Povratak bivših katolika iz Hrvatske starokatoličke Crkve u Katoličku Crkvu u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji od 1941. do 1945. godine

Uvod

U radu su obrađeni uzroci nastanka Starokatoličke Crkve. Svećenici i sveučilišni profesori u Njemačkoj i Švicarskoj koji su bili nezadovoljni odlukama Prvoga vatikanskoga sabora o papinoj nezabludivosti i primatu osnovali su Starokatoličku Crkvu 1871. godine. Ubrzo nakon osnutka Starokatolička Crkva uvela je narodni jeziku u liturgiju, dokinula je celibat i odbacila je nerazrješivost crkvenoga braka.

Hrvatska starokatolička Crkva osnovana je 1923. godine. Katolički svećenici koji su htjeli uvesti promjene u Katoličkoj Crkvi i vjernici izrazili su svoje nezadovoljstvo tako što su prelazili u Starokatoličku Crkvu. Na temelju rješenja Biskupskoga ordinarijata u Đakovu od 1941. do 1945. godine utvrđen je točan broj bivših katolika koji su se vratili iz Hrvatske starokatoličke Crkve u Katoličku Crkvu.

1. Nastanak Starokatoličke Crkve

Papa Pio IX. proglasio je dogmu o bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1854. godine. Dogmu nije donio sabor, nego Papa, i to ex cathedra.1 Donošenje dogme rasplamsavalo je raspravu koliko može sam Papa proglašavati nepogrješive istine.

Deset godina poslije, 1864. godine, taj je Papa u enciklici Quanta cura dostavio svim biskupima spis zvan Sylabus, tj. popis 80 suvremenih zabluda koje se s katoličkoga stajališta moraju odbaciti.2 Spis je izazvao reakcije i katolika i protestanata. Papa je proglašen reakcionarnim neprijateljem kulture. Kada je najavljen opći sabor, pitanje papine nezabludivosti lebdjelo je u zraku. Pojavio se strah da bi Papa i spis Sylabus mogao ex cathedra proglasiti dogmom.

U Francuskoj se nakon Francuske revolucije (1789. – 1799.) razvio poseban odnos vjernosti papi, tzv. ultramontanizam. Papinski primat i nezabludivost ultramontanisti proširili su na sva službena i osobna papina djelovanja.3 U Njemačkoj je Ignaz von Döllinger (1799. – 1890.), svećenik i crkveni povjesničar, kritizirao papinu nezabludivost. Dokaze protiv nezabludivosti vidio je u jednom neslužbenom pismu pape Honorija I. (625. – 638.).4

Prvi vatikanski sabor 1870. godine donio je dogmu o papinoj nezabludivosti. Dogmatska konstitucija Pastor aeternus o rimskom prvosvećeniku donosi sljedeće:

»Kada govori sa Stolice (ex cathedre), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.«5

Prosvjed protiv dogme o papinoj nezabludivosti i primatu proširio se već od ljeta 1870. godine, najviše u Njemačkoj i Švicarskoj. Jezgru prosvjeda činili su svećenici i sveučilišni profesori. Među njima potrebno je istaknuti Ignaza von Döllingera. Iz toga prosvjeda nastala je Starokatolička Crkva.

Na kongresu u Münchenu (1871.) Starokatolička Crkva odijelila se od Katoličke Crkve. Na drugom kongresu starokatolika (1872.) u Kölnu službeno je prihvaćeno ime starokatolički. Na trećem kongresu u Konstanzi (1873.) prihvaćen je ustav Starokatoličke Crkve, a od 1880. godine uveden je narodni jezik u liturgiji. Od 1879. godine dokinut je celibat.6 Prvoga starokatoličkoga biskupa zaredio je janzenistički biskup iz Deventera koji je imao apostolsku sukcesiju.7 Osim što su dokinuli celibat (disciplinsko područje), starokatolici su odbacili i nerazrješivost braka.

2. Hrvatska starokatolička Crkva

Hrvatska starokatolička Crkva osnovana je 1923. godine, a nastala je iz reformističkoga pokreta nižega svećenstva u Hrvatskoj. Za prvoga biskupa izabran je splitski svećenik Marko Kalođera (1877. – 1956.). Pokret je nazvan žuti pokret po knjižici žutih korica Suvremene želje katoličkog nižeg klera Države SHS. Inicijatori pokreta bili su svećenici Stjepan Menzinger, Rikard Korytnik, Stjepan Zagorac i Stjepan Haberstock. Oni su tajnim sastancima već prije Prvoga svjetskoga rata raspravljali o moralnim, disciplinskim, ekonomskim i socijalnim pitanjima u Crkvi. Rat je nakratko zaustavio sve aktivnosti.

Knjiga solinskoga župnika Nike Petrića Rane u Katoličkoj Crkvi i Svetokuzamska sinoda, održana u Bakru 1917. godine, mogu se nazvati pretečama reformističkoga pokreta. Prema Petrićevu mišljenju tri rane štete Katoličkoj Crkvi. To su farizejstvo ili formalizam, klerikalizam i celibat. Svećenici Bakarskoga kotara i grada Bakra na sinodi održanoj 27. travnja 1917. godine raspravljali su o teškom socijalnom položaju nižega svećenstva i pravednijoj raspodjeli crkvenih dobara.8 Zbog reakcije crkvene hijerarhije katolički su svećenici u nepotpisanim člancima ili pod pseudonim izražavali i dalje svoje nezadovoljstvo. Predstavnici reformističkoga pokreta tražili su potporu u Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci (HPSS-u) i kod Stjepana Radića zbog njegova antiklerikalizma. Radićev je pojam Boga panteistički, a ne kršćanski. Biskup Antun Mahnić Stjepana Radića nazvao je hrvatskim Masarykom. »Masaryk je jedan od najodličnijih i najustrajnijih bojovnika proti katoličkoj vjeri.«9 Patafta smatra da je Radićeva podrška reformnom pokretu i starokatolicizmu oportunistička i politički motivirana kako bi oslabio utjecaj Katoličke Crkve na selo i seljaštvo. Radić je želio da se Hrvati odvoje od Rima. U tom smislu on podržava, nikada otvoreno, starokatolicizam. Radić u svojim govorima napada kler te pokazuje indiferentizam prema Crkvi i kršćanstvu.10

Pitanje celibata bilo je važno pitanje za pokret. Nakon ujedinjenja 1918. godine pokret će sve više stavljati naglasak na ujedinjenje katolicizma i pravoslavlja, kao i na narodno obilježje Katoličke Crkve. Osim Stjepana Radića i njegove stranke reformističkom pokretu dali su podršku i liberalni listovi koji su pokret doživljavali kao eksponent protuhrvatske politike, kao i Svetozar Pribićević, predsjednik Samostalne demokratske stranke.

Iz reformnoga pokreta nastala je 1923. godine Hrvatska starokatolička Crkva (HSC) koju je država službeno priznala. Katolička Crkva državno je priznanje doživjela kao politički čin. Katolički list nazvao je reformske svećenike oruđem u rukama narodnih i vjerskih neprijatelja: »Reformaški svećenici postali su puko oruđe u rukama onih naših narodnih i vjerskih neprijatelja, koji nastoje hrvatski narod prevesti na pravoslavlje, a u nas je pravoslavlje istovjetno sa srpstvom.«11 Srpska pravoslavna Crkva jest »zlurado promatrala probleme s kojima se susretala Rimokatolička crkva u Hrvatskoj«,12 a beogradski režim podupirao je Hrvatsku starokatoličku Crkvu radi slabljenja Katoličke Crkve, a time i slabljenja hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Narodna radikalna stranka poticala je starokatolički pokret ističući da bi habjanovački slučaj mogao dovesti do »popunog verskog oslobođenja i nezavisnosti« hrvatskoga naroda i »duševnog ujedinjenja« sa srpskim narodom.13 Udruženje srpskih četnika iz Osijeka dalo je podršku starokatolicima u Habjanovcima. U sukobu u župi Rokovci-Andrijaševci Beograd je stao na stranu starokatolika. Upravitelj župe Rokovci-Andrijaševci piše Biskupskom ordinarijatu u Đakovo da »starokatolici živo rade da dobiju rimokat. župsku crkvu u Andrijaševcima te se hvale, da im je to u Beogradu zajamčeno«14.

Sukob Katoličke i Starokatoličke Crkve rasplamsao se još više nakon što su čitava sela prelazila u starokatolike. To se dogodilo 1927. godine u Šaptinovcima pokraj Našica. U Stenjevcu kraj Zagreba 677 vjernika prešlo je tijekom 1926. i 1927. godine u HSC.15 U Starim Jankovcima pokraj Vinkovaca Mađari, nezadovoljni brojem rimokatoličkih misa na mađarskom jeziku, osnovali su Hrvatsku starokatoličku župu 1934. godine. Tako su učinili na Hvaru, u Pleternici, Habjanovcima i Podgoraču.16

Uzroci prijelaza iz Katoličke Crkve u Starokatoličku Crkvu:

1. mogućnost sklapanja drugoga crkvenoga braka u HSC-u17

2. nezadovoljstvo odlukama crkvene i civilne vlasti o ujedinjenju dvaju sela, Rokovaca i Andrijaševaca, u jednu župu18

3. nezadovoljstvo mađarske manjine u Starim Jankovcima brojem rimokatoličkih misa na mađarskom jeziku19

4. politička promidžba i podrška HSC-a

5. nezadovoljstvo rimokatoličkim svećenicima (Stenjevec i Tounje u kotaru Ogulin20)

6. Luknarska davanja (Podgorač pokraj Našica21, Imbiriovci22 u Podravini, Lipovljani23).

3. Osnivanje župe Rokovci-Andrijaševci

Dekretom od 6. ožujka 1929. godine biskup Antun Akšamović ukinuo je dvije župne ispostave u Rokovcima i Andrijaševcima i ujedinio ih je u jednu zajedničku s naslovom rimokatolička župa Rakovci-Andrijaševci sa sjedištem u Rokovcima. Franjo Kasper imenovan je upraviteljem župe od 1. travnja 1929. godine.24 Ta su dva sela, po riječima biskupa Akšamovića, bila toliko siromašna da nisu mogla uzdržavati dva župnika. To je bio razlog pristupanja ujedinjenju. Ni jedan stanovnik sela Andrijaševci nije u predviđenom roku podnio žalbu. »Tek nakon ujedinjenja u jednu parohiju, nastale su ondje borbe iz prkosa i otpornosti nekolicine ljudi, koje podupiru starokatolički svećenici Donković i Dubravčić za svoje prozelitske ciljeve.«25

Biskupski ordinarijat odredio je da nakon ujedinjenja svako selo uzdržava i popravlja svoju crkvu, a župni stan popravljat će oba sela razmjerno s brojem župljana. Oba sela brinut će se za uzdržavanje župnika.26 Proglašenje ujedinjena dvaju sela u jednu župu odgađano je zato što su »žitelji jednog i drugo sela uporno inzistirali na tome da svako selo imade posebnog svećenika, kome će oni osigurati dostojnu uzdržavanje«27.

Upravitelj župne ispostave u Andrijaševcima Vatroslav Oberan u pismu od 26. ožujka 1929. godine Biskupskom ordinarijatu u Đakovo piše da se u Andrijaševcima razmahao starokatolički pokret. »Govorka se da imao doći starokat. svećenik, čim ja odem. Jučer pak prolazeći kraj mene jedan nepoznat mi mlađi čovjek u civilno obućen povikao je drugovima koji su s njim išli navlaš da ja čujem 350 komada starokat. letaka je poslano iz Zagreba te se čita po Andrijaševcima. Bojati se incidenata prigodom primopredaje.«28 Ordinarijat je odmah reagirao na dopis i upozorio sreskoga poglavara u Vinkovcima da se u Andrijaševcima sprema akcija koja bi spriječila ujedinjenje dvaju sela u jednu župu. Biskupski ordinarijat moli naslov da pošalje svoga delegata na dan primopredaje koji treba biti 5. travnja 1929. godine.

Novi upravitelj ujedinjene župe Rokovci-Andrijaševci Franjo Kasper zapisao je: »Sinoć stigoh u Rokovce zatekoh Andrijaševačku crkvu okupiranu od starokatolika smetaju primopredaji kancelarije i crkve molim odredbu da se putem nadležnih vlasti postupi po zakonu radi uzurpacije crkve i da se odredi žandarmerijska patrola radi uspostavljanja reda u verskom pogledu a na trošak krivaca i bunitelja naroda.«29 Župni upravitelj župe Rokovci-Andrijaševci, kao i Biskupski ordinarijat u Đakovu poslali su različite dopise Sreskom poglavarstvu u Vinkovcima u kojima su upozoravali na protuzakonito starokatoličko djelovanje. Starokatolički svećenici 1. travnja provalili su u rimokatoličku crkvu u Andrijaševcima i ondje održali svoju službu i propagandističke govore pune pogrda na Katoličku Crkvu i njezino poglavarstvo.30 Traži se od Sreskoga poglavarstva da se spriječi vjerski prozelitizam, huškanje i bogoslužje starokatoličkih svećenika u rimokatoličkoj crkvi u Andrijaševcima, a rimokatoličkom župniku i vjernicima omogući nesmetano sudjelovanje na bogoslužju u andrijaševačkoj crkvi.31 Prijelazi u Starokatoličku Crkvu počeli su se događati tek nakon ujedinjenja dvaju sela u jednu župu. O tome piše Akšamović Sreskom poglavarstvu u Vinkovcima:

»Ujedno sa ovom prilikom mora istaknuti činjenica, da odpada do rimokatoličkog zakona u Andrijaševcima nije bilo nijednoga slučaja, dok se nije 1. aprilom ove godine pristupilo provedbi dekreta Ministarstva Vjera i provelo ujedinjenje sva sela u jednu župu sa sjedištem u Rokovcima. Svi odpadi od rimokatoličkog vjerozakona su izraziti prosvjedi protiv toga što je sjedište župnika u Rokovcima a ne u Andrijaševcima. Ako se to i ne naglašuje prigodom prelaza na drugu vjeru, to je toliko puta istaknuto po deputacijama i predstavkama današnjih nezadovoljnika, koji dva sela Andrijaševce i Rokovce drže u nerazumljivoj omrazi kroz punih 8 godina. Vođe te seoske klike jesu Adam Delić i Ilija Bosnić.«32

3.1. Prijelazi rimokatolika iz Andrijaševaca u Starokatoličku Crkvu

Načelnik općine Luka Dekanić priopćio je upravitelju župe Franji Kasperu da je 400 duša u općini tražilo i dobilo svjedodžbu identiteta radi prijelaza u Starokatoličku Crkvu. »Ima dakle izgubljenih ovčica oko 500 – 600 duša. I to sve radi toga što im se ne da župski dom u Andrijaševcima! Živo agitiraju i danju i noću.«33 Kasper je klonuo jer ne zna kako se boriti protiv takvoga fanatizma.34 U propovijedima je vjernicima objašnjavao njihove pogrješne stavove o papi, o liturgijskom jeziku, celibatu i prednostima ujedinjenja dvaju sela u jednu župu. Do vjernika teško dolaze razumni i istinski dokazi jer su fanatizirani. Agitatori osobito naglašavaju kako su Andrijaševčani sagradili lijepu i solidnu župnu kuću, »a Preč. Duhovna oblast im ipak ne daje župnika u njihovo selo nego ga daje Rokovcima, koji da imaju trošnu župsku kuću, koju će trebati iz temelja zidati itd. Što dakako ne stoji.«35 Šire se glasine da će oni koji ostaju rimokatolici snositi silno velike troškove za zidanje župne kuće u Rokovcima i plaćanje župnika. Načelnik općine moli biskupa Akšamovića da Andrijaševčani dobiju vlastitoga župnika kako bi »prestao taj žalosni krivovjerni pokret«.36

U pismu Sreskom poglavarstvu u Vinkovcima Akašamović objašnjava da 11 vjernika iz Andrijaševaca nije promijenilo vjeru zbog svoga uvjerenja, nego su ostvarili prijetnje da će prijeći u starokatolike »ako bisk. Ordinarijat ne bude sjedište župe odredio u Andrijaševcima«.37 Njihov prijelaz nije nastao kao plod uvjerenja, nego kao plod otpora prema državnoj i crkvenoj vlasti, »stoga bi se takvi prelazi u grupama morali odbiti a i pojedinicima za neko vrijeme otešćati, dok se zaborave borbe oko ujedinjenja župe.«38

Sresko poglavarstvo iz Vinkovaca obavijestilo je župni ured župe Rokovci-Andrijaševci da se 11. svibnja 1929. godine iz Andrijaševaca prijavilo za prijelaz u Starokatoličku Crkvu 216 osoba. Pet je prijelaza pravovaljano provedeno, a ostalima su nedostajale isprave o identitetu. Dvije su ženske osobe odustale od prijelaza. Župni upravitelj piše Biskupskom ordinarijatu 6. srpnja 1929. godine da je otpalo 123 katolika, a 16. srpnja 1929. godine taj se broj povećao na 217. Broj djece ispod sedme godine nije mu poznat zato što su ona automatski pripala starokatolicima po prijelazu roditelja. On nagađa da bi broj prijelaznika s djecom mogao biti od 400 do 500 duša.39 Po Zakonu o vjeroispovjednim odnosima iz 1906. godine djeca između 7. i 18. godine života ostaju katolička bez obzira na to što su im roditelji promijenili vjeru.40

Od srpnja 1929. godine počeli su se pojedini starokatolici vraćati u Katoličku Crkvu. Upravitelj župe Kasper dobio je odobrenje za primanje u Katoličku Crkvu i odrješenje. Za svaki pojedini slučaj upravitelj župe morao je pisati molbu i priložiti odluku Sreskoga poglavarstva.

U Katoličku Crkvu vratili su se Pavao Gerber,41 Marija Delić i njezin sin Marko Delić,42 Jakob Kljaković i supruga Cecilija Kljaković,43 Đuro Sabljak, supruga Marija Sabljak, Marija Jozić,44 Marija Galović,45 Kata Jozić,46 Đuro Blažić, Marija Jakić, Antun Kvakić, Franjo Dumandžić i Imra Kubiček.47

Povratak starokatolika ohrabrio je upravitelja župe Kaspera te je u dopisu od 7. studenoga 1929. godine Biskupskom ordinarijatu u Đakovo pisao:

»Pojavljuju se znakovi, koji navješćuju da će andrijaševački heretici poći u Canossu!48 Pouzdanici njihovi, koji su se dosad držali tako zvano »neutralno« pitaju me, da li bi bilo moguće da se rimokatolički župnik preseli u Andrijaševce? Vele, da bi svi starokatolici odmah natrag prešli u rimokatol. vjeru, ako bi se rimokatol. župnik nastanio u Andrijaševcima. Neki se viđeniji starokatolici navodno spremaju, da osobno pođu u Đakovo u takovu misiji.«49

Kasper smatra da ne će dugo trebati i da će starokatolici kapitulirati. Njihov zanos i žestina splasnuli su: »Zasad traže samo neki časni povod, da se ‘časno’ otresu svoje hereze, jer ih je stid da priznaju svoju zabludu.«50 On piše pet godina poslije, 1934. godine, da u početku kod starokatolika u Andrijaševcima nije bilo nikakvo uvjerenje, nego samo prkos i politika. »Sada vlada među hereticima vjersko uvjerenje, čak osvjedočenje, sad je položaj već neiskazano teži.«51 Andrijaševce je na proslavi mlade mise posjetio biskup Kalođera, nekoliko starokatoličkih svećenika, 25 seljačkih kola po četiri do šest osoba, Mađara iz Starih Jankovaca.

3.2. Sukob oko crkve, župnoga doma i groblja u Andrijaševcima

Upravitelj župe Franjo Kasper žalio se Sreskom poglavarstvu u Vinkovcima zbog starokatoličkoga nasilja. Starokatolici su 21. lipnja 1929. godine upali u crkveno dvorište u Andrijaševcima pod vodstvom Adama Delića starijega i Adama Delića mlađega i pozivali ga na odgovornost zbog crkvenoga ruha koje on navodno pakira i šalje u Đakovo. Držanje starokatolika bilo je izravno i uvredljivo. »Vidio sam, da kane fizički napadaj izvesti, valjda da otmu ključeve rimokat. crkve.«52 Nakon dolaska dvaju općinskih redara napustili su dvorište i pred crkvenim ulazom rogoborili. Širi se glas po selu već duže da će starokatolici silom provaliti u rimokatoličku crkvu da je okupiraju, a sada se ističe osobito glas da će provaliti u crkvu u nedjelju 23. lipnja. Agresivan nastup starokatolika kod Kaspera stvara uvjerenje da će to i napraviti. Zato on moli Sresko poglavarstvo da kazni sve sudionike zbog nasilja i da na njihov trošak postavi žandarmerijsku stražu tijekom dužega vremena u Andrijaševcima kako bi se spriječile veće nesreće. »Fanatizam nekih starokatolika u Andrijaševcima jako je velik.«53 Starokatolički svećenici Donković, Dubravčić, Ivanović i dr. agitiraju za starokatoličku vjeru od 1. travnja 1929. godine u Andrijaševcima. Oni su obavljali Božju službu po nekoliko dana iako nemaju ni jednoga vjernika. Kasperu smeta prozelitizam i zato traži od Sreskoga poglavarstva da se on obustavi.54

Prema Zakonu o vjerskim odnosima iz 1906. godine, § 15., starokatolici koji su obavili propisani prijelaz »nemaju niti dužnosti niti prava prema svojoj bivšoj župi od dana prelaza«.55 Na crkvu i crkveno ruho starokatolici nemaju nikakvo pravo. Međuvjerski zakon predviđa da se na katoličkom groblju mogu sahraniti inovjerci samo ako nemaju vlastitoga groblja. Đure Kiršner, starokatolik, sahranio je svoje dijete od tri dana starosti na rimokatoličkom groblju bez znanja rimokatoličkoga ureda. Kasper je tražio od Sreskoga poglavarstva da se na temelju međuvjerskoga zakona iz 1906. godine Đuro Kiršner kazni zato što je povrijedio pravo Rimokatoličke Crkve.

Poglavar Vinkovačkoga sreza u pismu biskupu Akšamoviću objašnjava pravni postupak prema onima koji su prešli s rimokatoličke vjere na starokatoličku. Sve je obavljeno prema međuvjerskom zakonu iz 1906. godine. Njemu je poznato da je bilo nezadovoljnika zbog ujedinjenja dvaju sela u jednu župu. Starokatolički je pokret u Andrijaševcima tinjao, a nakon ujedinjenja nezadovoljnici su počeli više prelaziti u Starokatoličku Crkvu. S obzirom na biskupovo traženje da se spriječi akcija prozelitizma, poglavar sreza odgovara: »Ovo sresko poglavarstvo nema nikakove zakone, a niti naredbene mogućnosti, kojom bi moglo prelazniku, koji je navršio 18 godina života, da zabrani prijelaz na drugu zakonom priznatu vjeroispovijest. Što se tiče prozelitske propagande u koliko ista postoji, postupa se u smislu naredbe Ministarstva Vjera od 4. XII. 1926. broj: V. K 6581, a koji se prekršaji na teritoriju bivše vojne krajine kažnjavaju po okružnici od 16. IX. 1873. broj 8121. § 3.«56 Sresko poglavarstvo ne može zabraniti obavljanje službe starokatoličkim svećenicima u Andrijaševcima i ne može zabraniti vjerske javne obrede starokatolicima u Andrijaševcima jer se oni vode kao župljani Starokatoličke Crkve u Zagrebu, koja je zakonom priznata. S obzirom na obavljanje starokatoličke službe u rimokatoličkom župnom domu u Andrijaševcima Sresko poglavarstvo najviše optužuje bivšega andrijaševačkoga župnika koji je ključeve doma predao glavaru zemljišne zajednice u Andrijaševcima, a koji je predao zgradu u zakup pripadnicima starokatoličke vjere.57

4. Povratak starokatolika u Katoličku Crkvu – Crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uputio je 28. travnja kleru Okružnicu u kojoj piše o »davno sanjanom i željkovanom idealu« i ljubavi prema vlastitom narodu koja je »Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed«58. Te riječi pokazuju da je vrh Katoličke Crkve bio zajedno s cijelim narodom oduševljen stvaranjem hrvatske države.

Početci instrumentalizacije Crkve, koju je provodila država, dogodili su se zbog zakonske odredbe o prijelazima iz Srpske pravoslavne Crkve u Katoličku Crkvu 3. svibnja 1941. godine. Država se uplela u crkvena pitanja, a da uopće nije pitala službene predstavnike Katoličke Crkve.59 Stepinac je u uputama o okružnicama reagirao na miješanje države u crkvena pitanja. Tako u Okružnici o prijelazima on ističe da se moraju poštovati kanonski propisi, da se prijelazi obavljaju iskreno i s uvjerenjem i da prijelaznici budu poučeni u katoličkim vjerskim istinama.60 Na zasjedanju Biskupske konferencije od 17. do 19. studenoga 1941. godine biskupi su priopćili državnim vlastima da je jedino Katolička Crkva kompetentna u pitanju vjerskih prijelaza.61 NDH odredbama o prijelazima nije rješavala religiozno, nego političko pitanje. Preko vjerskoga jedinstva htjela je ojačati političko jedinstvo.

Iako je Upravno vijeće Hrvatske starokatoličke Crkve već 11. travnja 1941. godine pozdravilo uspostavu NDH-a i time pokazalo svoju lojalnost, ipak je HSC izgubio sva prava koja je imao u Kraljevini Jugoslaviji. Svećenicima i službenicima obustavljena su sva materijalna davanja, a HSC je proglašen odgovornim za podjelu među hrvatskim stanovništvom i za sukob s Katoličkom Crkvom. Pred vlastima NDH-a članovi HSC-a međusobno su se optuživali za novčane pronevjere, za usku suradnju s beogradskim vlastima. Budući da se u HSC-u dogodio rascjep, teško je bilo utvrditi tko je zakonit predstavnik. Sukob unutar HSC-a doveo je do raskola 1927. i 1928. godine, kada je Marko Kalođera svrgnut s biskupske funkcije. Njega su njegovi neprijatelji optuživali ustaškoj vlasti da je »u naseljima gdje nije bilo starokatoličkog svećenika preporučivao da sva starokatolička djeca idu na vjeronauk kod pravoslavnog svećenika«.62 HSC-u nije pomoglo ni zalaganje Njemačke starokatoličke Crkve pred ustaškim vlastima.

Ministar pravosuđa i bogoštovlja Mirko Puk na sjednici je Hrvatskoga državnoga sabora 25. veljače 1942. godine Hrvatsku starokatoličku Crkvu nazvao sektom. Do izglasavanja vidovdanskoga ustava (1921.) u Hrvatskoj nije bilo starokatolika i zato on smatra da HSC ne može biti zakonom priznata religija.

Ustaška vlast svoj neprijateljski stav prema Hrvatskoj starokatoličkoj Crkvi pokazivala je zatvaranjem crkava i progonstvima vjernika. Tako su zatvorene crkve u Habjanovcima, crkva Svetog Križa u Zagrebu i Stenjevcu, a crkve u Maradiku u Srijemu, na Krapnju i u Turanovcima srušene su. Zbog suradnje s narodnooslobodilačkim pokretom starokatolički svećenici Davorin Ivanović, Josip Ivelić, Ivan Cigula, biskup Ante Donković stradali su u Jasenovcu, a u Lepoglavi Luka Malinarić.

Kao primjer pritiska ustaških vlasti na starokatolike može nam poslužiti župa Šaptinovci. Ustaše su tako 14. lipnja 1941. godine vjernicima u Šaptinovcima izdali zapovijed da prijeđu u Katoličku Crkvu ili će biti strijeljani. Sljedeći dan ustaše su pucali po starokatoličkom župnom stanu i crkvi. Starokatolički je župnik Antun Cvek za pet dana prešao u Katoličku Crkvu. Vjernici su pružali otpor. To je dovelo do toga da je 31. svibnja 1943. godine u Šaptinovcima održana služba Božja.63

Neprijateljstvo NDH-a prema Hrvatskoj starokatoličkoj Crkvi bilo je izraženo 1941. i 1942. godine. Podatci iz tablice 1 pokazuju da su u prvim dvjema godinama (1941. – 1942.) 262 bivša katolika tražila povratak u Katoličku Crkvu, a u naredne tri godine (1943. – 1945.) taj je broj pao na 74 povratnika.

4.1. Popis svih bivših katolika koji su iz Starokatoličke Crkve tražili povratak u Katoličku Crkvu646566

1. tablica

676869707172

73

Ukupan broj poslanih molbi Ordinarijatu u Đakovu iznosi 336. Odbijeno je 7 molbi. Razlog je odbijanja konkubinat, nepotpuna dokumentacija ili nepripadanje Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji. U Katoličku Crkvu vratilo se 329 bivših katolika. Od toga primljeno je 38 osoba pro foro civili. Na temelju rješenja Svetoga oficija od 1. kolovoza 1941. godine prijelaznici ili povratnici koji nisu mogli ukrijepiti svoj brak postali su članovi Crkve, ali nisu mogli pristupati sakramentima.

U svojim molbama 34 osobe navele su da su prešle u Hrvatsku starokatoličku Crkvu zbog mogućnosti ponovnoga sklapanja crkvenoga braka.74 U Rokovcima su 34 osobe prešle u SC 1929. godine75, a u Starim Jankovcima zbog propagande 1934. godine prešle su 64 osobe.76

S padom NDH-a prestale su vrijediti zakonske odredbe o prijelazima. Unatoč tomu bivši katolici nastavili su se vraćati u Katoličku Crkvu.77

4.2. Popis svih molbi raspoređenih po župama

2. tablica78

Povratak bivših katolika događao se na području 30 župa Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije. U vinkovačkom kraju bilo je najviše povratnika: u Rokovcima 77, Starim Jankovcima 77 i Vinkovcima 30. U svim trima osječkim župama vratile su se 43 osobe. Mogu se istaknuti i župe Zemun I s 18, Vukovar sa 16, Irig s 12 povratnika i Hrvatski Karlovci s 9 povratnika. U ostalim župama taj je broj zanemariv i kreće se od jednoga do četiri povratnika.

Filip Škiljan u članku Starokatolička crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj piše da je od 240 starokatolika u župi Habjanovci najveći dio prešao u Rimokatoličku Crkvu 1941. godine. Habjanovci su pripadali sjevernoj Slavoniji pod upravom đakovačkoga biskupa.79 Škiljan piše da su se sastali pripadnici Ustaškoga tabora i starokatolici, a ne navodi tko je odobrio povratak starokatolika u Katoličku Crkvu.80 U arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije među povratnicima nema spomena o prijelazu starokatolika iz Habjanovaca. Taj se slučaj može usporediti s masovnim prijelazima iz Srpsko pravoslavne Crkve u Katoličku Crkvu u Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji od 1941. do 1945. godine.

Biskupski ordinarijat u Đakovu tražio je od župnih ureda u travnju 1942. godine potpun popis svih pravoslavaca koji su masovno prešli u Katoličku Crkvu.81 U odgovoru župnih ureda nalaze se 23 mjesta za koja u arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije ne postoje rješenja kojima se odobravaju ti prijelazi.82 Tko je onda odobrio te prijelaze? Postoji nekoliko odgovora:

1. Ustaška vlast obavila je prijelaze bez znanja i odobrenja đakovačkoga biskupa.

2. Prijelaz su obavili svećenici »misionari«83, isto tako bez odobrenja đakovačkoga biskupa.

3. Đakovački je biskup usmenim, a ne pismenim putem odobrio prijelaz.

Rješenje leži, najvjerojatnije, u kombinaciji prvoga i drugoga odgovora. Prijelazi starokatolika u Habjanovcima mogu se objasniti po tome ustaškom obrascu. Ustaška vlast započela je prijelaze bez znanja službenih predstavnika Katoličke Crkve.84 Ona nije prijelazima rješavala religiozno, nego srpsko pitanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Zaključak

Kao što je Starokatolička Crkva nastala kao prosvjed zbog dogme o papinoj nezabludivosti i primatu na Prvom vatikanskom saboru, tako je i Hrvatska starokatolička Crkva nastala kao prosvjed reformističkoga pokreta nižega svećenstva u Hrvatskoj 1923. godine. Začetci toga prosvjeda vidljivi su već prije Prvoga svjetskoga rata. Prosvjednici su se bavili moralnim, disciplinskim, ekonomskim i socijalnim pitanjima.

Katolici, nezadovoljni odlukama crkvene vlasti, pojedinim župnicima, luknarskim davanjima, kao i političkom promidžbom, ali i mogućnošću da sklope novi crkveni brak, prelazili su u Hrvatsku starokatoličku Crkvu. Kako je to u praksi izgledalo, najbolje svjedoči primjer dokidanja župnih ispostava Andrijaševci i Rokovci i osnivanje nove župe Rokovci-Andrijaševci. Mještani Andrijaševaca prelazili su u HSC zato što su bili nezadovoljni odlukom biskupa Antuna Akšamovića da župnik boravi na području Rokovaca.

Ustaška vlast zauzela je neprijateljski stav prema Hrvatskoj starokatoličkoj Crkvi zbog podrške beogradske vlasti u prvoj Jugoslaviji, podjele među hrvatskim stanovništvom i sukoba s Katoličkom Crkvom. Neprijateljstvo je bilo izraženo u prvim dvjema ratnim godinama. Od 1941. do 1942. godine 262 bivša katolika tražili su povratak u Katoličku Crkvu, a od 1943. do 1945. godine samo 74. Ustaška vlast htjela je preko vjerskoga jedinstva ojačati političko jedinstvo. To je bio osnovni motiv uplitanja u vjerska pitanja.

Starokatolici, bivši katolici, iz 30 župa Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije vratili su se u Katoličku Crkvu. Biskupski ordinarijat u Đakovu odobrio je povratak za 329 osoba, a odbijen je za sedam osoba. Zanimljivo je to što je i nakon pada NDH-a osam osoba tražilo i bilo primljeno u Katoličku Crkvu.

RETURN OF FORMER CATHOLICS FROM THE CROATIAN OLD CATHOLIC CHURCH TO THE CATHOLIC CHURCH IN THE DIOCESE OF BOSNIA OR ĐAKOVO AND SRIJEM FROM 1941 TO 1945

85 Grgo GRBEŠIĆ*

Summary: Based on relevant literature, the paper presents the origin of the Old Catholic Church and the Croatian Old Catholic Church, and based on archival material in the Đakovo-Osijek archdiocese, it sheds light on the causes of the transition of Catholics to the Old Catholic Church in the interwar period from 1923 to 1941. The hostile attitude of the Ustasha authorities towards the Old Catholic Church led to the fact that 336 Old Catholics asked to return to the Catholic Church.

Keywords: Old Catholic Church; Croatian Old Catholic Church; Catholic Church; papal infallibility; the Diocese of Bosnia or Đakovo and Srijem; Independent State of Croatia (NDH); transitions.