Skoči na glavni sadržaj

Crkva u svijetu : Crkva u svijetu, Vol. 58 No. 1. suppl., 2023.

Izvorni znanstveni članak

https://doi.org/10.34075/cs.58.1s.7

Pariški zbornik Slave 73 (1375.) u kontekstu hrvatskoglagoljske benediktinske baštine

Vesna Badurina Stipčević orcid id orcid.org/0000-0002-4632-2561 ; Staroslavenski institut, Zagreb, Hrvatska

Puni tekst: hrvatski pdf 358 Kb

str. 179-190

preuzimanja: 259

citiraj

Preuzmi JATS datoteku

Sažetak

Benediktinci u Hrvatskoj bili su i glagoljaši, osim latinskoga jezika upotrebljavali su i hrvatskocrkvenoslavenski jezik i pismo glagoljicu. U benediktinsku glagoljsku baštinu ubrajaju se rani i neki od najznamenitijih spomenika hrvatskoga glagoljaštva, kao što su Bašćanska ploča te hrvatskoglagoljska Regula Svetoga Benedikta. Na benediktinsku baštinu upućuju i spomeni benediktinskih svetaca u kalendarima glagoljskih misala i brevijara i u oficijima glagoljskih brevijara. Benediktinskom glagoljskom nasljeđu pripada i ordo missae u najstarijem hrvatskoglagoljskom zborniku, Pariškom zborniku Slave 73 (1375.), rukopisu koji se umnogome razlikuje od drugih hrvatskoglagoljskih izvora, jer između ostalog sadrži rijedak primjer glagoljaškog liber horarum i predstavnik je onih liturgijskih tekstova koji su općenito nestali iz uporabe nakon franjevačke reforme. Intenzivnijim istraživanjem ovoga zbornika i utvrđivanjem izvora i predložaka na temelju kojih je kodeks sastavljen, zasigurno će se proširiti spoznaje o tragovima benediktinske glagoljske baštine u hrvatskoj kulturi.

Ključne riječi

benediktinci glagoljaši; hrvatskoglagoljska baština; hrvatskoglagoljski zbornici; Pariški zbornik Slave 73

Hrčak ID:

310249

URI

https://hrcak.srce.hr/310249

Datum izdavanja:

29.11.2023.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 816 *

License (open-access, ):

CC BY (attribution)

License (open-access):

“Crkva u svijetu” je časopis u otvorenom pristupu. Sadržaj časopisa u cijelosti je besplatno dostupan. Puni tekst te sažeci radova objavljeni u časopisu mogu se koristiti u privatne, nastavne i znanstvenoistraživačke svrhe, uz obavezno navođenje izvora i poštivanje autorskih prava (licenca Creative Commons CC BY 4.0). Pretplata na tiskano izdanje.

License (open-access):

“Crkva u svijetu” is an open-access scientific periodical. The content of the periodical is available in its entirety free of charge and can be used for personal, educational or scientific purposes, provided that the credit is given to the Journal (under Creative Commons licence CC BY 4.0). Subscription on the printed edition.

Publication date: 29 November 2023

Volume: 58

Pages: 179-190

DOI: 10.34075/cs.58.1s.7

Article Information (continued)

Categories:

Subject: Izvorni znanstveni članak

Categories:

Subject: Original scientific paper

Keywords:

Keyword: benediktinci glagoljaši

Keyword: hrvatskoglagoljska baština

Keyword: hrvatskoglagoljski zbornici

Keyword: Pariški zbornik Slave 73

Keywords:

Keyword: Glagolitic Benedictines

Keyword: Croatian Glagolitic heritage

Keyword: Croatian Glagolitic miscellanies

Keyword: Paris miscellany Slave 73

Pariški zbornik Slave 73 (1375.) u kontekstu hrvatskoglagoljske benediktinske baštine

Translated Title (en): The Paris miscellany Slave 73 in the context of Croatian Glagolitic Benedictine heritage

Vesna Badurina Stipčević

Email: vesna.stipcevic@stin.hr

 

Staroslavenski institut, Zagreb, Hrvatska Old Slavonic Institute, Zagreb, Croatia

Abstract

Benediktinci u Hrvatskoj bili su i glagoljaši, osim latinskoga jezika upotrebljavali su i hrvatskocrkvenoslavenski jezik i pismo glagoljicu. U benediktinsku glagoljsku baštinu ubrajaju se rani i neki od najznamenitijih spomenika hrvatskoga glagoljaštva, kao što su Bašćanska ploča te hrvatskoglagoljska Regula Svetoga Benedikta. Na benediktinsku baštinu upućuju i spomeni benediktinskih svetaca u kalendarima glagoljskih misala i brevijara i u oficijima glagoljskih brevijara. Benediktinskom glagoljskom nasljeđu pripada i ordo missae u najstarijem hrvatskoglagoljskom zborniku, Pariškom zborniku Slave 73 (1375.), rukopisu koji se umnogome razlikuje od drugih hrvatskoglagoljskih izvora, jer između ostalog sadrži rijedak primjer glagoljaškog liber horarum i predstavnik je onih liturgijskih tekstova koji su općenito nestali iz uporabe nakon franjevačke reforme. Intenzivnijim istraživanjem ovoga zbornika i utvrđivanjem izvora i predložaka na temelju kojih je kodeks sastavljen, zasigurno će se proširiti spoznaje o tragovima benediktinske glagoljske baštine u hrvatskoj kulturi.

Translated Abstract

In addition to the Latin script, the Benedictines in Croatia also used the Croatian Church Slavonic and Glagolitic script. The Benedictine Glagolitic heritage includes early and some of the most significant monuments of Croatian Glagolitic tradition, such as the Baška Tablet, which the Benedictines erected around 1100 in Jurandvor near Baška on the island of Krk, and the Croatian Glagolitic Rule of St. Benedict, preserved in a 14th-century transcript and created on the basis of an older version, probably dating back to the 12th century. During their stay at the Emmaus Monastery in the 14th century, the Glagolitic Benedictines translated from Czech a very valuable and extensive corpus of literary texts, in which the medieval encyclopedia Lucidar particularly stands out. Mentions of Benedictine saints in the calendars of Glagolitic missals and breviaries and in the Divine Offices of Glagolitic breviaries also point to the Benedictine heritage. The Benedictine Glagolitic heritage also includes the rites of the Order of the Mass (Ordo Missae) in the oldest Croatian Glagolitic anthology, the Paris Miscellany (Slave 73) from 1375. This manuscript differs significantly from other Croatian Glagolitic sources in that it contains a rare example of Glagolitic Liturgy of the Hours (Liber Horarum) and is a representative of the liturgical texts that had generally disappeared from use after the Franciscan reform. A more intensive research of this miscellany and identification of the sources and templates on the basis of which the codex was compiled will certainly expand our knowledge about the traces of the Benedictine Glagolitic heritage in Croatian culture.

1. UVOD

Benediktinci u Hrvatskoj bili su i glagoljaši, osim latinskoga jezika upotrebljavali su i hrvatskocrkvenoslavenski jezik i pismo glagoljicu. Upravo su hrvatski benediktinci bili nositelji trojezične i tropismene kulture u srednjem vijeku.1 U benediktinsku glagoljsku baštinu ubrajaju se rani i neki od najznamenitijih spomenika hrvatskoga glagoljaštva, kao što su Bašćanska ploča, koju su benediktinci postavili oko 1100. godine u Jurandvoru pokraj Baške na otoku Krku te hrvatskoglagoljska Regula Svetoga Benedikta, sačuvana u prijepisu iz 14. stoljeća, a nastala na temelju starije verzije iz vjerojatno 12. stoljeća.

Veoma je vrijedan i opsežan književni korpus koji su hrvatski benediktinci glagoljaši stvorili za boravka u praškom samostanu Emaus. Benediktinci glagoljaši došli su u Prag na poziv češkoga kralja Karla IV. 1346. godine, godinu prije osnutka Karlova sveučilišta, a Karlo IV. je za njih, učene i vrsne poznavatelje glagoljice i crkvenoslavenskoga jezika i latinskoga jezika, sagradio crkvu i samostan Na Slovaneh.2 Ovdje su stvoreni novi češko-hrvatski kulturni dodiri, koji su imali značajan utjecaj u oblikovanju srednjovjekovne češke i hrvatske duhovnosti i književnosti. Prevodilački rad hrvatskih glagoljaša u Pragu bio je opsežan i obuhvatio je mnoge religiozno-didaktične, homiletičke, legendarne, ali i prirodnoznanstvene tekstove. Spomenimo, primjerice, Lucidar, enciklopediju srednjovjekovnoga znanja, spis Zrcalo človĕčaskago spasenja, ili pak glagoljske hagiografije o svetom Jeronimu Hrvatinu, svetom Nikoli, svetom Večeslavu, Ivanu Krstitelju, Jakovu apostolu, Mateju apostolu, Marku evanđelistu i dr.3

Na benediktinsku baštinu upućuju i spomeni benediktinskih svetaca u kalendarima glagoljskih misala i brevijara i u oficijima glagoljskih brevijara.4 Apostrofiranje imena svetog Benedikta na prvom mjestu u Litanijama svih svetih upućuje na benediktinsku pripadnost, a na benediktinsku tradiciju upućuju i mise, odnosno oracije za opata, kao npr. u glagoljskom rukopisu Code Slav 11 iz 14. stoljeća i u 2. novljanskom brevijaru iz 1495. godine.5

Benediktinskom glagoljskom nasljeđu pripada i redakcija hrvatskocrkvenoslavenskih biblijskih knjiga i čitanja prema Vulgati provedena u 12. stoljeću.6 Ovo sustavno provođeno redigiranje prema Vulgatinu tekstu, kako pokazuju novija tekstološka istraživanja perikopa evanđelja u misalima, predstavlja "...eine der bedeutendsten philologischen Leistungen im Rahmen der hochmittelalterlichen slavischen Literaturgeschichte".7

2. GLAGOLJSKI PARIŠKI ZBORNIK SLAVE 73

2.1. Bibliografski podatci

I najstariji hrvatskoglagoljski zbornik, Pariški zbornik Slave 73 iz 1375. godine, trebalo bi istraživati u kontekstu benediktinske glagoljske baštine. Ovaj je zbornik među rijetkim sačuvanim glagoljskim Liber horarum8 te svojom tematsko-sadržajnom strukturom predstavlja najstariji primjer ranije razvojne faze hrvatskoglagoljskih zbornika u kojima se pretežita zastupljenost liturgijskoga štiva postupno proširuje i obogaćuje neliturgijskim tekstovima.9 Zbornik su pisale tri ruke, najveći dio pisao je poznati glagoljski pisac Grgur Borislavić iz Modruša (pa je zato u literaturi poznat i kao Borislavićev zbornik), kako je navedeno u kolofonu (f. 1v):10

V’ lêto g(ospod)na roeniê ˑč̃ˑt̃ˑñˑd̃ˑ (=1375) miseca mar’ča ·b̃ˑ (=2) d(ь)n . Sie knigi pisah’ ê grêgorii s(i)nь mar’tina borislaviĉa is’ modruš’ s’ gorice Komu e smr’tь mati otač’stvo grobь a bog(a)tstvo grisi prizidnicam’ cr(ь)kve s(veta)go juliêna ot šibenika i zato ki je čisti budete ne klnite me pokoli ne piše d(u)h’ s(ve)ti na ruka grêšna spravlajuĉe čtite i m(o)lite b(og)a za vsêh’ am(e)nь .

Glagoljaš Grgur Borislavić pripada ličko-krbavskom kulturnom krugu, središtu hrvatskoga glagoljaštva u 14. i 15. stoljeću, koje je bilo značajno po posredničkoj ulozi u prenošenju glagoljskih tekstova iz obalnih središta (Zadar, Nin) prema sjevernijim krajevima (Pokuplje, Kvarner, Istra).11 Neke su tekstove u kodeksu pisali i "Stipan pisac" i "prvad Mikula" iz Istre. Zbornik je bio namijenjen "prizidnicama", redovnicama samostana sv. Julijana u Šibeniku.12 Ovaj je rukopis rijedak primjer glagoljske knjige namijenjene i pisane za ženski auditorij. Kodeks se sastoji od 296 pergamenskih listova (vel. 15 x 11,5 cm), ukrašen je mnogim inicijalima. Sadrži liturgijske i biblijske tekstove, od biblijskih tekstova treba istaknuti psaltir, kantike i tekstove Muke Kristove. Znatan dio zbornika obuhvaćaju neliturgijski tekstovi, neliturgijske molitve i apokrifni tekstovi, kao primjerice Legenda o 12 petaka, Epistola o štovanju nedjelje, Pseudo-Matejevo evanđelje te Muka svete Margarete.

2.2. Sadržaj zbornika i istraživanja zbornika: tekstološka, književnopovijesna, jezična

Zbornik je prvi opisao Marin Tadin, nakon što je 1951. godine iz neke knjižnice u Španjolskoj nabavljen za Nacionalnu knjižnicu Francuske, gdje se i danas nalazi.13 Kasnije su filolozi intenzivno istraživali pojedine zborničke dijelove te su svojim studijama pridonijeli njegovu boljem poznavanju. O jeziku Pariškoga zbornika istraženo je da je prilično pomlađen u odnosu na druge hrvatskoglagoljske tekstove. O psaltiru u ovome zborniku Marinka Šimić zaključila je da se umnogome razlikuje od drugih istovrsnih hrvatskoglagoljskih tekstova: "on je iznova preveden prema latinskom, te ima posve drugačiju strukturu rečenice, kao i poprilično različit leksik od ostalih psaltira".14 O jeziku psaltira i kantika ista je autorica rezimirala da je tekst pisan staroslavenskim jezikom s nekim osobinama govora modruškoga kraja, tj. čakavskim.15 Anica Nazor kritički je obradila apokrifnu Legendu o 12 petaka, koja sadrži popis "suhih" 12 petaka, ali bez teksta o prepiranju kršćanina i Židova o vjeri .16 Ista je autorica pokazala da se zbornik izdvaja od ostalih hrvatskih glagoljskih spomenika i po tome što ima dva međusobno različita teksta Očenaša, jedan među liturgijskim molitvama pripisuje se ruci Grgura Borislavića, a drugi je tekst u Kanonu mise pripisan pisaru Stipanu. Oba se Očenaša razlikuju međusobno, a tekst Grgura Borislavića razlikuje se od svih tekstova Očenaša u dosad poznatim hrvatskoglagoljskim spomenicima: "Borislavićevim tekstom Očenaša u Pariškom zborniku Slave 73, ispisanim kao samostalna molitva 1375. godine (f. 137v) dobili smo odgovor na pitanje kad se u hrvatskom glagoljskom Očenašu javljaju riječi kraljevstvo i kruh umjesto cesarstvo i hlêbь."17 Tanja Kuštović usporedila je i pokazala koje su sličnosti i razlike između Očenaša u Pariškom zborniku i Očenaša u ćirilskom Hvalovu zborniku iz 1404. godine.18

Od velike je važnosti i starine i odlomak Pseudo-Matejeva evanđelja koji se na blagdan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije osim u Pariškom zborniku čita još samo u Bribirskom brevijaru iz 1470. godine.19

Pariški zbornik Slave 73 sadrži i značajan korpus pasionskih tekstova. U kontinuitetu se čitaju četiri Muke Kristove, po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, smještene su u dijelu zbornika koji je pisala Borislavićeva ruka. Muka g(ospod)a našego i(su)sa h(rьst)a po matêû počinje na f. 238, na f. 246v V utori veli čita se Muka g(ospod)a n(a)š(e)go i(su)sa po marku, na f. 252v V s’rêdu velu počinje Muka g(ospod)a n(a)š(e)go i(su)sa h(rьst)a po luki i na f. 260v čita se V p(e)tak' Veli : Muka g(ospod)a n(a)š(e)go i(su)sa h(rьst)a po iv(a)nê.

Prema tekstološkim istraživanjima ove glagoljske Muke Kristove tradicijski pripadaju pasionskim tekstovima sačuvanim u južnoj redakciji hrvatskoglagoljskih misala. Ali u vještom redigiranju zborničke Muke prema latinskome izvorniku mnoga su mjesta popravljena ili promijenjena. Primjetno je dosljedno praćenje latinskoga Vulgatina teksta i isto tako dosljedno obogaćivanje leksika te zamjenjivanje manje poznatih riječi i izraza onima koji su čitateljima i slušateljima bili poznatiji i razumljiviji. Hrvatskoglagoljski tekstovi Muka Kristovih u Pariškom zborniku nasljeđuju staroslavensku tradiciju i ujedno su spona prema mlađim, narodnim jezikom pisanim književnim spomenicima.20

Neposredno iza Muka Kristovih, na folijama zbornika 266r-280r, čita se još jedan pasionski tekst, opširna pasija svete Margarete. Legenda o Margareti u Pariškom zborniku ima naslov Ot' s(ve)te Mar'garite d(ê)vi i m(u)č(enice): Čt(eni)e i pripada verziji latinske PseudoTheotimove pasije. Margareta (na Zapadu) ili sv. Marina (na Istoku) bila je mučenica iz ranoga doba kršćanstva, za vrijeme careva Dioklecijana i Maksimilijana, na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće.21 Rođena je u Antiohiji u Maloj Aziji kao kći poganskoga svećenika, a na kršćanstvo ju je obratila dadilja. Nakon što je odbila bračnu ponudu upravitelja Antiohije, Olibrija i rekla da je Isusova zaručnica, bačena je u tamnicu i podvrgnuta strašnim mukama. Svojom je vjerom nadvladala đavla koji joj se prikazao u obliku zmaja, a njezina hrabrost i postojanost potaknula je mnoštvo sugrađana na obraćenje. Zbog toga je bila smaknuta. Nije sigurno je li bila stvarna povijesna osoba. Margaretina je pasija bila veoma popularna u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, osim glagoljskih legendi, sačuvana su tri latinička prikazanja, iz firentinskoga, zadarskoga i šibenskoga zbornika, koja se usko naslanjaju na spomenutu latinsku pasiju, a imaju i dodirne točke s glagoljskim tekstovima. Osobito značajnu ulogu u tekstualnoj tradiciji hrvatskih srednjovjekovnih Margaretinih legendi ima Pasija svete Margarete u Pariškom zborniku Slave 73.22 Ova je pasija najstariji tekstualni prethodnik i glagoljskih zborničkih verzija i latiničkih prikazanja. Ujedno je i vrijedan primjer utjecaja glagoljske tradicije na latiničku hagiografiju, te potvrđuje blisku povezanost glagoljske i latiničke književnosti hrvatskoga srednjovjekovlja.

2.3. Liturgijska istraživanja zbornika

2.3.1. Misni red i kanon u Pariškom zborniku Slave 73

Najistaknutiji istraživač Pariškoga zbornika Slave 73, Josip Tandarić, zaključio je na temelju liturgijskih i tekstoloških istraživanja da zbornik "zauzima među hrvatskoglagoljskim spomenicima zasebno mjesto".23 Istaknuo je da je najveća osobitost zbornika misni red i kanon, koji predstavljaju "prvotnu redakciju glagoljaškoga sakramentara u Hrvatskoj",24 nastalu prije franjevačke reforme u 13. stoljeću.25 Navedimo najznačajnije karakteristike Pariškoga zbornika Slave 73, koje ističe J. Tandarić.

Misni red u Pariškom zborniku 73 razlikuje se od drugih hrvatskoglagoljskih tekstova već u uvodnoj rubrici, koja u zborniku glasi: Ноte erêi ureždati se к m’ši vzgl(agol)etь (f. 209v), dok se u glagoljskim misalima redovito spominje da je misni red secundum consuetudinem Curiae Romanae te stoji misa po zakonu rimske crkve, primjerice u najstarijem hrvatskoglagoljskom misalu Vatikanskom 4. misalu (s početka 14. stoljeća) ili misa po zakonu rimskoga dvora (kako dolazi u Novakovu misalu iz 1368., Misalu Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz oko 1404. i Ročkom misalu iz 1420.).26 Nadalje, zbornik sadrži više pripravnih molitvi, čiji se latinski obrasci mogu pronaći u znatnom broju u galskim kodeksima, ali i u njemačkim, štajerskim i mađarskim kodeksima. U mnogim se primjerima molitve u zborniku podudaraju s molitvama u misalima, iako ne u istom redoslijedu. U nekim se zborničkim molitvama nalaze podudarnosti s tekstom u Vatikanskom 4. misalu, kao u primjeru: Očisti sr(dь)ce moe i ustnê moi vsemogi B(ož)e . iže ustnê Isaie pr(o)r(o)ka . uglemь goruĉimь očisti (f. 212v), gdje je sintagma uglemь goruĉimь (u zborniku i Vatikanskom 4. misalu) zamijenjena sintagmom kamič'cemь ognenim' u drugim glagoljskim misalima.27 Zanimljiva je i rijetka zbornička molitva (citat iz Hab 3,3) za pokrivanje kaleža: Pokrivae kaležь g(lago)letь m(o)l(i)t(a)vь: Pokri n(e)b(e)sa veličьstvie b(o)žie . i hv(a)li ego naplni se z(e)mla (f. 213v). Ova molitva nije potvrđena u glagoljskim misalima, ali se nalazi u glagoljskim brevijarima.28 K tome, misni red u Pariškom zborniku sadrži malo rubrika u odnosu na misni red u misalima.29

J. Tandarić dalje ističe da se kanon mise u zborniku ne razlikuje značajno od kanona u glagoljskim misalima, a tekstovi u zborniku se tradicijski više slažu s Vatikanskim 4. misalom, nego s mlađim misalima. K tome, u redu mise u zborniku nije navedena rubrika za podizanje kaleža nakon konsekracije kaleža, dok hrvatskoglagoljski misali sadrže takvu rubriku u kojoj je opisano kako se kalež podiže tako da ga prisutni mogu vidjeti. U Vatikanskom 4. misalu rubrika je kratka i glasi: i vzdvignetь, a u drugim misalima piše da se kalež podigne visoko kao i hostija. Izostavljanje rubrike svjedoči о starini misnoga reda i kanona u Pariškom zborniku, jer je podizanje kaleža uvedeno u općenitu uporabu u prvoj polovici 14. st., a negdje i kasnije.30

Zatim Ordo missae u Pariškom zborniku sadrži obrazac kojim se podjeljuje mir ( osculum pacis), koji glasi: Imêite mirь i lûbavь vь sr(dь)cihь . da dostoini budete s(ve)tos(ve)tihь taenь . têla i kr'vi G(ospod)a n(a)šego Is(u)h(rьst)a. U drugim glagoljskim misalima ovaj obrazac nije potvrđen. Latinski tekst ovoga obrasca imaju neki talijanski misali iz 11.-13. st. ( Habete vinculum caritatis et pacis, ut apti sitis sacrosanctis misteriis), a i drugi kasniji misali.31 Misni red u Pariškom zborniku ne sadrži otpusni obrazac: Itе, missa est (kojega ne sadrže ni neki glagoljski misali), što je "uz drugo također podatak da su prepisani prema predlošku znatno starijem od XIV st.".32

Značajno razlikovanje misnoga reda u Pariškom zborniku Slave 73 u odnosu na druge hrvatskoglagoljske srodne tekstove potaknuli su Tandarića da postavi pitanje o njegovu podrijetlu i uporabi: "Razlike su naime brojne i značajne i u poretku molitava, njihovu broju i većim ili manjim tekstološkim osobinama."33 Treba pritom uzeti u obzir činjenicu da je dio kodeksa u kojem se nalazi misni red pisan između 1375. i 1379., kada je plenarni misal po običaju rimskoga dvora već dugo bio u upotrebi. Zbog toga što se ordo missae u Pariškom zborniku Slave 73 po svojim tekstološkim osobinama toliko izdvaja od istovrsnih hrvatskoglagoljskih tekstova, "moglo bi se postaviti pitanje nije li to slučajni prijevod nekoga latinskoga teksta koji nije nikada bio u ovakvu obliku u liturgijskoj uporabi kod glagoljaša".34 Međutim, novija filološka istraživanja upućuju na tekstološku tradiranost zbornika, jer pokazuju tekstološku i jezičnu povezanost zborničkih tekstova molitava, Psaltira i Muka Kristovih s redakcijom zadarsko-krbavskih glagoljskih misala.35

Stoga je vjerojatnije da je misni red u Pariškom zborniku bio doista u uporabi kod glagoljaša i da pripada tradiciji, ili jednoj od tradicija, prije uvođenja misala "po običaju rimskoga dvora". Ovakav misni red plod je različitih tradicija prisutnih na hrvatskom tlu prije oblikovanja i općeg uvođenja plenarnoga misala rimske kurije i prije franjevačke liturgijske reforme. Liturgijski i tekstološki utjecaji u misnome redu Pariškoga zbornika razni su i raznoliki: prisutan je utjecaj različitih talijanskih misala, zatim galskih i njemačkih. A tim prethodnim, liturgijskim, tekstološkim tradicijama, osobito hrvatskoglagoljskoga sakramentara prije 13. stoljeća, sigurno je pripadala i benediktinska glagoljska tradicija.

2.3.2. Kalendar

Izravan odraz benediktinske baštine nalazi se u kalendaru Pariškoga zbornika Slave 73, gdje se na 21. ožujka spominje sv. Benedikt ( Benedikta op(a)ta i isp(o)v(ê)d(nika, f. 3v), a na 24. rujna nalazi se blagdan Roprehta biskupa ispov(ê)d(nika) (f. 6v), sv. Ruperta, osnivača benediktinskoga muškog samostana Sankt Peter i ženskoga benediktinskog samostana Nonn-Berg u Salzburgu. Potrebno je istaknuti da je sanktorem sv. Ruperta u glagoljskim kalendarima rijetko potvrđen.36 Liturgičarka Marija Agnezija Pantelić ističe da u kalendaru zbornika postoje kalendarski datumi koji upućuju na "blizinu Zadra", blagdan sv. Šimuna ( Semiona, f. 3r), Prenesenje sv. Krševana ( Krisan'ta, f. 7r) i blagdan sv. Zoila ( Zoila erêê i isp(o)v(ê)d(nika, 8r).37 Ista istraživačica ukazala je i na još jednu vrijednu usporedbu sa zadarskim benediktinskim nasljeđem. Istaknula je da glagoljski Pariški zbornik Slave 73 i latinski časoslovi zadarskih velikašica Čike i Većenege, osnovateljica i poglavarica ženskoga benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, pripadaju istoj vrsti časoslova, koji je bio posvećen ženskoj molitvenoj zajednici: "Pobožnost ženskoga svijeta poput zadarskih plemkinja Čike i Većenege predstavlja glagoljski kodeks tzv. prizidnica, rekluza, crkve sv. Julijana u srednjovjekovnom Šibeniku. To je obogaćeni Liber horarum s jezgrom Marijinih i pokojničkih oficija, ali i misa." Isprepletenost jezika i pisama i ovdje se pokazuje kao važna osobina hrvatske srednjovjekovne književne i liturgijske baštine.

3. ZAKLJUČNO

I u zaključku ćemo se osvrnuti na riječi Josipa Tandarića, kojima je naglasio iznimnost glagoljskoga Pariškog zbornika Slave 73: "Čini nam se dakle vrlo vjerojatnim da je pred nama dragocjen dokumenat onih liturgijskih tekstova koji su općenito nestali iz upotrebe nakon franjevačke reforme. Stoga je vrijednost sačuvanoga teksta daleko veća negoli se na prvi pogled može činiti, jer nije riječ samo о tekstu različitu od drugih poznatih tekstova, već će to biti tekst koji nam otkriva u velikoj mjeri stanje hrvatskoglagoljskog sakramentara prije XIII st., koji nam se nažalost nije ni u fragmentima sačuvao.

Stoga nam ovaj tekst znatno pomiče vremensku granicu unutar koje možemo promatrati povijest hrvatskoglagoljskih liturgijskih tekstova."38 Budućim intenzivnim interdisciplinarnim istraživanjima, ne samo liturgijskim i tekstološkim, nego i filološkim i komparativnim svih tekstova u Pariškom zborniku, misnog reda, kalendara, psaltira, molitava, neliturgijskih tekstova, te utvrđivanjem izvora i predložaka na temelju kojih je ovaj glagoljski kodeks sastavljen, zasigurno će se proširiti spoznaje o tragovima benediktinske baštine u hrvatskoglagoljskoj srednjovjekovnoj kulturi.39

Notes

[1] Usp. Ivan Ostojić, Benediktinci glagoljaši, Slovo, 9-10 (1960.), 14-42; Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb,22006.; Tomislav Galović, Benediktinci - izvorište hrvatske trojezične i tropismene kulture u srednjem vijeku, Humanitas et litterae. Zbornik u čast Franje Šanjeka, (ur. Lovorka Čoralić i Slavko Slišković), Dominikanska naklada Istina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., 777-786.

[2] Usp. Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., 48-50.

[3] Usp. Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti, knj. 2, Mladost, Zagreb, 1975., 57-80; Martina Kramarić, Zrcalo člověčaskago spasenja (1445.). Transkripcija, kontekst nastanka i jezičnopovijesna analiza, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2019.

[4] Usp. Ivanka Petrović, Hrvatska i europska hagiografija, Hrvatska i Europa, Srednji vijek i renesansa, knj. 2, (ur. Eduard Hercigonja), Školska knjiga, Zagreb, 2000., 340: "Benediktinci, koji su odigrali glavnu ulogu u razvoju hrvatske književne kulture ranoga srednjovjekovlja, ostavili su u glagoljičkom brevijaru tekstove benediktinskog sanktorala i galikanske tragove."

[5] Marija Agnezija Pantelić, Hrvatsko glagoljsko srednjovjekovlje, Kršćanska sadašnjost, Družba sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskog, Zagreb, 2013., 672-673.

[6] J. Reinhart je do ovoga zaključka došao istražujući Bašćanske ostriške (12. st.) koji sadrže čitanja iz Evanđelja po Mateju (Mt 26,27-48), usp. Johannes Reinhart, Najstarije svjedočanstvo za utjecaj Vulgate na hrvatskoglagoljsku Bibliju, Slovo, 39-40 (1989.-1990.), 45-51.

[7] Usp. Johannes Reinhart, Eine Redaktion des kirchenslavischen Bibeltextes im Kroatien des 12. Jahrhunderts, Wiener slavistisches Jahrbuch, 36 (1990.), 194-241.

[8] Vrsti Liber horarum, časoslovu za privatnu molitvu, za redovnice i za laike, u hrvatskoglagoljskom srednjovjekovlju u širem smislu pripadaju rukopisni Lobkowiczov psaltir (1359.) i Akademijin brevijar (1376.) te tiskani Kožičićev Oficij rimski (1530.). Usp. Marija Pantelić, Senjski Lobkowiczov glagoljski kodeks iz 1359. - prototip srednjevjekovnih "Liber horarum" za laike, Senjski zbornik, 8 (1981.), 1, 355-368; Marinka Šimić, Akademijin brevijar HAZU IIIc 12. Hrvatskoglagoljski rukopis s konca 14. stoljeća, Staroslavenski institut, Zagreb, 2014.

[9] Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti, knj. 2, Liber, Mladost, Zagreb, 1975., 131 -132.

[10] s. v. Borislavić, Grgur (Gregor, Gregorij), Hrvatski biografski leksikon, knj. 2, (ur. Trpimir Macan), JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1989., 161. U istraživanju koristim fotokopije izvornika pohranjene u Knjižnici Staroslavenskoga instituta u Zagrebu i digitalno izdanje Pariškoga zbornika Slave 73 sa stranica Nacionalne knjižnice Francuske: https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b52511552v/f7.item

[11] O glagoljaštvu u Krbavskoj biskupiji usp. Josip Bratulić, Glagoljica i glagoljaši na području krbavske biskupije. Krbavska biskupija u srednjem vijeku (ur. Mile Bogović), Kršćanska sadašnjost, Rijeka - Zagreb, 1998., 103-112; Mile Bogović, Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, Senjski zbornik 25, (1998.), 1-140.

[12] Samostan i crkva sv. Julijana znatno su stradali u Drugome svjetskom ratu, nakon čega nisu obnovljeni. Međutim, zadnjih godina provedena su intenzivna konzervatorsko-restauratorska i arheološka istraživanja koja su utvrdila povijesne faze i tipologiju crkve te dala smjernice za njezinu restauraciju. Usp. Krasanka Majer Jurišić, Ivana Hirschler Marić, Crkva sv. Julijana u Šibeniku, povijesne faze i tipologija, Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda 11, (2020.), 23-44.

[13] Marin Tadin, Recueil glagolitique croate de 1375, Revue des études slaves 31 (1954.), 21-32. Iz povijesti ovoga zbornika zanimljivo je spmenuti da je na početku rukopisa stanoviti Dom Joas Abbas Bianco na španjolskom jeziku zapisao: "to je brevijar Abesinaca, koji su u Vatikanu blizu svetoga Petra i imaju crkvu svetog Stjepana". K tome je donio i popis tumačenja glagoljskih slova latinicom. Pretpostavio je, dakle, da je to liturgijska knjiga Abesinaca pisana etiopskim pismom.

[14] Marinka Šimić, Jezik Muke po Mateju u hrvatskoglagoljskim misalima, Slovo 50 (2000.), 114. Usp. i Marinka Šimić, Leksik Pariškoga (Borislavićeva) zbornika Code Slave 73 na tekstu Muka i Psaltira , Sedmi hrvatski slavistički kongres: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Šibenik, 25.-28. 09. 2019. (u tisku).

[15] Marinka Šimić, O jeziku Pariškoga zbornika Code Slave 73 (na tekstu psaltira i kantika), Fluminensia 30 (2018.), 153-185.

[16] Anica Nazor, Još jedan glagoljski tekst Legende o 12 petaka, Croatica 42/43/44 (1995.-1996.), 289-302.

[17] Anica Nazor, Dva teksta Očenaša u glagoljskom Pariškom zborniku Slave 73, Drugi Hercigonjin zbornik, (ur. Stjepan Damjanović), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005., 325.

[18] Tanja Kuštović, Pariški zbornik Slave 73 (1375) i Hvalov zbornik (1404) u suodnosu, Društvene i humanističke studije 3 (16) (2021.), 231-246.

[19] Tekst ovoga apokrifnoga Isusova "rođenja i djetinjstva" književnopovijesno je i tekstološki obrađen i kritički izdan u latiničkoj transliteraciji, usp. Vesna Badurina Stipčević, Hrvatskoglagoljski odlomak Pseudo-Matejeva evanđelja, Drugi Hercigonjin zbornik, (ur. Stjepan Damjanović), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005., 43-52.

[20] Vesna Badurina Stipčević, Muka Kristova po Marku u hrvatskoglagoljskom Pariškom zborniku Slave 73, Filologija 42 (2004.), 1-21; Vesna Badurina Stipčević, Pasionski tekstovi u ličkom glagoljskom Pariškom zborniku Slave 73, Muka kao nepresušno nadahnuće kulture, Pasionska baština Like, Zbornik radova XII. međunarodnog znanstvenog simpozija, Udruga Pasionska baština, Zagreb, 2019., 155-171; Vesna Badurina Stipčević, The Passion of Christ according to Luke in the Croatian Glagoltic Paris Miscellany Slave 73 (1375), Slavonic Texts and Traditions. In honour of Catherine Mary MacRobert, Cyrillomethodian Studies 31 (2021.), 311-326.

[21] O životopisu i kultu sv. Margarete usp. s. v. Marina (Margarheta), santa, martire di Antiochia di Pisidia, Bibliotheca Sanctorum, t. VIII, Istituto Giovanni XXIII nella Pontificia Università Lateranense, Roma, 1967., coll. 1150-11.; s. v. Margareta, sveta, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, (ur. Anđelko Badurina), Sveučilišna naklada Liber i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., 393.

[22] Usp. Vesna Badurina Stipčević, Prilog istraživanju ličkih glagoljskih rukopisa: Muka svete Margarite u Pariškom zborniku Slave 73 (1375), Meandrima hrvatskoga glagoljaštva. Zbornik u čast Stjepana Damjanovića, (ur. Tanja Kuštović, Mateo Žagar), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2016., 9-23.

[23] Josip Tandarić, Ordo Missae u Pariškom zborniku Slave 73, Slovo 29 (1979.), 14. (pretiskano u knjizi: Josip Tandarić, Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost, Kršćanska sadašnjost, Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1993.)

[24] Ibid., 5.

[25] Ibid.

[26] Usp. Ibid., 6: "Već tu pojedinost, koja se redovito spominje, a ovdje prešućuje, možemo smatrati indikativnom za naš tekst."

[27] Ibid., 9.

[28] Ibid., 10.

[29] Ibid., 8.

[30] Ibid., 11-12.

[31] Ibid., 12.

[32] Ibid., 13.

[33] Ibid.

[34] Ibid.

[35] Usp. Marinka Šimić, O jeziku Pariškoga zbornika Code Slave 73 (Na tekstu psaltira i kantika), Fluminensia 30 (2018.), 153-185; Vesna Badurina Stipčević, Muka Kristova po Marku u hrvatskoglagoljskom Pariškom zborniku Slave 73, Filologija 42 (2004.), 1-21; Vesna Badurina Stipčević, The Passion of Christ according to Luke in the Croatian Glagolitic Paris Miscellany Slave 73 (1375), Cyrillo-Methodian Studies 31 (2021.), 273-288.

[36] Marija Pantelić, Zadar na razmeđu glagoljskog juga i sjevera (11.-15. st.), Hrvatskoglagoljsko srednjovjekovlje, Kršćanska sadašnjost, Družba sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog, Zagreb, 2013., 41.

[37] Ibid.

[38] Ibid., 14.

[39] Pariški zbornik Slave 73 u fokusu je interdisciplinarnoga istraživanja znanstvenika Staroslavenskoga instituta, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Filozofskog fakultera u Ljubljani., koje se provodi u sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost "Istraživanje starije hrvatskoglagoljske zborničke baštine" (IP 5942).

This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.