Milenij za nama. Zaslužne opatice u prošlosti samostana i crkve koludrica benediktinki sv. Marije u Zadru

UVOD

U Božjoj zamisli stvaranja očituje se neizmjerna mudrost te nam odzvanjaju riječi iz Knjige mudrosti: "Kad je u visini utvrđivao oblake, bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu Njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova" (Mudr 8,28-31).1

Taj razigrani poetski izričaj upućuje nas na Bogorodicu, Crkvu, ali i sve one vjerne, hrabre i Bogu odane žene koje su tijekom milenijske povijesti na tlu Svete Marije bile graditeljice u radosti, iz dana u dan. To su snažne i jake, samozatajne žene, one žene koje svoje dostojanstvo vide i ostvaruju u liku biblijskih žena. Žene, gledane Božjim očima. Jednake i ravnopravne s mužem (Mk 10,6), hrabre i odane Bogu, duhovne majke i skrbne zaštitnice. To su žene koje snagu svoga života crpe iz Božje Riječi, mudro razlučujući svakodnevne situacije te svjetlo i pouku Božje Riječi prenose na život zajednice.

Nemamo mnogo izvora o životu Bogu posvećenih djevica u dalmatinskim gradovima prije XI. stoljeća.2 Teško je zamisliti da u Zadru, kao biskupskom sjedištu, ne postoji neki oblik posvećenoga života. Marijan Grgić ukazuje da raspored crkve, kapitularne dvorane i cenobija kod samostana sv. Marije nije u skladu s uobičajenom benediktinskom gradnjom.3 Arheološka iskapanja i obnova istočnoga krila samostana otkrili su stare temelje na kojima je srednjovjekovni zid,4 te M. Grgić pretpostavlja da je uz "Ecclesiolu" prije Cicce postojala krševanska ženska cela koju opat sv. Krševana daje Cicci da uredi samostanski život u duhu crkvenih reformi XI. stoljeća.5

U našem izlaganju dat ćemo pregled jedanaest stoljeća povijesti Samostana sv. Marije u Zadru kroz djelovanje jedanaest opatica. I kao što je zapisano u Kartularu6 za Ciccu tako možemo reći i za svaku pojedinu: bila je "abbatissa ingenuitate precipu nomen", opatica neizmjerne plemenitosti imenom: Lampredia, Cicca, Vekenega, Nikolota, Marija Begna, Laura Nassi, Donata Nassi, Glorija Calcina, Lucia Fanfogna, Antonia Seismit i Benedikta Braun.

LAMPREDIA

Godina koja se veže uz ovu opaticu jest 920. te tako obilježavamo 1100. obljetnicu spomena Lampredije, opatice Samostana sv. Marije u Zadru, koja se spominje 146 godina prije Cicce.7 Šime Ljubavac 1652. godine na južnom zidu staroga samostana otkriva duguljastu ploču s natpisom koji je prepisao. Ujedno spominje i vrt u kojem se nalaze različiti natpisi i starinsko kamenje.8 Materijalni dokaz iz X. stoljeća, o opatici Lamprediji nije sačuvan. Prijepis natpisa objelodanio je Ivan Lucius (Lučić), a od njega su ga preuzeli C. F. Bianchi i samostanska kronika iz XIX. stoljeća.

LAMPREDIA AB. MAT. MAG. VIR. VID. MAE. NUP. PEC. DRAG. AVX. DOM. S. AD. HOM. D. P. F. ET. SS. ET. S. M. V. ET. S. A. B. SVB. CVI. REG. VIV. SVB. NICEPHORO PR. AN. I.

Lampredia Abatissa, mater, magistra virginum, viduarum, male nuptarum, pecunia Dragonis auxit domum Sanctam ad honorem Dei Patris, Filii, et Spiritus Sancti, et Sancte Mariae Virginis et Sancti Abatis Benedicti, sub cuius regula vivunt, sub Nicephoro Priore anno primo9 (Sl. 1). Natpis govori o djevicama, udovicama i nesretno udanima koje zajedno žive u samostanu. U X. stoljeću i pod bizantskom upravom bila je to uobičajena praksa. U XVII. stoljeću takve raznolikosti u samostanima ne nalazimo. Ova činjenica ide u prilog vjerodostojnosti Ljubavčeva natpisa. Za povijest Zadra u X. stoljeću imamo određenu prazninu između priora Andrije (918. god.) i priora Madija (986. god.). Kod osnivanja Samostana sv. Krševana 986. godine, prior Madije spominje zapušteni samostan koji je već postojao, a kojeg su osnovali prior Andrija i domno Fusculo.10 Prior Andrija napisao je 918. godine oporuku11 u kojoj dijeli svoju imovinu, a dio ostavlja i pojedinim crkvama i svećenicima da se mole za njegovu dušu, te tako spominje Sv. Krševana i Sv. Mariju. Po kasnijim nasljednicima ova oporuka priora Andrije mogla bi biti ključna u razumijevanju posjeda Samostana sv. Marije.

Sljedeća opatica, Cicca, obnovila je već postojeći samostan, o čemu postoji suglasje kroničara Samostana sv. Marije, a tako i nekih povjesničara.12

Slika 1. Arhiv Samostana sv. Marije u Zadru, Descrizione del Nobil Monastero delle M.M.R.R. Madri Benedettine denominate di santa Maria nonché di quela di Santa Catterina, fol. 2v-3r. Spis je nastao u XIX. stoljeću i posljednja opatica koju spominje je Lucija Fanfogna. Vidljivo je koliku pažnju pridaje Ljubavčevu natpisu.

CICCA

Nakon crkvenoga raskola 1054. godine Istočna i Zapadna Crkva kreću vlastitim povijesnim i kulturnim razvojem. Zapadna Crkva pristupa temeljnoj obnovi. Čvrste točke reformatorskoga duha Crkve u XI. stoljeću bili su samostani. U takvu duhovnom ozračju odlučuje ugledna Zadranka povući se od svijeta, ući u samostan i započeti novo poglavlje vlastitoga, i života svojih kćeri. Cicca, ta žena zabrinuta za svoju dušu, ne želeći izgubiti pravo bogatstvo, kreće, pod vodstvom Evanđelja, tijesnim putem spasenja, sudjelujući u Kristovoj muci da bi zajedno s njim i kraljevala.13 Njezina duboka pobožnost prema Djevici Mariji, njezino ponizno klanjanje Svetom Križu i duboko štovanje Presvetoga Trojstva, odraz su istinske vjere skrušene grešnice koja čezne za sjedinjenjem s euharistijskim Kristom.14

Cicca, kći Dujma i Vekenege,15 unuka zadarskog priora Madija, rodbinski povezana s hrvatskim kraljem Petrom Krešimirom IV., nakon smrti svoga muža Andrije odluči se povući u samostan sa starijom kćeri Domnanom. Od opata Samostana sv. Krševana dobiva crkvicu sv. Marije - "sancte Marie Minoris ante portam Bellate" - oko koje će podići, odnosno obnoviti crkvu i samostan. U tome joj kao savjetnici i pomoćnici pomažu brat i rodbina, a u samostan ulaze i još neke plemenite Zadranke. Cicca odluči ući u samostan vjerojatno 1065./1066. godine. Zbog nedostatka dviju (a možda i četiriju) folija u Kartularu, pretpostavlja se postojanje "starijeg" samostana opatice Lampredije oko te crkvice.16 Potrebne pripreme vrši Cicca kupnjom i obnovom kuća koje u miraz donose prve koludrice spremne zajedno s Ciccom i njezinom starijom kćeri Domnanom započeti monaški život. U osnivačkoj povelji detaljno nabraja kupljene i darovane kuće. Spominje i kupljeno zemljište koje se nalazilo ispred crkvice, a na kojem podiže kuću iz temelja namijenjenu braći i gostima. Ona je upravljala zajednicom Samostana sv. Marije u skladu s Pravilom sv. Benedikta koji zahtjeva da sve potrebno bude unutar samostanskih zidova (BP, 66,6-7).17

Da bi osigurala stabilan život zajednice od vladarskih samovolja, Cicca odlazi kralju Petru Krešimiru IV. u Šibenik. Na Božić 1066. godine kralj daruje Samostanu sv. Marije u Zadru koji je izgradila "soror mea",18 "kraljevsku slobodu" i zemlju u posjed19 na kraljevskom hrvatskom području. Tu darovnicu potpisuju prisutni najviši svjetovni i crkveni dostojanstvenici. Nedugo nakon osnutka i uređenja samostana, pristupa gradnji samostanske crkve, koja pripada redu ranoromaničkih - jednostavnih trobrodnih bazilika s tri apside. Od te Ciccine bazilike ostalo je veoma malo, sjeverni zid koji je ujedno i južni zid kapitularne dvorane, dio južnoga zida u visini dva traveja do svetišta, ostatci sjeverne i glavne apside kao i šest stupova s korintskim kapitelima na originalnim temeljima.20 U povišenoj središnjoj lađi, nalaze se tragovi prvotnih prozora monofora i boje koja upućuje na mogućnost da su zidovi bili pokriveni freskama. Do ovih značajnih saznanja dovela su konzervatorska istraživanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća.21 Prilikom posvete crkve 1091. godine zadarski biskup Andrija i prior Drago zajedno s klerom i građanstvom22 daju Cicci privilegije koje potvrđuje 1095. godine crkveni sabor u Zadru. Saboru je presjedao splitski nadbiskup Lovro koji potvrđuje privilegije, "jer samostan je osnovan od vlasništva patricijskih kuća koje nove članice donose u miraz".23 Opatica Cicca obilježila je drugu polovicu XI. stoljeća, a njezina kći Vekenega na poseban način obilježila je početak XII. stoljeća i usmjerava daljnji razvoj Samostana sv. Marije.

VEKENEGA

Vekenega je bila mlađa kći opatice Cicce koja je stupila u Samostan sv. Marije 1072. godine nakon smrti muža Dobroslava. Nakon Zvonimirove smrti i pogibije Petra Svačića, 1102. godine ugarski kralj Koloman Arpadović biva okrunjen za hrvatskoga kralja u Biogradu. Tom prilikom darovnicom potvrđuje Samostanu sv. Marije povlastice koje mu je dodijelio kralj Petar Krešimir IV. i potvrdio kralj Zvonimir. Darovnica se odnosila na posjede samostana koji su se nalazili na teritoriju izvan grada Zadra. Godine 1105. Koloman ulazi u Zadar. Te iste godine opatica Vekenega gradi romanički zvonik uz crkvu sv. Marije i kapitularnu dvoranu sredstvima dobivenim od kralja Kolomana. To potvrđuju i natpisi uklesani na zvoniku i na Vekeneginoj grobnici. Kapitularna dvorana i zvonik čine jednu cjelinu vremenski, stilski i prostorno, a prigrađeni su uza sjeveroistočni zid bazilike. Predstavljaju zrelu romaniku svojim finim i preciznim klesarskim radom i odudaraju od dotadašnje gradnje u Zadru. Te pravilne građevine, uzvišene u svojoj jednostavnosti, profinjene u svojoj uzvišenosti, trebale su pokazati i ostalim dalmatinskim gradovima veliku blagonaklonost novog vladara. Zvonik pripada u takozvani lombardijski tip zvonika - pravokutna kula koja se postupno otvara prema vrhu gdje se nalaze zvona.24 Opatica Vekenega umire 1111. godine i pokopana je u kapitularnoj dvorani u grobnici koju je dala izgraditi. Cijela grobnica obložena je mramornim pločama s natpisom koji veliča Vekenegin život i zasluge.25 Slobodni prostor iznad grobnice bio je oslikan. Još i danas možemo vidjeti visokokvalitetne ostatke fresko-slika s prikazom Navještenja.26

Od opatica Cicce i Vekenege ostali su sačuvani njihovi osobni molitvenici napisani u skriptoriju benediktinskoga samostana sv. Krševana u Zadru, kao i Vekenegin Evanđelistar, napisan u istom skriptoriju devedesetih godina XI. stoljeća. Danas se Časoslov opatice Čike i Vekenegin Evanđelistar čuvaju u knjižnici Bodleian u Oxfordu, a Vekenegin časoslov u Budimpešti. Oba su časoslova privatni molitvenici. Duhovnost ovih dvaju časoslova proizašla je iz liturgije Crkve prvog milenija, s jakim franačkim utjecajem.27 U prvom redu slavi se Presveto Trojstvo, Blažena Djevica Marija, sv. Benedikt te zadarski zagovornici, sv. Anastazija i sv. Krševan. U ovim su časoslovima zabilježeni i notni zapisi dopisivani sve do XIII. stoljeća (Sl. 2). Zahvaljujući radu i nastojanjima, ali i dobrim vezama s hrvatskim kraljevima, Vekenega i njezina majka iza sebe ostavile su dobro organiziran samostan, sa značajnim posjedima i povlasticama. Prevlast hrvatsko-ugarskoga kralja nad dalmatinskim gradovima nije potrajala. Venecija vraća prevlast nad dalmatinskim gradovima, ali napada i razara hrvatski grad Biograd. Koludrice sv. Marije primaju 1125. godine koludrice iz razorenog Samostana sv. Tome iz Biograda.28 Tijekom povijesti samostana ova će se situacija ponavljati u više navrata. Za vrijeme Arpadovića slabi i postupno nestaje obitelj Madijevaca, a nastaju nove plemićke obitelji, osobito tijekom XIII. stoljeća. Kćeri tih uglednih zadarskih plemićkih obitelji ulaze u Samostan sv. Marije.29

Slika 2. Čikin časoslov, fol. 150 v; fol. 153 v; fol. 2 r. Notni zapis od XI. do XIII. stoljeća. Možemo pratiti razvoj notnog zapisa, ali i činjenicu da je časoslov bio u uporabi još nekoliko stoljeća nakon Ciccine smrti.

NIKOLOTA

Opatica Nikolota, krajem XIII. stoljeća, za svog upravljanja daje u zakup samostansku zemlju. Tim činom osigurava prihode i materijalnu sigurnost svojih sestara, a i bolnice za siromašne starice o kojima se samostan brine. Samostan je oporučno dobio sve što je potrebno za jedan samostanski skriptorij od skriptora magistra Filipa.30 U drugoj polovici XIV. stoljeća zabilježen je posjet ugarske kraljice Elizabete i njezine kćeri Marije Zadru. Zadrani su je najsvečanije dočekali. Tijekom boravka u Zadru kraljica Elizabeta često odlazi na molitvu sv. Šimi, a na crkvene blagdane, odjevena u jednostavnu odjeću, pristupa vjerskim obredima zajedno s koludricama sv. Marije.31

MARIJA BEGNA I LAURA NASSI

Sigurnim prihodima u XV. stoljeću koludrice sv. Marije poduzimaju nekoliko većih građevinskih pothvata. Opatice Marija Begna i Laura Nassi32 u prvoj polovici XV. stoljeća zaslužne su za obnovu Kolomanova zvonika.

Zadarski nadbiskup Lovro ( Laurencie) Venerio sklapa 5. listopada 1438. ugovor s graditeljem ( marangono) Nikolom Bilšićem, sinom Grgurovim, da obnovi zvonik. Ugovor je otkrio i objelodanio davne 1959. godine Cvito Fisković.33 Otkrićem tog ugovora došlo se do nekih zadivljujućih i razočaravajućih saznanja. Pred nama nije originalni romanički zvonik s početka XII. stoljeća. Mi danas gledamo vjernu kopiju iz XV. stoljeća, uistinu vjernu kopiju koja je s velikom pomnjom, dosljednošću i preciznošću donesena u ugovoru. Obnova je povjerena graditelju Nikoli Bilšiću s točno određenim uputama. Zvonik je podijeljen u dvije prostorije. Svečana prostorija na prvom katu urešena je freskama. Na četiri stupa s kubičnim kapitelima je natpis R.CO-LLO-MAN-NUS. Kapiteli podržavaju dvije ukrštene pojasnice koje tvore prvi datirani križno rebrasti svod. Ta "Vekenegina" "kraljevska" kapela povezana je s kapitularnom dvoranom preko lučnog otvora. Moguće da su to bila vrata za balkon. Ostali prostor iznutra je jedinstven. Izvana izgleda kao pet katova horizontalno podijeljenih mramornim vijencima. Tih "pet katova" predmet je Bilšićeve obnove. Iz spomenutog ugovora saznajemo da je svih "pet katova" trebalo porušiti. Donja dva kata trebalo je sagraditi s punim zidom, a gornja tri kata obnoviti u istom obliku. Prozori mogu biti od bijela i dobra kamena, a ne kao dosad od mramora. Ipak, majstor Bilšić nije mogao odoljeti svome vremenu te je napravio nekoliko diskretnih detalja koji upućuju na utjecaj gotike. Za taj posao koludrice su platile 950 dukata i to u nekoliko obroka. Zvonik je bio dovršen 1453. godine.34 Radovi su završeni za vrijeme opatice Laure koja je bila birana četiri mandata (1447.-1459.), što je bila velika rijetkost.

Nakon požara koji je zahvatio samostan oko 1480. godine, Memorie35 spominju nadarbinu koju samostan dobiva. To je 100 dukata i posjed u Crnom.36 Tada je sa sjeveroistočne strane kapitularne dvorane sagrađen trijem kasnogotičkih osobina. Trijem je sagrađen po uzoru na gotičko-renesansne trjemove palača kakve nalazimo u Zadru u to vrijeme. Kapiteli i baze stupova mogu se povezati s utjecajem Jurja Dalmatinca i njegovih učenika koji su djelovali u Zadru.37 Na katu trijema nalazi se jedanaest tankih stupića s vrlo lijepo oblikovanim bazama i nešto lošije obrađenim kapitelima koji podržavaju krovne grede. Trijem je na prvom katu bio povezan sa samostanom vratima od fino obrađenog kamena, a na nadvratniku je isklesano sunce u čijem je središtu monogram Imena Isusova. C. F. Bianchi spominje tada i gradnju još nekih samostanskih zgrada, dok je stari cenobij ostao netaknut.38

DONATA NASSI I RENESANSNA DOGRADNJA

U Samostanu sv. Marije kroz XVI. stoljeće tri opatice potječu iz obitelj Nassi. Uz već spomenutu Lauru iz XV. stoljeća, iznimne sposobnosti ima i opatica Donata Nassi. Službu opatice obnašala je nekoliko puta uzastopce u razdoblju od 1520. do 1557.39 Papin vizitator Michel Priulius iz 1603. spominje neki apostolski breve po kojem služba opatice traje samo 3 godine,40 što je i vidljivo iz popisa opatica kod Ostojića. O sposobnostima i ugledu koje ima opatica Donata govori i jedan notarski dokument iz 1554. godine koji opaticu Donatu naziva "meritissima abatissa".41

Veliki zahvat na crkvi bio je u prvoj polovici XVI. stoljeća. Koludrice preko svojih zastupnika sklapaju ugovore s majstorima. Prvi ugovor sklopljen je 20. srpnja 1507. s majstorom iz Korčule, a odnosi se na obradu kamena i arhitektonskih elemenata.42 Drugi ugovor sklopljen je 13. ožujka 1508. između Martina Filipovića i Samostana sv. Marije preko zastupnika Jeronima Soppe.43 Majstor Martin Filipović ruši romaničku fasadu i južni zid.

U Državnom arhivu u Zadru čuva se još jedan ugovor od 16. prosinca 1534.44 Koliki su i kakvi poslovi bili majstora Martina Filipovića, pokazala su arheološka istraživanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća.45 Crkva je produžena za dva traveja, iz temelja je podignuta nova fasada, skladnih proporcija, jednostavnog i funkcionalnog izgleda. Zbog skučenog prostora postavljena su dva izdužena gotička prozora, tri vodoravna prozora na središnjem dijelu fasade, a iznad njih gotičko-renesansna ruža. Osim fasade izgrađen je i južni zid koji je vodoravno, vijencem renesansnih osobina, podijeljen u dva dijela. Postavljena su i dva gotička prozora identična onim na fasadi i sporedni renesansni portal s lunetom iznad koje je okulus.46 Arheološka istraživanja otkrila su južni romanički zid u visini približno dva metra u prva dva traveja do svetišta. Crkva je podignuta u glavnoj i bočnim lađama. Vidljivi su stupovi gotičkih osobina na galeriji, a konzervator Grga Oštrić pronašao je i ostatke obojenog kasetiranog stropa. Zbog svoje karakteristične fasade i južnog zida, u starijoj literaturi, crkva se spominje kao renesansna građevina.47

Na nadvratniku južnog portala stoji natpis koji spominje zasluge opatice Donate Nassi, koja je popravila trošnu Marijinu crkvu,48 pisan kapitalom s karakterističnim kraticama, a glasi: VIR(GINIS). SACR(VM). VETVSTATE. CO(N)SV(M)PTV(M). DONATA NASSIS. ANTIS(TITA). ISTAVRARI. CVRAVIT.

GLORIJA CALCINA

Nakon ovoga zahvata bilo je još nekoliko temeljnih promjena tako da je nekad trobrodna bazilika polukružnih apsida posve izmijenila svoj prvotni oblik. U prvoj polovici XVIII. stoljeća, za vrijeme opatice Glorije Calcine, kreće se ponovno s gradnjama. Godine 1742. ruše se stare polukružne apside i gradi prostrano barokno četvrtasto svetište nad kojim se izdiže kupola s prozorima na okruglom tamburu. Sa sjeverne strane sagrađena je sakristija, a iznad bočnih lađa dovršena je gradnja galerije započete u renesansi. Godine 1744. dana je raskošna rokoko štukatura na zrcalnom stropu središnje lađe koja se pripisuje G. Monteventiju.49 Crkva dobiva elegantni izgled s posebno dekorativnom galerijom ( matronej) s rešetkama. Glavni "Veliki oltar"50 zamijenjen je novim, od kararskoga mramora, kojeg je podigao Lorenzo Bon. Za taj posao isplaćeno mu je 2420 dukata.51 Dva mramorna anđela sa strane i ostale ukrase na oltaru izradio je Giovanni Maria Morlaiter (1699.-1781.), istaknuti mletački rokoko kipar. Ovaj dokument bio je pohranjen kod obitelji Fanfogna gdje ga je vidio Ivan Kukuljević Sakcinski i objelodanio u Slovniku umjetnikah jugoslavnkih 1858. godine.52 Ugovor je sklopljen posredstvom samostanskog zastupnika Giuseppea Antona Fanfogne koji je kiparu isplatio 700 dukata.

Nekako u isto vrijeme poduzimaju se određeni građevinski zahvati i na samostanskim zgradama. Na starim temeljima preuređuje se parlatorij koji se dijelom naslanjao na zvonik.53

LUCIA FANFOGNA54

Obitelj Fanfogna u Zadru može se pratiti od druge polovice XII. stojeća. Članovi ove obitelji spominju se već u XIII. stoljeću kao zadarski vijećnici. Tijekom stoljeća posjeduju veliku imovinu i ubrajaju se među najutjecajnije zadarske plemiće. Istaknuli su se i kao vojnici u XVI. i XVII. stoljeću te od Venecije dobivaju naslove (Zlatni vitez sv. Marka, mletački vitez ili mletački knez). Frane, sin Jeronima Fanfogne, dobiva naziv mletačkog kneza.55 On je otac već spomenutog Josipa Antuna koji je zastupnik koludrica 1759. godine pri sklapanju ugovora s Giovannijem Mariom Morlaiterom. Josip Antun ima četiri sina i barem dvije kćeri, Corneliju i Luciju, obje u Samostanu sv. Marije. Lucija je rođena 1744. U samostan ulazi 1769. godine, a monaško posvećenje (Sl. 3) ima 1770.56 Umrla je 18. siječnja 1817. Ovu hrabru opaticu pratimo kroz teško razdoblje koje samostan proživljava. Naime, nakon smrti opatice Cornelije 1795. godine, ostaje jedina koludrica u Samostanu sv. Marije (Sl. 4), s velikim brojem učenica.57 Za vrijeme Prve austrijske uprave vojni zapovjednik traži Samostan sv. Nikole za potrebe vojske.58 U siječnju 1798. dolazi papina ovlast zadarskom nadbiskupu o zatvaranju i muških i ženskih samostana. Poslije ponoći 19. ožujka 1798. napuštaju svoj samostan klarise sv. Nikole. Nose isprave, relikvijare koji su danas izloženi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru (SICU), te namještaj i robu. Zvona su potom prodale kako bi podmirile samostanske dugove.59

Nakon zatvaranja samostana klarisa sv. Nikole 1798., u samostan sv. Marije dolaze i koludrice iz samostana sv. Katarine pa ih je tako 1804. godine bilo devet, zajedno s opaticom Lucijom Fanfogna. (Sl. 5) Osim koludrica iz samostana sv. Katarine,60 samostanu sv. Marije pridružile su se i klarise sv. Marcele te benediktinke sv. Rajnerija iz Splita.61 Samostan sv. Marije izbjegao je sudbinu ostalih zadarskih samostana zahvaljujući činjenici da je u sklopu samostana djelovala škola za djevojke.62 Djevojke su bez ikakve naknade podučavane čitanju, pisanju, računanju, kuhanju i ručnom radu.63 Na osnovi privatnoga podučavanja osnovana je pučka škola za djevojčice.

Slika 3. Arhiv Samostana sv. Marije, IV. zbrika Miscellanea - Razni spisi i bilješke, svežanj br. I., dokument br. 5; Povelja zavjetovanja Lucije Fanfogna.

Slika 4. Arhiv Samostana sv. Marije, IV. zbrika Miscellanea - Razni spisi i bilješke, svežanj br. III., dokument br. 1; Spisi u svezi pripojenja Samostana sv. Katarine i sv. Klare Samostanu sv. Marije.

Slika 5. Arhiv Samostana sv. Marije, IV. zbrika Miscellanea - Razni spisi i bilješke, svežanj br. III., dokument br. 1; Spisi u svezi pripojenja Samostana sv. Katarine i sv. Klare Samostanu sv. Marije.

ANTONIJA SEISMIT

Marija Antonija Seismit potječe iz ugledne liječničke obitelji doseljenika iz Kӧlna. Njihov prvi spomen nalazimo u Trogiru gdje se između 1656. i 1660. godine spominje Stjepan Seismit medico.64

Laura Seismit rođena je 1. studenog 1777. u Splitu. Polaže zavjete u Samostanu sv. Benedikta i Arnira u Splitu 29. siječnja 1797.65 Ovaj starodrevni samostan osnovan je u XI. stoljeću, od nadbiskupa Lovre 1069. godine "kao najodličnija luka spasa za žene". Samostan je zatvoren 1806. godine i koludrice odlaze u benediktinski samostan sv. Marije u Splitu, koji nedugo zatim doživljava istu sudbinu (Sl. 5). Sestre su poslane u svijet, a posljednja opatica Metilda Toffoletti umire 1810. godine kod klarisa.66 Marija Antonija dolazi u samostan sv. Marije u Zadar, (Sl. 6) najkasnije 1816.,67 a sa sobom donosi vrlo vrijedne dokumente, arhiv Samostana sv. Benedikta, relikvijar sv. Eufemije, crkveni tekstil i ostala materijalna dobra. Nedugo po dolasku u Zadar birana je prvi put za opaticu.68 Birana je još šest puta na tu službu, a u međuvremenu bila je priora i ravnateljica djevojačke škole. Posljednji je put izabrana 1855.-1858. Umire 26. travnja 1861. i pokopana je na groblju "M. S. Eufemia".69 Antonija Seismit energične aktivnosti i inteligencije bila je opatica koja započinje radikalnu obnovu crkve, kapitularne dvorane i samostanskih zgrada. Klasicističke štukature pokrile su, odnosno sakrile romaničke karakteristike unutarnjeg prostora crkve i kapitularne dvorane. Ugovor koji je opatica Seismit sklopila s venecijanskim kiparom Giacomom Pasinijem i klesarom Giovannijem Battistom Zanottijem 23. kolovoza 1833. govori o vrlo opsežnim radovima unutrašnjeg uređenja. Petricioli spominje i vlastoručne prijepise tih ugovora od strane opatice Seismit.70 Izgled i visina prezbiterija i lađa nakon renesansnog i baroknog zahvata teško je odrediti, vjerojatno je sve do XIX. stoljeća crkva popločana grobnim pločama. Potom su dignute grobne ploče, a posmrtni ostatci premješteni u dvije kosturnice. Nivo lađe je podignut, a nivo prezbiterija spušten. Novom nivou lađe prilagođena su i južna vrata koja su spuštena za 14 cm.71 Nakon ovog uređenja cijela crkva bila je u jednom nivou popločana bijelim i crvenim, fino brušenim kamenim pločama. Crkva je dobila jedinstven, skladan i oku zadovoljavajući izgled. Ali učinjeno je za nas danas i neshvatljivih poteza. Otučeni su svi izvorni kapiteli, romaničke i renesansne baze i svi su stupovi oštećeni. Stupovi su prekriveni slojem štuka, a svi otučeni kapiteli obloženi su u štuku kao kopije renesansnih kapitela. Ostatci otučenih kapitela nađeni su ispod nivoa poda što je i omogućilo njihovu rekonstrukciju.72 Koliko god nam je, s današnjeg gledišta, neprihvatljivo ovako oštećenje izvornih dijelova arhitekture, može se donekle i opravdati željom za usklađenim sakralnim prostorom. Prozor koji je dala otvoriti opatica Antonia na sjevernom zidu crkve prema kapitularnoj dvorani urešen je klasicističkim elementima. Tu je i prigodni natpis iz 1834. godine koji spominje Ciccu, Vekenegu, austrijskog cara i njegova namjesnika u Zadru te opaticu Antoniju. Kao što se u XV. stoljeću dogodio iznenađujući potez oko očuvanja autentičnog romaničkog zvonika, tako se u XIX. stoljeću preoblikovala kapitularna dvorana cjelokupno obložena u hladni klasicistički stil.73 Radovi su završeni 1842., kako je bilo zapisano na prigodnoj ploči.

Slika 6. Arhiv Samostana sv. Marije, IV. zbrika Miscellanea - Razni spisi i bilješke, svežanj br. IV., dokument br. 1; Izvještaj Papi o ukinuću Samostana sv. Rainerija u Splitu, 3. lipnja 1814. (prijepis).

U samostanu je osnovana i pučka škola koja djeluje do Drugoga svjetskog rata. Među mladim djevojkama koje ulaze u samostan bile su i četiri učiteljice iz milanske provincije. Među njima su i dvije sestre Manzoni, Crocifissa i Teresa. Marija Crocifissa radila je kao učiteljica i kao samostanska arhivistica, a Marija Teresa posebno se brinula o samostanskoj riznici relikvijara. Njezina odlučnost utjecala je i na tadašnju talijansku vlast te su u Zadru ostale samostanska riznica, riznica zadarske katedrale, ninska riznica i riznica iz crkve sv. Šime. Talijanski konzervator Luigi Crema, nadbiskup Pietro Munzani i opatica Karmela Hein, u studenom 1943. sve navedene riznice pohranjuju u podnožje zvonika. Katastrofalno bombardiranje 16. prosinca 1943. kao i požar koji je potom izbio porušili su samostan.74 Još te iste noći koludrice napuštaju samostan i nalaze privremeno utočište u Ninu. Marija Teresa Manzoni umire u Ninu 6. siječnja 1944. Budući da boravak u porušenom samostanu više nije bio moguć, koludrice su dočekale kraj rata u ženskim benediktinskim samostanima na Pagu, Rabu i Cresu. Za koludrice i za Samostan sv. Marije počinje jedno novo razdoblje, razdoblje borbe za vlastiti dom.

Slika 7. Arhiv Samostana sv. Marije, IV. zbrika Miscellanea - Razni spisi i bilješke, svežanj br. III., dokument br. 5; Stato del personale delle Monache dei Conventi della Diocese di Zara Convento di S. Maria in Zara, Popis koludrica Samostana sv. Marije 1816. (?)

BENEDIKTA BRAUN

Opatica koja je obilježila 20. stoljeće kao obnoviteljica samostana sv. Marije je Benedikta Braun. Rođena u Šibeniku 27. rujna 1895. od oca austrijskog vojnog liječnika Gustava Brauna i majke Olge Locas Saranelli. Nakon osnovnog školovanja u rodnom Šibeniku mlada Leticija odlazi u Prag na daljnje školovanje. Školovanje završava u talijanskom Camerinu. Po povratku u rodni grad radi kao učiteljica. Dolazi u Samostan sv. Marije u Zadar, gdje će nakon monaškog posvećenja raditi u samostanskoj školi. Rat ju je zatekao i kao odgojiteljicu djevojaka koje su pohađale licej sv. Dimitrija, a boravile su u samostanu. Ove mlade djevojke dijele sudbinu sestara i s njima odlaze u izbjeglištvo te nakon povratka u Zadar ulaze u novicijat i započinju ostvarivati svoj monaški poziv. Citat iz Vekeneginog epitafa: "Čista uma stalno slijedivši Boga Vekenega ne umire potpuno, nego se umirući rađa",75 mogao bi se protumačiti kao proročki. Koliko se puta Samostan sv. Marije "umirući rađao", koliko se puta iz pepela dizao? Iz pepela porušenog i spaljenog samostana nicale su nove mladice. Nakon završetka rata i povratka u Zadar, koludrice su privremeno utočište našle u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević. Restauratorski planovi76 i urbanistička namjena obnove kompleksa Samostana sv. Marije77 zorno govore o dramatičnoj borbi koju su opatica Benedikta i Nadbiskupija vodili s tadašnjom vlasti da bi povratili koludrice u njihov dom. O tome nam svjedoče brojni dokumenti i pisma iz tog vremena. Zalaganjem istaknutih hrvatskih intelektualaca, između kojih moramo spomenuti književnika Miroslava Krležu, 1967. potpisuje se ugovor koji omogućuje obnovu samostana i crkve svete Marije te osnivanje Stalne izložbe crkvene umjetnosti u kojoj će biti izloženo sakralno blago.

Benedikta Braun bila je opatica od 1947. do 1972. godine. Svečani povratak u obnovljeni samostan zbio se 27. rujna 1970. na njezin 75. rođendan i na dan preminuća opatice Vekenege. Taj svečani dan ulaska u obnovljeni samostan opatica Benedikta dočekala je u bolnici. Ispunila je ono što govori Isus u Evanđelju: "Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'" (Lk 17,10). Tu žrtvu prinosnicu kao mirisni kâd prinijela je i na dan posvete obnovljene crkve 1980. godine.