Povratak bivših katolika iz Srpske pravoslavne Crkve u Katoličku Crkvu u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji od 1941. do 1945. godine

Uvod

Jedna od prvih mjera ustaške vlasti protiv Srpske pravoslavne Crkve bila je zakonska odredba o prijelazima od 3. svibnja 1941. godine. Među brojnim prijelaznicima u Katoličku Crkvu našli su se i bivši katolici koji su zbog mješovitoga ili ponovnoga braka te pritiska državnoga aparata od 1918. do 1941. godine prešli na pravoslavlje.

U arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije obrađen je svaki pojedinačni slučaj na temelju molbi koje su povratnici uputili preko župnih ureda Biskupskom ordinarijatu u Đakovu. U molbama su opisani razlozi prelaska na pravoslavlje. Najveći broj katolika prešao je na pravoslavlje sklapanjem braka u pravoslavnoj Crkvi. Budući da je Srpska pravoslavna Crkva dopuštala rastavu, jedan broj katolika prešao je na pravoslavlje kako bi mogao ponovno sklopiti crkveni brak.

Cilj istraživanja bio je utvrditi broj katolika koji su u međuratnom razdoblju prešli u Srpsku pravoslavnu Crkvu te utvrditi uzroke prijelaza u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji.

Velik broj dokumenata, zbog preglednosti, stavljen je u tablice s grafičkim prikazom. Radi praćenja tijeka povratka bivših katolika u Katoličku Crkvu načinjena je usporedba s prijelazom pravoslavaca i židova. Krivulje na svim trima grafičkim prikazima pokazuju veliku sličnost.

1. Pad broja katolika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca

Od 1921. do 1931. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca1 katoličko stanovništvo smanjilo se s 39,3 % (4 716 000) na 37,4 % (4 488 000), dok se broj pravoslavnoga stanovništva povećao s 46,7 % (5 604 000) na 48,7 % (5 844 000).2 U novonastaloj državi od 12 milijuna stanovnika u deset godina broj katolika pao je za 228 000, a broj pravoslavaca povećao se za 240 000. Do sada nije provedeno istraživanje o uzrocima smanjivanja katoličkoga stanovništva. Bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskoga episkopata dr. Giuseppe Massuci u svom dnevniku koji je vodio od 1. kolovoza 1941. do 28. ožujka 1946. godine zabilježio je razgovor s profesorom Kerubinom Šegvićem, svećenikom i dopisnikom lista L’Osservatore Romano.3 Šegvić je iznio podatak kako je od 1918. do 1941. godine dvije stotine tisuća Hrvata izgubilo svoju vjeru prešavši na pravoslavlje sklapanjem mješovitih ženidba.4 O mješovitim ženidbama katolika s pravoslavcima govorio je i nadbiskup Alojzije Stepinac. Na suđenju koje je protiv njega organizirala komunistička vlast 1946. godine govorio je o prijelazu katolika u Srpsku pravoslavnu Crkvu ( dalje SPC): »Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili oženi inovjerku.«5 Srbi su u odnosu na druge narode u novoj državi u svim tijelima državne uprave bili prezastupljeni. U skupštini su imali 68 % mandata, u senatu 54 %, u Ministarstvu prosvjete 96 %, u Centralnom prezbirou 78 %, u Hipotekarnoj i Narodnoj banci 98 %.6 Od samih početaka u novonastaloj državi dolazilo je do represije prema hrvatskoj političkoj oporbi. Politički teror očitovao se na svim razinama izbora, u nasilju nad seljacima, organiziranim suđenjima i političkim ubojstvima. Najpoznatije je ubojstvo atentat na Stjepana Radića i prvake Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini 1928. godine.7

Atentat na Stjepana Radića i uvođenje »šestosiječanjske diktature« 1929. godine produbilo je nezadovoljstvo hrvatskoga naroda. Ante Pavelić8 u Italiji 1930. godine utemeljio je ustaški pokret. Pokret je zloupotrijebio i iskrivio je ideologiju Ante Starčevića u njegovoj velikohrvatskoj koncepciji. Ustaški pokret definiran je kao »oslobodilački pokret« koji ima zadaću »da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom, oslobodi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna i nezavisna država na cijelom svom narodnom i povijesnom području«.9

Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. godine prihvaćao je načelo ravnopravnosti priznatih vjera. U praksi je dolazilo do protežiranja SPC-a. Njegovo uplitanje u odnos Katoličke Crkve i države vidljiv je već u prvim raspravama o konkordatu 1922. godine između Svete Stolice i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Arhijerejski sinod SPC-a tražio je sudjelovanje i pravoslavnoga predstavnika u komisiji koja je osnovana radi konkordata. Sveta Stolica na taj zahtjev nikada nije pristala.

Patrijarh Varnava, koji je bio ustoličen 1930. godine, »bio je bliz shvaćanju nekih ruskih pisaca, da pravi Slaven ne može biti katolik«.10 On je propovijedao da su Hrvati »bratski deo našega naroda […] duhovno s nama i oni će morati biti s nama«.11 U rušenju konkordata, službeno potpisanoga između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice u Rimu 25. srpnja 1935. godine, prednjačio je Arhijerejski sabor SPC-a. U pismu premijeru Milanu Stojadinoviću Sabor piše »da taj ugovor bitno i nepovoljno menja položaj Srpske pravoslavne Crkve u državi i da je štetan i po državne interese«, da priznaje Katoličkoj Crkvi »da slobodno i javno vrši svoju misiju u Kraljevini«, što daje »rimokatoličkoj crkvi ceo niz isključivih imovinskih prava, koje nemaju druge veroispovesti«, obvezuje državu »da ne samo uredi nastavu u javnim školama sa rimokatoličkim učenjem i da udžbenici i za druge predmete ne mogu biti u suprotnosti sa verskim načelima, i osećajima učenika rimokatolika, nego određuje da i tamo, gde su učenici rimokatolici isključivo, ili u velikoj većini, budu i učitelji iste veroispovesti«, »ostavlja rimokatoličkom kanonskom pravu rešavanje pitanja o mešovitom braku«, »projekat konkordata stavlja iznad državne volje volju rimske kurije« i »daje isključive privilegije rimokatolicima«.12 Na kraju pisma Sveti arhijerejski sabor traži da se parafirani konkordat ne ozakoni.

Osim pritiska na vladu Sveti arhijerejski sabor zaprijetio je kaznama svima pravoslavcima koji u skupštini i senatu budu glasali za konkordat. »Sveštenim licima« (svećenicima) prijetilo se »zabranom sveštenodejstva« (zabrana svećeničke službe) i sudskim postupkom. Ostali pravoslavci trebali bi biti lišeni »svih prava i počasti« u SPC-u te bi se zabranilo svećenicima da ulaze u njihove domove. U slučaju da se konkordat izglasa, donesena je odluka da se na svim crkvama i manastirima istakne crna zastava na 15 dana.13

Srpska pravoslavna Crkva veoma oštru kritiku konkordata prenijela je na ulice. Organizirana litija14 za ozdravljenje patrijarha Varnave pretvorila se u politički prosvjed protiv konkordata. Premijer Milan Stojadinović15 u pismu banu Savske banovine Viktoru Ružiću16 postavlja si pitanje: »Vladaju li državom ministri ili pravoslavni episkopi?« On smatra da »crkva ne može biti nad državom«, da se ne smije uzdrmati vjerska ravnopravnost zajamčena ustavom. Stojadinović je uvažavao činjenicu da u državi živi 50 % nepravoslavnoga stanovništva i da se zbog toga nije smjelo popustiti pravoslavnom kleru.17

Nakon što je konkordat ratificiran u Narodnoj skupštini, 23. srpnja 1937. godine, poslan je na ratifikaciju u senat. Istoga dana umro je patrijarh Varnava, a velikosrpski krugovi proširili su glasine da ga je vlada otrovala. Zbog uzavrele situacije premijer Stojadinović odgodio je ratifikaciju u senatu. Konkordat je konačno odbačen u drugoj polovici 1938. godine.

Nakon pada Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine, uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Među prvim mjerama nove vlasti bila je i zakonska odredba o prijelazima iz SPC-a u Katoličku Crkvu 3. svibnja 1941. godine. Ustaška je vlast u SPC-u vidjela instrument srpske politike. Nadbiskup Stepinac u pismu predsjedniku Zakonodavnoga povjerenstva pri poglavniku dr. Milovanu Žaniću prosvjedovao je zbog uplitanja države u crkvena pitanja jer je odredba o prijelazima donesena bez znanja Katoličke Crkve. Stepinac piše:

»Mislimo, da bi bilo u javnom i općem interesu ne samo Crkve, nego u prvom redu i Nezavisne Države Hrvatske i Hrvatskog narod, da se spremljeni nacrti ovakovih zakonski [sic!] odredaba, na bilo koji način, makar i neslužbeno i kratkim povjerljivima putem saopće i zakonitom Predstavništvu katoličke Crkve kod nas u tu svrhu, da ono stavi svoje možebitne primjedbe i sugestije.«18

Istraživanje pitanja prijelaza vjernika iz SPC-a u Katoličku Crkvu od 1941. do 1945. godine na području Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije otkriva podatke o povratku u Katoličku Crkvu bivših katolika koji su najvećim dijelom prešli na pravoslavlje od 1918. do 1941. godine.19

Na temelju molbi bivših katolika koji su se željeli vratiti u Katoličku Crkvu utvrđeni su uzroci zbog kojih su prešli u međuratnom razdoblju u SPC:

1. sklapanje braka u SPC-u

2. rastavljeni katolici prelazili su na pravoslavlje da bi mogli ponovno sklopiti crkveni brak

3. prisila državnih organa na katolike da prijeđu u SPC

4. roditelji koji su prešli u SPC (2. točka) preveli su i svoju djecu na pravoslavlje.20

1.1. Sklapanje braka u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi

Najveći broj katolika prešao je na pravoslavlje prije ili nakon vjenčanja u SPC-u.21 U Katoličku Crkvu vratile su se od 1941. godine 334 ženske osobe (73,4 %) i 121 (26,5 %) muška osoba. To je samo na području Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije, a prijelazi su se događali na području cijele države. U kronici kukujevačke župe (Srijemska biskupija) navodi se da je pod dinastijom Karađorđevića »bilo puno prijelaza s katoličke vjere na pravoslavnu«.22 Tako se navodi primjer katolika Ante Matende koji se trebao vjenčati s pravoslavkom Martom Bulat iz Kuzmina. »Uslov je za ženidbu bio da pređem iz rimokatoličke vere u srpsko pravoslavnu.«23 Tu je riječ o prisili, a ne o »lepom načinu« kojim će se nastojati privesti bračnoga druga na pravoslavnu vjeru kako stoji u Bračnim pravilima Srpske pravoslavne Crkve.24

Marko Kljajić piše i o pokušajima prijelaza sa srpske pravoslavne na rimokatoličku vjeru. Kao ogledni primjer kako je to završavalo donosi slučaj pravoslavke Drenke Krstonošić. Ona je pred pravoslavnim parokom u Baćincima i dvojicom svjedoka 15. i 30. srpnja 1930. godine te pred sreskim načelnikom u Šidu 16. kolovoza 1930. izjavila da želi prijeći na rimokatoličku vjeru. Sresko načelstvo 6. prosinca 1930. godine poništilo je prijelaz Drenke Krstonošić jer »nema pravne valjanosti u smislu paragrafa 19. zakona o veroispovednim odnosima od 6. I. 1906. jer je preduzet mimo odredbe ovog zakona, a ujedno se kažnjavaju sva trojica globom od 100 dinara svaki u korist državne kase u smislu paragrafa 24. citiranog zakona«.25 U obrazloženju stoji »da je Drenka Krstonošić postupila mimo uputa datog joj od po srpsko-pravoslavnom paroku u Baćincima«.26 Marko Kljaić zaključuje da je tom »nedopuštenom prelazu« suvišan bilo kakav komentar.

1.2. Mješoviti brakovi u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi

Bračna pravila SPC-a objašnjena su prvi put u Glasniku, službenom listu Srpske pravoslavne patrijaršije, od 7. rujna 1933. godine. Tako se mješoviti brakovi mogu sklapati pod sljedećim uvjetima:

1. Osoba druge vjeroispovijesti mora se pismeno obvezati pred nadležnim parokom i dvojicom svjedoka »da neće svog budućeg bračnog druga pravoslavne vere odvraćati od pravoslavnog ispovedanje vere, ni pokušati da ga ma kojim načinom navede da pređe u drugu veru ma kojim načinom navede«.27 Isto tako mora se obvezati da ne će ometati osobu pravoslavne vjere u obavljanju vjerskih dužnosti.

2. Osoba druge vjeroispovijesti mora se pismeno »obvezati da će svoju decu iz toga braka krštavati i vaspitavati u pravoslavnoj veri« (br. 2.). Pravoslavna osoba mora svečano obećati »da će stalno, lepim načinom, nastojati da svoga budućeg druga privodi pravoslavnoj veri« (br. 3.).

3. Pravoslavna osoba mora s osobom druge vjeroispovijesti sklopiti brak u pravoslavnom hramu i pred pravoslavnim svećenikom (br. 4.).

1.3. Mješoviti brakovi u Katoličkoj Crkvi

Katolička Crkva u Kodeksu kanonskoga prava iz 1917. godine u kan. 1061. odredila je u kojim slučajevima daje oprost od mješovitih brakova. Tako u § 1., točki prvoj, navodi da moraju postojati pravedni i važni razlozi. U 2. točki stoji da nekatolički ženidbeni drug mora pružiti jamstvo »da će od nekatoličkog ženidbenog druga biti otklonjena pogibao otpada« i da će djeca biti krštena i odgajana u katoličkom duhu. Jamstvo u pravilu treba biti dano u pismenom obliku. U kanonu 1062. stoji da će katolički ženidbeni drug »razborito nastojati oko toga, da se nekatolički ženidbeni drug obrati«.28

Može se zaključiti da su službene odredbe SPC-a i Katoličke Crkve o mješovitim brakovima veoma slične. Razlika se nalazila u primjeni. Primjer iz kronike kukujevačke župe otkriva nam praksu u SPC-u koja je prisiljavala katolike na prijelaze na pravoslavlje.

1.4. Rastavljeni katolici koji su prešli na pravoslavlje da bi mogli ponovno sklopiti crkveni brak

Jedan dio katolika prešao je na pravoslavlje nakon što su bili rastavljeni. Zakonik Katoličke Crkve iz 1917. godine o nerazrješivosti valjano sklopljenoga braka odredio je: »Valjana ženidba tvrda i izvršena ne može se razriješiti ni od koje ljudske vlasti ni iz kojeg razloga, osim smrću« (kan. 1118.). SPC pružala im je mogućnost ponovnoga sklapanja crkvenoga braka.29 Bračna pravila Srpske pravoslavne Crkve odredila su u kojim slučajevima crkveni sud može proglasiti prestanak braka za života obaju bračnih drugova. Kao brakorazvodne uzroke navode »preljub« (§ 88. – 91.), »rađenje o glavi bračnom drugu« (§ 92. – 93.), »hotimičan pobačaj« (§ 94.) »zlobno napuštanje bračnog druga« (§ 95. – 96.), »nestanak bračnog druga« (§ 97. – 104.), »moralna pokvarenost« (§ 105. – 106.) i »otpadništvo od pravoslavne vere« (§ 107. – 109.) Za razliku od SPC-a, u Katoličkoj Crkvi ti navedeni uzroci nakon valjano sklopljene i izvršene ženidbe nisu utjecali na njezinu valjanost. Katolici koji su valjano sklopili ženidbu, a poslije se rastali, nisu mogli sklopiti drugi brak u Katoličkoj Crkvi. Izlaz su pronašli tako što su prešli u SPC koji im je to dopuštao.

2. Katolici koji su zbog prisile prešli u Srpsku pravoslavnu Crkvu30

Među povratnicima u Katoličku Crkvu nalaze se učitelji,31 državni službenici i činovnici,32 vojna lica,33 liječnici, veterinari i odvjetnici.34 Budući da mnogi župni uredi, kada su slali molbe Biskupskom ordinarijatu u Đakovo, nisu pisali zanimanje povratnika, može se pretpostaviti da je broj visokoobrazovanih osoba koji su pod pritiskom prešli na pravoslavlje, sigurno, bio mnogo veći. Navedeni primjeri jasno će pokazati pod kakvim su pritiskom bili katolici prije nego što su prešli na pravoslavlje.

Matilda Alagaić iz župe Zemun I u svojoj molbi za povratak u Katoličku Crkvu navela je da je, među ostalim, pristala na prijelaz na pravoslavlje zato što su je muž i njegova rodbina na to nagovarali. Tek je pod pritiskom direktora pošte popustila. On ju je stavio pred izbor da »pređe na pravoslavlje ili da izgubi službu«.35 Nikola Kelemen, direktor pošte u Borovu, pod pritiskom civilne vlasti prešao je na pravoslavlje kada se vjenčao s pravoslavkom u pravoslavnoj crkvi u Osijeku 1928. godine.36 Franjo Hornung 1920. godine prelazi na pravoslavlje. To je bio uvjet da dobije službu gradskoga veterinara u Mitrovici.37 Na Rudolfa i Margaretu Marek vršili su pritisak njihovi pretpostavljeni iz Državnoga aerodroma. Jednoga dana bili su odvedeni u »jednu beogradsku crkvu, gdje je neki pravoslavni svećenik neku molitvu čitao, nakon čega su svi dobili, da su prešli na pravoslavnu vjeru«.38 Pavao Drobina iz Vinkovaca prešao je 1940. godine na pravoslavlje zajedno s kolegama Nijemcima, zrakoplovnim mehaničarima. Njihovi su ih pretpostavljeni prisilili na prijelaz na pravoslavlje.39 Marija Karaica, r. Maiksner, vjenčana za pravoslavca koji je bio žandar, prešla je pod pritiskom suprugova zapovjednika 1931. godine u Pravoslavnu Crkvu.40 Hrvoje Fischer Hugo kao činovnik u ministarstvu u Beogradu prelazi na pravoslavlje 1938. godine da ne izgubi službu.41 Đuro Varga, rođen u Zemunu, prešao je na pravoslavlje 1938. godine jer se bojao da će izgubiti posao »budući da su se ondašnje vlasti javno prijetile, kako će sve ne-pravoslavce otpustiti«.42 Marko Čavka vjenčao se u Pravoslavnoj Crkvi i dao privolu da se djeca krste i odgajaju u pravoslavlju »da se barem donekle zaštiti i izbjegne persekucijama i zapostavljanju u službi, kojem su bili pod bivšim režimima izloženi žandari hrvatske narodnosti«.43 Antonija Tamaši, r. Šuvaković, radila je kao učiteljica u Srijemu u Privinoj Glavi. Ona piše: »Radi moga hrvatstva bila sam mnogo proganjana od strane mojih srpskih pretpostavljenih. Da bih imala mira od progona prešla sam na nagovor svojih pretpostavljenih na grko-istočnu vjeru.«44 Andrija Zetaković kao redarstveni narednik zbog službe je prešao na pravoslavlje45, kao i Josip Ivan Žinko koji je radio na željeznici.46

3. Odbijene zamolbe za povratak u Katoličku Crkvu i one koje su primljene pro foro civili

Biskupski ordinarijat u Đakovu nije odobrio povratak u Katoličku Crkvu za 22 osobe.47 U njegovim rješenjima kao razlozi za neodobravanje povratka u Katoličku Crkvu jesu nepotpuna dokumentacija, život u konkubinatu48, jedan od bračnih drugova odbijao je ukrjepljenje braka49 ili roditelji nisu dali dopuštenje za povratak.

Dvadeset i jedna osoba primljena je pro foro civili (samo za civilno područje).50 Na temelju rješenja Svetog oficija od 1. kolovoza 1941. godine, br. 230./1941. prijelaznici ili povratnici u Katoličku Crkvu zbog konkubinata ili živoga prijašnjega bračnoga druga mogli su biti primljeni pro foro civili. Oni nisu mogli pristupati sakramentima, osim u trenutku smrti, sve dok ne otpadne razlog zbog kojeg se ne mogu crkveno vjenčati. Nad tim se osobama ne čini nikakav obred, »nego se jednostavno upisuju u knjigu prelaza tako da se pred državnim vlastima izvatkom iz knjige prelaza, ako to ustrebaju, mogu prikazati kao katolici«.51

Tablica 1.52 Popis svih bivših katolika koji su podnijeli molbu  za povratak u Katoličku Crkvu535455

Tablica 2. Molbe bivših katolika da se vrate u Katoličku Crkvu raspoređene po župama56

Povratak katolika iz SPC-a u Katoličku Crkvu dogodio se na području 49 župa Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije. Najveći broj povratnika potječe iz gradova. U Osijeku je bilo 144, Slavonskom Brodu 44, Zemunu 39, Vinkovcima 37 povratnika, u Vukovaru 21 povratnik, u Rumi 14, Petrovaradinu 13 i Iloku 11 povratnika. Istraživanje prijelaza u Katoličku Crkvu u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji donosi popis svih povratnika. Tako iz Srpske pravoslavne Crkve taj broj iznosi 413, sa židovstva 34 i 285 (starokatolici, evangelici, baptisti i dr.).57

Tablica povratnika – bivših katolika Srpske pravoslavne Crkve – u Katoličku Crkvu58

3. tablica59

I. grafički prikaz – povratnici u Katoličku Crkvu (3. tablica)

Tablica pojedinačnih prijelaza iz Srpske pravoslavne Crkve u Katoličku Crkvu u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji od 1941. do 1945. godine60

4. tablica

II. grafički prikaz – prijelaznici u Katoličku Crkvu (4. tablica)

Tablica prijelaza židova u Katoličku Crkvu u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji od 1941. do 1945. godine61

5. tablica