posinodalna apostolska pobudnica Amoris laetitia dobila na drugačijem značenju i važnosti, a istodobno bi se lakše moglo razumjeti ono što nam se čini polemičnim i neshvatljivim. U tom smislu, pitanje normativnosti individualne savjesti u moralnom sudu te pastoralno djelovanje crkvenih sudova koji se susreću s vjernicima u tzv. neregularnim bračnim situacijama bit će okosnica ovoga rada.
1. Razlučivanje moralne savjesti u pastoralnoj perspektivi
Da bismo razumjeli papu Franju, trebamo shvatiti da on uvijek polazi od pastoralne perspektive. To ne znači da on time dovodi u pitanje doktrinarni nauk Crkve, već ga samo želi približiti situaciji osobe. Posinodalnu apostolsku pobudnicu Amoris laetitia potrebno je stoga iščitavati u kontekstu načela koje je papa Franjo već iznio u enciklici Evangelii gaudium6 i potom u apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate7. Riječ je o sljedećim načelima: (a) jedinstvo prevladava nad konfliktom; (b) stvarnost je važnija od ideje; (c) cjelina nadilazi dio. Prema prvome načelu konflikt se ne smije ignorirati ili skrivati, već se mora prihvatiti. U suprotnome, dolazi se do situacije da neki jednostavno gledaju na konflikt i idu dalje kao da se nije ništa dogodilo, dok se drugi pak upuštaju u konflikt na takav način da ostaju njegovi zatočenici, gube tlo pod nogama, na institucije projiciraju vlastita nesnalaženja i nezadovoljstva, i tako jedinstvo postaje nemoguće. Najpravilniji način pristupa konfliktu jest suočiti se s njime, riješiti ga i pretvoriti u kariku lanca novog procesa, a to mogu postići samo one plemenite osobe koje imaju hrabrost nadići površnost konflikta.8
Između ideje i stvarnosti jednako postoji napetost, jer stvarnost jednostavno jest dok se ideja razrađuje, stoga između njih treba uspostaviti stalan dijalog, a da pri tome ideja ne izgubi doticaj sa stvarnošću. Kako bismo postigli načelo da je stvarnost važnija od ideje, trebamo izbjegavati razne oblike prikrivanja stvarnosti; anđeoske oblike purizma, diktaturu relativizma, praznu retoriku, ciljeve koji su više idejni no stvarni, etičke sustave lišene dobrote i intelektualne rasprave lišene mudrosti.9 U konačnici treće načelo nas poučava da je potrebno posvetiti pozornost globalnoj dimenziji kako bi se izbjeglo svakodnevnoj uskogrudnosti, s time da ne smijemo pri tome izgubiti ono što je lokalno, jer nam to pomaže stajati čvrsto na zemlji. Potrebno je širiti vidike i vidjeti neko veće dobro koje će donijeti blagodat svima. Evanđelje posjeduje bitno načelo cjelokupnosti i radosna vijest neće uminuti dok se ne navijesti svima, jer cjelina nadilazi dio.10
U svjetlu ovih načela uskogrudno bi bilo samo promatrati odgovaraju li postupci osobe općem zakonu ili propisu ili mu ne odgovaraju, jer to nije jamstvo za potpunu vjernost Bogu u konkretnom ljudskom životu. S druge pak strane, istina je da opći propisi predstavljaju dobro koje se ne smije zanemarivati ili olako odbacivati, ali u svojoj formulaciji oni ne mogu obuhvatiti apsolutno sve pojedine situacije.11 To ne znači da papa Franjo u pitanje dovodi objektivni moralni red. On uvijek ostaje ideal prema kojem treba težiti, ali u pojedinim situacijama, prema papi Franji, dovoljno je ostvariti najveće moguće dobro o čemu, u duhu dara razlučivanja, prosuđuje osobna moralna savjest. Ono nije savršeno ni idealno, ali je dobro za te supružnike u danom trenutku te, zbog toga, papa Franja ostavlja mogućnost da se takvim osobama omogući sudjelovanje u životu župne zajednice, koje može doći do izražaja u različitim crkvenim službama. Papa ipak upozorava da pri tome treba izbjegavati povod sablazni, ali i da se prevladaju određeni oblici isključenja koji su trenutno na snazi u liturgijskom, pastoralnom, obrazovnom i institucionalnom okviru.12 U tom je smislu najviše polemike unutar osmog poglavlja izazvala bilješka 351 u broju 305, u kojoj papa Franjo otvara mogućnost primanja sakramenata euharistije i pomirenja rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima, dajući prednost savjesti i pastoralu milosrđa, jer ispovjedaonica ne smije postati „soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem“13.
Istodobno, to je ponovno otvorilo pitanje o dostojanstvu i normativnosti moralne savjesti u odnosu na objektivni moralni red. Naime, kako ističe papa Franjo, razlučivanjem se može ustanoviti da u određenoj, objektivno grešnoj situaciji možda nema subjektivne ozbiljne krivnje.14 Ne umanjujući vrijednost evanđeoskog ideala, potrebno je s ljubavlju i strpljivošću pratiti moguće etape rasta osobe u njezinom postupnom razvoju. Ne smijemo biti kontrolori milosti, nego oni koji će omogućiti da svi mogu ostvariti potrebu „da ih dotakne utjeha i poticaj spasenjske ljubavi Boga koji na tajanstven način djeluje u svakoj osobi, bez obzira na njezine mane i njezine padove“15.
1.1. Dostojanstvo i normativnost moralne savjesti
Promišljanja o dostojanstvu i normativnosti moralne savjesti nije nešto novo u moralnoj teologiji. Oduvijek teolozi raspravljaju o njezinoj normativnosti i odnosu savjesti pojedinca prema objektivnom moralnom redu.16 Međutim, ovo je pitanje na osobit način stavljeno u središte teološko-moralnog promišljanja nakon objavljivanja enciklike Humanae vitae Pavla VI. o ispravnoj regulaciji poroda, jer se postavilo pitanje njezine normativnosti u situacijama kada supružnici nisu u mogućnosti u cijelosti slijediti nauk Crkve zbog objektivnih okolnosti.17 Slična pitanja otvorila je i polemika oko VIII. poglavlja Amoris laetitiae o pitanju rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih te o neregularnim bračnim situacijama, jer nas također usmjeravaju na preispitivanje normativnosti osobne savjesti.18
Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes,19 udaljavajući se od poimanja savjesti kao pukog silogističkog suda razuma ili intelektualističkog poimanja savjesti te u svjetlu biblijske antropologije, naglašavajući osobnu (personalističku) i dijalošku (relacijsku) dimenziju savjesti,20 ističe da je ona „najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, u kojem je on sam s Bogom, čiji mu glas odjekuje u nutrini“21. U savjesti se događa dijalog između Boga koji poziva čovjeka na svetost i čovjeka koji odgovara na Božji poziv u konkretnosti svoje životne situacije. U tom dijalogu otkriva se dostojanstvo savjesti, ali ponekad i uznemirujući razgovor, ovisno o (ne)skladu između istine i slobode. Savjest je sudac i svjedok i, na određeni način, princip odgovornosti našeg djelovanja, jer „u dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono“22. Čovjek ne smije djelovati protivno uvjerenju vlastite savjesti, pa čak i kada je nesavladivo pogrešna.
Dostojanstvo čovjeka, naime, zahtijeva „da radi po svjesnom i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po čisto vanjskom pritisku“23. Čovjek stoga s pravom cijeni svoju slobodu i strastveno je traži. Sloboda je dar Božji čovjeku te ona „ne samo da omogućuje prikladnu promjenu stanja stvari koje je izvan njega, nego određuje rast njegova 'biti osoba' preko izbora koji su u skladu s istinskim dobrom: na taj način, čovjek sam sebe stvara, otac je vlastita bića, gradi društveni poredak“.24 Drugim riječima, moralni čini ne proizvode samo promjenu stanja čovjeku izvanjskih stvari, nego, utoliko što su hotimični izbori, označuju moralnu kakvoću same osobe koja ih izvršava, odnosno, „određuju njezinu duboku duhovnu fizionomiju“25. Savjest je mjesto gdje čovjek pronalazi istinu o svome biću i odlučuje živjeti vlastitu slobodu prema spoznatoj istini, a istodono se ostvaruje i kao osoba.
To na osobit način vrijedi kada je riječ o bračnom ćudoređu i odgovornom roditeljstvu. Drugi vatikanski sabor ističe da u dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, „što valja smatrati njihovim osebujnim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i takoreći njezini tumači“26. Savjest supruga stoga ima zadaću prosudbe, jer su pozvani sporazumno i zajedničkim naporom oblikovati ispravan sud tako što će „paziti i na svoje vlastito dobro i na dobro već rođene djece ili djece koju u budućnosti predviđaju i tako što će rasuđivati materijalne i duhovne prilike vremena životnog staleža, i na kraju, uzimat će u obzir dobro obiteljske zajednice, vremenitoga društva i same Crkve“27. Taj sud u savjesti moraju donijeti sami ženidbeni supružnici pred Bogom, ali u svom postupanju ne smiju postupati proizvoljno „nego se uvijek trebaju ravnati po savjesti, koju im valja suobličiti božanskom zakonu, u poslušnosti prema crkvenom učiteljstvu, koje ga pravovaljano tumači u svjetlu Evanđelja“28.
1.2. Savjest u pobudnici Amoris laetitia
Važno je istaknuti da je papa Franjo više puta naglasio da od posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia ne treba očekivati novu opću normu koja bi bila primjenjiva na sve slučajeve, „Crkva nije carinarnica, ona je očev dom, gdje ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom“29. Biskupi i svećenici pozvani su slijediti „opće norme“ prema kojima je ženidba nerazrješiva i razvod najčešće loš ishod, iako je ponekad rastava neizbježna čak moralno nužna, kada je potrebno slabijeg bračnog partnera ili malu djecu sačuvati od težih rana.30 Opće norme Učiteljstva Crkve ostaju nepromjenjive i nalaze se prije svega u pobudnicama Familiaris consortio31 i Sacramentum caritatis32 i one ostaju polazne točke za svako pojedinačno razlučivanje. Prema tim dokumentima uvijek je mjerodavno objektivno stanje stvari, objektivna istina, a ona glasi da se osobe koje su rastavljene i ponovno civilno vjenčane nalaze u objektivno grešnom stanju te da okolnosti ili prosudba savjesti ne mogu nadjačati objektivno stanje grešnosti. Drugim riječima, „iako netko može biti nevin u odnosu na počinjeno djelo, ali nastavlja živjeti u suprotnosti s temeljnim načelima Božanskog zakona, takvomu Crkva mora pripriječiti pristup sakramentima“33.
Papa Franjo, međutim, dosljedno klasičnom moralnom nauku, ustvrdio je da postoje slučajevi kada okolnosti ublažavaju osobnu moralnu odgovornost. „Zato, negativan sud o objektivnoj situaciji ne uključuje sud o ubrojivosti ili krivnji dotične osobe“34. Papa Franjo stoga „striktno razlikuje ono što je objektivno loše od onoga što je netko loše učinio, ali zbog okolnosti možda nije u potpunosti kriv. Glavno pitanje svih pitanja jest: može li se tako razmišljati i kada se radi o načelima naravnog i božanskog zakona?“35. Papa Franjo ne ulazi izričito u to pitanje, već samo želi naglasiti veliku ulogu osobne savjesti u prosudbi je li određeno ponašanje u suprotnosti s evanđeoskom istinom, ali i u prosudbi je li neko ponašanje trenutačno najvelikodušniji odgovor koji netko može dati i „uvidjeti s određenom moralnom sigurnosti da je upravo to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenosti, premda to još nije potpuno opredmećen ideal“36.
Važno je naglasiti da se ovdje radi o različitim razinama. S jedne strane nužno je očuvati nauk o nerazrješivosti ženidbe i objektivno stanje grijeha osoba koje su ponovno civilno vjenčane te stoga i zapriječenost primanja sakramenata, a, s druge, Božje milosrđe. Papa Franjo samo naglašava da se kada je riječ o onima koji imaju teškoće u življenju Božjeg zakona u potpunosti, mora jasno čuti poziv da slijede via caritatis.37 Crkva, naime, „posjeduje solidno razmišljanje u vezi s ublažavajućim uvjetima i okolnostima. Stoga se ne može jednostavno reći da svi oni koji se nalaze u nekoj od tzv. neredovitih situacija žive u smrtnom grijehu, lišeni posvetne milosti. Ovdje se krije nešto više od pukog nepoznavanja propisa. Pojedinac može dobro poznavati propis, ali ima velike teškoće u razumijevanju vrednota sadržanih u ćudorednom propisu38 ili se može nalaziti u konkretnim prilikama koje mu dopuštaju djelovati drukčije i donositi druge odluke, a da ne učini novi grijeh“39. Moralna teologija oduvijek uči da pojedini čimbenici mogu ograničiti nečiju sposobnost odlučivanja.40 Katekizam Katoličke Crkve govoreći o okolnostima koje umanjuju i svode na minimum moralnu krivnju izričito spominje čuvstvenu nezrelost, snagu stečenih navika, stanje tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih faktora.41
Na tom tragu ni naravni moralni zakon, u svjetlu tumačenja sv. Tome,42ne može se predstaviti „kao već uspostavljen skup pravila koja se a priori nameću moralnom subjektu; naprotiv, to je izvor objektivnog nadahnuća za njegov, izrazito osobni, proces donošenja odluka“43 te papa Franjo ističe da je moguće, zbog uvjetovanosti i olakotnih čimbenika, da u „objektivnoj situaciji grijeha – u kojoj ne postoji uopće ili dijelom subjektivna krivnja – osoba može živjeti u Božjoj milosti, može voljeti, a također može rasti u životu milosti i ljubavi, primajući u tu svrhu pomoć Crkve“44, što u određenim slučajevima može uključivati i pomoć sakramenata.45 Drugim riječima, kako smo već naglasili, objektivna grešnost neke situacije ne mora nužno uključivati i subjektivnu grešnost pojedinca. Savjest je, prema papi Franji, „sposobna nekome reći kako u pojedinim situacijama on može na jedan specifičan, izniman i samo njemu poznat način, s moralnom sigurnošću, vršiti volju Božju i tako što će sada učiniti ono što mu je moguće i uvjeren je da time svoj odnos s Bogom čini plodonosnim“46. Takva osoba je uvjerena da upravo to Bog sada od nje traži, jer ona više od toga i ne može. Papa Franjo stoga ističe da i crkveni zakon može predvidjeti iznimke u duhu temeljnog kanonskog načela salus animarum te kako i tradicionalni moralni nauk uvažava okolnosti koje ublažuju moralnu odgovornost. „Dok se pastoralno razlučivanje, s jedne strane, skrbi o ispravno izgrađenoj savjesti osoba, s druge strane, također vodi računa o tim okolnostima. Ni posljedice počinjenih djela nisu nužno iste u svim slučajevima“47.
Sličnu situaciju imamo i u primjeni nauka enciklike Humanae vitae. Naime, može se dogoditi situacija da supruzi zbog objektivnih okolnosti ne mogu u potpunosti živjeti po nauku Crkve.48 Naši biskupi, u tumačenju primjene enciklike Humanae vitae, stoga naglašavaju dostojanstvo nesavladivo pogrešne savjesti kao valjane norme u konkretnom postupanju te savjetuju ispovjednike da je u takvom „izvanrednom primjeru dopušteno penitenta (pokornika) ostaviti in bona fide ako ispovjednik predviđa, ili se boji, da će upozorenje biti bezuspješno ili da će ono iz nehotičnog (materijalnog) grijeha učiniti hotimičan (formalni) grijeh (iz materijalnog grešnika učiniti formalnoga)“49. Pri tome je potrebno čuvati se bilo kakve opasnosti da dođe do sablazni, ali i pozvati vjernike da trajno preispituju svoje uvjerenje u savjesti te ih pozvati na trajan odgoj savjesti u svjetlu nauka Crkve.50 U moralnoj teologiji, stoga, dobro razlikujemo objektivnu od subjektivne težine grijeha. Teški grijeh, shvaćen objektivno, uvijek uključuje tešku materiju, ali da bi bio i subjektivno ubrojiv, traži se svijest i slobodan pristanak. Teški grijeh, naime, osim što ima za objekt tešku materiju, pretpostavlja da je učinjen s punim znanjem i slobodnim pristankom (subjektivni vid). Može se, međutim, dogoditi da se u nekim slučajevima počini čin s teškom materijom, ali zbog određenih okolnosti bez znanja, odnosno u dobroj vjeri, ili bez slobodnog pristanka te kao takav nije osobi ubrojiv, iako on ne prestaje biti zlom, neredom u odnosu na istinu o dobru te kao takav ne pridonosi moralnom rastu osobe.51 Vrijedno je stoga spomenuti da i Drugi vatikanski koncil priznaje kako se nerijetko događa „da je savjest uslijed nesavladiva neznanja u zabludi, a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva. Ali to se ne može reći kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa“52.
Može se stoga reći da u posinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia papa Franjo želi progovoriti o različitim životnim okolnostima u kojima se pojedini vjernici mogu naći, čime upozorava da ih ne smijemo sve izjednačavati, što često nije jednostavno. Naime, papa želi potaknuti vjernike da u duhu Evanđelja pruže Gospodinu najvelikodušniji dar što ga u tom času mogu dati te tumači da na praktičnom polju određena istina ili praktična norma nije ista za sve s obzirom na pojedinost. Pozivajući se na sv. Tomu Akvinskog, papa Franjo ističe da što se više spuštamo u pojedinost „to se više povećava neodređenost (općeg načela). Istina je da opći propisi predstavljaju dobro koje se nikada ne smije ne poštivati ili zanemarivati, ali u svojoj formulaciji oni ne mogu obuhvatiti apsolutno sve pojedine situacije“53. Iz tih razloga papa navodi takve moguće situacije kao što su: „Crkva prepoznaje situacije u kojima 'muž i žena, kada iz teških razloga – na primjer radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave'. Ima slučajeva da je pojedinac ulagao velike napore da spasi prvi brak, a na kraju je nepravedno napušten, a 'ima i takvih koji su sklopili drugu vezu radi odgoja svoje djece, a koji često, prema njihovoj savjesti, imaju subjektivnu sigurnost da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nikada nije ni bila valjana'“54. Drugim riječima, ušli su u novu bračnu zajednicu radi dobra djece, a ne mogu prihvatiti život kao “brat i sestra“ ili pak ne mogu na crkvenom sudu dokazati ništavost ženidbe. U takvim slučajevima papa Franjo preporuča pastoralnu razboritost, dar razlučivanja i poštivanje njihove savjesti.55
1.3. Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti
Čovjek se treba truditi da u životu razvija mudrost razlučivanja, jer ako toga nemamo, lako možemo postati plijen svakoga prolaznoga trenda.56 Svijet oko nas i sile zla jednostavno nas potiču da ništa ne mijenjamo, da ostavimo stvari kakve jesu, da se sustavno odupremo svakoj novosti i promjeni sadašnjega stanja, no mi smo slobodni Isusovom slobodom u kojoj imamo poziv da istražujemo 'znakove vremena'.57 Na umu trebamo imati da je razlučivanje milost, iako uključuje razum i razboritost, nadilazi ih, jer nastoji prodrijeti u jedinstveni i tajanstveni naum koji Bog ima prema svakome od nas i koji se ostvaruje u najrazličitijim okruženjima i granicama.58
Temeljem navedenoga uočavamo da je za papu Franju dar razlučivanja od velike važnosti.59 Ne iznenađuje nas što veliku važnost pridaje tome daru, jer zahvaljujući njemu koji je milosni dar možemo širiti vidike i moralno prosuđivati, a ne osuđivati.60 Dugo smo mislili kako se isticanjem nekih doktrinarnih, bioetičkih i moralnih pitanja, bez poticanja na otvaranje milosti pružila dovoljna potpora obiteljima, učvrstila njihova bračna veza te se ispunio smislom njihov bračni život. Više predstavljamo kao poteškoću u braku dinamičnost puta osobnog razvoja i ispunjenja negoli kao teret koji treba podnositi cijeli život. Važno je dati prostor savjesti vjernika koji usred svojih ograničenosti vrlo često odgovaraju što je bolje moguće na Evanđelje, te su sposobni ostvariti svoje vlastito razlučivanje. Mi smo pozvani odgajati savjesti, a ne težiti tome da ih zamijenimo.61 U ovim riječima pape Franje vidimo primat normativne savjesti u moralnom prosuđivanju, jer iako nije apsolutna, ona je konačna norma, i to na način da odlučuje o najvećem mogućem dobru koje netko u tom trenutku može učiniti.62
Važno mjesto u terminologiji razlučivanja zauzima pojam slabosti. Od njega sve započinje, jer Crkva, iako se drži načela kako je svaki prekid ženidbenog veza protiv volje Božje, također je svjesna slabosti svoje mnoge djece.63 Srž je u tome da papa Franjo ne dovodi u pitanje moralno naučavanje Crkve, već nas poziva da ne budemo birokrati, nego ljudi Evanđelja i milosrđa. To ćemo postići ako na prvo mjesto stavimo ljudsku osobu sa svim njezinim darovima i manama, a tek potom promatranje čina. Sigurno je da u pogledu pravnog tumačenja ovo neće biti redovito izvedivo, jer konkretizacija čina zauzima prvo mjesto, no u tome i jest iskorak pape Franje koji je izazvao polemike među teolozima i potaknuo na sumnjičavosti. Ista stvar neće izazvati istu sablazan u kulturi koja je potpuno evangelizirana, za razliku od kulture kojoj je kršćanska poruka većini ljudi strana.64 Tako recimo u nekim sredinama zajednica može biti vjerski poučena u velikoj mjeri i shvatiti zašto određeni parovi u neredovitim situacijama mogu pristupiti pričesti, a zašto neki drugi ne mogu. U drugim zajednicama to neće biti moguće javno, a da se ne izazove sablazan (pod vidom mišljenja kako Crkva ima dvostruka mjerila ili kako odobrava rastavu braka), i stoga je potrebno praćenje i razlučivanje.65
Pojam „razlučivanja“ Papa promatra sa dva aspekta: savjesti i povijesnosti. U nauku o ženidbi on ne želi ostati samo na razini ideala ili teorije, već ide za razlučivanjem specifičnih situacija u kojima rastavljeni i ponovno vjenčani žive kako za njih nauk o ženidbi ne bi ostao samo teorija, nego nauk koji ih prihvaća u krilo Crkve, pa i pod vidom pristupa sakramentima.66 Tijekom povijesti Crkve postojale su dvije logike: marginalizacija i reintegracija, ali Isusov put imao je logiku milosrđa i integracije. Ispravan put Crkve je nikoga ne osuditi zauvijek, jer svakome čovjeku treba pomoći da nađe vlastiti način sudjelovanja u crkvenoj zajednici.67
Nitko od nas nije pozvan da drugoga osuđuje. Krenuti od stava predrasude i osude bližnjega ne privodi nas k dobrome. Čovjek lako vidi tuđe pogreške, a ostaje slijep na svoje! Kako bismo pravilno postupali u prosudbi čina, bilo svoga vlastitoga, bilo svoga bližnjega, potrebno nam je ispravno oblikovati savjest. Ispravna je savjest ona kojom osoba djeluje vjerodostojno, a vjerodostojnost se oblikuje u iskrenom traženju istine. Izobličenje ispravne savjesti događa se zbog ravnodušnosti u traženju istine i dobra. Pastoralni pristup osobama koje žive u izvanbračnoj zajednici trebao bi biti objava Božje pedagogije milosti.68
Vrijedno je napomenuti da u ovim promišljanjima papa Franjo uvijek na prvo mjesto stavlja dobrobit djece u kontekstu odgovornog roditeljstva, te ističe, kako je prethodno navedeno, da je sudjelovanje supružnika u crkvenim službama važno upravo radi dobrobiti njihove djece i njihova kršćanskog odgoja, jer su djeca uvijek na prvome mjestu.69 Također naglašava kako bi se rastavljeni koji ponovno sklope ženidbu trebali pitati kako se ophode s djecom nakon što je ženidbeni savez zapao u teškoće te jesu li se trudili oko pomirenja? Neophodna je vrijednost i razumijevanje od strane pastira za osobu koja mu dođe u diskreciji i poniznosti te ne stavlja svoje vlastite želje iznad općeg dobra Crkve, da zna prepoznati ozbiljnost pitanja, čime se izbjegava opasnost da određeno razlučivanje dovede ljude do toga da misle kako Crkva podržava dvostruki moral.70 Doprinos Amoris laetitia je upravo istaknut činjenicom da se u braku susrećemo s ljudskom stvarnošću gdje su prisutni razni osjećaji i okolnosti. Možemo ustvrditi da papa Franjo riječ „konkretno“ spominje najmanje 20 puta u posinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, što nam jasno govori da se Papa ne želi baviti apstraktnim problemima i obiteljima, nego konkretnom obitelji u njezinoj životnoj zbilji.71
Papa poziva vjernike koji žive u zamršenim situacijama da pođu s povjerenjem na razgovor sa svojim pastirima i laicima predanim Gospodinu. Neće uvijek u njima naći potvrdu za svoje ideje i želje, ali će sigurno primiti jedno svjetlo koji će im omogućiti da bolje vide ono što im se događa. Pastirima Papa preporučuje „logiku milosrđa“, koja smatra da iako se dobro poznaje norma, u određenim situacijama osobe imaju velike poteškoće djelovati na drugačiji način. Pastoralno razlučivanje, vodeći računa o ispravno formiranoj savjesti osoba, mora uzeti u obzir i ovakve situacije. Prihvaćanje, praćenje, razlučivanje i uključivanje temeljne su poruke posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia i vrijede ne samo za osobe koje žive u spomenutim situacijama, nego za sve ljude, svaki brak, svaku obitelj.
Među prvima72 su argentinski biskupi pastoralne regije Buenos Aires 5. rujna 2016. uputili svećenicima dokument koji sadrži deset temeljnih kriterija koji bi u svjetlu četiri navedena načela u određenim slučajevima dopustili rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima primanje sakramenata pomirenja i euharistije: (1) prije svega, nije prikladno govoriti o dopuštenju za pristup sakramentima, već o putu, putu razlučivanja, u pratnji župnika; (2) putovanje mora biti osobno, odnosno strukturirano prema posebnim potrebama krštenog i/ili svakog pojedinog para; (3) razlučivanje je pastoralno s ciljem da župnik upozna pokornika, pažljivo ga sasluša i pokaže mu majčinsko lice Crkve, pritom utvrđujući njegovu pravu namjeru i njegovu predanost da ponovno živi vlastiti život u svjetlu Evanđelja; (4) putovanje ne mora nužno završiti pristupom sakramentima, ali može predvidjeti druge oblike integracije, u skladu s AL br. 299, gdje se traži rasuđivanje o tome koji se oblici isključenosti mogu prevladati; (5) nije isključena mogućnost, kad su i razvedeni i ponovno vjenčani, krenuli na put vjere, da im se predloži obveza živjeti spolnu suzdržanost; (6) kada ta opcija nije moguća zbog razloga koji moraju biti potvrđeni, može se otvoriti mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije, u skladu s bilješkama 336 i 351 posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia; (7) važno je naglasiti da se ta mogućnost ne bi trebala pretočiti u jednostavan 'prošireni' pristup sakramentima, kao da bilo koja situacija opravdava taj pristup; potrebno je razlikovati slučaj po slučaj, u procesu razlučivanja i u svjetlu stalnog ispita savjesti; (8) kriteriji za razlučivanje moraju biti jasno određeni: kako se netko ponašao prema svojoj djeci; je li bilo pokušaja pomirenja; kakva je situacija napuštenog partnera, itd.;73 (9) potrebno je paziti da se ne stvori zabuna u vezi s učenjem Crkve o nerazrješivosti braka i da se ne ponudi povod za skandal; (10) put ne treba shvatiti kao proces koji završava; dinamičan je i uvijek mora ostati otvoren za nove faze rasta.74
Vrijedno je istaknuti da je papa Franjo u svom pismu argentinskim biskupima jasno naznačio da su upravo oni najtočnije izrazili njegovo promišljanje o ovoj temi i ispravno shvatili smisao osmog poglavlja posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia, odnosno, izvrsno primijenili četiri načela (prihvaćanje, praćenje, razlučivanje i uključivanje) u duhu pastorala milosrđa.75 Možemo reći da novost posinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia nije u promjeni nauka ili discipline, već u poticaju na milosrdni pastoralni pristup da se Radosna vijest donese udaljenima, slijedeći logiku postupne integracije. Upravo zato dokument upućuje na postojanje situacija u kojima osobe, koje objektivno žive u stanju grijeha, možda subjektivno nemaju krivnje zbog nesavladivog neznanja ili drugih teških razloga, a što je tradicionalni moral uvijek prepoznavao. Uostalom, kako papa Franjo ističe, ne smije se „na dvije ograničene osobe svaljivati golemo breme da moraju savršeno reproducirati jedinstvo koje postoji između Krista i njegove Crkve, jer brak kao znak uključuje 'dinamičan proces koji postupno vodi naprijed, zahvaljujući rastućem ujedinjavanju Božjih darova'“76. Drugim riječima papa Franjo ovoj problematici prilazi iz dva pravca: savjesti svakog pojedinca te povijesnosti, odnosno, sagledavanja konkretne životne stvarnosti i okolnosti. „Radi se o razlučivanju i otkrivanju specifičnosti situacija u kojima žive rastavljene i ponovno civilno vjenčane osobe, kako nauk o braku za njih ne bi ostala samo teorija, nego nauk koji ih prihvaća u krilo Crkve“77.
2. Savjest i parnice proglašenja ništavosti ženidbe
Posinodalna apostolska pobudnica Amoris laetitia, na tragu dosadašnjih papinih dokumenata78, naglašava važnost bliskosti s rastavljenim osobama, da ih se ne prepusti samima sebi i da im se osigura primjeren nastavak duhovnog hoda unatoč (po)teškoćama s kojima se suočavaju u ženidbenom staležu. Navedeno zahtijeva da se unutar „crkvenih zajednica (biskupija, dekanata, župa, vjerničkih društava i sl.) pokrenu odgovarajuće pastoralne aktivnosti, preko raznih skupina, programa, ciljanih inicijativa u odnosu na te ranjene obitelji; i to sve unutar šireg obiteljskog pastorala“79.
Papa Franjo u Pobudnici (br. 241-243) polazi najprije od situacija u kojima je rastava (usp. kann. 1692-1696 ZKP80 ) bila „moralno nužna“81 pa sve do onih koji su se civilno razveli ili su pak ostavljeni („napušteni“, br. 298) te onih koji su kao takvi stupili u novu vezu bilo bračnu bilo izvanbračnu. Treba imati na umu da za bračnu i obiteljsku krizu nije isključiva mogućnost pokretanje postupka na crkvenom sudu, već je nužno u okviru pastorala kako na župnoj tako i na biskupijskoj razini (npr. kroz bračno-obiteljska savjetovališta) pomoći supružnicima koji se nalaze u krizi i, ukoliko je moguće, posredovanjem im pomoći obnoviti bračnu zajednicu i eventualno ukrijepiti ženidbu.82
Među navedenim situacijama vjernika posebno su pastoralno izazovne situacije onih koji su nakon civilnog razvoda stupili u novu (izvanbračnu) vezu ili novi građanski brak. Koristeći se zaključcima XIV. opće redovite skupštine Biskupske sinode u Rimu, tzv. Relatio finalis, papa Franjo u pobudnici naglašava da „te situacije 'zahtijevaju pomno razlučivanje i praćenje ispunjeno poštovanjem, izbjegavajući svaki govor i stajalište zbog kojega će se oni osjetiti izopćenima83 i promičući njihovo sudjelovanje u životu zajednice (...)'“ (AL, br. 243). Mogućnost koju vjernicima u tzv. „neregularnim“ bračnim situacijama pruža kanonskopravno uređenje jesu ženidbeni postupci84 , među kojima su u sudskoj praksi najčešći postupci proglašenja ništavosti ženidbe, kao jedan od puteva da razriješe svoje „stanje“.85 Svrha je postupka uvidjeti odgovara li ili ne odgovara istina konkretnog bračnog neuspjeha istodobno i nevaljano sklopljenoj ženidbi.86
2.1. Pastoralno djelovanje crkvenih sudova
Pristup crkvenom sudu otvoren je svim osobama bez obzira na to jesu li već u novom građanskom braku ili nisu, a uvjereni su ili dvoje da je njihova kanonsko sklopljena ženidba bila nevaljano sklopljena. Vjernici koji se obraćaju crkvenom sudu kako bi utvrdili je li u njihovu slučaju riječ uistinu o ništavoj ženidbi te tako razriješili svoje sumnje i dvojbe, najčešće su već rastavljeni na građanskom području i nalaze se u novoj vezi (bračnoj ili izvanbračnoj). Stoga se postupak proglašenja ništavosti ženidbe može smatrati „posebnim i specijaliziranim modelom crkvenog razlučivanja“87 , koje je u uskoj poveznici s pastoralnim razlučivanjem.88 Reformom odredaba kanonskog postupka proglašenja ništavosti ženidbe pape Franje, od 8. rujna 2015. godine89 naglašena je pastoralna dimenzija suda.90 Nije naodmet podsjetiti da je već papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis, u br. 29, naglašavao pastoralno djelovanje crkvenih sudova, potrebu da u svakoj biskupiji bude dostatan broj osposobljenih osoba za učinkovito djelovanje suda, kao i za ostvarivanje načela blizine suda i vjernika, što su neka od načela proglašena reformom pape Franje. Papa Benedikt XVI. također je upozoravao da treba izbjegavati shvaćanje pastorala kao kontrapozicije pravu, već da treba krenuti od temeljne pretpostavke u kojoj se susreću pravo i pastoral, a to je „ljubav prema istini“91 , što je u konačnici čitljivo u novim odredbama MIDI i MMI te u pobudnici Amoris laetitia.92 Izvan svake je sumnje da se reforma i pobudnica međusobno nadopunjuju te bi bilo posve pogrešno tvrditi kako se MIDI i MMI odnose isključivo na pravni aspekt ženidbe, a pobudnica isključivo na njezin pastoralni aspekt. Upravo ti dokumenti nadilaze lažnu dihotomiju između prava i pastorala, pravednosti i milosrđa, koja se znala često pojaviti u raspravama o izazovima i problemima u braku i obitelji.93
Uzevši u obzir promišljanja biskupskih sinoda iz 2014. i 2015. o obitelji, odredbe o reformi postupka proglašenja ništavosti ženidbe (MIDI, MMI)94 te pobudnicu Amoris laetitia kanonist M. J. Arroba Conde posebno ističe tri elementa reforme čiju implementaciju treba uporno zahtijevati: 1) temeljni stav pastira u pastoralnom pristupu vjerniku koji je doživio bračni neuspjeh kroz navještaj Evanđelja i pokušaj uravnoteženog shvaćanja proživljenog iskustva bračnog kraha; 2) predprocesna ili pastoralna istraga i priprema parnice ništavosti ženidbe; 3) novine u odredbama o vrednovanju dokaza.95 Svaki od navedenih elemenata potrebno je ukratko i pojasniti.
Uzevši u obzir dosadašnju sudsku praksu i problematiku koja izlazi na vidjelo u pristupu vjernika crkvenom sudu, može se primijetiti da vjernici, često iz neznanja, ali i pogrešnih informacija u medijima, samu činjenicu rastave i bračnog neuspjeha gledaju kao kanonski razlog ništavosti ženidbe.96 Stoga bi bilo poželjno da „vjernici koji su pred dvojbom o valjanosti svoje ženidbe ili su uvjereni u njezinu ništavost, i prije nego što se upute k mjerodavnoj osobi za provođenje pastoralne istrage, trebali bi učiniti vlastito preispitivanje vremena zaručništva i braka, koje je ključ za pravni temelj pokretanja parnice.“97 Upravo je konkretna osoba ta koja najbolje poznaje proživljene činjenice i događaje neuspjelog ženidbenog sjedinjenja, premda često ne može imati niti očitovati posve objektivnu sliku o ženidbi (što zbog činjenice patnje i boli koje proživljava ili pak želje da zaboravi proživljeno i dr.) niti ponekad shvaća značenje pojma „ništavost ženidbe“. U okviru šireg obiteljskog pastorala nužno je omogućiti vjernicima bolje poznavanje ženidbenog prava Katoličke Crkve kao i poznavanje novina koje su uvedene spomenutom reformom postupka proglašenja ništavosti ženidbe. Na taj način će i vjernik moći jasnije razlikovati propalo bračno sjedinjenje od ništavo sklopljene ženidbe.98
U uskoj povezanosti s redovitim obiteljskim pastoralom reforma i apostolska pobudnica Amoris laetitia stavljaju naglasak na provođenju predprocesne ili pastoralne istrage99koja ima upravo svrhu upoznavanja situacije vjernika, otkrivanja kanonskih razloga ništavosti ženidbe, pripreme parnice te prikupljanja korisnih elemenata za eventualno pokretanje parnice.100 Riječ je o savjetovanju koje prethodi pokretanju parnice proglašenja ništavosti ženidbe, a koja se obavlja unutar župnih ili biskupijskih struktura.101 Pastoralna istraga, koja je reformom jasnije artikulirana, povjerava se „osobama prikladnim po mišljenju mjesnog ordinarija, koje za to posjeduju odgovarajuće kompetencije a koje ne moraju biti isključivo kanonsko-pravne. U prvome redu to su vlastiti župnik ili onaj koji je ženidbene drugove pripremao za slavlje ženidbe. Ta savjetodavna zadaća može se povjeriti i drugim klericima, posvećenim osobama ili laicima koje odobri mjesni ordinarij“102. Kanonist Franceschi ističe da predprocesnu fazu treba shvatiti ozbiljno kao hod spoznaje i osobnog preispitivanja u traženju istine, a ne kao puko tehničko savjetovanje kako sastaviti tužbu i što je uz tužbu potrebno dostaviti sudu.103 Prema njegovom mišljenju, pastoralna ili prethodna istraga jest upravo temeljna točka poveznica pastoralnog praćenja vjernika u teškim osobnim situacijama i djelovanja crkvenih sudova s druge strane.104
U istraživanju i utvrđivanju (ne)valjanosti ženidbe u konkretnoj parnici crkveni sud se služi kanonsko-tehničkim sredstvima – dokazima. Imajući u vidu da se svaka ništavost ženidbe mora i objektivno dokazati, u sudskoj praksi bilo je slučajeva da je tužitelj uvjeren u ništavost vlastite ženidbe a nalazi se u situaciji poteškoća dokazivanja ništavosti, nesudjelovanja ili pak oprečnih izjava bivšeg ženidbenog druga (tužene stranke). Reformom pape Franje ukazalo se na važnost izjava stranaka u postupku, premda se novom formulacijom odredbe kan. 1678, § 1 ne mijenja supstanca dosadašnje odredbe, već se mijenja perspektiva.105 Sukladno odredbi, sudsko priznanje i izjave stranaka, potkrijepljeni možebitnim svjedocima o vjerodostojnosti samih stranaka, mogu imati snagu potpunog dokaza, a koje sudac vrednuje procijenivši sve pokazatelje i pomagala. „Međutim, valja napomenuti, kako dokazna snaga u ovome slučaju ne proizlazi ex lege, nego na temelju razborite procjene suca ukoliko nema elemenata koji bi stvarali dvojbu u rečeno.“106 Nova odredba otvara veći prostor izjavama i priznanju stranaka čiju vjerodostojnost potvrđuju svjedoci.107 Revalorizacijom izjava stranaka mogao bi se prevladati sukob između foro externo (kanonski sud) i foro interno (sud savjesti) u pitanjima subjektivno nevaljane ženidbe, a objektivno nedokazive.108 Ipak, nužno je „izbjeći ujedno i svaki dojam laksizma prema kojemu bi se izjavama stranaka automatski pridodala dokazna snaga i odustalo od traženja možebitnih drugih dokaza.“109
2.2. Kanonski sud (presuda)
Kod izricanja presude sudac odlučuje prema slobodnom uvjerenju svoje savjesti. Promišljanje o ulozi osobne savjesti unutar postupaka proglašenja ništavosti ženidbe, dobilo je dodatan zamah nakon Nagovora pape Franje Sudu Rimske rote, od 29. siječnja 2018. godine, u čijem je središtu upravo savjest. Obraćajući se sucima i drugim djelatnicima Rimske rote, papa Franjo je stavio naglasak na bitan vid sudske službe izlažući o ulozi savjesti, koja je, kako kaže, „istodobno vaša savjest, kao i savjest osoba čijim se postupcima bavite. Naime, vaše se djelovanje izražava i kao služba mira savjesti (…). U odnosu na proglašenje ništavosti ili valjanosti ženidbenog vêza, vi se na određeni način postavljate kao stručnjaci savjesti kršćanskih vjernika. U toj ste ulozi pozvani bez prestanka zazivati božansku pomoć kako biste mogli ponizno i s mjerom izvršiti tešku zadaću koju vam je Crkva povjerila, pokazujući tako povezanost između moralne sigurnosti, koju sudac mora steći ex actis et probatis (iz spisa i dokaza), i područja vlastite mu savjesti, poznatog jedino Duhu Svetome i od Njega potpomognutog. Zahvaljujući svjetlu Duha, dano vam je, naime, da možete ući u sveto područje savjesti vjernika.“110
Kako bi presuda bila pravedna, prijeko je potrebno da sudac stekne moralnu sigurnost da je njegovo uvjerenje ispravno i protumačeno, odnosno da je utemeljeno na valjanim razlozima.111 Moralna sigurnost o kojoj je riječi nema i ne može imati apsolutnost fizičke ili metafizičke sigurnosti; ona ne isključuje mogućnost zablude, ali isključuje svaku ozbiljnu i pozitivnu dvojbu.112 Moralna sigurnost mora imati neki objektivni temelj, mora se kritički crpsti iz spisa i dokaza (ex actis et probatis) (kan. 1608, § 2). Stoga je nedokidiva sučeva zadaća da procjenjuje dokaze s osjećajem potpune odgovornosti i nepristranosti: po svojoj savjesti (ex sua conscientia), osim ako sam zakon određuje djelotvornost nekih konkretnih dokaza (kan. 1608, § 3). Svi dokazi prikupljeni u postupku „moraju biti pažljivo ispitani u njihovoj pojedinačnoj vrijednosti i u njihovoj cjelini, jer je svaki pojedini u funkciji drugih, a sudac, koji namjerava izreći svoju presudu s punom objektivnošću, treba napraviti prikladnu sintezu svih elemenata koje posjeduje“113. Uistinu se radi o zahtjevnoj i odgovornoj zadaći, često mukotrpnoj114.
Ukoliko bi se donesena (negativna) presuda razlikovala od subjektivne uvjerenosti osobe u ništavost ženidbe, stranka koja se smatra oštećenom ima pravo priziva u zakonitom roku na višu instancu (kan. 1680, § 1). Pastoralno djelovanje suca u slučaju presude kojom nije proglašena ništavost ženidbe, može se ogledati u obrazloženju presude u kojem bi bilo poželjno podsjetiti stranke na poštivanje obveza prema djeci iz braka kao i bivšem ženidbenom drugu, te se mogu navesti korisne smjernice za pastoralno razlučivanje, praćenje i integraciju vjernika koje treba uslijediti.115 Također bi bilo shodno, ovisno o konkretnom slučaju, istaknuti utvrđene činjenice tijekom provedenog postupka koje mogu biti od pomoći za pokretanje nekog drugog ženidbenog postupka, npr. postupka rastave uz trajanje ženidbenog veza kada postoje zakoniti razlozi i kada je to shodno.116
O prihvaćanju donesene presude od strane stranaka u postupku, bivših ženidbenih drugova, papa Franjo u ovogodišnjem Nagovoru sucima Rimske rote pastoralno navodi: „U perspektivi moguće ništavosti potrebno je vjernike navesti na promišljanje o motivima traženja proglašenja ništavnosti ženidbene privole, čime se stvara raspoloživost za prihvaćanje konačne presude i u slučaju da ona ne odgovara vlastitome uvjerenju. Samo na taj način postupci utvrđivanja ništavosti izraz su stvarnoga pastoralnog praćenja vjernika u njihovim bračnim krizama, a to podrazumijeva osluškivanje Duha Svetoga koji govori u konkretnim životnim situacijama ljudi.“117 Može se reći da proizlazi teška zadaća crkvenog suca u sastavljanju presude u kojoj bi trebalo osobama na njima razumljiv način protumačiti pravorijek i navesti na promišljanje o konkretnoj životnoj situaciji. Svakako da bi u pastoral praćenja i razlučivanja bilo nužno ucijepiti prihvaćanje izvršne presude od strane vjernika i „odgoj savjesti“.
Zaključne misli
Pozitivno pravno uređenje vjerniku ne podjeljuje milost, nego mu pomaže da milost dobije i da sačuva zajedništvo s Bogom i drugim vjernicima. Pozitivna odredba s izričitim određivanjem načela, uloga i ponašanja razvija djelovanje koje je pretežno pedagoško, odgojno, jer ima namjeru ukazati na autentične kršćanske vrednote (kao što je nerazrješivost ženidbe), te odrediti i zaštititi djelatni prostor crkvene djelotvornosti pomažući vjerniku da nadvlada individualizam i da se uključi u dinamizam ljubavi.
Poziv upućen svima koji imaju udjela u sudskome pastoralu jest da uska povezanost između područja savjesti i ženidbenih postupaka „zahtijeva izbjegavanje da vršenje pravde bude svedeno na puko birokratsko izvršavanje. Ukoliko bi crkveni sudovi podlegli toj napasti, iznevjerili bi kršćansku savjest“118, navodi papa Franjo u Nagovoru. Upozorava: „Moramo spriječiti da se savjest vjernika u poteškoćama s obzirom na njihovu ženidbu zatvori hodu milosti. Taj se cilj postiže pastoralnim praćenjem, razlučivanjem savjesti (usp. Ap. pobudnica Amoris laetitia, 242) i djelovanjem naših sudova. To se djelo treba vršiti u mudrosti i u traženju istine: samo tako proglašenje ništavosti ženidbe stvara jedno oslobođenje savjesti.“119Iz navedenoga jasno proizlazi favor veritatis, a nikako favor nullitatis, kako su tvrdile pojedinačne kritike reforme. Može se zaključiti da se reforma odredaba kanonskog postupka proglašenja ništavosti ženidbe (MIDI i MMI) i pobudnica Amoris laetitia međusobno nadopunjuju pastoralno i pravno u susretu sa vjernikom koji je proživio bračni 'brodolom'.
Bilo da se radi o vjernicima koji ne dvoje o ništavosti prethodne ženidbe ili pak o onima koji nisu uspjeli dokazati ništavost ženidbe na crkvenom sudu uz osobno uvjerenje u njezinu ništavost, vjernike treba uključiti u crkvene zajednice i pomno razlučivati konkretnu životnu situaciju, pri čemu mogu biti od pomoći smjernice pastira mjesne Crkve kao i one biskupskih konferencija. Na pastirima je teška dužnost da u skladu s pobudnicom Amoris laetitia i njezinim duhom donesu konkretne upute i smjernice, kao i dužnost poticati razvoj bračnog i obiteljskog pastorala te briga za djelotvoran pastoralni rad i osposobljenost osoba za tako važne i osjetljive zadaće.