Himne Paule pl. Preradović u obzorju svetog

Uvod: vjersko pjesništvo u doba moderne

Paula pl. Preradović (1887. – 1951.), austrijska pjesnikinja hrvatskog porijekla, poznata je prije svega kao autorica austrijske himne ( Bundeshymne) pod naslovom Zemlja planina, zemlja na rijeci ( Land der Berge, Land am Strome) iz 1947. godine.1 Objavila je ukupno četiri zbirke pjesama, Južno ljeto ( Südlicher Sommer) 1929. godine, Dalmatinski soneti ( Dalmatinische Sonette) 1933. godine, Hvala Bogu u gorju ( Lob Gottes im Gebirge) 1936. godine, Vitez, smrt i vrag ( Ritter, Tod und Teufel) 1946. godine, jedan roman, Pave i Pero ( Pave und Pero), 1940. godine, tri novele, fragment pjesničke autobiografije, dnevnik i nekoliko novinskih tekstova. Uglavnom je njezino stvaralaštvo otišlo u zaborav, kako u Austriji, gdje ju se možda shvaća samo kao vjersku pjesnikinju, tako i u Hrvatskoj, gdje se možda smatra austrijskom pjesnikinjom jer piše na njemačkom jeziku. Odnedavno poduzimaju se pokušaji oživljavanja njezina lika i djela novim znanstvenim istraživanjima.2

U svojoj znanstvenoj raspravi o vjerskom pjesništvu poljski germanist Michael Sobczak postavlja pitanje može li vjersko pjesništvo uopće postojati u doba modernog društva i pripadajućih mu ideologija liberalizma, sekularizma i ateizma. Nadalje ističe da poradi modernog pluralizma većina književnih znanstvenika estetski istražuje umjetnički oblik vjerskog pjesništva, dok pritom zapostavljaju svjetonazorska stajališta autora.3 Neki od njih načelno osporavaju da se kršćansko pjesništvo može razlikovati od nekršćanskog pjesništva, dok drugi ustraju na tome da je kršćanskoj književnosti svojstvena teološka tematika grijeha, milosti i spasenja. Uz to treći dodaju da iz kršćanske vjere proizlazi posebna antropologija i etika, što se uz kršćansku teologiju isto tako odražava u kršćanskom pjesništvu.

Skrenemo li pažnju na duhovna i svjetonazorska stajališta austrijsko-hrvatske spisateljice Paule pl. Preradović, možemo je slobodno nazvati kršćanskom spisateljicom. Razdoblje od 1905. do 1925. godine, što životopisno obuhvaća kraj školovanja na katoličkom internatu u St. Pöltenu i početak suradnje s kardinalom Theodorom Innitzerom (1875. – 1955.) i osnivačem katoličkog pokreta Neuland Karlom Rudolfom (1886. – 1964.), zapravo je vrijeme „udaljenosti od crkve“ ( Kirchenferne).4 Nesumnjivo je da Paula pl. Preradović tek od 1925. godine nadalje samu sebe shvaća kršćanskom spisateljicom i javno ispovijeda kršćansku vjeru i vjernost Crkvi. Za istraživanje njezinih himni valja se stoga ograničiti na djela iz razdoblja od 1905. do 1925. godine, točnije na ograničen broj odabranih, gdje se otvara obzorje svetog. Najranija pjesnička djela iz djetinjstva i mladosti – do sada se sastoje od predajom sačuvanih zapisa u spomenaru, dviju vjerskih pjesama, jedne tužaljke i jednog epitafa – ostaju po strani jer su neposredno povezana s ustanovama gdje nastaju, a to je, uz obitelj, i škola, odnosno internat. Odabrane himne našle su svoje mjesto u prvom zborniku pjesama Južno ljeto (Südlicher Sommer) iz 1929. godine. Posvećene su ocu, djedu i pradjedu.

Opće je poznato da je za modernu književnost, neovisno o tome radi li se o poeziji, prozi ili drami, karakterističan stilski pluralizam.5 No njemačka znanost o francuskoj književnosti tvrdi za modernu poeziju Charlesa Baudelairea (1821. – 1867.) i njegovih nasljednika, francuskih simbolista Stéphane Mallarméa (1842. – 1898.), Paula Verlainea (1844. – 1896.) i Arthura Rimbauda (1854. – 1891.) da joj je svojstvena hermetičnost i višeznačnost.6 Opus Paule pl. Preradović (1887. – 1951.) u okvirima povijesti njemačke, odnosno austrijske književnosti zasigurno ne pripada kanonu klasične moderne, premda njezino himničko pjesništvo, dozivajući sveto, odnosno numinozno, ispunjava dva spomenuta svojstva modernog pjesništva, hermetičnost i višeznačnost.

Glavna hipoteza je da prikazivanjem jadranskog krajolika, prirode i baštine u Istri i Dalmaciji himne Paule pl. Preradović, nastale u razdoblju od 1905. do 1925. godine, stoje u obzorju svetog. Pritom obzorje treba shvatiti drukčije od konteksta i okvira jer nije tekst ili slika, već nevidljiv duh u vidljivoj riječi. Za određivanje pojma svetoga koristi se Ottova fenomenološka teorija. Ovdje se ne radi o tome da treba istražiti kako vjerski sadržaji ulaze u pjesništvo, kako su prikazani ili obrađeni u pjesništvu, nego kako pjesništvo bilježi ono posebno tjelesno, duševno i duhovno raspoloženje u trenutku pred osvješćivanjem vjerskog obraćenja, odnosno ispovijesti vjere ili sudjelovanjem u vjerskim obredima. Pritom treba pažljivo i pomno istražiti kognitivne ambigvitete i afektivne ambivalencije u odabranim primjerima gdje je glavna hipoteza najuvjerljivije dokaziva.

1. Himne u obzorju svetog

Himne su, etimološki shvaćeno, religiozni hvalospjevi svetomu, Bogu, odnosno ocima i praocima, i treba ih strogo razlikovati od političkih himni na čast i slavu modernih nacija. U starogrčkom jeziku riječ hymnos, svečana pjesma ili hvalospjev, znači hvaljenje božanstva ili junaštva pjesmom i plesom. Radi se dakle o uzvišenom pjesničkom izrazu zanosa, oduševljenja i poštovanja prema svetome, božanskome ili općenito divljenju vrijednim u čovjeku. U kršćansko doba od sv. Augustina nadalje pod himne spadaju crkvene liturgijske pjesme o trojednom Bogu. Pjesničke himne razlikuje se po tome što, bez obzira na to ispunjavaju li kriterije modernosti ili ih ne ispunjavaju, ne spadaju u liturgiju.

Austro-hrvatska filologinja Mirjana Stančić (rođ. 1953.) očito polemizira protiv navodnog nacionalizma kad tvrdi da Pauline himne veličaju „hrvatsku naciju i povijest, stvaralaštvo hrvatskog čovjeka“.7 Kao dokaz navodi pjesmu Istarski krajolik ( Istrianische Landschaft) iz 1911. godine, u cijelosti, bez daljnjih komentara, i unatoč činjenici da u toj pjesmi nema nijedne riječi o hrvatskoj naciji i hrvatskoj povijesti. Tomu naprotiv, ovdje treba istaknuti da se Pauline himne temelje na predodžbama kršćanske vjere o svetosti čovjeka, bića stvorena utjelovljenjem ( incarnatio) od stvoritelja Boga na sliku Božju, bez obzira na porijeklo i pripadnost. U vjerskoj himni nema prostora za povijest i društvo, nekmoli politiku. Teološki gledano, povijest nacija podređena je obzorju svetog i božanskog, ako u religioznom pjesništvu ionako već nije sama po sebi isključena. Čak i ako se uzme u obzir činjenica da je pjesnikinja kasnije tematski proširila svoje himničko pjesništvo, kako primjećuje Stančić, u drugom zborniku pjesama, Dalmatinski soneti ( Dalmatinische Sonette), iz 1933. godine, obraćajući se hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću (1883. – 1962.), veličajući, kako Stančić točno tvrdi, „ljepotu dalmatinskih gradova Trogira i Dubrovnika te pojedine građevne spomenike“,8 ne slijedi namjeru političkog veličanja hrvatske povijesti i nacije. Stoga nije uvjerljiv zaključak da ima „sklonosti idealiziranju svega što je hrvatsko i plakativnom patriotizmu, često na teret živosti“.9

Dok narodnjačka domovinska književnost ( völkische Heimatliteratur) 19. i 20. stoljeća u pravilu veliča seoski način života, navodno blizak prirodi, u homogenoj zajednici, Paula pl. Preradović sklonija je patriotizmu u romantičarskom smislu domoljublja, pri čemu domovinu treba shvaćati u doslovnom smislu prije svega u okvirima obiteljske, a ne društvene i državne povijesti, lišenu primitivizma, narcizma, rasizma, šovinizma, nacionalizma i totalitarizma. Paula pl. Preradović jednostavno ne obraća pažnju na ono što bi joj se moglo činiti povijesno, društveno i kulturno gledano nepoznatim, stranim, tuđim i drukčijim.

Ako se nešto idealizira u himnama nastalim u razdoblju od 1905. do 1925. godine, onda je to nadmorsko, nadzemaljsko i nadnaravno. Pogledamo li te himne pobliže, ispostavlja se nekoliko tematskih cjelina: neobukolika prema predaji iz starog doba, renesanse i baroka,10 jadransko domovinsko pjesništvo, antiurbanistički kult mladosti, kršćanske predodžbe o ljubavi i braku, prijateljstvu i ljudskosti, životu i smrti,te spomen na pokojnog oca i djeda.

2. Religijska fenomenologija svetog prema Rudolfu Ottu

Pojam 'obzorje svetog' treba razjasniti po uzoru i primjeru suvremene religijske fenomenologije, prije negoli se krene s raščlambom, tumačenjem i vrednovanjem odabranih djela. Sveto se ne može neposredno prikazati kao pjesnički predmet, već se u himnama Paule pl. Preradović pojavljuje, fenomenološki gledano, kao „obzorje“ ( Horizont),11 dok sveto kao takvo treba shvaćati kao „kategoriju apriori“12 religije i religioznosti općenito, a posebice pjesničke „religioidnosti“13 vjerskih himni. Suvremena fenomenologija religije postavlja pitanje o svetome, premda je ono tabuizirano pod utjecajem modernog sekularizma. Religijske epifanije, odnosno hijerofanije ili teofanije, povezane su s unutarnjim i osobnim iskustvima svetoga. Njemački teolog Rudolf Otto (1869. – 1937.) navodi svoj posjet sinagogi u Maroku, gdje 1911. godine svjedoči židovskom bogoslužju na Šabat, kao temeljni izvor nadahnuća za svoja sustavna religijsko-fenomenološka istraživanja svetoga. Ishode istraživanja potom objavljuje u svom glavnom djelu, pod naslovom Sveto ( Das Heilige) iz 1917. godine. Otto preuzima metodu utemeljitelja fenomenologije Edmunda Husserla (1859. – 1938.). Fenomenologija religije oslanja se na filozofsku fenomenologiju i fenomenološku filozofiju njemačkog filozofa Edmunda Husserla

Husserl je težio k tome da filozofiji vrati ugled „prve znanosti“, odnosno prima philosophia. Po njemu samo fenomenološka filozofija može ispuniti kriterije istinito stroge znanosti ( strenge Wissenschaft) jer eksperimentalne znanosti prirodoslovlja počivaju na predrasudama naturalizma i psihologizma umjesto da je im „stvar kao takva“ ( die Sache selbst) orijentir istraživanja. Samo filozofska fenomenologija osigurava, kako Husserl smatra, da znanost počiva na evidentnosti, što potječe jedino iz neposrednog iskustva ljudske svijesti. U svom zapisu o filozofskoj fenomenologiji i fenomenološkoj filozofiji u Encyclopædia Britannica iz 1927. godine navodi tri glavne odrednice filozofske fenomenologije i fenomenološke filozofije, a to je deskripcija kao metoda, znanstveni aprioritet kao temeljni organon strogo znanstvene filozofije i fenomenološka filozofija kao temelj za sve druge znanosti.14

Fenomenologija je, dakle, metodologija s pomoću koje filozof sagledava bilo koju pojavu kao sadržaj ljudske svijesti sa staljališta nepristranog promatrača. U tom duhu fenomenologija religije namjerava donijeti zaključke o srži religije neovisno o njezinim povijesnim i kulturnim okolnostima. Za razliku od kulturološke znanost o religiji, fenomenologija religije izbjegava redukciju religije na povijesne i kulturne pojave i uzima u obzir mogućnost da se čovjek susretne s onim što se fenomenološki gledano naziva „sveto“. Za razliku od svjetskih religija i konfesionalnih teologija, fenomenologija religije ne poistovjećuju transcendentalni entitet svetog olako s Bogom. Metodologija fenomenologije može pomoći pri znanstvenim istraživanjima pjesništva utoliko što stavlja u središte pojavu pjesničkog raspoloženja pred vjersko obraćenje ili vjeroispovješćivanje. To vrijedi pogotovo u slučaju himni Paule pl. Preradović, kad su u pitanju fenomonološka istraživanja pjesničkih iskustva u obzorju svetog, a ne književnoznanstvena istraživanja prikazivanja očito vjerskih sadržajakroz pjesništvo.

Otto u prvom koraku poziva čitateljstvo da u sebi osvijesti sjećanja na vlastita iskustva svetog.15 Navodi, zatim, da svako osobno iskustvo svetog neizostavno u sebi sadrži nerazuman dio. Taj dio je nerazuman jer nijedan posve razuman pojam ne može obuhvatiti značenje svetog, a ipak se može prikazati, kako Otto smatra, osjetilno i duhovno u obliku „ideograma“ ( Ideogramme) ili „čistom naznakom“16 ( reines Deute-Zeichen).17 Otto povezuje iskustvo svetog s religijom, gdje se susreću ljudska i božanska bit. Božanska bit neshvatljiva je po mjerilima ljudskog razuma. To vrijedi i za teološko i filozofsko shvaćanje Boga jer je Bog posve drugačiji u odnosu na sve ljudske pojmove te na sva ćudoredna i vjerska načela.

Otto smatra da iskustvo svetog sadrži u sebi dva jedno na drugo nesvodiva i suprotstavljena dijela: „mysterium tremendum“ i „mysterium fascinans“.18 S jedne strane starogrčko-latinska riječ mysterium tremendum označava tajnu uz osjećaj potresenosti, užasa i straha: sveto djeluje kao nadmoćna sila pred kojom se čovjek usteže jer nadmašuje ljudski razum. S druge strane, starogrčko-latinska riječ mysterium fascinosum označava tajnu uz osjećaj začaranosti, privlačnosti i prisne povezanosti: sveto djeluje kao plemenita i uzvišena snaga, oduševivši čovjeka jer ga ispunjava u potpunosti i cijelosti. Sveto je dakle obilježeno afektivnom ambivalencijom i kognitivnim ambigvitetom, utoliko što ga čovjek istovremeno može iskusiti kao privlačno i opasno, poželjno i zastrašujuće, i tako dalje. Pored mysterium tremendum et fascinosum Otto određuje da je „energicum“19 treći sastavni dio iskustva svetoga. Riječ je o tome da sveto izaziva osjećaj živosti, životne radosti i strastvenog djelovanja, što sve zajedno uz samoodricanje od tijela i svijeta potiče marljivost, revnost i budnost u čovjeku, dok prolazi iskustvo svetoga.

Osim toga Otto drži da su mysterium tremendum et fascinosum dva suprotstavljena svojstva onoga što naziva „numinozno“.20 Latinski izraz numen prevodi kao „nadnaravno biće bez točne predodžbe“ ( ein übernatürliches Wesen ohne genauere Vorstellung).21 Numen je sastavni dio samosvijesti ljudskoga bića u prisutnosti svetoga, što kao tajna ili zagonetka budi proturječne osjećaje straha i poštovanja, takoreći strahopoštovanja u iskonskom smislu te riječi. Ljudsko strahopoštovanje prema svetosti Boga opisao je njemački teolog Friedrich Daniel Ernst Schleiermacher (1768. – 1834.) u svojoj nauci o vjeri iz 1820. / 1821. godine kao „osjećaj ovisnosti“22 ljudskog stvorenja o božanskom stvoritelju.23 Otto koristi Schleiermacherov pojam „osjećaj stvorenja“24 ( Kreatur-Gefühl),25 kako bi osjećaj svetoga u vjerniku razlikovao od drugih ljudskih osjećaja ovisnosti, primjerice o prirodi, zajednici, društvu i tako dalje. Osjećaj ovisnosti o stvoritelju iznad svih stvorenja smanjuje vrijednost ljudskog bića u usporedbi s božanskim bićem i stoga je ravan potapanju u ništavilu. Odnos nadmoćnog božanskog bića i nedostatnog ljudskog bića stvara mysterium tremendum et fascinans. Otto u iskustvu svetog pronalazi i osjećaj bezuvjetne ljubavi, beskrajne milosti i vječne dobrote Boga prema čovjeku.26 Odnos Boga i čovjeka utječe na ljudsko razmišljanje, jezik i ponašanje, premda ljudski pojmovi ne pokrivaju numinozno. Njemački germanist Wolfgang Braungart (rođ. 1956.) je u tom smislu dokazao da dekonstruktivistička „depontencija modernog subjekta“27 prekriva pjesnički entuzijazam, to jest božansko oduševljenje, ushit i polet pjesničkog nadahnuća ( inspiratio) u doba klasične moderne. Na sličan način njemački sociolog Niklas Luhmann (1927. – 1998.) u vidu teologije Svetog Duha ukazuje na paradoks da Božje milosrđe spaja „nemoć Božjeg sluge“ s „proročkom ekstazom“,28 bilo u vjeri, bilo u pjesništvu.

3. Kršćanska neobukolika Paule pl. Preradović

Na prvi pogled vidljivo je da Paula pl. Preradović stvara svoju kršćansku neobukoliku u duhu Teokrita iz Sirakuze, Dantea i Petrarke, primjerice u himnama Istarski krajolik ( Istrianische Landschaft), odnosno Punte Bianche, obje iz 1911. godine. Uglavnom u njima slijedi naivni realizam, kako ga u pogledu na Homera određuju Friedrich Schiller (1759. – 1805.) u svojoj raspravi O naivnom i sentimentalnom pjesništvu ( Über naive und sentimentalische Dichtung) iz 1795./1796. godine29 ili Erich Auerbach (1892. – 1957.) u svom kapitalnom djelu Mimesis iz 1946. godine.30

ISTRIANISCHE LANDSCHAFT

Der Hirte singt, die Wolke loht

Die Heide liegt im Abendrot.

Die Heide duftet weit und breit

Nach Thymian und Einsamkeit.

Es droht die Stadt von Ferne her,

Und an den Hügeln bleicht das Meer.31

ISTARSKI KRAJOLIK

Ledina navečer rujna.

Dah ledine svud se širi,

Mir i miris timijana.

Izdaleka grad se grozi,

More sjaji do huma.32

Na drugi pogled otvara se dodatno značenje u duhu Schillerova sentimentalnog pjesništva, odnosno antimimetičke figure, kako je shvaća Auerbach.33 Misliteljsko i pjesničko promatranje istarskih pustopoljina postavlja lirski subjekt iznad jadranskog scenarija, na nadmorsko i nadzemaljsko, dapače, nadnaravno stajalište, tako reći sub specie aeternis. Lirski subjekt nalazi se zapravo u stanju jedne vrste levitacije nad morem i zemljom, kakvu je Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.) prikazao u svojim mislima u obliku pjesničkih slika o „idealnom Mediteranu“ po kojem lutaju „argonauti ideala“.34 Na taj način istarski krajolik predstavlja i porijeklo i odredište. Duhovna se domovina nalazi na kraju zemlje ( finis terrae), točnije na rubu Oceana umjesto na Sredozemlju kao središtu svijeta. Otvara se obzorje svetog u pograničnom prostoru i vremenu između ovostranog i onostranog svijeta. Nadmorska, nadzemaljska i nadnaravna transcendencija na paradoksalan način odražava morsku, zemaljsku i prirodnu imanentnost. Antiurbani kult mladosti u duhu antimodernizma nagovješćuje se time što je moderni grad prikazan kao sotonsko leglo grijeha gdje je svetost, bilo Boga, bilo čovjeka i svijeta, obeščašćena.

Tu se već vidi da se duhovno izviđanje jadranske domovine ponajprije i ponajčešće odvija kao peripatetička meditacija, kao misliteljsko i pjesničko pješačenje po istarskoj pustopoljini u okolici Pule, novoosnovanoga ratnoga lučkoga grada u Austrijskoj Carevini. Epifanija je trenutak kad se prazan tijek vremene ( chronos) zaustavlja, a vremenski stupnjevi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ukidaju, odnosno preklapaju se. Dok u samoći vladaju mir i tišina, u pjesničkom i vjerskom trenutku vječnosti, ispunjenog prostora i vremena ( kairos), događa se epifanija, odnosno hijerofanija ili teofanija, pa čak i teogonija. U obzorju svetog vječnost prodire u sadašnjost, hic et nunc, ili kako urednik sabranih djela Karl Eigl piše u svom pogovoru: „Krajolik je [...] nadmoćno božanstvo.“ ( Die Landschaft ist [...] eine überwältigende Gottheit.“35 Pritom treba posebno naglasiti afektivnu ambivalenciju i kognitivni ambigvitet istovremene uzvišenosti nad prirodom i poniznosti pred Bogom.

U idiličnoj himni Hodanje po Valturskoj ledini36 ( Gang durch die Alturaheide)37 iz 1911. godine peripatetika u obzorju svetog postaje još jasnija, premda se danas tamo, nekoliko kilometra istočno od grada Pule, nalazi međunarodna zračna luka izgrađena 1967. godine, u godini, kad su objavljena sabrana djela Paule pl. Preradović.

Pozdrav nam otoka

Nijemo sa juga,

Gle i novog mora,

Leži nam pod nogoma.38

Ferne Inseln grüßen

Stumm vom Süden her,

Und ein neues Meer

Liegt zu unseren Füßen.39

Istočni izlaz iz valturske pustopoljine odjednom otvara pogled na dalmatinsko otočje na Jugu. Moderna estetika „naglosti“ ( Plötzlichkeit),40 dapače, lišena zloduhova i srodna vječnoj ljubavi, dobroti i milosti anđela i Boga, isto tako pjesnički stavlja u djelo „estetsku utopiju“, odnosno „utopiju estetskoga“41 kao „hipotetičku anticipaciju“42 ispunjenog vjerskog iščekivanja blaženstva, svetosti i spasenja. Izraz „novo more“ dvosmislen je utoliko što pjesnički prikaz Kvarnerskog zaljeva nije samo svjetovna pojava, nego istodobno djeluje kao vjersko obzorje svetog, odnosno „ideogram“ ili „naznaka“, kako to Otto naziva, što omogućuje istinito vjersku spoznaju putem istodobnog uzvišenja nad stvorenom prirodom ( natura naturata) i poniznost pred Bogom kao stvoriteljem prirode ( natura naturans). To „novo more“ nije od ovostranog svijeta, nego je prolazni prostor i međuvrijeme k onostranom svijetu. Prema kršćanskoj eshatologiji to nadmorsko, nadzemaljsko i nadnaravno „novo more“ ostaje čovjeku na ovostranom svijetu zauvijek nepoznato, što ponizuje čovjeka pred prirodom i Bogom, dok istodobno nagovješćuje vremenski posljednje stvari na kraju ovostranog svijeta, prelazak u onostrani svijet putem smrti, ali i dolazak kraljevstva Božjeg. Čovjek je uzvišen nad prirodom na ovostranom svijetu, a sjedinjuje je s Bogom na onostranom svijetu. U skladu s time Paula pl. Preradović u svojim izjavama o odnosu pjesništva i vjere za vrijeme i kratko nakon Drugoga svjetskog rata tumači čin vjerovanja, sacrificium intellectualis, s pomoću prispodobe, odnosno šifre ili „apsolutne metafore“,43 „kao junački skok na onostranu obalu“ ( heroische Sprung ans jenseitige Ufer).44

PUNTE BIANCHE

Viele tausend Inseln winken

Weiß im Julisonnenschein

Möwen fliegen, und wir trinken

Roten Dalmatinerwein.

In den salzigen Buchten weiden

Lämmerherden des Homer.

Myrthen blühen auf den Heiden,

Und der Leuchtturm ragt ins Meer.46

U pjesmi Punte Bianche iz 1911. godine svjetionik u obliku bijeloga mosta predstavlja ne samo prolaz prema moru, bilo Jadranskom bilo Sredozemnom, već prema onom već spomenutom „novom moru“, odnosno oceanu, kao pjesničke šifre ili apsolutne metafore za put k onostranom svijetu. Metaforika svjetionika zasigurno tada već spada među klišeje kršćanske književnosti. Pjesnička usporedba Isusa Krista sa svjetionikom i putokazom osvrće se prije svega na Evanđelje po sv. Ivanu,47 a slika Boga kao svjetlost poznata je i sveprisutna u Psalmima.48 Radosna vijest o uskrsnuću mrtvih, spasenju i otkupljenju svijeta od grijeha i život vječni u kraljevstvu Božjem na onostranom svijetu kosi se s ovostranim svijetom u obliku križa ili hijazma na isti način kao što se kosi vertikalna crta svjetionika s horizontalnom panoramom idiličnog krajolika na Jadranu. U toj pjesničkoj slici razotkrivaju se afektivna ambivalencija i kognitivni ambigvitet ljepote i ružnoće, uzvišenosti i poniženje čovjeka nad stvorenom prirodom i pod Bogom Stvoriteljem.

4. Jadranska domovina i antiurbani kult mladosti

Jadranska domovina predstavlja za Paulu pl. Preradović, dok živi u Beču, na paradoksalan način istodobno i izgubljeni raj i obećanu zemlju prema vjerskim predodžbama židovstva i kršćanstva, kako se može vidjeti primjerice u pjesmi Razgovor noću49 ( Gespräch bei Nacht)50 iz 1922. godine. U obzorju svetog jadranska domovina pojavljuje se napose u podnevno vrijeme, kad sunce stoji u zenitu, ali isto tako predvečer, kad sunce zalazi, na prijelomu dana i noći. Od prapovijesti čovječanstva zenit je vrijeme otkrivanja svetog i božanskog. U okvirima vjerskih predodžbi epifanija, odnosno hierofanija ili teofanija, povezana je s pojavom svjetla dana, točnije, s mitološkom predodžbom da bogovi šalju čovjeku svjetlo s Istoka. U staroj Grčkoj i u starom Rimu epifanija je bila otkrivanje bogova, odnosno posjet imperatora provinciji. To je bila spektakularna i teatralna inscenacija, pospješena svjetlosnim prilikama za vrijeme podneva na Sredozemlju. Za kršćanstvo epifanija,odnosno hijerofanija ili teofanija, je otkrivanje Isusa Krista kao Božjeg sina i Bogočovjeka, Spasitelja i Otkupitelja svijeta od iskonskoga grijeha.

U modernoj književnosti epifanije se pojavljuju kao posljedica osnažene mašte. Među prvima valja izdvojiti one iz pera Jamesa Joycea (1882. – 1941.), nastale od 1898. do 1904. godine, neposredno uoči boravka Joycea u Puli u jesen i zimu na prijelomu 1904. i 1905. godine. Općenito, književna epifanija označuje poseban trenutak kad književni lik stekne neko novo iskustvo ili neku novu spoznaju slijedom čega se temeljito promijeni njegovo razumijevanje samog sebe i svijeta. U užem smislu književna epifanija je sredstvo izražavanja modernističke fikcije. Irski književnik James Joyce je prvi put primijenio religijski termin „epifanija“ na svjetovnu stvarnost u književnosti u manuskriptu pod naslovom Stephen Hero (1904. – 1906.), ranoj inačici romana prvijenca A Portrait of the Artist as a Young Man iz 1916. godine, gdje glavni lik opisuje epifaniju kao iznenadnu duhovnu pojavu, iskazanu prostim govorom ili u prostoj gesti, no u svakom slučaju kao znamenitoj promjeni duha. Njegove epifanije su pjesnički trenutci pojačane snage opažanja svjetovnih pojava u svagdašnjem životu u modernom velegradu Dublinu. Na temelju toga postavlja teoriju estetske percepcije i književnosti. James Joyce je pored drugih europskih modernista koristio književnu epifaniju u svim svojim romanima, naočigled bez mistike i bez religije. Za razliku od toga Paula pl. Preradović vraća književnu epifaniju iskonskom području vjere. Njezina jadranska domovina za nju je istodobno i zemlja iz snova i odredište čežnje, što budi želju za povratkom, ali u tom trenutku umjesto ostvarenja tjelesnog povratka nastaju iz pjesničkog i vjerskog raspoloženja samo domoljubne i vjerske himne u obzorju svetog. Epifanija jadranske domovine obilježena je ne samo dvojako: uz žaljenje za gubitkom u sadašnjosti pojavljuju se istovremeno radosne uspomene na posjedovanje u prošlosti, kako tvrdi urednik sabranih djela Karl Eigl,51 a povrh toga i radosno iščekivanje spasenja u budućnosti, odnosno na kraju svijeta.

Tako pjesma nazvana Prijateljima ( Den Freunden) iz 1916. godine veliča istarsku pustopoljinu uz prizore galebova, timijana, mirte i maka, sunca, mora i priobalnih brežuljaka u posebnoj sredozemnoj svjetlosti: „Večernji sjaju na crvenu nebu!“52 ( abendrotdurchglühte Himmelshelle).53 Ova himna između ostalog sadrži i radosnu vijest da članovi prijateljskog kruga nose „skrivene krune“54 ( geheime Kronen)55 na glavama. Himna o jadranskoj domovini otvara široko obzorje svetog utoliko što nevidljiva obilježja kraljevstva služe kao „ideogram“ ili „naznaka“, kako ga Otto shvaća, za Božji dar milosrđa vjernim kršćanima u zajedništvu slobodnih pojedinca.56 To ne treba shvaćati kao obespravljivanje nevjernika, već kao sveopću uključenost čovječanstva u radosnu vijest kršćanstva kao neobvezujuću ponudu vjere, umjesto nasilničkog preobraćenja. Osjećaj Božjeg dara milosrđa kod kršćana u vjeri nadahnjuje Paulu pl. Preradović da u himnama iskazuje i domoljublje i vjeru bez ikakvih političkih namjera.

U obzorju svetog jadranska domovina pojavljuje se primjerice u pjesmi Čežnja za domovinom ( Heimweh) iz 1922. godine na vrhuncu posljednje strofe: „Srce glasno kucaše, | Crvenu zemlju moje usne ljubnuše.“57 ( Schlug mein Herz so laut | Mußte jäh die rote Erde küssen.)58 Zemaljska povezanost s domovinom može se pripisati osobnom iskustvu svetog kao mysterium fascinosum, kako ga Otto shvaća. Pritom treba naglasiti da su mogući subtekstovi narodnjačke ideologije krvi i tla ( völkische Blut-und-Boden-Ideologie) sasvim odsutni jer se ovdje radi o noćnom snu u nutrini lirskog subjekta, izvan prostora i vremena, lišenom povijesti i društva, nekmoli politike. Ne radi se ovdje o političkoj, nego o vjerskoj himni utoliko što pjesma preispituje, to jest ponovo pomno čita ( religio), svoj dječji i djetinjasti odnos s Bogom, svijetom i samom sobom.

U pjesmi Sa slikama Istre i Dalmacije59 ( Mit Bildern von Istrien und Dalmatien),60 također iz 1922. godine, povjerljivoj pjesmi utjehe, izrijekom posvećenoj prijateljici iz mladosti, barunici Nemling, poslije supruzi pomorskog časnika,61 Paula pl. Preradović u drugoj strofi od ukupno dvije, tumači vječni domovinski krajolik s crvenim sunčevim sjajem na brežuljcima u vjetru i na morskim valovima kao „velik znak lijepe radosti“62 ( der schönen Freude großes Zeichen).63 Pjesnički izraz „velik znak lijepe radosti“ je dvosmislen jer svjetovnu pojavu zenita treba shvaćati i u duhovnom smislu kršćanske vjere. Zagonetnost svetog pritom je očuvana jer se radi o „ideogramu“ ili „naznaci“, kako to Otto shvaća, točnije, za radosnu kršćansku vijest o uskrsnuću mrtvih, oproštenju grijeha i životu vječnom u Božjem kraljevstvu. Ali „velik znak lijepe radosti“ pritom ostaje prožet afektivnom ambivalencijom i kognitivnim ambigvitetom utoliko što je kao pjesnički znak hermetičan, a razuman postaje kršćanskom vjerniku tek kroz obraćenje. Pjesnikinji i čitateljstvu obraćenje ili tek predstoji prije čitanja ove pjesme, pa postaje neizvjesno, ili je već prethodilo, pa se ne mora nužno odraziti u ovoj pjesmi.

Urbanizaciju svoje rodne Pule, novoosnovanoga ratnoga lučkoga grada Austrijske Carevine, Paula pl. Preradović doživljava ne samo kao razaranje njezine svjetovne domovine na Jadranu, nego i kao uništenje duhovnog obzorja svetog čija se postojanost usred toga narušava. Dok njemačka nacionalistička umjetnost ( völkische Kunst) veliča seoski način življenja, navodno u neposrednom dodiru s prirodom, domovinski krajolik na Jadranu služi Pauli pl. Preradović kao pjesnički i vjerski kontrapunkt grešnom gradu, po uzoru na biblijske gradove Ninivu, Babilon, Sodomu i Gomoru itd. To je jasno izraženo u pjesmi Na vidikovcu (Monte Paradiso) se zida64 ( Der Monte Paradiso wird verbaut)65 iz 1916. godine. Monte Paradiso, doslovno rajski brežuljak, prirodna je promatračnica na najvišem brežuljku na južnom predjelu grada Pule, neposredno kraj obiteljske kuće, gdje je pjesnikinja provela dio svog djetinjstva. U ono vrijeme služi promatračima zvijezda, sanjarima i pjesničkim dušama kao mjesto okupljanja. Paula pl. Preradović ondje u samoći pronalazi mir i tišinu, dok s pogledom u nebo nastupa trenutak vječnosti, hic et nunc, u obzorju svetog.

Paula pl. Preradović također odbija sve što je povezano s urbanizacijom modernoga gradom u nastajanju na prekretnici 19. i 20. stoljeća i u osvit Prvoga svjetskog rata. Mladenački otpor urbanizaciji i modernizaciji u duhu „antimodernizma“66 nije politički motiviran, već slijedi predaju austrijskog Biedermeiera iz Hrvatske i pripadajuće predodžbe kršćanske vjere, kao što ih predstavlja primjerice skromno pjesništvo na njemačkom jeziku iz pera bana Josipa Jelačića Bužimskog (1801. – 1859.). Zajedničko je zauzimanje vjerskog stajalište prema suvremenom svijetu u pjesništvu, duhovno, takoreći pustinjačko, povlačenje iz vanjskog svijeta u unutarnji svijet i promatranje intimnih idila u privatnosti osamljene osobe.67 Oboje spadaju u struju „duhovne restauracije“68 kao kršćanske struje protiv tendencija materijalizma i ateizma, razlikujući se drastično od prosvjetiteljstva, romantike i klasike te moderne političke književnosti od sredine 19. stoljeća. Pjesma Ledina smreka ( Die Wacholderheide)69 iz 1927. godine poslije će izrijekom zazivati mladenački otpor suvremenom svijetu,70 što se podudara s onim što Otto naziva energicum, sastavnim dijelom iskustva svetog, to jest živahnosti, životne radosti i strasti, životnim nagonom i djelotvornošću, požrtvovnošću u nasljedovanju Isusa Krista kao Spasitelja i Otkupitelja svijeta od iskonskog grijeha, duhovnom suzdržljivošću spram tijela i svijeta putem posta, kajanja i pokore, u svrhu ojačanja revnosti i marljivosti u svagdašnjem životu.

5. Pjesme o ljubavi i braku te pjesme u povodu smrti oca i djeda

U odjeljku pod naslovom Onaj tko voli ( Der Liebende), u izdanju sabranih djelu ( Gesammelte Werke) iz 1967. godine, nalazi se sedam pjesama, nastale 1910. i 1911., i četiri pjesme iz 1915. godine. Iz životopisa treba istaknuti da je Paula pl. Preradović u tom razdoblju upoznala budućeg supruga Ernsta Moldena (1886. – 1953.), povjesničara, publicista i diplomata, inače poznatog kao urednika dnevnih novina Neue Freie Presse (1924. – 1938.) i Presse odnosno Die Presse (1946. – 1953.). Tada su se i zaručili i vjenčali, prije nego što će se nakratko zajedno preseliti u Kopenhagen radi poslovnih obveza supruga. Pjesme o onom koji voli ispovijedaju kršćansku vjeru u ljubav i brak, a prije svega iskazuju kršćansko uvjerenje da je ljudsko tijelo sjedište ljudske duše i Svetog Duha. Kako izrijekom zapisuje Mala pjesma ( Kleines Lied)71 iz 1911. godine, zbog toga što je čovjek stvoren od Boga na sliku Božju, supružnici su pred Svetim Ocem Bogom, kao sveti sin Božji i sveta sestra Božja, uistinu duhovno srodni brat i sestra ( Geschwister).72 Zabrana rodoskrvnuća između brata i sestre iste krvi dokinuta je u kršćanskom braku između brata i sestre po Bogu. Premda supružnici prate jedno drugo na životnom putu, dok jedan drugog gledaju kao brata i sestru po Bogu, kao ograničena i nesavršena stvorenja nastavljaju postavljati pitanja čije odgovore zna samo Stvoritelj. U skladu s personalističkom teologijom tijela u duhu renouveau catolique Paula pl. Preradović shvaća euharistiju kao konzumaciju svjetovnog i duhovnog, ljudskog i božanskog tijela u otajstvu braka sa spolnim činom između žene i muškarca u središtu. U pjesmi pod naslovom Staromodna pjesma ( Altmodisches Lied) iz 1910. godine lirski subjekt zamišlja bračno sebedarje između ostalog i kao euharistiju.73 Kako zapisuje Ženska pjesma ( Frauenlied)74 iz 1911. godine, po kršćanskoj vjeri Gospodin Bog drži svoje ruke zaštitnički nad svetim brakom između žene i muškarca. U Pastirica ( Die Hirtin)75 iz 1910. godine lirski subjekt isprva praznovjerno moli zvijezdu padalicu da joj podari sve što djetinjasta mašta zaželi u romantičkoj bajci: dvorac, sluge, odore, prijestolje, krunu. Nakon obraćenja pastirica je očito ipak pravovjerno spremna pristati na to da joj Bog umjesto svega toga podari „samo moga kralja“.76 S obzirom da je i on ništa drugo doli pastir koji „svake večeri predvodi svoje stado“,77 nameće se zaključak da je pjesnički izraz „samo moj kralj“ dvosmislen: ili je riječ o svjetovnom kralju ili duhovnom Kralju, ili budućem suprugu Ernstu Moldenu ili Isusu Kristu. Dapače, prema načelu Presvetog Trojstva, suprug i supruga sklapaju sveti bračni savez s Isusom Kristom kao Kraljem nad svemirom, a na taj način i supružnici postaju jedno drugome kralj i kraljica. Sklapanje kršćanskog braka je, dakle, jedinstven međusobni odabir troje saveznika, vrijedi vječno i kao sva druga otajstva sadrži u sebi svjetovno proviđenje duhovnog spasenja na onostranom svijetu, uskrsnuće mrtvih, oproštenje grijeha i život vječni u Božjem kraljevstvu.

Takvo što već nagovješćuje sam naslov pjesme iz 1911. godine U grimizu kraljuješ Ti ( In Pupur thronst Du)78 jer se oslovljavanjem druge osobe u jednini upućuje kako na Isusa Krista kao Sina Božjeg tako i na supruga kao svetog sina Božjeg, odnosno na suprugu kao svetu kćer Božju. Sveto Trojstvo supružnika i Isusa Krista u pjesmi Mračna ura ( Dunkle Stunde) iz 1911. godine predstavlja prijelazni prostor i međuvrijeme, „gdje život počinje iznova!“.79 Taj pjesnički usklik treba shvaćati ne samo svjetovno u smislu svagdašnjeg održavanja i obnavljanja života, nego i duhovno, u vidu spasenja i otkupljenja svijeta. U dobi od dvadeset i četiri godina Paula pl. Preradović je tada svježe zaljubljena, zaruke i vjenčanje predstoje uskoro, a u pogledu pjesništva i vjere, ljubavi i braka, života i smrti teži najvišem, kako izrijekom ispovijeda Nova ljubav ( Neue Liebe) iz 1915. godine uoči vjenčanja 1916. godine. To najviše je za kršćanina u vjeri ujedno i sveto i božansko.

Und meine Seele, du, ich weiß,

Sie fliegt so hoch, wie keine flog.80

I moja duša, čuj, ja znam,

Visoko leti k'o nijedna.81

Na licu supruga vidljivo je da je stvoren od Boga na sliku Božju ili, kako je zapisano u pjesmi Posvećenje ( Weihe), također iz 1915. godine: „svo tvoje biće nek‘ ti sja sveto“ ( all dein Wesen soll dir heilig scheinen).82 Ta himna otvara obzorje svetog u ovom svijetu i omogućuje ljudsku samospoznaju da je čovjek utjelovljenjem ( incarnatio) stvoren od Boga na sliku Božju kao sveto dijete Božje, odnosno da su žena i muškarac u braku jedno drugome brat i sestra po Bogu. Pritom međusobno obožavanje supružnika ne smije značiti i da se međusobno pretvaraju u Boga.

Za kraj čitanja himni Paule pl. Preradović preostaje nam još kratak pogled na odavanje počasti u spomen na pokojnike u dvjema pjesmama, tužaljkama ( Totenlied) u himničkom tonu. Prilikom toga spisateljica dapače spaja pjesništvo s vjerom. Tako je u pjesmi Petru Preradoviću, pjesniku83 ( An Petar von Preradović, den Dichter), iz 1913. godine, posvećenoj djedu Petru pl. Preradoviću (1818. – 1872.), molitva upućena i njemu samom i Bogu, kao zagovor blagoslova i nadahnuća u vjeri i u pjesništvu. Pjesničko zazivanje pokojnika u mašti stvara slike o pješačenju unuke i djeda po ledinama istarske domovine, pri čemu se ne može jednoznačno odrediti odvija li se peripatetička scena na ovostranom ili onostranom svijetu. Na paradoksalan način vječni život nakon uskrsnuća mrtvih i dolaska Božjeg kraljevstva istodobno i jest i nije na ovostranom i onostranom svijetu. Hic et nunc ostvarena je „estetska utopija“ ili „utopija estetskoga“84 kao „hipotetička anticipacija“85 ispunjenja vjerskog iščekivanja spasenja. U Jedan grob86 ( Ein Grab)87 iz 1922. godine u spomen na pokojnog oca Dušana pl. Preradovića (1854. – 1920.), njegovu kršćansku pobožnost i časničku savjesnost, kći izražava svoje duboko kajanje što se udaljila od Boga po kršćanskoj vjeri. Razvidno je da je zahvalna za ustrajno djelovanje Božjeg milosrđa za vrijeme patnje bez kršćanske vjere udaljeno od Boga, pa se uistinu radi o molitvi i obraćenju, odnosno religiji ili religioznosti u etimološkom smislu ( religio) kao obnavljanju osobnog odnosa s Bogom, svijetom i samim sobom.

6. Pjesničke himne i kršćanska vjera

Zaključno valja razmisliti o pitanju religije i politike u odnosu na umjetnost. Toga je Paula pl. Preradović bila posve svjesna. O tome je, naime, govorila i poetološki i samokritički. Tako je u objavljenim odlomcima svojih javnih govora za vrijeme i kratko nakon Drugoga svjetskog rata, dijelom objavljenih kao feljton u austrijskim dnevnim novinama Neue Freie Presse,88 razmatrala dileme vjerskog pjesništva. Razglaba s jedne strane o vjerskoj zlouporabi pjesništva i sekularističkoj „osudi“ ( Verfemung)89 vjerskog pjesništva, s druge strane o umjetničkoj zlouporabi vjerskih sadržaja, odnosno o mogućoj opasnost fundamentalističke ispovijesti vjere kroz pjesništvo. U oba slučaja strada sloboda, u prvom sloboda umjetnosti, u drugom sloboda vjere. Paula pl. Preradović stoga upozorava i na zlouporabu vjere u pjesništvu i na zlouporabu pjesničkog jezika u vjeri. Da bi istinito vjersko pjesništvo opstalo, potrebno je, kako pjesnikinja tvrdi, uspostavljanje ravnoteže između vjere i pjesništva, svetog i jedinstva oblika i značenja pjesničkog jezika.90 Kao što smo mogli vidjeti, sveto izmiče kao neposredni predmet himna i stoga može djelovati samo kao obzorje vjerskog pjesništva. Prema tome, Paula pl. Preradović ne uzmiče od uvjerenja da se vjersko pjesništvo temelji na osobnim iskustvima svetog i obraćenju kao daru Božjeg milosrđa. Ispovijed nijemog vjerovanja iz nutrine prema vanjštini prima jezični oblik himničkog pjesništva. U tim okvirima pjesnikinja upozorava na „presjecište u dubini“ ( Schnittpunkt in der Tiefe)91 kao zajednički izvor vjere i pjesništva. Nadalje tvrdi da samo odatle može izniknuti „istinski vjerska pjesma“ ( das wahre religiöse Gedicht).92

U pogledu umjetničke vrijednosti vjerskog pjesništva, nameće se zaključak da su himne Paule pl. Preradović u obzorju svetog, pjesnički gledano, istovjetne pjesništvu klasične moderne zbog toga što su, kako smo vidjeli, i hermetične i višeznačne. Hermetične su jer između ostalog upućuju i na vjerske istine kršćanstva. Višeznačne su jer imaju i doslovno i preneseno značenje, odnosno svjetovni i duhovni značaj, a preneseno značenje pritom ne slijedi konvencionalnom simbolizmu, nego izmišlja nove složene alegorije. Pitanje je li pjesnikinja zaista uspjela stvoriti istinski vjersku pjesmu dugog trajanja, ostaje zauvijek otvoreno. Glede domoljublja u vjerskom pjesništvu pak nema govora o tome da se radi o političkom eskapizmu, nekmoli rasizmu, nacionalizmu i totalitarizmu. Vjersko pjesništvo je po definiciji lišeno svih prostornih i vremenskih ograničenja, dapače, lišeno je povijesti i društva, nekmoli politike. Naposljetku treba istaknuti da apologeti moderne i modernizma smatraju vjersko pjesništvo neprimjerenim vremenu, bilo pjesnika bilo čitateljstva, bilo u ono doba, bilo nakon toga. Međutim, himničko pjesništvo Paule pl. Preradović dokazuje da se religiozno iskustvo u obzorju svetog odvija u vremenu, odnosno na vremenskom stupnju sadašnjosti, dok na paradoksalan način čovjeka istodobno stavlja trenutačno u dodir s vječnošću, u stanje izvan ili iznad vremena, odnosno nadasve bez vremena.