Skip to the main content

Original scientific paper

https://doi.org/10.21857/y54jofvz6m

Morfološka obilježja brojeva u govorima kajkavskoga narječja na primjeru izabranih kajkavskih dijalektnih rječnika

Željka Brlobaš ; Institut za hrvatski jezik


Full text: croatian pdf 333 Kb

page 1-14

downloads: 65

cite

Download JATS file


Abstract

U radu se analiziraju pojedina morfološka obilježja brojeva kao vrste riječi na odabranom korpusu objavljenih rječnika kajkavskih govora. Analizira se sklonidba glavnih brojeva od jedan do četiri, te posebice od pet dalje, sročnost imenica muškoga roda u NAV uz glavne brojeve dva, tri i četiri, uporaba broja jezero i ostvaraj brojevnih pridjeva i brojevnih imenica.

Keywords

kajkavsko narječje; morfologija; brojevi kao vrsta riječi; rječnik mjesnoga govora

Hrčak ID:

312279

URI

https://hrcak.srce.hr/312279

Publication date:

27.12.2023.

Article data in other languages: english

Visits: 169 *




1. Uvod

U ovom se radu propituju pojedina morfološka obilježja brojeva na odabranom korpusu objavljenih rječnika kajkavskih govora2 i u domeni jezičnih obilježja svojstvenih govorima kajkavskoga narječja. Napominjemo da bi sustavan i cjelovit opis svih morfoloških obilježja brojeva prelazio opseg ovoga rada, stoga se analiza usmjeruje samo na pojedina izdvojena morfološka obilježja brojeva koja se u domeni odnosa gramatike i rječnika mogu uočiti na temelju leksikografskih izvora objavljenih dijalektnih rječnika kajkavskih mjesnih govora. Pritom, metodološki, izostanak primjera za pojedino morfološko obilježje brojeva ne uvjetuje činjenicu da ono nije svojstveno određenomu mjesnom govoru.

S obzirom na to da je analiza nastala na temelju građe iz odabranih dijalektnih rječnika, a ne na temelju provedena terenskoga istraživanja ili građe iz dijalektoloških upitnika, svjesni smo činjenice o mogućoj metodološkoj kritici pristupu, no napominjemo:

1. rječnička je građa samo izvor morfoloških, sintaktičkih i semantičkih jezičnih podataka koje smatramo dijalektno relevantnim3

2. leksikografski opis brojeva kao vrste riječi u pojedinom rječniku kao izvoru nije predmet analize.

Pristup se u ovoj analizi temelji na dosad uvriježenoj gramatičkoj podjeli brojeva u koje se uvrštavaju glavni i redni brojevi, brojevni pridjevi i brojevne imenice.4 Analizira se ostvaraj sklonidbe glavnih brojeva od jedan do četiri, te posebice od pet dalje, sročnost imenica muškoga roda u NAV uz glavne brojeve dva, tri i četiri, uporaba broja jezero, ostvaraj brojevnih pridjeva i brojevnih imenica te nominativne konstrukcije sa zamjenicama u odnosu glavnoga broja / brojevne imenice.

2. Teorijski okvir i metodološko polazište

U gramatičkim opisima brojevi se tradicionalno izdvajaju u posebnu vrstu riječi5 »premda se morfološki i sintaktički nerijetko dadu razvrstati drugačije te su unutar sebe nerijetko nehomogeni« (Marković 2012: 463). Neovisno o tome je li se u gramatičkim opisima izdvajaju ili ne u posebnu vrstu, oni se po svojim obilježjima »pribrajaju ili imenicama ili pridjevima ili prilozima« (Pranjković 2004: 29). Pitanje pripadnosti, rasporeda ili svrstavanja pojedinih oblika brojeva po kategorijalnim svojstvima (roda, broja i padeža) određenoj vrsti riječi podložno je stalnomu kritičkomu propitivanju. Tako se npr. u Pranjković (1982: 29) primjeri brojeva raspoređuju po imenicama (npr. tri), pridjevima (npr. treći) ili prilozima (npr. triput); u Pranjković (2004: 29) brojevi se svrstavaju u imenice (npr. tisuća, dvojica, trećina), pridjeve (npr. jedan, prvi, troji) i priloge (npr. devet, jedanput, dvostruko), a u Pranjković (2021: 23) brojevi mogu biti imeničke (npr. tri ili sto), pridjevske (npr. prvi ili dvoji) ili priložne riječi (npr. triput ili dvostruko). Razvidno je da razlike proizlaze i s „uvrštavanjem” pojedinih primjera glavnih brojeva, koji su svrstani u imenice ( tri, sto), pridjeve ( jedan) i priloge ( devet) s obzirom na njihova strukturna obilježja.6

Što se tiče terminoloških određenja, brojevi kao vrsta riječi smatraju se dije-lom veće cjeline, tj. brojevnih riječi (brojevnih izraza). Pritom u gramatičkim opisima hrvatskoga jezika valja naglasiti i svojevrsnu neujednačenost pristupu onim jedinicama koje se gramatički opisuju unutar brojeva kao vrste riječi i koje su zapravo oblici (ili vrste) brojeva. Ipak, u novijim gramatičkim opisima ustaljeni su gramatički pristupi koji obuhvaćaju glavne brojeve, redne brojeve, brojevne imenice i brojevne pridjeve, a ponešto se razlikuje pristup opisu zbirnih brojeva. Svjesni smo činjenice kritičkih osvrta na pojedine tvrdnje dosadašnjih gramatičkih opisa brojeva. Tako se u Tafra (2005a: 53), između ostaloga, tvrdi da »za početak bi bilo vrijeme da hrvatski jezični priručnici jasno razdvoje zbirne brojeve od brojevnih pridjeva«.7 Zbirni brojevi kao oblici (tj. vrste) brojeva kao vrste riječi samostalno se opisuju npr. u Barić i dr. (1997) prema dočetcima -oje, -ero (- oro). U Silić i Pranjković (2005: 145) izuzeti su iz samostalne skupine i prema dočetcima - oj( e) i -er( o) uvršteni su u brojevne imenice. S obzirom na problem zbirnih brojeva u pristupima gramatičkomu opisu u jezikoslovnom promišljanju tvrdi se da bi »opis brojevnih riječi bio mnogo jednostavniji kad bi se oni iz njega jednostavno uklonili« (Marković 2012: 484). Tako se u Marković (2012: 488) opisuju kao brojevne imenice za raznospolno, za neživo te za nebrojivo (npr. dv-oj-e, četv-er-o) i zaključuje se da Tafra »tu kategoriju zove zbirnim brojevima. Čini se da je opis jednostavniji ako se pretpostavi da su to imenice – kao i sve druge imenice imaju samostalno značenje (pa mogu stajati samostalno) i mogu dobiti determinatore ( ovo dvoje, sve troje, sve petero i sl.) te su po tome jednake imenicama tipa dvojica«.8

Kritički se pristupa i činjenici da se »često pod brojevima obrađuju riječi koje pripadaju drugim leksičko-gramatičkim razredima« s tvrdnjom »da nema nikakva razloga da u morfologiji tzv. brojevne imenice, brojevni pridjevi i brojevni prilozi ne budu obrađeni kao imenice, pridjevi i prilozi« (Tafra 2005a: 42), što nailazi na zaključak da je »to gledište teško u potpunosti prihvatiti. (Usp. B. Tafra, 1989)9« (Babić i dr. 1991: 663). Usto, napominje se i da se među brojeve ne svrstavaju riječi koje po značenju, sintaktičkim i morfološkim obilježjima pripadaju drugim vrstama riječi (Tafra 2005a: 53) jer da su »poglavlja o brojevima opterećena „brojevima” kao što su trostruk, dvaput, dva puta, stoti put, po tri (Babić i dr. 1991: 667), odnosno dvoji, dvojica, desetak, trećina, desetinka, stotnina ( Hrvatska gramatika: 220, 221)« i »ako se uz njih kaže da to zapravo nisu brojevi (Babić i dr. 1991: 667), onda ih ne treba nazivati brojevima i obrađivati među brojevima« (Tafra 2005a: 42). Međutim, u novijim jezikoslovnim istraživanjima u pristupu analizi hrvatskih brojevnih riječi navode se npr. i brojevni tekstni konektori (Marković 2012: 490) i brojevne imenice u širem smislu (usp. bilj. 7).

Brojevi kao vrsta riječi predmet su analize i u monografskom opisu kajkavskoga narječja (Lončarić 1996) i u istraživanjima pojedinih kajkavskih mjesnih govora. Morfološka su obilježja brojeva u suvremenim kajkavskim mjesnim govorima usporediva i sa stanjem u jezičnom sustavu kajkavskoga hrvatskog književnog jezika (usp. Šojat 2009).

U konačnici, smatramo da su brojevi u hrvatskom jeziku, na razini standardnoga jezika i na razini mjesnih govora kajkavskoga narječja, po svojoj naravi složena kategorija za gramatički opis i zahtijevaju mnogovrsna rješenja u jednoznačnom, primjerenom i prihvatljivom pristupu opisu.

3. Analiza

3.1. Glavni brojevi od jedan do četiri i od pet dalje, jezero ‘tisuću’

Osnovna su obilježja glavnih brojeva10 od jedan do četiri:11 1) sklonidba, 2) razlikovanje po rodu u brojeva jedan i dva. Sklonidba je svojstvena i glavnim brojevima od pet dalje (stoga se u ovoj analizi donosi više primjera u odnosu na brojeve od jedan do četiri), što potvrđuju oblici u morfološkom dijelu rječničkoga članka, npr.12

pt num (pte, ptem, ptemi/petèmi) pet Pt tèra, pt čèka i sèm destem vȗjd. (CZ355)

šst num (šste, -em, -emi/-èmi) šest (CZ498)

dvet num (-te, -tem, -temi/èmi) devet (9) (CZ118)

dset num (-te, -tem, -temi/èmi) deset (10) T s skùpa kŏštàle d̀ set fŏrnti. […] Hõču, sèmi desetèmi (z ŏbŏdvèmi rukmi). (CZ117)

pt num. (G petjọ, DL petm, I petmi) pet Falle sọ petm dekm kọtance. (G258)

šst num. (G šestjọ, D šestm, I šestmi) glavni broj šest Šestm dekm sọ zli škrlke. (G368)

Zgˈ inla je Pˈ ikša z devetˈ em prˈ sc. (MS465, s. v. tri) Jˈ den pˈ ajcek d devˈ eth je zagˈ iĩen. (MS494, s. v. zaginjeni) D desˈ ete vˈ ure s se spmˈ inal. (P103)

Prema potvrđenim primjerima sklonidba brojeva od pet dalje u suvremenim kajkavskim mjesnim govorima morfološko je obilježje neposredno svojstveno govorima kajkavskoga narječja, ali relativno mala zastupljenost u oprimjerenjima (usto i u morfološkom dijelu leksikografskih članaka) ne potvrđuje učestalost uporabe. Drugim riječima, iako su potvrđeni primjeri sklonidbenih oblika rjeđi u oprimjerenjima koja nisu dio rječničkoga članka s brojem u natuknici, ne može se tvrditi da pojedinim govorima nije svojstveno navedeno morfološko obilježje.

Morfološki opisi pojedinih mjesnih govora navode eksplicitnije primjere i realizaciju sklonidbe. Tako se od pet dalje glavni brojevi ne dekliniraju (Celinić 2000: 19–20) u kajkavskom govoru Gornje Plemenšćine, koji pripada Ivšićevoj starijoj I. konzervativnoj skupini i dio je gornjosutlanskoga dijalekta te bi stoga vjerojatnije bilo očekivati da je sklonidba svojstvena. S druge strane, npr. »sustavi pojedinih podravskih kajkavskih mjesnih govora dopuštaju i sklonidbu brojeva većih od četiri« (Maresić 2018: 76) i to u Ivšićevoj mlađoj, revolucionarnoj križevačko-podravskoj skupini. Realizaciji potvrđenih primjera navedenih u analizi svojstven je zaključak govora Svete Marije: »sporadično se može čuti i deklinacija brojeva većih od četiri (najčešći su instrumentalni oblici: npr. s ptma, š šstma, z dstma)« (Frančić i Menac-Mihalić 2020: 32). Šojat (1982: 406) potvrđuje npr. za turopoljske govore (Ivšićeva mlađa III. revolucionarna skupina) da se glavni brojevi od 1 do 10 mijenjaju po padežima, dodajući tomu da se brojevi veći od deset mogu sklanjati, ali se to u govoru vrlo rijetko događa. Morfološko obilježje sklonidbe brojeva od pet dalje dijakronijski je usporedivo sa stanjem u jezičnom sustavu kajkavskoga hrvatskog književnog jezika (usp. Šojat 2009: 63–64), što dokazuju natuknice glavnih brojeva u abecedariju Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (bilo u morfološkom dijelu ili u oprimjerenjima značenja).

Od ostalih obilježja glavnih brojeva upućujemo još na sljedeće. Potvrde leksikografskih izvora pokazuju da je govorima kajkavskoga narječja svojstveno tipsko morfološko obilježje u kojem uz brojeve dva, tri, četiri imenice muškoga roda (i pridjevske riječi koje im pripadaju) u N, V i A stoje u množini, npr.

Štˈ i:r brˈ a:te, fsakmo fˈ artal grˈ unta.60) Tpˈ i:šen dˈ a:n j tri dni pa Bažˈ iče.282) Na Trí kroájle tréjba híšo buagoslóuvet. (D415) Dītȅ je stȁro trȋ mȉsece. (DI48) Boltẹk s ẹ na sȃm Trikrȃl rȍdil.735) Napˋalji su mε četˋiri rȃzbojniki. (HZ43) I̋ susek jæ bȋl mȏle detæ̑ ce dők su mu sæ trȋ krǎļi dőšli paklanti. (J67) Naklãļi smæ dvȃ vuȏzæ siȇna. (J172) Dvˈ  dnˈ  zvrtˈ va jˈ n lˈ kĩ. (MS551) Na lˈ ẹt s zaklˈ al p štˈ ir pˈ ajceke. (MS500) Trˈ i krˈ ļ. Za trˈ i krˈ ļe dˈ ọjdej z krˈ ižecm. (P242) Ȍna ti sȅ nabũba i pȍkle trȋ dãne nȉš nȅ zna. (S250) Ki bi, da bi, to su bili dva brati. (S267) Žena drži pri hiži tri vugle, a muž samo jednega. (S272) Krˈ av se ˈ obnų pųmˈ žejų stelˈ it trˈ i dų etˈ ir mˈ ọž kˈ oj tˈ le za vˈ ojke vlˈ ẹejų vˈ un. (SĐ458) Dọg dv kọbk šdra n t xtjọ, s bļ t prdọ. (SMf118) Mramọ tr vz sna zmtat. (SMf202) Trȋ vȋńak j spȋl i gˈ otof j! (V1123) Ostavìli smu dva rànc. (Z272)

Za navedenu je realizaciju moguć i drugačiji oblik imenice (npr. dva brata, tri dana, tri oreja), npr.

Dva šˈ uhta j fˈ artal mˈ tra.276) Na obroáze déjklˈ ca éma dvoá léjpa čŕna béjna. (D33) Sv. Trí kroájla só, híšo buó nám blagoslóviu. (D294) Kúa so vléjkua štiére kójna. (D398) Jést jéman séstro i trí broáta. (D127) Ruónau je za dvoá-tri sólda céjle doán. (D347) Dopelȁli smo trȋ pelȁja drĩvja. (DI321) Ižȁ  na dvȃ dvokrȋlca.149) Starši j trȋ dānȃ od vrȃga. (Fk-p75) Ftgla sọ se tr rfa. (G320) Ȍči su joj kȁk dvȃ gȕmbeka. (S298)

U navedenoj je realizaciji riječ o dijelu složene gramatičke problematike u hrvatskom jeziku o sintagmatici navedenih glavnih brojeva i pitanja jednine/množine/duala/paukala imeničkih riječi uz koje stoje u sintagmatskom nizu. Nerijetko se dvojni oblici ostvaruju i u istom govoru (npr. dva brati (S267) : dvȃ gȕmbeka. (S298)).

Govorima kajkavskoga narječja svojstvena je uporaba leksičke jedinice jezero ʻtisućuʼ. Potvrđuje se u kajkavskom hrvatskom književnom jeziku (RHKKJ 1988: IV, 209) od najstarijih izvora 16. st. pa sve do dijalektnih književnih izvora 20. stoljeća, uz hiljada ʻhiljadu/tisućuʼ,13 s nešto mlađim potvrdama od 18. st. (RHKKJ1986: III, 717). U govorima kajkavskoga narječja realizaciju im je moguće supostaviti prema natuknicama rječničkih članaka, npr.:

JEZEROHIL(J)ADA/HIL(J)ADU
jzere n (-a, jezr) ① jezero […] ② tisuća [mađ. ezer < perz. hezar] Klin j mrti jzere lit stàr. (CZ189) hìlada/hiladu f (-, -ḍ) <jzere> tisuća, hiljada, 1000 [gr. khiliás] Pne j hilḍ òn v bèrtija ŏstàvil. Štif Masànŏṿ j bìl mòrti i hìladu pt dŏmči česnȋk! (CZ173)
hílada f ( sg. G hílade, pl. G hílad) tisuća Za stú hílad képeu je híšo na Bróude. (D117)
hȉladu (hȉljadu) br. gl. [hȉl(j)adu, ž. hȉl(j)adu] tisuću (1000) Picȉklin sam plȁti trȋ hȉljade. (DI171)
jzra ž. (G jd. jzr, G mn. jzr, L mn. jzrȃj, I mn. jzrȁmi) tisuća Jezro sm ti pȏt rkẹl! […] (Đ232) ilȁda ž. (G jd. ilad, G mn. ilȃ, L mn. iladȃj, I mn. iladȁmi) tisuća (Đ216)
jˋεzere br. jεz˄er, tisuću […] Jûnˋec mε jε kˋoštal p˄ εt jεz˄ εr. (HZ135) hˋiljadu br. hˋiljadε, hˋiljadi, tisuću Trˋebale mi bûdε hˋiljadu čriêpe za krof. (HZ109)
jzare broj tisuću Jzare fuȏrinti. (J118) hļada ž (jd G hļadæ, I /s/ hȋļadu; mn N hļadæ, G hȋļad/hļadi, hļadam, -æ, /na/ -aj, /s/ -ami) tisuća, tisućica (J104)

jezero [jˈzer jˈzere] num. tisuću Žˈ v b ˈ iše jˈ zer lˈ t. […] = hˈiled (MS160)

Cˈ ẹnį sem grˈ nta na dˈ set jˈ zerį dˈ inarf. (MS79)

hiledo [hˈiled] num. = jˈzer (MS146)

Zbrˈ al s trdˈ st hˈ ilad dˈ inarf za nˈ v ltˈ r. (MS525)

jezero1 [jˈzer1 jˈzere] num. tisuća Jˈ zer lˈ t sm nˈ  mˈ ẹl svˈ oj dˈ ržav. (P207)

jezera [jˈzera jˈzere] num. Jˈ n jˈ zera je zasļˈ užl. = jˈzer 1 (P207)

hiljada [hˈiļada hˈiļade] num. tisuća Hˈ iļada kˈ un je dˈ ẹnes nˈ ikaj. ˈ Ima plˈ  dˈ set hˈ iļad kˈ un. (P183)

hiljadu [hˈiļad] num. tisuću Hˈ iļad pˈ ọt sam t tˈ ọ rˈ kel! = hˈiļed (P183)

hiljedo [hˈiļed] num. = hˈiļad (P183)

jezero [jˈzerų jˈzere] num. tisuća Jˈ zerų lˈ t smų nˈ  mˈ ẹl svˈ ojų dˈ ržavų. (SĐ168)

hiljada [hˈiada hˈiade] num. tisuća Hˈ iada kˈ un je dˈ ẹnes nˈ ikaj. (SĐ152)

hiljadu [hˈiadų] num. tisuću Hˈ iadų pˈ ọt sam t tˈ ọ rˈ kel! (SĐ152)

[…] t xža n vrd v ọt pdst jzr . (SMf69)
jˈ zro, jˈzr; jˈzr, jzr, jˈzra tisuća (1000); usp. hˈilada ˈ Iml jˈ sm stȏ jzr, pa mi jih j nˈ ẹšči zl... ( narodna pjesma) (V264) hˈ ilada, hˈilad; hilt f. tisuća; usp. jˈzro Hˈ ilad i hˈ ilad ˈ ima, pˈ uno hilt. (V230)
jzra, jzràča [jd. G jzr, I jzru; mn. G jzr] = hìlada J̀ zre n̀ voli s tòbu tkle. (Z93)

Navedenim brojevnim jedinicama, osim oblika hil( j) adu svojstvena je sklonidba. U načelu, u govorima uz jedinicu jezero supostoji hil( j) ada/ hil( j) adu. Zaključuje se da je stariji oblik jezero živ u uporabi (no valja ipak uzeti u obzir tijek od prikupljanja jezične građe za leksikografsku obradu do samoga objavljivanja pojedinoga rječnika).

3.2. Brojevni pridjevi i brojevne imenice

Brojevni pridjevi i brojevne imenice rjeđe su potvrđeni u kajkavskim leksikografskim izvorima. To potvrđuje i zaključak da »riječi izvedene od brojeva (brojni pridjevi, brojni prilozi), koje u suvremenim kajkavskim govorima sve više gube svoju izražajnu moć, svoju jezičnu funkcionalnost, u kajkavskoj su književnosti obilato zastupljene. Toj su književnosti strane samo brojne imenice, tipa dvojica, trojica itd., koje nalazimo samo u starim kajkavskim rječnicima, Habdelićevu, Belostenčevu i Jambrešićevu, i tek ponešto u nekih pisaca 19. stoljeća, koji su ih uvodili pod utjecajem štokavštine, često i s pogrešnim značenjem« (Šojat 2009: 65).14

1) brojevni pridjevi, npr.

ŏsmri num (-e, -emi) osmero S zĩm sèm bl na ŏsmre gŏsti. (CZ335)

četvri adj num (-ère/re, -èrem/rem, -èmi/-remi) četveri (CZ106)

petri num pet skupova, parova Dŏv̀ zli su petr mldič na petre kle. (CZ355)

šestẽri prid. br. (u zn. šest) kojih ima ukupno šest, šestoro Šestẽre je štȕmfe namočȉ dȅnes. (DI445)

šezdesetẽri prid. br. (u zn. šezdeset) kojih ima ukupno šezdeset Ȍvo lȉto su se šezdesetẽri pãri vȇnčali. (DI445)

dvōjȋ prid. br. (D dvōjm, I dvōjmi) dvoji Imȁmo dvȏja vrȃta.149)

dvuȏji m, dvuȏjæ ž br (za predmete u paru ili od dva dijela) dva, dvoji, dvije, dvoje Dvuȏji škőrńi, dvuȏjæ gčæ, dvuȏjæ kļiẽša. (J75)

čtvari, - æ broj (m ž G čtvari, D čtvarim, A čtvaræ, L /na/ čtvari, I /s/ čtvarimi) četvori Čtvari škőrńi, čtvaræ hlčæ, čtvaræ kļiẽša. (J59)

šesteroji [šesterˈọj šesterˈọjh] num. brojni pridjev od šest Pr mˈ ẹši s glˈ šen šesterˈ ọj mlˈ denc. (P688)

peteroji [peterˈọj peterˈọjega] num. peteri Za sˈ ẹaĩ sų vˈ ẹ zasnųbˈ oen peterˈ ọj svˈ at. (SĐ309)

Jnākȍ  trȏj svȁt imȁti ili jmpȏt zgorti.859) ˈ Ima trˈ ọj dˈ ẹc. (P287) Dvȏj mldnc j najmput žˈ nil! (V411)

2) brojevne imenice, npr.

ŏsmrica f (-, -) osmorica Nh j bĩle ŏsmrica a nàs sàme četvrica. (CZ335)

četvrica f (-, -ŏ) četverica, četvorica Bĩle nàs j četvrica na kle. (CZ106)

ptere m (-re; -èmi; -i) petero Bĩle nas j p̀ tere dec. (CZ355)

sedmrica f (-, -) sedmorica Bĩle ih j sedmrica i ni im mgel pŏbèči. (CZ453)

dvõje/dvõji/dvj num (dvŏjè, dvõjem, dvŏjèmi) dvoje Imila j dvje glṿ dec. Na vijnčajnu su bȋli dvõji svàti. Dè s dvje lgn i trjti s zdȋgn. Z dvŏjèmi kli du. Bde ma dvõja bȋlca. (CZ135)

trõje/trõji/trje num (trŏjè, trõjem, trŏjèmi) troje Làdic su dŏv̀ zli na trõje kle. Saki dn j bȋle trõje jèle. Žȋvel j žen i trje dec v mle kŏlbe z blàtem zmzane. Imèli sm trȋ kŏbl i dvje ljnske žribičŏṿ i trje lètešne. (CZ528)15

tridesetẽri br. im. [G tridesetẽrih] (u zn. trideset) kojih ima ukupno trideset, tridesetoro Tridesetẽri ih je h rãzredu. (DI480)

trinajstẽri br. im. (u zn. trinaest) kojih ima ukupno trinaest, trinaestoro S trinajstẽrimi pȃjcekim je tȇško, kaj prasȉca nĩma tȕlko mlīkȁ. (DI481)

četverĩca br. im. [G četverĩce] četiri osobe muškoga spola, četvorica Z lozẽ je četverĩca koȏf kȏmaj zvlĩkla drĩvje. (DI100)

dvādstȏro zb. br. (G mn. dvādstorȋ, A mn. dvādstȍr, LI. mn. dvādstormi) dvadesetoro (Đ149)

dvoȉca m. (G jd. dvoic, L jd. dvoȉcẹ, I jd. dvoicȏm) dvojica Dvoicȁ smo mōrȁli nosȉti.149)

šˋεstεre br. šˋεstεrih, šεstεriém, šestero njih, isto i šˋεstore Imiȇla je šˋεstεre dˋecε. (HZ419)

petoje [petˈọje] num. petero Petˈ ọje ļˈ ud se peļˈ al na cˈ ug. Petˈ ọje h je bˈ il. (P416)

trȏj num. troje Trȏj ih j bˈ ilo. (V1086)

šˈ stro, šˈstrih, šˈstrim, šstrmi brojna imenica; šestero Bˈ ilo nas j šˈ stro brˈ atof. (V1011)

čtvre, čtvre s. br. zb. četvero (Z29)

ptre, ptre broj zb. petero Ble j pt̀ re dec̀ pri hĩži […]. (Z219)

osmre broj zb. osmero (Z206)

Dȍk dvojȉca idȏ v ȋsti ȁs prẹk pocka, tȏ  nsra.866) Shrǒnil jæ čtvare decæ͂ . (J263) ˈ ura ˈ ima eterˈ ọje dˈ ẹce. Švabˈ ice […] ˈ oej mˈ ẹt sˈ am dvˈ ọje dˈ ẹce. (P103)

Brojevni pridjevi i brojevne imenice ponajprije se navode u natuknicama rječničkih članaka (obično s oblicima sklonidbe i oprimjerenjima; razvidna je i neujednačenost i kolebanje u vezi s dodjelom oznake vrste riječi), a rjeđe u sekundarnim oprimjerenjima, tj. u značenjima drugih vrsta riječi. To može biti i pouzdani pokazatelj da je njihova učestalost uporabe u opadanju.

S druge strane, izraz i sadržaj brojevnih imenica preuzimaju drugi morfološki oblici. Tako je u govorima umjesto brojevne imenice dvojica ( trojica) potvrđena uporaba oblika muškoga roda broja dva/ tri uz ličnu zamjenicu i to:

1) kad se označuje osobe muškoga spola, npr.

Uni dva s drˈ ugu na mˈ ejnjo, ko kaj j bo prejk, jˈ ejc al kˈ akuš.89) Mĩ dvȃ smo jȁrgani, skȕp smo h škȏlu hodȉli. (DI186) Nȃs dvȃ, tȏrba grȃ i pa kislȍga mlka.871) Kˈ ak zbˈ ẹ ka se nˈ as dvˈ  ne zˈ dem? (MS523)

trȋ num. […] 2. trojica Mȋ trȋ. (V1084)16

ali i 2) kad se označuje osobe različita spola, npr.

Őni dvȃ su jednõki, őn jæ ȋsti kk i őna. (J117) Ńȋh dv su si srȏdn dȗš. (V975)

Budući da je u navedenim primjerima riječ i o ličnim zamjenicama uz brojeve, sročnost je obično u nominativu, a usto i u genitivu,17 kao što potvrđuju i drugi primjeri, npr.

Őne dviȇ su pedašcæ pa su sæ fűrt pǎrilæ. (J201) Nȉh dvȇ sãmo klȁfrati znȃju. (S307) Ńȋh dvh vˈ č dˈ ugo nma v Varˈ aždinu. (V142)

trȋ num. […] 3. troje Ńȋh trȋ. (V1084)

Umjesto uporabe pojedinih primjera brojevnih imenica u govorima se realizira glavni broj ili glavni broj uz imenicu komad, npr.

ˋAnka jε rodȋla trinˋεjst komȃde zdrȃve dˋecε. (HZ457) Zajȋca jε skˋotila šεst zȃjčeke. (HZ376) Dˈ set dˈ ẹce je thrˈ onla na ĩˈ im. (SĐ79) Mˈ ort se tˈ ijam dˈ set dˈ ẹce nˈ apšalų v kųržĩˈ k dųk sų se svˈ ate grˈ al. (SĐ257) Trˈ ẹza je mˈ la dˈ set kųmˈ d dˈ ẹce pųk se mˈ la ųd ˈ ga nažfcˈ rat. (SĐ266)

kao jedno od morfoloških obilježja svojstveno govorima kajkavskoga narječja.

4. Zaključak

Prema leksičkoj zastupljenosti brojeva kao vrste riječi u natuknicama i oprimjerenjima rječnika pojedinih mjesnih govora kajkavskoga narječja (kao izvorima primjera brojeva) analizirana su pojedina osnovna kajkavska morfološka obilježja brojeva.

Utvrđeno je da su osnovna obilježja glavnih brojeva od jedan do četiri: 1) sklonidba, 2) razlikovanje po rodu u brojeva jedan i dva, 3) sklonidba glavnih brojeva od pet dalje.

Pokazano je da je govorima kajkavskoga narječja svojstveno tipsko morfološko obilježje prema kojemu uz brojeve dva, tri, četiri imenice muškoga roda (i pridjevske riječi) u N, V i A stoje u množini, npr. dva brati, tri kralji, uz supostojanje oblika dva brata, tri kralja.

Govorima kajkavskoga narječja svojstvena je uporaba leksičke jedinice jezero ʻtisućuʼ, uz koju supostoji hil( j) ada/ hil( j) adu.

Uz primjere uporabe brojevnih pridjeva i brojevnih imenica potvrđena je uporaba oblika muškoga roda broja dva/ tri uz ličnu zamjenicu umjesto brojevne imenice dvojica ( trojica), a pritom je sročnost ličnih zamjenica uz glavne brojeve obično u nominativu, a usto i u genitivu.

Izvori (abecednim redom pokrata)

CZ = Šatović, Franjo; Kalinski, Ivan. 2012. Riẹčnik hrvạtskŏga kajkavskŏga prigŏrskŏga govŏra zagrebečkŏga Cẹrja: [Domjanićevo Prigorje]. Zagreb [i. e. Sv. Ivan Zelina]: Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina.

Č = Malnar, Slavko. 2002. Pamejnek: govor u čabarskom kraju. Čabar – Rijeka: Matica hrvatska Čabar – Adamić.

D = Pavešić, Marija; Magaš, Blaženka; Laloš, Željko. 2006. Réjč do ríči: beséjdnek déjuonškega devoána: rječnik delničkoga govora. Delnice – Rijeka: Adamić.

DI = Hanzir, Štefica; Horvat, Jasna; Jakolić, Božica; Jozić, Željko; Lončarić, Mijo. 2015. Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Đ = Maresić, Jela; Miholek, Vladimir. 2011. Opis i rječnik đurđevečkoga govora. Đurđevac: Gradska knjižnica Đurđevac.

Fk-p = Maresić, Jela; Menac-Mihalić, Mira. 2008. Frazeologija križevačko- -podravskih kajkavskih govora s rječnicima. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

G = Večenaj, Ivan; Lončarić, Mijo. 1997. Rječnik govora Gole: srednjopodravska kajkavština. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

HZ = Vranić, Stanko. 2010. Tak se govori( le) pri nas. [Hrvatsko zagorje: (Bedekovčina, Sveti Križ Začretje)]. Konjščina: Vranić-dom.

J = Kovačec, August. 2020. Rječnik govora Jesenja. Gornje Jesenje: Općina Jesenje.

MS = Blažeka, Đuro; Rob, Grozdana. 2014. Rječnik Murskog Središća. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

P = Blažeka, Đuro. 2018. Rječnik preloške skupine govora međimurskog dijalekta. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

S = Žegarac Peharnik, Milan. 2003. Mali tematski rječnik samoborskoga kajkavskog govora. Samobor: Samoborfest.

SĐ = Belović, Stjepan; Blažeka, Đuro. 2009. Rječnik govora Svetog Đurđa. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

SMf = Frančić, Anđela; Menac-Mihalić, Mira. 2020. Rječnik frazema i poslovica međimurskoga govora Svete Marije: Kaj? Storijapa Kanižaj! Zagreb: Knjigra.

V = Lipljin, Tomislav. 2002. Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Varaždin: Garestin.

Z = Dragija, Stjepan. 2016. Kajkavski rječnik okolice Svetog Ivana Zeline. Sv. Ivan Zelina: Matica hrvatska, Ogranak Sv. Ivan Zelina.

Literatura

The morphological characteristics of numbers in local Kajkavian dialects on the example of selected Kajkavian dialect dictionaries

Summary

This paper analyses the basic morphological characteristics of numbers using a corpus selected from the published Kajkavian dialect dictionaries. The analysis focuses on cardinal numbers and their basic characteristics: declension of cardinal numbers from jedan [ one] to četiri [ four], and especially from pet [ five] onward; agreement of masculine nouns in nominative, accusative, and vocative cases with numbers dva [ two], tri [ three] and četiri [ four]; the use of the cardinal number jezero [ thousand]; the presence of numeral nouns and numeral adjectives.

Ključne riječi: kajkavsko narječje, morfologija, brojevi kao vrsta riječi, rječnik mjesnoga govora

Keywords: Kajkavian dialect group, morphology, numbers as a part of speech, dictionary of local Kajkavian dialects

Notes

[1]  Kratka inačica analizirane teme ovoga rada izlagana je na 14. znanstvenom skupu o hrvatskim dijalektima, Zagreb, 1. i 2. prosinca 2021. godine.

[2]  Prema korpusu rječnikā zastupljeni su mjesni govori u okviru goranskoga, gornjolonjskoga, donjosutlanskoga, podravskoga, međimurskoga, srednjozagorskoga, varaždinsko-ludbreškoga dijalekta kajkavskoga narječja (usp. podjelu prema Lončarić 1996, 2005). Popis izvora rječnikā i njihovih pokrata naslova (prema abecednomu redu pokrate) v. na kraju teksta.

[3]  Jezična su obilježja brojeva kao vrste riječi u govorima kajkavskoga narječja, prema korpusu izvora objavljenih kajkavskih dijalektnih rječnika, za analizu moguća prema: 1) navedenim oblicima u morfološkom dijelu rječničkoga članka, a takvi su podatci ovisni o zadanoj metodologiji leksikografske obrade i prema tomu nisu eksplicitni u svim rječnicima kao izvorima, 2) oprimjerenjima u a) rječničkom članku kojemu je broj u natuknici ili b) rječničkim člancima ostalih vrsta riječi, gdje se brojevi pojavljuju sporadično, odnosno posredno ili sekundarno.

[4]  Brojevne imenice u ovoj analizi obuhvaćaju i one primjere koji se u Barić i dr. (1997) nazivaju zbirnim brojevima.

[5]  Između ostaloga, postoji tvrdnja da »brojevi kao zasebna vrsta riječi zapravo ne postoje, a njihovo izdvajanje kao vrste riječi samo je plod gramatičarske tradicije« (Raguž 1997: 104).

[6]  Raguž (1997: 104) npr. glavne brojeve svrstava u brojevne pridjeve (zajedno uz redne i zbirne brojeve). O razlikama u pristupu svrstavanju npr. riječi dvoje u hrvatskim jezičnim priručnicima v. Tafra (1989: 234, 2005a: 42–43).

[7]  »U našim se priručnicima jasno ne luče zbirni brojevi od brojevnih pridjeva. Kad se morfološki i odijele, gotovo se redovito pomiješaju pri objašnjavanju njihove distribucije« (Tafra 2005a: 43).

[8]  Uz navedenu skupinu brojevnih imenica u Marković (2012: 487, 490) razlikuju se brojevne imenice za muške osobe (-oj-ic-a, -or-ic-a) i brojevne imenice u širem smislu, tj. ostale izvedenice s brojevnim bazama (osnovama), izvedene npr. sufiksima -aš-ø, -ic-a, -in-a, -in-k-a, -k-ø, -k-a (npr. sedmaš, dvica, trećina, četvrtinka, desetak/ deseci, dvojka).

[9]  Tu naime Tafra (1989: 235) tvrdi da »dok baratamo tradicionalnim pojmovima vrsta riječi, brojevi se ne mogu razbiti na imenice, priloge i pridjeve zbog razlika među njima u značenju, raspodjeli, funkcijama i u nejednakom ovladavanju gramatičkim kategorijama«.

[10]  Glavni brojevi »iskazuju točnu, izmjerenu upravo prebrojenu brojnost onoga što je iskazano imenicom« (Marković 2012: 484). U Marković (2012: 484) dijele se u tri razreda (sintaktički i oblično bitno različita): 1. broj jedan, 2. brojevi dva ( oba, obadva), tri i četiri, 3. ostali glavni brojevi (uključujući primjere nula, brojeve od pet dalje, desetice, stotice, tisuću, milijun, milijardu i ostale izvedene višečlane brojeve).

[11]  Prema Matasović (2008: 243) u praslavenskom su brojevi od jedan do četiri razlikovali rod i padež te su se sintaktički ponašali kao pridjevi; brojevi jedan i dva slijedili su zamjeničku deklinaciju, a tri i četiri imeničku; brojevi od 5 do 9 bili su imenice ženskoga roda. Lukežić (2015: 253) brojeve tri i četiri naziva brojevnim imenicama.

[12]  Pri citiranju primjera moguća su odstupanja od izvornih slovnih znakova, a u zagradi se uz navedeni primjer donosi pokrata naslova rječnika (prema popisu izvora) i broj stranice.

[13]  U standardnom hrvatskom jeziku »valja razlikovati brojeve sto/ stotinu, tisuću, milijun, milijardu itd., koji su nesklonjivi (podrijetlom akuzativi, tzv. okamenjeni akuzativi mjere), od imenica stotina, tisuća, milijun, milijarda itd., koje su sklonjive« (Marković 2012: 486).

[14]  Što se npr. standardnoga jezika tiče, »ispitivanje je pokazalo da govornici ne znaju pravilno upotrijebiti brojevne pridjeve, da ih osjećaju stranima i da ih spontano ne rabe u situacijama kad ih moraju upotrijebiti« (Tafra 2005b: 22–23).

[15]  Natuknice uključuju primjere i brojevnih imenica i brojevnih pridjeva.

[16]  Uz npr. Dˈ ošli su ńȋh čtvˈ rica. (V82)

[17]  Usp. Lončarić (1996: 119) i Šojat (1982: 428).

References

 

Babić, Stjepan i dr. 1991 Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: HAZU – Globus.;

 

Barić, Eugenija i dr. 1997 Hrvatska gramatika. II. promijenjeno izdanje. , editor. Zagreb: Školska knjiga.;

 

Celinić, Anita. 2000 O morfologiji govora Gornje Plemenšćine. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 26:13–23

 

Frančić, Anđela; Menac-Mihalić, Mira. 2020 O Svetoj Mariji i njezinu govoru. Rječnik frazema i poslovica međimurskoga govora Svete Marije: Kaj? Storijapa Kanižaj? Zagreb: Knjigra,; p. 13–37

 

Kuna, Branko. 2008 Gramatička kategorija broja i drugi načini izražavanja količinskih značenja. Način u jeziku / Književnost i kultura pedesetih. Zbornik radova. 36:seminara Zagrebačke slavističke škole. Ur. Krešimir Bagić. Zagreb: Filozofski fakultet – Zagrebačka slavistička škola. 37–47

 

Lončarić, Mijo. 1996 Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.;

 

Lončarić, Mijo. 2005 Kajkaviana & alia. Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec – Zagreb: Zrinski – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 

Lukežić, Iva. 2015 Zajednička povijest hrvatskih narječja. 2. Morfologija. Zagreb – Rijeka – Grobnik: Hrvatska sveučilišna naklada – Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci – Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.

 

Maresić, Jela. 2018 Morfologija podravskoga kajkavskog dijalekta. Hrvatski dijalektološki zbornik. 22:1–140

 

Marković, Ivan. 2012 Uvod u jezičnu morfologiju. Zagreb: Disput.;

 

Matasović, Ranko. 2008 Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.;

 

Pranjković, Ivo. 1982 Klasifikacija riječi na vrste i razine gramatičke analize. Radovi Zavoda za slavensku filologiju. 17:23–31

 

Pranjković, Ivo. 2004 Kategorijalna svojstva imenskih riječi. Zbornik radova Zagrebačke slavističke škole 2003.Ur. Stipe Botica. Zagreb: Filozofski fakultet – Zagrebačka slavistička škola – Hrvatski seminar za strane slaviste. p. 25–32

 

Pranjković, Ivo. 2021 Gramatičke graničnosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.;

 

Raguž, Dragutin. 1997 Praktična hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska naklada.;

 

RHKKJ = Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Sv. 1:–15. 1984 2020 Zagreb: HAZU – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 

Silić, Josip; Pranjković, Ivo 2005 Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.;

 

Šarić, Ljiljana. 2002 Kvantifikacija u hrvatskome jeziku. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 

Šojat, Antun. 1982 Turopoljski govori. Hrvatski dijalektološki zbornik. 6:317–493

 

Šojat, Antun. 2009 Kratki navuk jezičnice horvatske: jezik stare kajkavske književnosti. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 

Tafra, Branka. 1989 Što su brojevi? (gramatički i leksikografski problem). Rasprave Zavoda za jezik IFF. 15:219–237

 

Tafra, Branka. 1999 Dvije o dvome. Teorija i mogućnosti primjene pragmalingvistike: zbornik. Ur. Lada Badurina, Nada Ivanetić, Boris Pritchard, Diana Stolac. , editor. Zagreb – Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, 769–780.

 

Tafra, Branka. 2005 Morfološka obilježja brojevnih riječi. Od riječi do rječnika. Zagreb: Školska knjiga,; p. 39–53

 

Tafra, Branka. 2005 Oba, obadva. Od riječi do rječnika. Zagreb: Školska knjiga,; p. 11–38

 

Tafra, Branka. 2022 Brojevi i „brojevi“. Jezikoslovna razlikost. Zagreb: Matica hrvatska,; p. 129–138

 

Znika, Marija. 2002 Kategorija brojivosti u hrvatskom jeziku. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.