1. UVOD
Ono što je Grgur Veliki bio u 6. st., a Izidor Seviljski u 7. st., to je, kaže Brown, bio Beda Časni (Beda Venerabilis) u 8. stoljeću.1 Jedan je od najprofiliranijih autora rane anglosaksonske Engleske koji se okušao u mnogim žanrovima te jedan od čuvenih intelektualaca ranoga zapadnoeuropskoga srednjovjekovlja. Beda Časni bio je najveći tumač Svetoga Pisma i najveći povjesničar svojega vremena. Bio je i hagiograf, homiličar, egzeget, pjesnik, gramatičar, no prije svega veliki učitelj i podučavatelj ( nostri didascalus aevi). Iako je do danas ostao najpoznatiji kao otac engleske povijesti crkve ( Historia ecclesiastica gentis Anglorum), koju završava 731. godine, on je autor mnogih drugih povijesnih, hagiografskih, teološko-egzegetskih i prirodoznanstvenih tekstova, himna, komentara biblijskih knjiga, homilija od kojih ćemo navesti samo neke: De schematibus et tropis, De arte metrica, De locis sanctis, De temporibus Chronica minora, Historia abbatum, Martyrologium, Expositio Actum Apostolorum, In epistola VII catholicas, In Lucae Evangelium expositio, In Marci Evangelium expositio, In Cantica Canticorum, Vita sancti Cuthberti, Vita Sancti Felicis, Passio s. Anastasii, De natura rerum i dr. U ranim djelima najviše se doticao pitanja duhovnoga života i individualne duše, dok je u svojim kasnijim povijesnim i egzegetskim tekstovima isticao potrebu za društvenom i crkvenom reformom.2 Epitet Časni dobio je već u 9. st., a crkvenim naučiteljem papa Leo XIII. proglasio ga je 1899.3 Jedini je engleski crkveni naučitelj Katoličke Crkve.
Beda Časni rođen je 672./673. na sjeveroistoku Engleske.4 Umro je na Uzašašće 26. svibnja 735.5 U samostan sv. Petra i Pavla u Wearmouthu i Jarrowu, u kojem je proveo cijeli život, ulazi kao oblat već u sedmoj godini kada ga obitelj šalje na školovanje Benedictu Biscopu i Ceolfrithu.6 Samo nekoliko godina prije njegova ulaska taj je samostan, koji se ubrzo pretvorio u istaknuti intelektualni i kulturni centar sjeverne Europe,7 osnovao Benedict Biscop oblikovavši samostanska pravila prema regulama korištenim u 17 različitih samostana, iako je važan dio njegove kompilacije bilo Pravilo sv. Benedikta. Bilo je to vrijeme tzv. regula mixta tijekom kojeg je temelj u oblikovanju brojnih regula monachalis bila upravo ona Benediktova.8 Iako je u 19. st. među benediktinskim povjesničarima bilo rašireno mišljenje kako je samostan u Wermouthu i Jarrowu slijedio uglavnom Pravilo sv. Benedikta,9 odnosno da je bio benediktinski, danas prevladava mišljenje kako je uglavnom bio blizak benediktinskoj duhovnosti. Takva su razmišljanja navela više istraživača da Bedu Časnoga proglase benediktincem, poput Justina McCanna ili pak Charlesa Forbesa koji ga u svojoj knjizi Redovnici Zapada: od sv. Beneditka do sv. Bernarda opisuje kao idealnoga benediktinca.10 Benediktova regula nesumnjivo je u znatnoj mjeri oblikovala život monaha navedenoga samostana. Van der Walt navodi brojne aluzije na Benediktovu regulu u Bedinim djelima, između ostaloga i u većini njegovih homilija, te govori kako je Alcuin 60-ak godina nakon Bedine smrti monasima u samostanu u Wearmouthu i Jarrowu savjetovao da često čitaju Regulu.11 No, neovisno o tome koliko se sam Bedin život i djelovanje poklapaju s onim benediktinskim, njegova su djela imala bitnu ulogu u anglosaksonskoj benediktinskoj reformi. Tekstovi Bede Časnoga, uključujući i homilije, itekako su utjecali na monašku reformu kontinentalne Europe.12 U tome je važnu ulogu imao Alcuin koji je došavši na dvor Karla Velikoga sa sobom donio brojne prijepise Bedinih tekstova.13
Beda Časni nikada nije imao visoku funkciju u samostanu niti je bio opat. U 19. godini postao je đakon zadužen za čitanje evanđelja, a s trideset godina svećenik. Iako se rijetko udaljavao iz svoga samostana bio je povezan s mnogim tadašnjim intelektualcima. Posvetio se najviše proučavanju Svetog pisma što pokazuju brojni komentari starozavjetnih (Knjiga Postanka, Pjesma nad Pjesmama, Tobija, Ezra i dr.) i novozavjetnih knjiga (Markovo i Lukino evanđelja, Otkrivenje, Djela apostolska i dr.). Biti uključen u tumačenje Biblije za Bedu Časnoga značilo je služiti Kristu. Njegov ideal kontemplativnoga života sastojao se od propovijedanja, pisanja, učenja i egzegeze, uostalom, i sam je u svojemu djelu Historia ecclesiastica napisao kako mu je uvijek bio užitak učiti, podučavati i pisati.14 Beda Časni uveo je tako nova strujanja u kršćansko monaštvo smatrajući kako je vrijeme da askeza ustupi primarno mjesto obrazovanju, odnosno da uzorima postanu obrazovani monasi, a ne monasi pustinjaci.15
Bedina djela utrla su put razvoju zapadnoga kršćanstva i civilizacije općenito. Krajem 8. stoljeća njegovi se tekstovi učestalo prepisuju diljem europskoga tla, a već u vrijeme karolinške renesanse nazivaju ga crkvenim ocem, monaškim egzegetom i nastavljačem patrističke tradicije.16 Koliki je utjecaj imalo njegovo tumačenje Svetoga pisma pokazuje Glossa ordinaria, srednjovjekovni komentarij koji sadržava mnoštvo Bedinih citata. Osim toga, upravo su njegova tumačenja često citirali Petar Lombardijski, Petar Komestor, Ælfric, Aleksandar Haleški, sv. Bonaventura, Albert Veliki, Toma Akvinski i brojni drugi znameniti srednjovjekovni pisci.17
Zbirka Homeliae18 sastavljena od 50 homilija podijeljenih u dvije knjige pripada gotovo posljednje napisanim Bedinim djelima. Homilije, koje slijede velike svetkovine i nedjelje kroz godinu, raspoređene su u skladu s romansko-napolitanskom tradicijom.19 Većina ih je posvećena dvama liturgijskim razdobljima: došašću i Božiću s jedne te korizmi i Uskrsu s druge strane. U organizaciji se ugledao na Homilijar Grgura Velikoga, no tematski i sadržajno od njega se ipak bitno razlikuje. Perikope je birao prema četirima temama: Isusovo rođenje, Ivan Krstitelj, Uskrsnuće i obećanje kraljevstva nebeskoga.20 Osobitu su popularnost njegove homilijie stekle ulaskom u Homilijar Pavla Đakona, a vrlo su brzo zauzele važno mjesto u liturgijskim tekstovima kao jedan od omiljenih izvora homiletičkih čitanja. Karolinško doba osobito je voljelo Bedine homilije. Naime, prema kapitularu Karla Velikoga ( Admonito generalis)21 propovijedanje, kao najbolji način podučavanja, trebalo je biti slobodno od hereze, veličati Trojstvo Boga i uskrsnuće mrtvih, a upravo su to bile prepoznatljive značajke Bedinih homilija.22 Stoga ne čudi da znatan dio Homilijara Pavla Đakona,23 sastavljenoga upravo na dvoru Karla Velikoga u sklopu programa karolinške religijske reforme, sadržava znatan postotak Bedinih tekstova.
Bedine homilije obilježava egzegetski pristup, tj. tumačenje redaka evanđelja određenog dana pri čemu se osvjetljuje veza između evanđelja i sadašnjice.24 Takve egzegetske homilije povezuju dva svijeta: prošlo biblijsko i sadašnje vrijeme primatelja. Beda Časni, koji je biblijski događaj uzimao vrlo ozbiljno, i to kao historijsku stvarnost, na svojevrstan je način proširivao metodu tipološke egzegeze25 koja je u Starom Zavjetu nalazila figuru ili tip, a u Novom zavjetu veritas ili ostvarenje najavljeno ranijim događajem iz Staroga Zavjeta.26 Pri tome se koristio asocijativnom tehnikom, tj. ponavljanjem i rekombiniranjem biblijskih riječi i citata.27 Postupcima asocijacije, tj. egzegeze kroz reminiscenciju kako govori Leclercq,28 povezivao je razne dijelove Biblije u kojima se određena riječ pojavljuje. Isticanjem ključnih riječi produbljivao je emocionalni učinak nastojeći približiti primatelje Bogu,29 povezujući sadašnje vrijeme s povijesnim vremenom evanđelja,30 s ciljem da poruka evanđelja bude prihvaćena u njihovim životima. Homilijama, i drugim refleksivnim tekstovima, ponajprije je nastojao potaknuti na ruminaciju, odnosno meditaciju o božanskim misterijima, savjesti i unutarnjem njegovanju vrlina.31 Iako rijetko navodi njihova imena Bedine su homilije nadahnute djelima sv. Augustina ( Tractatus in Evangelium Ioannis), sv. Jeronima ( Commentarii in Evangelium Matthaei, Liber de nominibus hebraicis), Ambrozija (posebice Expositio Evangelii secundum Lucam), Grgura Velikoga ( Homiliae in Evangelia) i dr. Od starijih je crkvenih otaca naslijedio egzegetske tehnike kao što su etimološka tumačenja riječi, tumačenje prirodnih pojava, simbolike brojeva i dr.32 Homilije namijenjene važnijim danima u liturgijskoj godini pisane su višim stilom te u njima nalazimo više retoričkih figura, igra riječima, paralelnih konstrukcija, kontrastiranja i sl.33
Njegova borba protiv hereze obilježila je i homiletički opus. Govoreći o propovijedanju kao svojevrsnom načinu ispravljanja teoloških i moralnih shvaćanja, ponajviše upravo putem tumačenja Svetoga pisma, bio je stava kako ono ima gotovo sakramentalnu važnost.34 Osim toga, propovjednike je nazivao nasljednicima proroka i apostola. Bedine homilije prepoznatljive su po svojem optimističnom tonu slavljenja i radosti, po teologiji spasenja. I sam papa Benedikt XVI. govori kako je Beda Časni “u homilijama uz nedjeljna i blagdanska evanđelja razvio pravu mistagogiju, poučavajući vjernike radosnom slavljenju otajstva vjere i njihovu dosljednom življenju u vlastitom životu, u iščekivanju punog očitovanja Kristova ponovnog dolaska”.35 U homilijama je primatelje nastojao pripremiti za onostranost, no također se nerijetko bavio crkvenim pitanjima.36
Istraživači imaju različita mišljenja o tome jesu li homilije bile izvođene usmeno, a prilogom činjenici da bi mogle biti izvođene smatraju izravna upućivanja.37 Martin ih smatra književnim djelima u kojima se tumačilo čitanje dana, ali i poticala primateljeva duhovnost, te govori kako su one podjednako mogle biti namijenjene privatnom ( lectio divina prema Reguli svetog Benedikta) i javnom čitanju braći.38 Na temelju liturgijskoga oblika West pak pretpostavlja kako su bile namijenjene monaškim zajednicama.39 Neovisno o tome jesu li doista bile izvođene ili ne, čini se da je Beda Časni, koji je podjednako utjecao na autore latinskih i vernakularnih homilija, bio svjestan njihove višestruke funkcionalnosti: u privatnoj meditaciji, u tumačenju evanđelja dana, liturgiji, čitanju u reflektoriju i dr.40 Upravo su se zbog sastava, koji je uključivao komentar biblijske perikope, ali i moralnu ekshortaciju, njegove homilije često čitale u noćnim oficijima srednjovjekovnih brevijara.
2. BEDA ČASNI U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
Iako se tekstovi Bede Časnoga nalaze u svim hrvatskoglagoljskim brevijarima,41 naravno ne u istoj duljini i broju, u ovom smo radu odlučili istražiti one zapisane u Drugome beramskom brevijaru (dalje Ber2)42 koji je bio predmetom višegodišnjega istraživanja Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo, a u sklopu kojeg su provedena istraživanja patrističkih tekstova.43 Naime, u kontekstu hrvatskoga glagoljaštva tekstovi Bede Časnoga ostali su gotovo neistraženi. U svojoj nezaobilaznoj studiji o najstarijem hrvatskoglagoljskom brevijaru kratko čitanje jedne Bedine homilije, zajedno s čitanjem Grgura Velikoga, 1911. godine objavio je J. Vajs,44 a godine 2018. u cjelovitom su latiničnom prijepisu Ber245 objavljene i njegove homilije. Na odjeke Bedinih alegorijskih i etimoloških tumačenja u djelima hrvatskoga humanizma i renesanse upozorava M. Palameta opisujući patrističku egzegezu u Marulićevoj Davidijadi.46 Također, u studiji o hrvatskoglagoljskim vizijama M.-A. Dürrigl podsjeća na važnost Bedina učenja o onostranosti kao živoj stvarnosti što je u određenoj mjeri utjecalo na eshatološku književnost.47
Većina njegovih homilija u hrvatskoglagoljske je brevijare unesena iz adventskoga i božićnoga ciklusa, tj. iz prvoga dijela zbirke. Iako se naziv omilija ponajviše odnosi na prijevode isječaka Bedinih homilija, katkad je riječ o odlomcima iz njegovih komentara na Markovo48 i Lukino evanđelje.49 U Ber2 tekstovi Bede Časnoga nalaze se u adventskom, božićnom i korizmenu ciklusu te jednom čitanju kroz godinu: 1) Hom. I. 3 (Hom. 1. In festo Annuntiationis Beatae Mariae, Lk 1,25–27)50 na srijedu 3. nedjelje došašća na f. 18a–19a; 2) Hom I. 4 (Hom. 2. In festo Visitationis Beatae Mariae, Lk 1,39–40)51 na petak 3. nedjelje došašća na f. 19c–20b; 3) Hom I. 7 (Hom. 6 In aurora in Nativitatis Domini, Lk 2,15)52 na Božić na f. 31ad; 4) Hom I. 8 (Hom. 7 In Die Natali Domini, Iv 1,1)53 također na Božić na f. 31d–33b; 5) Hom I. 10 (Hom. 9 In die festo Innocentium, Mt 2,13)54 na Dan nevine dječice ( Na d(a)nь s(ve)tihь ml(a)den(a)cь) na f. 43c–45b; 6) In Marci evangelium expositio (II. 6, Mk 6,47–48)55 na prvu korizmenu subotu na f. 102cd; 7) In Marci evangelium expositio (II. 7, Mk 7,31–32)56 i dijelom Hom II. 6 ( In tertia dominica post sanctum Pascha)57 na 11. nedjelju po Duhovima na f. 220c–221a.
Hrvatskoglagoljski brevijari ne podudaraju se uvijek u potpunosti u izboru patrističkih tekstova namijenjenih određenim danima u liturgijskoj godini. Neki Bedini tekstovi pojavljuju se u većini, a neki u samo pojedinim brevijarima. Ber2 (43c–45b) jedan je od rijetkih brevijara, uz Vb158 (41a–42a), Pt59 (32b–33b) i Pad60 (34a), koji na Dan nevine dječice ima Bedinu homiliju I. 10 ( In die festo Innocentium) s obzirom na to da svi ostali na tome mjestu imaju Jeronimov tekst.61 Inačica u Pt je znatno kraća, tj. tri čitanja u Pt (32bd) sadržajno se podudaraju s prvim čitanjem u Ber2 i Vb1. U N1 zapisani su samo odlomci iz toga teksta.62 Na isti izvor omilije u svim četirima brevijarima upućuje postojanje dviju etimoloških figura koje nisu zabilježene u latinskom izvorniku: čtenie e(stь) čt(e)no63 – čt(e)nie est' čt(e)no64 prema lat. lectio recitata;65 počet' e(stь) poč(e)t(a)kь66 – počet' est' početak'67 prema lat. coepit origo.68 Hom. I. 10 ( In die festo Innocentium) jedna je od najkraćih Bedinih homilija, no govorimo li o duljini brevijarskih čitanja nastalih prema njegovim tekstovima možemo reći da je riječ o najduljoj omiliji Bede Časnoga u hrvatskoglagoljskim brevijarima.
Ber2 pripada onoj skupini brevijara u kojoj su sačuvane najdulje inačice omilija Bede Časnoga. Iznimku čini jedinu Hom. I. 4 ( In festo Visitationis Beatae Mariae) koja je od najdulje poznate inačice kraća za svega jednu rečenicu. U nekim brevijarima, kao što je primjerice Pm, pojedine Bedine omilije ne prelaze više od polovice brevijarskoga stupca. Govorimo li o homiliji koja je nastala prema komentaru na Markovo evanđelje In Marci evangelium expositio (II. 6, Mk 6,47–48), a koja je sačuvana u: Bar69 (162ac), Ber2 (102cd), Drag70 (63cd), Mavr71 (68ab), Metr72 (89bd), N1 (78d–79a), N273 (73ab), Oxf74 (72cd), Pad (102d–103c), Pm75 (75b), Pt (78bc), Rom76 (130b–131a), Vb1 (101d–102b), Vb277 (31bc), Vb378 (87ac), Vt579 (74cd), VO (153d–154b), Vt1080 (66cd), Vt1981 (66d–67a), istu podjelu čitanja imaju Ber2, Drag, Mavr, N1, Vb1, VO82 i Vt5, u kojima su osim toga sačuvane najdulje inačice. Za nekoliko rečenica kraće su homilije u Mavr i N2. Najkraća je u Pm u kojemu se tri čitanja sadržajno podudaraju s prvim čitanjem u drugim brevijarima. Nešto su dulje omilije u Vt19 i Oxf, u kojima se tri čitanja sadržajno podudaraju s dvama čitanjima u brevijarima s duljim lekcijama. Prvo i drugo čitanje su u Oxf dulji za svega jednu rečenicu. U Vat10 Bedina homilija nije podijeljena na tri čitanja, a sadržava tekst koji se odnosi na prvo i polovicu drugoga čitanja iz Ber2.
Hom. I. 3 ( In festo Annuntiationis Beatae Mariae) nalazimo u: Bar (91d–92c), Ber2 (18a–19a), Drag (10b–11a), Mavr (17ac), Metr (28d–29c), Mosk (11ac), N1 (11ab), Oxf (14d–15a), Pad (10d–12a), Pm (18ac), Pt (17c–18c), Rom (46b–19a), Vb1 (20b–21a), Vinod (14ab), VO (29d–30c), Vt5 (13d–14b), Vt10 (15cd), Vt19 (15cd). Kako je u jednom dijelu adventskoga ciklusa u N2 lakuna, to u tom brevijaru nije sačuvana ova homilija. U Vinod nema početka, a Rom, Vt10 i Oxf završavaju tekstom koji odgovara početku 2. čitanja u Ber2. Tekstom koji odgovara sredini 3. čitanja u Ber2 završavaju N1, Pm, Mavr, Vt19, Bar, Pt s tim da je za nekoliko rečenica dulji Vb1. Najdulje inačice su u Mosk, Vinod, Vt5 i VO.
Hom I. 4 ( In festo Visitationis Beatae Mariae) sačuvana je u: Bar (93cd), Ber1 (176c), Ber2 (19c–20b), Drag (11d–12a), Mosk (12ad), N1 (12ab), N2 (15bc), Oxf (15d–16a), Pm (19cd), Pt (19ad), Rom (49b–50b), Vb1 (22ab), Vinod (72ab), VO (31d–32b), Vt5 (15ab), Vt10 (11cd), Vt19 (16c–17a), te na dvama mjestima u Metr (30bd; 342d–343b). Upravo ta dva mjesta u Metr mogu objasniti njezin položaj u Mavr (251cd). Naime, u temporalu toga brevijara nalazi se uputa da se homilija pronađe u sanktoralu: V (o)no vr(ême) vstav'ši m(a)riê ide v gor'nuû s t'ĉaniemь v(ь) gradь iûdovь tu omiliû iĉi n' pohoen'i s(ve)te m(a)rie Mavr (18c). Na sredini onoga što je u Ber2 drugo čitanje završavaju Vat5, Mavr, Pm, N1, a Vb1 završava malo kasnije. Mosk, Ber2 i Drag su iste duljine, dok je najkraća inačica u Rom.
Prijevod Hom. I. 8 ( In Die Natali Domini) nalazimo u: Bar (102bc), Ber2 (31d–33b), Drag (18b–19a), Mavr (25c–26a), Metr (38d–39b), Mosk83 (22b–23b), N1 (19d–20c), N2 (23c–24c), Oxf (23d–24b), Pad (20b), Pt (26ab), Pm (27cd), Rom (65b–66a), Vb1 (31d–32d), Vinod84 (22a–23b), VO (41c–43a), Vt5 (23c–24b), Vt10 (20cd), Vt19 (23c). U BrPm, Rom, Vt10 i Pt homilija je jako kratka i svedena samo na pola stupca. Za nekoliko je rečenica dulja u Vt19. Zanimljivo je da Mavr i Metr završavaju usred onog dijela homilije u kojem se sv. Ivan uspoređuje s drugim evanđelistima, s time da je Metr dulji za jednu rečenicu. Isti završetak imaju N1, N2, Vt5, VO, Vb1, Vinod, Drag, Ber2, kao i Mosk, ima dodatak u smislu kratkog proširenja biblijskoga retka iz Ivanova evanđelja, a odnosi se na prepisivanje triju redaka Iv 10,10–12.
Hom. na Mk 7,31 nadahnuta je dvama Bedinim tekstovima: In Marci evangelium expositio (II. 7) i homilijom (Hom. II. 6). Zapisana je u: Bar (263d–264a), Ber2 (220c–221a), Brib (54ac), Drag (148ab), Mavr (152d–153a), Metr (210bd), N1 (179ac), N2 (182c–183a), Oxf (162ab), Pm (158ab), Pt (159ac), Rom (204b), Vb1 (213d–214b), Vb2 (212b–213a), Vb3 (257a–257d), VO (337c–338b), Vt10 (145ab), Vt19 (140d–141a).
Pogrešno pripisivanje homilija značajka je koju Ber2 dijeli s drugim brevijarima. Takva atribuiranja općenito nisu rijetkost u srednjovjekovnim glagoljskim i latinskim brevijarima.85 Tako je homilija na Iv 16,5 u Ber2 i brojnim drugim brevijarima pripisana sv. Bedi: Bar (228d–229b), Brib (22d–23b), Drag (122c–123a), Mavr (122cd), Metr (165b–166b), N1 (146d–147b), Oxf (136d–137b), Pm (129d–130a), Pt (131ad), Rom (182b–183a), Vt19 (114ac), Vb1 (180c–181a), Vb2 (150a–151a); u nekoliko brevijara sv. Augustinu: Dab, Vt10, Vb3, VO, Mavr i Pad, a zapravo je riječ o homiliji Hayma iz Halberstadta.
Osim toga, zabilježen je i obrnuti postupak. Hom. I. 7 ( In aurora in Nativitatis Domini) na Lk 2,15 u svim je glagoljskim brevijarima pripisana sv. Ambroziju, no radi se ipak o odlomcima iz navedene Bedine homilije. Pogrešno pripisivanje u ovom bi se slučaju moglo dijelom tumačiti postojanjem tekstova slične tematike sv. Ambrozija i Bede Časnoga. Naime, obojica su pisali Komentare na Lukino evanđelje, pri čemu se Beda Časni nerijetko ugledao između ostalog i na Ambrozijeve tekstove koji su znatno utjecali na liturgijsku proslavu došašća.86 Svega polovicu stupca ova homilija zauzima u Pm, Vt10 i Oxf, za jednu je rečenicu dulja u Vt10, a za dvije u Rom. Polovica teksta zapisana je u Mavr, Bar, Drag i Mavr, dok najdulje inačice nalazimo u Drag, Vb1, Vinod, Vt5, N1, N2, VO. Nalazi se u: Bar (102ab), Ber2 (31ad), Drag (17d–18a), Mavr (25bc), Mosk (21d–22a), N1 (19bc), N2 (23ab), Oxf (23cd), Pm (27c), Pt (25d–26a), Rom (65a), Vb1 (31ac), Vinod (21c–22a), VO (40d–41c), Vt5 (23ab), Vt10 (20bc), Vt19 (23b).
Uvodi Bedinih homilija u Ber2 i drugim brevijarima sastoje se od kratke perikope koja počinje hrvatsko-crkvenoslavenskom inačicom lat. izraza In illo tempore ( V ono vrême) i završava izrazom i pročaê prema lat. etc. Nakon toga najčešće slijedi ime autora čitanja te odrednica ( omilija, slovo): om(iliê) s(veta)go bedi prozvit(e)ra. Najave lekcija ( čtenie) katkad sadržavaju i upute u ispravno čitanje čti pravo, npr. u uvodima 2. i 3. čitanja u Hom. I. 3. ( In festo Annuntiationis Beatae Mariae). Homilije većinom imaju jednostavnu strukturu, počinju s kratkim uvodom dotičući se glavne teme čitanja. Beda Časni ne usredotočuje se nužno na svaki redak evanđelja, nego na likove ili narativne detalje dajući tim elementima simboličko značenje.87 Jedna od takvih omilija je ona nastala prema Hom. I. 4 ( In festo Visitationis Beatae Mariae) u kojoj se Djevica Marija pojavljuje kao simbol poniznosti ( smêreniê misli). Odabrani detalji iz njezina života i ponavljajući biblijski citati ( i vnide v domь zahariinь · i celova elisav'tu88 na početku i kraju omilije) poziv su na meditaciju i primjenu njezinih vrlina u vlastitom životu.89 Istaknimo kako se ovaj tekst ne podudara u cijelosti s Bedinom homilijom s obzirom na to da je sredina prvoga čitanja unesena iz teksta Hrabana Maura.90
Bedina egzegetska metoda u Ber2 ne dolazi uvijek u potpunosti do izražaja jer se čitanja često sastoje od uvodnih poglavlja homilija u kojima se tumačenje biblijskoga teksta tek naznačuje. Tako primjerice omilija nastala na temelju uvodnoga poglavlja Bedine Hom I. 7 ( In aurora in Nativitatis Domini) ne sadržava alegorijska tumačenja šest riječi iz uvodnoga citata Lk 2,15 ( transeamus, videamus, venerunt festinates, videntes, cognoverunt i reversi) koja se pojavljuju u sljedećim poglavljima.91 Naša omilija završava opomenom zlim pastirima koje čekaju vječne muke: sego zalago pastira obrazь dr'žeĉe · iže veĉe zem'lnaê imêniê . i pohoti v(ê)ka sego lûbetь · neže poručenie imь ov'ce · ti taci ne tak'mo maz'di pastir'skie pogublaûtь · na i mukamь vêčnimь predadet' se.92
Beda Časni često je u svoje tekstove unosio razne figure ponavljanja, dijelom po uzoru na starije crkvene oce, ali i Bibliju koju je smatrao vrhovnim izvorom retoričkih postupaka.93 Ponavljanjima biblijskih citata osvješćivao je njihovo višestruko značenje potičući recipijente na meditiranje. U Hom I. 3 ( In festo Annuntiationis Beatae Mariae) učestalo ponavljanje citata jasan je poziv na meditativno čitanje i traganje za značenjem toga novozavjetnoga navoda u vlastitom životu. Cilj kojem treba težiti, a koji poručuje evanđelje koje ima ulogu vodiča, navedeni su na samom početku homilije ( početakь n(a)šego iz'bavleniê današ'ne s(veta)go e(van)ĵ(eli)ê čtenie poručaetь).94 Ispred ponavljajućih citata u Ber2, ali i u drugim brevijarima koji sadržavaju dulje inačice Bedinih homilija, katkad nalazimo kratka proširenja. Navest ćemo primjer dodanih glagola govorenja: prvo samo aorista reče u 2. čitanju ( reče poslanь bistь anĵ(e)lь ot b(og)a v gradь galilêiski95 prema lat. Missus est, inquit, angelus Gabriel a Deo in civitatem Galilaeae),96 te potom sintagme reče bo evan'ĵ(e)listь97 prema lat. Missus est ergo angelus Gabriel a Deo98 na sredini 3. čitanja. Motivacija za njihov unos mogla bi biti namjera da se snažnije podcrta antiteza dviju susjednih rečenica: one iza koje stoji Biblija kao vrhovni auctoritas srednjovjekovlja i one čija se vjerodostojnost temelji na Bedinu čitateljskom iskustvu: rêt'ko čtemь da anĵ(e)li êvlaûĉe se č(lovê)komь naricali se bêše imenemь.99 Osim toga, ovo nije jedini primjer u kojem Beda Časni ističe slabiju zastupljenost određenih motiva i pojmova u pisanim izvorima.100 Pomicanje naglaska upravo na izvor (autortitet) iznesenih dvaju iskaza (citata i tvrdnje) utjecalo je i na promjenu redoslijeda rečenica u narednom dijelu teksta koji se u Ber2 nastavlja novim autoritetom, točnije svjedočanstvom anđela Gabrijela nakon kojeg slijedi etimološko tumačenje njegova imena: Gabriel namque fortitudo Dei dicitur.101 U ovome, kao i u brojnim drugim etimološkim tumačenjima, Beda Časni oslanjao se na Jeronimovo djelo Liber Interpretationis Hebraicorum Nominum prema kojem Gabrijel označava Božju duhovnu snagu ( fortitudo Dei).102 U Ber2 ta se poveznica između anđela i božje kreposti podcrtava kratkim dodanim tumačenjem an'ĵ(e)lь iže b(o)žie krêposti ime imatь koje recipijenta uvodi u etimologiju: gabrielь ubo kropostь (!) b(o)žiê g(lago)let' se.103
Ber2 pokazuje glagoljaševa mjestimična upuštanja u oponašanje Bedina stila preoblikovanjem pojedinih dijelova teksta. U 3. čitanju homilije I. 3. ( In festo Annuntiationis Beatae Mariae) nalazimo antitetički paralelizam sastavljen od glagola i zamjenice ( posvetiti û / prelastiti û), a koji nije zabilježen u originalu. Riječ je o dvama suprotstavljenim iskazima iste sintaktičke konstrukcije, tj. dvama suprotstavljenim pohodima ženama. Ono što se u paralelizmu ponavlja jest subjekt (žena) i sintaktička konstrukcija, dok se predikat i objekt suprotstavljaju. Prvi se odnosi na anđelovu, a drugi na đavolju namjeru. Beda ovdje implicitno suprotstavlja izgnanstvo i spasenje, smrtnost ( na obakь êkože semr'tь ženoû v mirь vnide)104 i vječnost ( podobaše da životь vratil' se bi · ženoû).105 U ovo je homiliji u Ber2, za razliku od nekih drugih glagoljskih brevijara, sačuvan Bedin izostanak navođenja imena dviju najpoznatijih žena Staroga i Novoga zavjeta, Eve i Djevice Marije: ona ubo ot d'êv'la z'mieû prelaĉena mužu vkusiv'še gorestь poda · a siê ot b(og)a nag(lago)lana · miru žiz'nodav'ca porodi106 prema lat. Illa a diabolo seducta per serpentem, viro gustum necis obtulit, haec a Deo edocta per angelum, mundo auctorem salutis edidit,107 dok se u nekim drugim brevijarima unosom njihovih imena konkretizira Bedin iskaz: Euga ot d'êvla z'miû prelaĉe na m(u)žu v'kusiti grês'ti pod · Mariê ot b(og)a anĵ(e)lomь nagl(agol)ana miru žiz'nodav'ca porodi.108
Bedin postupak suprotstavljanja paralelnih konstrukcija zauzima znatan dio Hom. I. 8 ( In Die Natali Domini), teksta obilježena borbom protiv heretičkih stajališta i pogrešnih tumačenja jedinstva Kristove božanske i ljudske prirode. U ovoj homiliji heretički stavovi postupno se pobijaju suprotstavljanjem navoda trojice evanđelista s jedne te sv. Ivana evanđelista s druge strane. Navođenje brojnih tvrdnji unosi se s primarnom namjerom njihova pobijanja,109 kao što pokazuje sljedeći kratak odlomak: proči že ev'nĵ(e)l(i)sti leki po z(e)mli hodetь s' g(ospode)mь (...) sa ubo lêki n(a) n(e)bo s' g(ospode)mь lêtaetь110 prema lat. et caeteri evangelistae quasi in terra ambulant cum Domino (...) hic autem quasi ad coelum volat cum Domino;111 rêt'ka o božstvê rêše (...) vel'mi rêt'ka o vr(ê)m(e)nnihь ego sadêêni povêdae112 prema lat. pauca de divinitate dixerunt (...) perpauca de temporalibus eius actis edisserens.113 Zanimljivo je da je u jednoj od niza tvrdnji u Ber2, ali i u većini drugih brevijara, uneseno kratko objašnjenje koje ne nalazimo u Bedinim tekstovima, no nalazimo ga u Ælfricovoj homiliji. Poznato je, naime, da je Ælfric bio inspiriran Bedinim homilijama te stoga nije nemoguće da je ovo čitanje poteklo iz izvora u kojem je Bedina homilija bila proširena za Ælfricov tekst: i n(a) n(e)bo ka ocu v'zašadša · eže g(lago)letь mar'ko i luka.114 Sv. Ivan evanđelist bio je predodređen pisati o skrivenim tajnama Kristova božanstva stoga što je naslanjajući se na Kristova prsa na Posljednjoj večeri upijao božanstvenu mudrost na način nedostižan drugim evanđelistima.115 Dublji uvid sv. Ivana evanđelista u otajstvo vjere iskazuje se u prvom dijelu teksta : na večeri na pr'si g(ospod)a sp(a)sa h(rьst)a vzlegь kažet' se · na simь tainê učit' se.116 Prvo suprotstavljanje provedeno je unosom motiva orla ( or'lu leteĉu pričinaet' se)117 kao prepoznatljivoga simbola sv. Ivana. Njegovo gledanje u sunce, prema kojem su dugi pogled mogli upućivati samo oni čista srca,118 kao i let nebeskim visinama nedohvatljivim drugim pticama, u alegorijskom značenju predstavlja Ivanovo duhovno približavanje Kristu i uvid u nebeska tajanstva.119 Zanimljivo je da se upravo tamo gdje Beda prispodobljuje sv. Ivana orlu u glagoljskim brevijarima dodaje prošireno tumačenje, tj. kao da je postojala potreba za opsežnijim tumačenjem sličnosti između orla i sv. Ivana: podobaše vistinu tako . da iv(a)n' ev(a)nĵ(e)l(i)stь · iže visočêe pročihь n(e)b(e)sk(a)go taên'stviê učeniê priê · visočêe v'sêhь p'ticь lêtaûĉu p'tiĉu pričinil' se bi.120
U glagoljskim brevijarima nalazimo više sličnih primjera proširivanja Bedinih homilija, ponajviše na onim mjestima na kojima je bilo važno prenijeti u potpunosti jasnu i cjelovitu poruku. Tako se u božićnoj homiliji, koja je poznata i po Bedinu kritiziranju crkve, pojavljuje proširenje citata iz Iv 10,10 za sljedeća dva retka: azь es(a)m' pastirь dobri · i dobri pastirь polagaetь d(u)šu svoû za ov'ce svoe · a o zalêmь pastirê reki · a naêm'nikь i iže nêstь pastirь · emuže nêsutь ov'ce svoe viditь vl'ka greduĉa · i ostavlaetь ov'ce bêgaetь a vl'kь rashiĉaetь i raspuždaetь ov'ce.121 Bedina antiteza dobrih i loših pastira počiva na citatu ego sum pastor bonus nakon kojeg slijedi tumačenje tadašnjih „zlih pastira“ kao onih koji ljubeći ovozemaljsko pružaju loše primjere predajući se na kraju vječnim mukama. Proširenje Bedine kratke aluzije na biblijski tekst u Ber2 imalo je za cilj eksplicitnije istaknuti paralelizam između biblijskoga teksta i stvarnosti.
Bedina tehnika konkordancije i asocijacije najbolje se vidi u homiliji I. 10 ( In die festo Innocentium) u kojoj do posebnog izražaja dolazi njegova sklonost podcrtavanju važnih dijelova narativa i iluminiranju duhovnoga značenja evanđelja. Prvi dio oblikovan je kao objašnjenje važnosti čitanja evanđelja na Dan nevine dječice, a drugi se dio usredotočuje na slobodnu meditaciju o mučenicima.122 Učestalim ponavljanjem sintagme iz'b(i)eni sutь primatelji se potiču na meditaciju i shvaćanje značenja nevine dječice kao prototipova svih budućih mučenika u povijesti crkve s obzirom na to da je upravo u patnji počet početak crkve: a eže v(a) vitlêome iz'bьeni sutь êvlaetь · nê t(a)kmo va iûdei otnudeže cr(ê)kvê počet' e(s)t(ь) poč(e)t(a)kь · na i v(a) vsihь toežde cr(ê)kvê kon'cihь po vsemu okrišlû.123 Uvodni citat iz Matejeva evanđelja ne navodi se u cijelosti nego se razvodnjava kako bi se oko nekih likova, točnije Rahele, oblikovali simboli. Na početku homilije citira se samo prvi dio Jr 31,15 koji je primijenjen na pokolj nevine dječice, dok se drugi izostavljeni dio o Rahelinim vapajima u daljnjem dijelu teksta koristi kao temelj za razradu homilije. Tek nakon kratkoga odlomka, u kojem se pojavljuje figura prvomučenika Abela, nastavlja se s citatom iz Jeremije u kojoj se spominje Rahelin plač. U ovoj homiliji eksplicitno se navode alegorijska i etimološka tumačenja biblijskih događaja. Rahela, koja umire pri Benjaminovu porodu, označena je neutješnom patnjom i plačem za izgubljenim sinovima. Na temelju etimološkoga značenja njezina imena ( rahilь že vistinu êže ov'ca)124 uvodi se Kristova prispodoba o izgubljenoj ovci. Kao što Bog traga za izgubljenom ovcom, tako Rahela traga (odnosno plače) za sinovima kojih više nema: is'kati že podobaet' se po sl(o)vu kako rahilь pl(a)k(a)v'ši čedь svoihь g(lago)let' se.125 Rahela koja plače nad svojom djecom figura je crkve utemeljene na plaču i patnji: rahilь plak(a)vši čedь svoihь · i ne hotê utišit se · êko nêsutь znamenuetь vistinu cr(ê)kvi s(ve)tihь ot sego vêka preneseniê.126 Ova najdulja Bedina homilija u Ber2 završava motivom Rahelina plača, dok Bedina izvorna homilija ima još 50-ak redaka.
Figurama ponavljanja nastalim dodavanjem kratkih sintagmi u Ber2 naglašavala su se bitna učenja. Dodavanjem izraza “slišan est” u Ber2 u primjeru (a) jasno se podcrtava poveznica između Staroga i Novoga zavjeta, čijoj jačini pridonosi uporaba triju bliskoznačnica na samome kraju: plačь, ridanie i v'plь. U (b) ponavljanje se pojavljuje neposredno uoči tumačenja pastira kao duhovnih i crkvenih učitelja.
a) Quod iuxta vaticinium Ieremiae: Vox in Rama, id est in excelso, audita est ploratus et ululatus:127se že po pro(ro)častvu eremie pror(o)ka · gl(a)sь va urame sliš(a)nь e(stь) to estь va visotê s'liš(a)nь e(stь) plačь i ridanie i v'plь mnogь;128
b) Significant autem mystice pastores isti gregum doctores quosque ac rectores fidelium animarum:129pastiri že bdeĉe i strêguĉe i straže strêžahu · pastiri o stadê svoemь učiteli s (!) cr(ь)kveni · toli praviteli vêr'nihь d(u)šь razumêût' se.130
Ponavljanje sintaktičkih konstrukcija imalo je ulogu osnaživanja moralne poruke, posebice ako se ponavljanje pojavljivalo u stilski obilježenom dijelu teksta. U sljedećem primjeru ponavljaju se rečenice koje završavaju biblizmima,131 u ovome slučaju aoristom glagola biti ( bê), a koji nisu rezultat prevođenja ad verbum. Takvim ciljanim udaljavanjem od sintakse hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika u tekstu se snažnije povezivala sadašnjost sa starozavjetnim i novozavjetnim događajima: aptum profecto humanae restaurationis principium (...) quia prima perditionis humanae fuit causa:132 klûčanь vistinu č(lovêč)skago ob'novleniê početakь bê (...) êkože prvago pogubleniê rêčь bê.133
U Ber2 nalazimo više potvrda doslovnog prevođenja koje se u nekim drugim hrvatskoglagoljskim brevijarima napušta:
a) Ioannes eumdem in principio iam fuisse testatur, dicens:134iv(a)nь že togož'de odь iskoni suĉasvêstuetь reki Ber2; Ivanь že togožde b(og)a u b(og)a suĉa êvlaetь reki N1, N2; gl(agol)etь Bar, Drag, Metr, Pm, Rom;
b) multitudo coelestium agminum:135množastvo nebeskihь družin'stvi Ber2; družinsto nebeskih voi Bar, Drag, N1, N2;
c) caneret:136pêli biše Ber2; pêše rekuĉi Bar, Drag; peše rekuĉe N1, N2;
d) contestari, quia sive vivimus:137sьvêstovati rekuĉimь · êko lûbo živuĉimь Ber2, Vb1;
e) aeternam divinitas eius potentiam:138vêč'nuû ego b(o)ž(a)stviê silu Ber2; v(ê)čnuû ego žizanь i silu b(o)žistviê N1, N2, Vt19;
f) iuxta illud viri sapientis:139svêstuet' se · po onomu g(lago)lu muža mudra · iže r(e)če Ber2.
U posljednjim četirima primjerima vidimo kako se u nekim brevijarima dodaju glagoli govorenja (c, d, f) i proširuju rečenice (e). U (d) se upravo dodanim glagolom govorenja implicitno nagovještava kako iskaz pripada pisanom izvoru, u ovome slučaju Svetome pismu.
Ostatci pak ad verbuma u drugim brevijarima pokazuju kako je prvotan prijevod Bedinih homilija bio dulji i u većoj mjeri vjeran latinskome izvoru u odnosu na inačice sačuvane u Ber2:
Promjene u redoslijedu riječi i rečenica mogle bi upućivati na povremene kompilatorske postupke naših glagoljaša. Naime, time se premještao naglasak na neke druge dijelove homiletičkih čitanja te su se snažnije podcrtavale analogije ili antiteze između susjednih rečenica. Osim promjena u redoslijedu riječi:
a) apparuit in somnis Ioseph:142va snê êvi se osipu Ber2, Vb1;
b) et esto ibi usque dum dicam tibi:143i budi tu doideže ti reku Ber2; i budi tu doideže reku ti Vb1;
c) cui nomen erat Ioseph:144emuže ime osipь Ber2; komu bê ime osip Mavr;
d) raro autem legimus quia apparentes hominibus angeli designantur ex nomine:145rêt'ko čtemь · da anĵ(e)li êvlaûĉe se č(lovê)komь naricali se bêše imenemь Ber2.
u Ber2 nalazimo više promjena u redoslijedu rečenica:
a) Verum quotiescunque fit, ideo utique fit ut etiam nomine ipso quod ministraturi veniant, insinuent. Gabriel namque fortitudo Dei dicitur:146sadê že anĵ(e)lь gabrielь svêstuet' se · gabrielь ubo kropostь (!) b(o)žiê g(lago)let' se vistinu podobaše tako biti · da an'ĵ(e)lь iže b(o)žie krêposti ime imatь;147
b) qui in regione eadem erant vigilantes et custodientes vigilias noctis super gregem suum, angelus Domini magna cum luce apparuit, exortumque mundo Solem iustitiae non solum coelestis voce sermonis, verum etiam claritate divinae lucis astruebat:148anĵ(e)lь g(ospo)d(a)nь s v(e)likimь sv(ê)tomь êvi se pastiremь iže v' toižde stranê bêhu b'deĉe i strêguĉe straže noĉ'nie o stadê svoemь · vsiêv'šee ubo miru pravad'noe sln'ce ne takьmo neb(e)skago sl(o)vese glasomь.149
Usporedba omilija u Ber2 s onima iz drugih brevijara pokazala je kako među njima postoji veći broj gramatičkih i leksičkih varijacija, no one su zapravo više odraz jezičnih osobina pojedinog brevijara, a manje pokazatelj jezika hrvatskoga prijevoda Bedinih homilija:
a) sam Ber2; tê Drag; ta Mavr, N1; tь Vb1, VO; têm Vinod; tažde Pm, Pt; tagda Mosk; sa Metr; ta že Vt19; ta ĵe s(a)mь Bar prema lat. ipse;
b) roĵenimь Ber2; roišu se Bar, Drag, N1, N2; roenimь Mavr, Metr, Pt; rožd'šu se Pm; roždenь Rom; roždenimь Vt19, Vinod, Vb1; roždše se prema lat. nato;
c) v'z'vêĉaetь Ber2; vzvêstiti Bar, Drag; vzvêsti Oxf, Pm, Vt5, Vt10; v'zvêĉ'etь Mavr; vzvesti Mosk; v'zvêsti Rom, Vt19 prema lat. narrat;
d) vkusiti Drag, Vinod, Vt5; v'kusiti Mosk; vkusь VO; vkus' Metr, Vb1 prema lat. gustum.
S obzirom na to da usporedba s drugim brevijarima nije pronašla znatan broj tekstoloških varijanti zaključujemo kako su sve glagoljske omilije nastale prema istome prijevodu. Ono u čemu se brevijari razlikuju odnosi se ponajprije na duljinu i raspored Bedinih čitanja. Ovdje ćemo stoga navesti nekoliko tekstoloških varijanti:
a) pastiri g(lago)lahu drugь ka d'rugu Ber2, Mavr – pastiri gl(agol)ahu meû soboû Bar, Drag, Mosk, N1, N2, Pm, Rom, Vinod prema lat . In illo tempore pastores loquebantur ad invicem;150
b) dan(a)snemu vrêmeni Ber2 – današ'nemu d'nevi Drag, N1, N2, Rom prema lat. hodierno tempori;151
c) tolik' sl(a)vê božastvanie hv(a)li bili biše obratimi Ber2 – tolike sl(a)ve ob'ratimi bili biše Drag, N1 prema lat. laudationis essent convertendi;152
d) današ'ni d(a)nь bistь Ber2 – d(a)n(a)sь bistь Oxf prema lat. hodierna die facta est;153
e) kazal' Ber2 – v'zvêstiti Drag, Vinod, Vt5 – vьzvêstil bi VO prema lat. perhibet.154
Na starinu prijevoda Bedinih homilija upućuje jedna prepoznatljiva značajka hrvatskoglagoljske tradicije, a to je pojava imena Spas umjesto Isus.155 U Bedinim homilijama nalazimo je više puta: u Hom. I. 8 ( In Die Natali Domini): Zane êko vrêmen'noe · hodataê b(o)žiê i čl(o)vêč(a)skago č(lovê)ka sp(a)sa kr's'ta roždastvo156 prema lat. Quia temporalem mediatoris Dei et hominum, hominis Iesu Christi nativitatem157 te u Hom. I. 10 ( In die festo Innocentium): obên'čaemi ka g(ospod)u b(og)u sp(a)su h(rьst)u prema lat. coronandi ad Christum.
3. KRITIČKO IZDANJE HOMILIJE I. 3 ( IN FESTO ANNUNTIATIONIS BEATAE MARIAE) BEDE ČASNOGA
Kao osnovni tekst uzeta je latinična transliteracija homilije Bede Časnoga koja je objavljena 2018.158 U ostalom kritičkom aparatu u ovom se radu prvi put donose varijante iz drugih hrvatskoglagoljskih brevijara.
In festo Annuntiationis Beatae Mariae (Hom. 1 PL 94, 9–14; Hom. I. 3 CCSL 122, 14–20),
Ber2, 18–19a.
V (o)no vr(ê)me159 poslan'160 bistь161 anĵ(e)lь162 gab'rielь163 ot b(og)a v gradь164 galilêiski165 emuže166 nazarat'167 · k' d(ê)vi168 obručenêi169 mužu170 · emuže171 ime osipь172 · ot173 domu174 davidova175 ime176 d(ê)vê177 m(a)riê178 · i pročaê179 ·
om(i)liê180 čast'nago181 bêdi182 proz'vitera183 · čti184 · početakь185 n(a)šego186 iz'bavleniê187 današ'ne188 s(veta)go e(van)ĵ(eli)ê189 čtenie190 poručaetь191 · eže192 anĵ(e)lь193 s n(e)b(e)se ot194 b(og)a195 poslanь196 v'z'vêĉaetь197 d(ê)vê198 · da /18b/ novoe po têlu199 roistvo200 s(i)na b(o)žiê kazal' bi · poneže201 mi202 staros'ti203 porokь204 otvr'g'še205 ob'noviti206 se toli meû207 s(i)ni208 b(o)žie mьogli209 (!) bihom' pričisti210 se ·
čti211 · aĉe212 vistinu213 pr'vorediê214 togoĵe215 roistva216 smotrenimь217 sr(ьd)cemь218 misliti219 imamo220 obeĉanago221 sp(a)seniê222 darь223 priêti utegnemь224 · reče225 poslanь226 bistь227 anĵ(e)lь228 ot b(og)a229 v gradь230 galilêiski231 · emuže232 ime nazaratь233 k' d(ê)vê234 obručenêi235 mužu236 emuže237 ime osipь · ot domu238 dav(i)d(o)va239 ime240 d(ê)vê241 m(a)riê242 ·
čti243 · klûčanь244 vistinu245 č(lovêč)skago246 ob'novleniê početakь247 /18c/ bê248 · da an'ĵ(e)lь ot b(og)a poslal'249 se250 bi251 · k' d(ê)vê252 porodu b(o)ž(a)skomu253 posvetiti254 û êkože prvago255 pogubleniê rêčь256 bê257 · egda258 z'miê259 posilaše260 se k' ženê261 · d(u)homь262 gorêsti263 prelastiti264 û · sam265 že266 d'êv(a)lь267 v' zmii268 prihoêše269 da v(a)sь270 rodь č(lovêča)ski prelaĉenima271 pr'voroditelema272 bez'semr'tvstva273 toli b(o)ž(a)stva274 vêč'nie275 sl(a)vi ob'nažil' bi na276 obakь277 êkože278 semr'tь279 ženoû v280 mirь281 vnide podobaše282 da283 životь vratil'284 se bi · ženoû · ona285 ubo286 ot287 d'êv'la288 z'mieû289 prelaĉena290 mužu291 vkusiv'še292 gorestь293 poda · a294 siê295 ot b(og)a296 nag(lago)lana297 · miru298 žiz'nodav'ca porodi · reče299 bo300 evan'ĵ(e)listь301 poslanь bistь302 an'ĵ(e)lь gabrielь303 k' m(a)rii d(ê)vê304 · rêt'ko305 čtemь306 · da anĵ(e)li êvlaûĉe307 se č(lovê)komь308 naricali se309 bêše310 imenemь311 · sadê312 že anĵ(e)lь gabrielь313 svêstuet' se · gabrielь314 ubo kropostь315 (!) b(o)žiê316 g(lago)let'317 se318 vistinu podobaše tako319 biti320 · da321 an'ĵ(e)lь322 iže323 b(o)žie324 krêposti325 ime326 imatь327 · početie328 s(i)na329 b(o)žiê330 kazal'331 bi · /18d/ êko332 sp(a)s(e)nie333 vsego334 roda č(lovêč)skago prihoêše335
Tablica 1. Popis tekstova Bede Časnoga
ZAKLJUČAK
Istraživanje je pokazalo kako Ber2 pripada onoj skupini brevijara u kojoj su sačuvane najdulje inačice omilija Bede Časnoga te kako se homiletičke lekcije najviše slažu s onima iz Drag, Mosk, Vinod i Vt5. Također, riječ je o brevijaru koji u odnosu na većinu drugih sadržava prijevod homilije In innocentium, potvrđene još samo u Vb1, Pt, Pad i kratkim dijelom u N1. Prema izdanjima Bedina Homilijara i Komentara na Matejevo evanđelje utvrđeni su latinski predlošci hrvatskoglagoljskih homilija. Usporedba je pokazala kako je hrvatskoglagoljski prijevod nastao prema latinskom tekstu u kojem je nekoliko Bedinih rečenica bilo zamijenjeno onima Hrabana Maura i Ælfrica. U Ber2 nalazimo više potvrda doslovnog prevođenja koje se u nekim drugim hrvatskoglagoljskim brevijarima napušta, no također i potvrde odmicanja od ad verbum prijevoda koje su zabilježene u najstarijim brevijarima. Na temelju toga možemo zaključiti kako je prvotni prijevod u većoj mjeri latinski tekst slijedio ad verbum. Također, pojava riječi spas u Ber2, ali i Vb1, upućuje na starinu prijevoda Bedinih homilija. Osim toga, s obzirom na to da među hrvatskoglagoljskim brevijarima nema puno tekstoloških razlika, uglavnom je riječ o onim fonološkim, morfološkim, sintaktičkim i leksičnim, vjerojatno je riječ o jedinstvenom prijevodu. Ber2, kao i drugi brevijari u kojima su sačuvane dulje lekcije, sadržavaju iste dodane kraće odlomke te proširene biblijske citate. Ti se dodatci nalaze na onim brevijarskim mjestima na kojima je bilo važno prenijeti u potpunosti jasnu i cjelovitu poruku. Promjene u redoslijedu riječi i rečenica kojima se pomiče naglasak na druga mjesta u tekstu, te djelmično unošenje figura ponavljanja kojim se oponaša retorika Bedinih homilija, mogli bi upućivati na povremene glagoljaške kompilatorske postupke.
Ovaj je rad tek uvod u istraživanje opusa Bede Časnoga u hrvatskoglagoljskoj književnosti. Kako je riječ o jednome od najvećih srednjovjekovnih intelektualaca, moguće je uskoro učekivati nove radove o recepciji njegovih djela u starijoj hrvatskoj književnosti.