Uvod
Don Kerubin Šegvić spada u uglednije svećenike splitske Crkve. Kao pisac, književni kritičar, teolog i povjesničar ostavio je zapažen trag. Zbog svog političkog i spisateljskog rada nadahnutog starčevićanskim idejama bio je proganjan i nekoliko puta zatvaran, da bi ga na kraju komunistička vlast u namještenom sudskom postupku osudila na smrt i pod okriljem noći likvidirala krajem lipnja ili početkom srpnja 1945. godine. Olovna sjena komunističke smrtne presude i nasilne likvidacije pretvorila je don Kerubinov život i rad u tabu temu sve do početka demokratskih promjena u Hrvatskoj.
Don Kerubin je bio uključen u vrlo žustru znanstvenu raspravu o datumu mučeničke smrti salonitanskog biskupa Dujma, mjestu čuvanja njegovih kostiju i njegovom štovanju tijekom povijesti. Kada se početkom XX. stoljeća otvorila rasprava, don Frane Bulić je u Splitu početkom ožujka 1901. tiskao don Kerubinovu znanstvenu studiju Storia e leggenda di S. Domnione o Doimo vescovo e martire di Salona e delle sue reliquie. Saggio storico-critico, čije je raspačavanje 9. ožujka 1901. po preporuci splitskog biskupa Filipa Frane Nakića (1889. - 1910.) zabranila rimska Kongregacija obredâ. Potom je 29. ožujka 1901. don Leopold Ivanišević, kancelar biskupa F. F. Nakića, preuzeo od don F. Bulića tiskane primjerke studije te ih je kolima iz Arheološkog muzeja prevezao u biskupsku palaču. Prije preuzimanja don Frane je na svakom od četiri paketa napisao: “Resurrecturis”, u nadi da će jednog dana te studije “uskrsnuti”, tj. postići svoj željeni cilj.
Ovaj rad se vezuje na već objavljena istraživanja u kojima se analizira odnos don F. Bulića i svećenikâ koji su sudjelovali u raspravi o sv. Dujmu, don Petra Kaera,1 don Ante Alfirevića2 i fra Ivana Markovića.3 Č lanak se temelji na dosadašnjim istraživanjima,4 Šegvićevoj zaplijenjenoj studiji,5 arhivskoj građi iz Arheološkog muzeja u Splitu,6 te na arhivskoj građi koja se nalazi u ostavštini don F. Bulića knjižnici nekadašnje Teologije u Splitu,7 a sada se čuva u knjižnici Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.8 Sva spomenuta arhivska građa datira od 1901. do 1923. godine.
Treba naglasiti da su pedesetogodišnju šutnju o don K. Šegviću u komunističkoj Jugoslaviji prekinuli istraživači tek nakon raspada Jugoslavije, tako da je o njegovom životu i radu objavljeno nekoliko radova, od kojih se neki izdvajaju po svojoj kritičnosti, čime su postavljeni vrlo dobri temelji za buduća istraživanja.
Svestrani don Kerubin Šegvić (1867. - 1945.)
Kerubin Šegvić rođen je u Splitu, u predjelu Lučac 23. veljače 1867. godine. Njegovo krsno ime bilo je Matej Marin. Bio je iz siromašne obitelji i vrlo rano je ostao siroče te je završio u splitskom Zakloništu za djecu Martinis-Marchi. Kao franjevački kandidat, prema uobičajenoj praksi, svoje krsno ime promijenio je u Cherubin, a u nekim tekstovima se potpisivao i kao Kerubin. Po završetku osnovne škole u Splitu (1874. - 1878.), krenuo je u zadarsko franjevačko sjemenište. U Zadru je pohađao talijansku gimnaziju (1878. - 1886.) i filozofsko-teološki studij (1886. - 1890.). Franjevačko odijelo obukao je 30. rujna 1882., privremene zavjete položio je 30. rujna 1883., a doživotne 8. prosinca 1886. godine. Svećenički red primio je u Zadru 1. rujna 1889. godine. Uz filozofsko-teološki studij Šegvić je u dva navrata (1890. - 1891.; 1895. - 1898.) studirao i klasičnu filologiju i slavistiku u Zagrebu, a svoje visokoškolsko obrazovanje na poticaj don F. Bulića okrunio je studijem arheologije u Beču (1898. - 1900.). Šegvić je u franjevačkoj zajednici ostao do 24. svibnja 1898., kada je postao svećenik Splitsko-makarske biskupije.9
Kao franjevac, a potom i biskupijski svećenik Šegvić je pastoralno djelovao u više župa i obavljao je nekoliko službi. Od 1. srpnja 1891. do 30. srpnja 1892. godine pomagao je u pastoralu na otoku Vrniku u blizini Korčule, a potom u Špiljarima kod Kotora (1892. - 1895.). Potom je premješten u Split, u poljudski samostan, 1897. godine, gdje je pastoralno pomagao u župi. Zbog lošeg zdravstvenog stanja 1906. godine zatražio je i dobio privremeno umirovljenje. U Sarajevo je otišao 1906., a koncem 1906. vratio se u Zagreb. Djelovao je u crkvici sv. Roka od 1. siječnja 1907. do 31. prosinca 1913. godine. Potom mu je splitski biskup Antun Gjivoje 1914. povjerio župničku službu u Donjem Selu na Šolti. Od 1915. bio je kapelan/župnik i Srednjeg Sela. Don Kerubin se 1916. bezuspješno natjecao za kanonika splitske stolne crkve. Unatoč potpori don F. Bulića za njega nije bilo mjesta ni u Arheološkom muzeju, ni u splitskim školama. Tijekom 1917. dobio je od biskupa dopust, a 5. studenoga 1918. i konačno umirovljenje. Još za trajanja dopusta Šegvić je otputovao ponovno u Zagreb, gdje mu je bila povjerena uprava kapelice Ranjenog Isusa na Jelačićevu trgu. Određeno vrijeme boravio je i u Osijeku. Zbog širine svoga znanja don Kerubin je djelovao i kao gimnazijski profesor u Kopru, na otoku Vrniku u blizini Korčule, u Špiljarima kod Kotora i u Splitu.10 Za službu župnika u Srednjem Selu na Šolti don Kerubin je zamolio don F. Bulića da posreduje kod biskupa Gjivoja.11
Don Kerubin je počeo vrlo rano pisati. Kao prozaik javio se 1890-ih pripovijetkama, a nakon umirovljenja posvetio se potpuno intelektualnoj djelatnosti, pišući brojne članke i knjige. Pisao je u pravaškim listovima: Nada, Vienac, Novi viek, Dom i svijet, Prosvjeta, Katolički list. Objavio je brojne članke, recenzije, kritike, polemike i studije, a gotovo svi njegovi radovi prožeti su patriotizmom.12 Ž. Bezić je Šegvićeve knjige i brošure grupirao u sljedeća područja: vjersko, povijesno, književno-povijesno, književno-kritičko, beletrističko, estetsko, lingvističko i popularno-prigodno.13
Vrijedna je spomena knjiga Božidara Petrača Aporije književnosti i povijesti: polemike, studije i članci, u koju je on sakupio dvadeset jedan Šegvićev tekst. Petrač se pri odabiru radova usredotočio na Šegvićev književnokritički rad. No posebnu vrijednost knjizi daje Šegvićev zapis Moje izvidničko poslanje u Italiju u rujnu 1941., koji je osobito zanimljiv povjesničarima.14 Prema mišljenju Vladimira Lončarevića, s kojim se slažemo, Petrač je ovom knjigom tekstova opisao Šegvića kao svjetonazorski homogenu, a ipak višeslojnu ličnost.15
Don Kerubin je bio vrlo žestok polemičar, predstavnik konzervativne struje, vjeran starčevićanskim idejama i pripadnik Stranke prava, zbog čega je često bio na udaru svojih protivnika. U Sarajevu je uređivao Hrvatsku narodnu zajednicu i Napredak. Morao je 1906. napustiti grad zbog zastupanja hrvatskih prava. Dok je bio župnik na Šolti, sukobio se je s obitelji Julija i Margarite Derossi zbog svoje političke antiaustrijske angažiranosti. U Splitu je na poziv pravaša 1924. bio urednik Hrvatske riječi. Zbog kritika na račun srpske politike prema Hrvatima dospio je u istražni zatvor, koji je većinom proveo u Zagrebu, u trajanju od pet mjeseci. Usprkos pritiscima don Kerubin je na Šolti zajedno s grohotskim župnikom don Marinom Bezićem treće nedjelje prosinca 1925. organizirao veliku proslavu tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. U crkvi je župnik Bezić vodio bogoslužje, a pred crkvom je don Kerubin održao vatreni govor.16
Don K. Šegvić je već u poodmakloj dobi doživio sudbinu petnaestorice svećenika Splitsko-makarske biskupije koje su u ratu likvidirali partizani po naredbi Komunističke partije ili u poraću komunistička vlast.17 Don Kerubin je osuđen s nekim drugim svećenicima 29. lipnja 1945. “na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju imovine”. U presudi stoji da je Šegvić:
„a) u 1941 god. nakon dolaska njemačkog okupatora pružio odmah Paveliću i ustaškoj 'vladi' svoje usluge u radu za organiziranje i učvršćenje vlasti okupatora odnosno njegovih pomagača ustaških koljača, a sve to u cilju porobljavanja naroda Jugoslavije,
b) kao saradnik ustaškog pokreta i lični prijatelj zločinca Pavelića odlazio 1941 godine u tzv. diplomatske misije u Italiju i tamo se sastajao sa pretstavnicima fašističkoga režima, s Emone di Savoia i Benito Mussolinijem,
c) propagirao svoje 'teorije', izdavanjem knjiga za vrijeme okupacije o gotskom porijetlu Hrvata na više jezika (talijanskom i njemačkom), nastojao dati teoretsku i ideološku podlogu i opravdanje cjelokupnom zločinačkom radu zloglasne terorističke organizacije 'ustaša' a sve to u namjeri, da izazove bratoubilački rat i da raspiri rasnu mržnju medju narodima Jugoslavije,
d) ovakovim svojim radom pružao okupatoru i njegovim slugama - ustašama - moralnu pomoć i podršku u njihovom provadjanju djela oko masovnih progona i ubijanja Srba i ostalog stanovništva ne arijevske pripadnosti, saglašavo se sa tim vjerama, te se je u cilju pljačke i sam domogao židovske imovine u Livadićevoj ulici br. 22. dakle je počinio krivično djelo pomagača okupatora i njegovim slugama, pružajući im moralnu pomoć i podršku za provadjanje masovnih progona i ubijanja nevinog stanovništva te djelo pljačke narodne imovine.“18
Za Šegvića je bez uspjeha kod komunističke vlasti intervenirao Svetozar Rittig, zagrebački svećenik koji je surađivao s komunistima.19 Nakon Kerubinove smrti nadbiskup Alojzije Stepinac je 21. srpnja 1945. uputio dopis ondašnjem predsjedniku vlade dr. Vladimiru Bakariću, u kojem se detaljno osvrnuo na likvidacije svećenikâ te rad komunističkih vojnih sudova i medija.20 Iz dopisa izdvajamo onaj dio koji se odnosi na Šegvića, i rad sudova i medija, kako bi se lakše moglo shvatiti vrijeme u kojem je komunistička ideologija svoje protivnike tužila, sudila i likvidirala.
“Gospodine Ministre predsjedniče!
(…)
Istina je, da je stanoviti broj bogoslova i svećenika, u toku skoro dva mjeseca, pušten iz logora i zatvora. Zagrebački su bogoslovi odmah upućeni na vojnu službu. Ali je istina i to, da je stanoviti broj mojih svećenika izveden pred vojne sudove i da su po njima osuđeni na smrt. To su prof. Kerubin ŠEGVIĆ, prof. Stjepan KRAMAR, koji su osuđeni na smrt po vojnom sudu Komande grada Zagreba na 29. VI. Zajedno s njima osudio je taj sud na smrt strijeljanjem časne sestre Blandu STIPETIĆ i Faniku ŠPLAJT, a č. s. Beatu NEMEC na 3 god. prisilnog rada. Karlovački vojni sud osudio je na smrt strijeljanjem dra Matiju KRANJČIĆA, župnika ozaljskog, o. Rikarda RIBIĆA, franjevačkog gvardijana i o. dra Beata BUKINCA, profesora karlovačke gimnazije. Doznajem, a da još nije bilo sasvim sigurno provjereno, da je križevački vojni sud osudio na smrt Stjepana PAVUNIĆA, župnika koprivničkoga, Mihaela KANOTIA, župnika varaždinskoga i Josipa KALAJDŽIĆA, župnika biškupečkoga te Petra KOVAČIĆA, župnika zagrebačkoga. Ova četvorica čekaju na potvrdu osude po vojnom sudu Komande II. Armije u Zagrebu. Osim ovih osuđen je smrću dr. I[vo] GUBERINA, svećenik biskupije šibenske.
Gospodine predsjedniče! Ne mogu i ne smijem, a da se ne osvrnem na ovo sudovanje vojnih sudova.
(…)
Vojni sudovi sude uz potpuno isključenje javnosti. Nisu poznata ni imena vojnih sudaca, barem ne u javnosti. To je moguće i razumljivo u režimu, koji se ne zove, demokratskim i narodnim, već otvoreno priznaje, da je autoritativan. Ali nije moguće razumjeti, da se takovo sudovanje vrši u režimu, koji ističe demokratičnost i potpunu narodnu kontrolu. Držim, gospodine, pretsjedniče, da se i Vi, kao što i svaki pošten čovjek slažete u tome, da se ne može zvati narodnom kontrolom praksa, koju svakodnevno pratimo u zagrebačkom novinstvu, kad ono u oči kojeg procesa donese inspirirane članke protiv stanovitog okrivljenika i sutradan sazna za njegovu osudu. Još manje se može nazvati narodnom kontrolom ono saopćenje, što službeni izvještaji donose poslije osude vojnih i građanskih sudova. Takva su saopćenja više cinička poruga osuđenika i po tome pljuska u lice pravde, nego opravdanje najtežih krvavih kazna.
2. - Za potvrdu ovoga služi primjer smrtne osude prof. Kerubina Šegvića. Premda je g. Maršal jasno izjavio, da će svećenici, koji nisu okrvarili ruke, nego samo što pisali, biti amnestirani, ipak je starac od 79 godina K. Šegvić, za koga ni obrazloženje presude, sastavljene sasvim nepravnički, ne tvrdi, da je okrvavio ruke, osuđen na smrt. Njemu se imputira gotska teorija o porijeklu Hrvata. To je jedna naučna teorija, koja može biti neispravna, može se nazvati i ludom. Ali za takvu naučnu teoriju, se po zdravom ljudskom razumu u kulturnom, naprednom svijetu ne izriče smrtna osuda, nego se čovjeka šalje u zatvor ili u ludnicu. Pogotovo, kad nije dokazano da je prof. Šegvić tom teorijom sam huškao na klanje. Ovakova je motivacija smrtne osude starca prof. Šegvića izazvala u pravničkim krugovima zaprepaštenje radi pomanjkanja pravnog osjećaja, a u širokim narodnim krugovima sućut nad krvavom sudbinom nemoćnoga starca. To su, g. predsjedniče, sasvim prirodni ljudski osjećaji i nikakva teorija ni propaganda ne može ih proglasiti ʻlažnom humanošćuʼ.
Kako je gornja motivacija smrtne osude prof. K. Šegvića bila nedostatnom pokazuje i članak ʻNeumoljiv je narodni sudʼ, što ga je donio zagrebački ʻOmladinski boracʼ od 5. VII. o. g. Tu se kaže za K. Šegvića da je ʻstari pop sličan majmunuʼ, ʻtvornica tako zvane ‘gotske’ teorije o porijeklu Hrvataʼ. U tom se članku izričito priznaje, da ʻherrenvolkovciʼ nisu htjeli priznati Hrvatima, da su s njima isto, tako da ova nakaznost nije nikada dobila službenu potvrdu. U tom ʻobrazloženjuʼ imade i više jasnih protuslovlja. Šegvić se ogradio od opravdanja ustaša, koji da su se služili njegovom teorijom, da opravdaju svoja nedjela nad Srbima. A to je i opće poznato, da Šegvić nije odobravao klanja Srba, nego ih je i pred menom u više navrata jasno osuđivao. Za sve ostale inkriminacije što se navode, Šegvić je trebao ići prije pred sud nacionalne časti, nego pred vojni sud, koji ga je sudio na smrt s motivacijom, koju nijedan sudac zdrava razuma ne može usvojiti.”21
Pitanje sv. Dujma
Pitanje sv. Dujma, tj. datuma njegove smrti, mjesta na kojem se čuvaju njegove kosti i njegovo štovanje kroz povijest i apostoliciteta splitske Crkve, tj. njene izravne veze s apostolima, bilo je u središtu znanstvenih istraživanja brojnih istraživača i još uvijek je vrlo aktualno.22 Svoj apostolicitet, ali i metropolitanski status,23 splitska je Crkva stekla zahvaljujući ponajviše Saloni, glavnom gradu rimske provincije Dalmacije, i mučeniku Dujmu, kojemu među salonitanskim mučenicima pripada posebno mjesto.24 Potrebno je naglasiti da je splitska Crkva stoljećima častila čak dva Dujma. Onaj stariji bio je prvi biskup Salone i mučen 107. u vrijeme cara Trajana, dok je mlađi mučeničku smrt podnio za vrijeme Dioklecijanovih progona. Crkva je upravo na “starijem” Dujmu gradila svoj apostolicitet, što je, između ostalog, dokazivala i prvom odlukom sabora koji je 925. godine održan u Splitu u nazočnosti kralja Tomislava. Ta odluka glasi: “Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Salonu propovijedati, određuje se da ona crkva i grad gdje počivaju njegove svete kosti ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njezinim biskupijama, i to tako da se samo po zapovijedi onog biskupa koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sabori i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: ʻGdje bude tijelo, tu će se skupljati i orloviʼ.”25
Tradicionalno shvaćanje apostoliciteta splitske Crkve i postojanje dvaju Dujama bilo je općeprihvaćeno sve dok ih don F. Bulić, na tragu promišljanjâ A. Matijaševića Karamana,26 nije doveo u pitanje.27 U kontekstu ove teme od iznimne važnosti je don Franino otkriće natpisa biskupa Prima, Dujmova nećaka, 14. rujna 1900. u blizini Dujmova groba . Natpis se nalazi na prednjoj strani sarkofaga i glasi: Depositus Primus epi/scopus, XII kal( endas) Febr( uarias) , ne/pos Domniones martores, tj. “ Pokopan 21. siječnja biskup Prim, nećak mučenika Domnija”. Taj natpis, ali i znanstvene teze Hartmanna Grisara28 i Hyppolytea Delehayea29 bili su dovoljni don Frani te je iznio tezu o postojanju samo jednog Dujma, i to onog iz Dioklecijanova doba,30 što je dovelo u pitanje i apostolicitet splitske Crkve. O Dujmu iz Dioklecijanova doba i njegovim relikvijama don Frane je objavio nekoliko radova.31
Don Franinu tezu prihvatili su već spomenuti H. Grisar i H. Delehaye, zatim Jacques Zeiller32 i Furio Lenzi,33 a od hrvatskih istraživača Kerubin Šegvić34 i Josip Bervaldi.35 Drugačijeg su mišljenja bili biskup Filip Franjo Nakić (1889. - 1910.), don Luka Jelić,36 koji je bio don Franin nećak, zatim dekan splitskog kaptola don Ivan Dević,37 fra Jeronim Granić,38 don Petar Kaer39 i fra Ivan Marković.40
Znanstvene rasprave o sv. Dujmu i apostolicitetu splitske Crkve obilježila su dva vrlo dramatična događaja. Najprije je, kao što smo već rekli, rimska Kongregacija obredâ 9. ožujka 1901. zabranila raspačavanje knjige K. Šegvića Storia e leggenda di S. Domnione o Doimo vescovo e martire di Salona e delle sue reliquie. Saggio storico-critico. Potom je don Frane 28. studenoga 1906. pokrenuo sudski spor protiv don Petra Kaera “radi klevete i potvore”,41 koji nikada nije okončan.42
Zaplijenjena studija don Kerubina Šegvića
U središtu našeg istraživanja, kao što je već rečeno, jest doprinos don K. Šegvića proučavanju pitanja sv. Dujma i apostoliciteta splitske Crkve. Ova tema, osim što je tijekom dva desetljeća dvadesetog stoljeća iznjedrila veliki broj znanstvenih i stručnih radova, znatno je utjecala i na odnose u splitskoj Crkvi, osobito među svećenicima. Nije nevažno istaknuti da je od brojnih radova napisanih o ovoj temi crkvena vlast zabranila jedino don Kerubinovu knjigu.
Prvi koji je reagirao na don Franinu tezu o postojanju samo Dujma iz Dioklecijanovog doba,43 bio je splitski kanonik don Ivan Dević, koji je u kratkom razdoblju objavio u Splitu dvije brošure o sv. Dujmu.44 Na prvoj stranici starije brošure, koja se čuva u don Franinoj ostavštini Teologiji u Splitu, don Frane je zapisao da je kanonik Dević svoj “opuscolo” na blagdan sv. Dujma 1900. dijelio besplatno narodu (“popolino”), dok je ostatak razdijelio obiteljima. Tada se don Frane nalazio u Rimu na Drugom kongresu starokršćanske arheologije.45 Pored te bilješke u brošuri se nalazi prijepis pisma kojim je don Frane 11. travnja 1900. obavijestio biskupa Nakića da Dević namjerava tiskati nešto protiv njega i H. Delehayea.46
Kanonik Dević je u svojim brošurama branio apostolicitet splitske Crkve i postojanje Dujma, učenika sv. Petra, prvog biskupa Salone, čije kosti počivaju u Splitu, što je iz samih naslova brošura i vidljivo. Prema Devićevom mišljenju don Frane je sumnjom u postojanje Dujmova tijela u splitskoj katedrali sablaznio “kaptol, kler i sve prave Splićane bez obzira na političku pripadnost”.47 U drugoj brošuri pohvalio se čitateljima da su mu za objavu prve brošure podršku dali splitski biskup F. F. Nakić, kaptol i ostali svećenici.48 Don Frane je o biskupovoj potpori Deviću zapisao jednu zanimljivu bilješku.49 Na Devićeve brošure osvrnuo se kotorski biskup Frano Uccellini u pismu Buliću za Božić 1900. godine.50
Don Franino oduševljenje pronalaskom natpisa biskupa Prima 14. rujna 1900., koji je označio prekretnicu u historiografskom istraživanju, nije dijelio biskup Nakić. Kada je don Frane 7. listopada 1900. obavijestio Biskupski ordinarijat u Splitu o pronalasku natpisa Prima, “sinovca ili nećaka glasovitoga biskupa Solinskoga Domniona, mučenika za Dioklecijanovog progonstva”, zamolio je biskupa Nakića da u prigodi pastirskog pohoda župi Vranjic-Solin dođe na Manastirine i izmoli molitvu odrješenja za sve mrtve.51 Biskup je zahvalio don Frani na obavijesti “o iznašašću u Bazilici na Manastirinam u Solinu sarkofaga, s natpisom biskupa Primus-a, dosada nepoznatoga u popisu solinskih biskupa”, ali mu nije uslišio molbu, uz obrazloženje da je pastirskim pohodom već predviđena molitva za mrtve, ali u župskoj crkvi.52
Kako je napetost oko pitanja sv. Dujma rasla, biskup Nakić se krajem siječnja ili početkom veljače obratio u Rim. Kongregacija obredâ održala je sjednicu 9. veljače, a 11. veljače 1901. poslala je dopis biskupu Nakiću, koji je već 16. veljače pisanim putem upoznao Bulića s preporukom Kongregacije obredâ da ništa ne objavljuje u svezi sv. Dujma, sve dok se Sveta Stolica ne pozabavi tom “teškom temom” i ne donese svoj sud.53 Don Frane se upravo 16. veljače pripremao na put u Beč, te je prije polaska u poslijepodnevnim satima biskupu poslao prve 32 stranice tiskane studije.54
Kada je biskup Nakić došao do podatka da je don Kerubin Šegvić, profesor u kotorskoj gimnaziji, možda autor studije o sv. Dujmu, koja bi uskoro trebala biti tiskana, zamolio je i kotorskog biskupa F. Uccellinija da Šegvića odvrati od te nakane i da se studija “povuče iz tiska i pokorno sačekaju odluke Svete Stolice”. Uccellini je Nakiću 21. veljače 1901. prenio Šegvićevo obećanje, da se “ništa neće tiskati o pitanju sv. Dujma u njegovo ime”.55
Kada se don Frane 27. veljače vratio iz Beča, cijela studija bila je već tiskana. Dva primjerka studije Bulić je 1. ožujka poslao biskupu, da bi mu dan poslije u jutarnjim satima stigao don Lepold Ivanišević, biskupov kancelar, i saopćio mu biskupovu odluku da se “broširica (…) nesmie izdati, i ako je koji iztisak razdielio, da se potegne”. Svjestan ozbiljnosti situacije, don Frane je sve studije u nedjelju 2. ožujka dao prenijeti iz Narodne tiskare u Arheološki muzej.56
Biskup Nakić je suočio don Franu s crkvenim propisima i pozvao ga na odgovorno djelovanje. Naime, prema apostolskoj konstituciji Officiorum ac Munerum, djela koja su podložna cenzuri morala su se prije tiska poslati Ordinarijatu na pregled. Na tragu te odredbe biskup je zatražio od don Frane da kao izdavač, prema tome odgovorna osoba, to nepotpisano djelo ne tiska “sve dok Sveta Kongregacija ne donese svoj sud, o čemu će se on pobrinuti da se učini”.57 Da je biskup Nakić mislio ozbiljno, potvrđuje odluka Kongregacije obredâ od 9. ožujka 1901. o zapljeni svih primjeraka studije.58
Slučajno ili ne, 9. ožujka, kada je Kongregacija donijela odluku o zapljeni studije, u Hrvatskom pravu objavljena je vijest koja je potpisana slovom X, a glasi: “Nakić proti Buliću. Pišu nam iz Spljeta na 5. ožujka: U gradu i okolici pobudila je silnu senzaciju viest, da je biskup Nakić zabranio monsignoru Buliću pisati ‘Bulettino’ o istraživanju solinskih svetacah, dapače je naredio, da se obustavi razpačavanje jedne znanstvene razprave o sv. Dujmu, u kojoj je govora o potvaranju povjestničke istine sa strane spljetskoga klera. Neki pripoviedaju, da je isti biskup dao Bulića obustaviti od mise kad se je ovaj vratio iz Beča sa arheoložkih konferencijah. Pogovara se, da će Nakić dati glasovati na budućem hrvatskom katoličkom kongresu resoluciju, da se ne smije dirati u povijest bez privole cjelokupnog episkopata.”59
Kako je došlo do podudaranja datumâ, s jedne strane donošenja odluke Kongregacije obredâ o zapljeni studije, te s druge strane objave teksta u novinama o prepirci između Nakića i Bulića, možda nam objašnjava podatak, zapravo jedna don Franina bilješka prema kojoj je studija poslana u nekoliko ustanova bez njegova znanja.60 Što je istina, trebalo bi svakako dodatno istražiti.
Nakon objave vijesti o sukobu Nakića i Bulića u Hrvatskom pravu Jakov Ceresatti je već 11. ožujka 1901. uputio don Frani riječi razumijevanja i potpore,61 a don Ante Katalinić iz Zadra vrlo zanimljivo pravno objašnjenje cijelog slučaja.62 Potom je biskup Uccellini 18. ožujka 1901. obavijestio don Franu o svom dopisivanju s biskupom Nakićem. U pismu je biskup čak i naveo ono što je on odgovorio biskupu,63 te je iznio i zanimljivo promišljanje o Nakiću.64 Iz pisma se zaključuje da je biskupu studiju donio K. Šegvić, te da je uspio pročitati samo uvod i zaključak. Kako stoji u pismu, nije “moga svu proštit” jer je “preobterećen svakim šuškarijam”.65
Studije koje je 2. ožujka 1901. don Frane dao iz Narodne tiskare prenijeti u Arheološki muzej, kancelar don L. Ivanišević je po naredbi biskupa Nakića 29. ožujka kolima prebacio u zgradu biskupije. Zaplijenjeno je svih 400 primjeraka Šegvićeve studije. Na svakom od četiri paketa don Frane je napisao “Resurrecturis”, u nadi da će jednog dana te studije “uskrsnuti”.66
Naslovnica zaplijenjene Šegvićeve studije (AMS, Salona Christiana, br. 1)
Bilješka F. Bulića o zapljeni Šegvićeve studije (KBF Split, SC IV, 1901., nakon br. 28)
O svemu što se događalo nakon zapljene Šegvićeve studije, bit će govora u nekim budućim radovima. U ovoj prigodi samo napominjemo da je don Frane 20. kolovoza 1901. uputio dopis na 39 stranica prefektu Kongregacije obredâ, kardinalu Domenicu Ferrati, te da je Kongregacija 1902. objavila dvije studije o sv. Dujmu i njegovim relikvijama. Autor prve je konzultor Kongregacije Giuseppe M. Roberti, a glasi S. Doimo o Domnione. Esame storico-critico,67 dok je Dominico Ferrata, prefekt Kongregacije, napisao drugu, koja nosi naslov Spalaten. Authenticitatis reliquiarum S. Domnionis seu S. Domni archiepiscopi salonitani. Informatio cum summario.68
Zaključno razmišljanje
U ovom dijelu rada nastojat ćemo razjasniti koja je znanstvena vrijednost zaplijenjene studije K. Šegvića, i što je u njoj bilo sporno crkvenoj vlasti da se odlučila za njezinu zabranu, a potom i zapljenu.
Šegvićeva studija napisana je na talijanskom jeziku i ima 57 stranica. Nakon uvoda (od 4. do 6. stranice), slijede povijest istraživanja pitanja sv. Dujma (od 7. do 14. stranice) i navođenje izvorâ o sv. Dujmu, onih prvoga reda (od 14. do16. stranice), a potom i drugoga reda (od 16. do 24. stranice). Zatim slijedi poglavlje u kojem Šegvić nastoji razdvojiti povijesno (od. 24 do 30. stranice) od legendarnog (od. 30. do 4.5 stranice) u pitanju sv. Dujma. Studija se nastavlja kritičkim promišljanjem autora, koji zaključuje da se u pitanju sv. Dujma može na temelju znanstvenih argumenata uskladiti legendarno i povijesno (od 45. do 52. stranice). Na samom kraju autor donosi i glavne zaključke vezane uz pitanje mučenika Dujma (od. 52. do 57. stranice),69 zaključke koji nisu bili prihvatljivi biskupu Nakiću i Kongregaciji obredâ u Rimu, zbog čega je knjiga i došla na popis nepoželjnih knjiga.
O nastajanju studije nismo uspjeli pronaći niti jedan podatak u dostupnoj arhivskoj građi. Budući da na naslovnici studije ne postoji ime autora, čitatelj se može s pravom zapitati čime se dokazuje autorstvo don. K. Šegvića. Prvi dokaz je već spomenuti dopis što ga je biskup Nakić uputio kotorskom biskupu F. Uccelliniju, kojim je od biskupa tražio da se studija K. Šegvića, koji je tada bio profesor u kotorskoj gimnaziji, “povuče iz tiska i pokorno sačekaju odluke Svete Stolice”. Uccellini je 21. veljače 1901. prenio Nakiću Šegvićevo obećanje da se “ništa neće tiskati o pitanju sv. Dujma u njegovo ime”.70
Izravni dokaz za Kerubinovo autorstvo studije nalazimo u jednom njegovom pismu F. Buliću, koje mu je iz Kotora poslao 14. veljače 1905. godine. U pismu Šegvić veli: “Kad sam na ovom pitanju istaknuti ću još jednu manu ili manjkavost Storia i leggenda a to je što se nisam obazreo na passionale sanctorum što je jednoć pripadao crkvi spljetskog a sada pripada knjižnici zagrebačkog nadbiskupa (col. 28. ser. I. nr 93). Starine VII. Rački kaže koji iz X. ili XI. v.”71
Ova dva dokaza, naravno, ne isključuju i don Franin doprinos u nastajanju studije, o čemu izvori šute. Budući da je riječ o prvom Šegvićevom znanstvenom radu iz povijesti i arheologije, teško je i zamisliti da mu u njegovom istraživanju don Frane nije priskočio u pomoć.
K. Šegvić u uvodu objašnjava što ga je potaknulo na pisanje studije. Tekst u prijevodu glasi: “U Splitu se već mjesecima vodi rasprava o pitanju relikvija sv. Dujma. O temi raspravljaju obrtnici i zemljoradnici, ništa manje srčano od onih kojima nedostaje obrazovanje. Diskutiraju oni koji čitaju i oni koji ne čitaju, vode rasprave, osporavaju i prosuđuju bez kriterija (…). To me je potaknulo napisati ovu kratku studiju o životu i relikvijama sveca zaštitnika Splita. Glavni razlog je pridonijeti radikalnom i konačnom rješenju ovog spora te smirenju uznemirenih duhova.”72 Šegvić dalje nastavlja: “S druge strane, uvjeren da postoji samo jedna istina, odlučio sam, bez obzira na posljedice, ovaj rad objaviti jer istina a ne ‘razboritost’ treba biti ključ prosuđivanja svakog ljudskog djelovanja.”73
Rezultati don Kerubinova istraživanja podudaraju se s tezama F. Bulića: Dujam je mučen u vrijeme vladavine cara Dioklecijana 299. godine, a njegove kosti zajedno s kostima ostalih salonitanskih mučenika u Rim je prenio papa Ivan IV. Dalmatinac,74 što je, naravno, dovelo u pitanje apostolicitet splitske Crkve. S takvim tumačenjima se biskup Nakić i Kongregacija obredâ nisu slagali te su zaplijenili Šegvićevu studiju, dok s druge strane dvije Devićeve studije o istom pitanju nisu stavili na popis zabranjenih knjiga. Štoviše, Deviću su pustili da ih slobodno dijeli narodu i nisu ga suočili s odredbom apostolske konstitucije Officiorum ac Munerum, prema kojoj se djela koja su podložna cenzuri moralo prije tiska poslati Ordinarijatu na pregled. Biskupu i Kongregaciji je očito više odgovaralo ono što je Dević tvrdio, te su odredbu spomenute apostolske konstitucije selektivno primjenjivali. Bez obzira na sve, vrijeme je dalo za pravo istraživačima koji su svoje teze temeljili na povijesnim vrelima, a ne na legendama i pobožnoj tradiciji, zapravo don F. Buliću i don K. Šegviću.
O don Kerubinovoj nepopustljivosti svjedoči i njegova propovijed koju je održao o blagdanu sv. Dujma 7. svibnja 1927. godine. On je okupljenim vjernicima izjavio da “u vrijeme okrutnog provadjača carskih edikata M. Aurelija Jula, spada i naš odvjetnik i parac sv. Dujam, biskup i mučenik solinski”, te da je taj Dujam “za svoje djelovanje u metropoli Dalmacije dobio izravnu misiju ili poslanstvo od Petrove Stolice”,75 a ne od sv. Petra.