UVOD
Goruće pravno pitanje koje je postalo žarištem međunarodnih rasprava je pitanje priznavanja državljanstva djece rođene u inozemstvu od strane surogat majke. Tim pitanjem bavio se i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP), koji je, stavljajući najbolji interes djeteta na pijedestal društvenih prioriteta, ustvrdio povredu djetetovih prava.
Etičke dvojbe koje pobuđuje surogat majčinstvo tiču se očuvanja ljudskog dostojanstva, iskorištavanja (siromašnih) surogat majki, odnosno komercijalizacije ove usluge, kao i problematike trgovine djecom. Upravo iz navedenog mnoge zemlje zabranjuju surogat majčinstvo. Međutim, unatoč nespornim kompleksnim pravno-etičkim dvojbama koje izaziva, surogat majčinstvo dobiva sve više legitimiteta u brojnim državama diljem svijeta. To je razvidno iz prešutnog prihvaćanja te sudskog odobravanja surogat majčinstva u brojnim američkim državama. Također, pojedine države zakonski reguliraju surogat majčinstvo, propisujući (stroge) uvjete koje moraju zadovoljiti obje ugovorne strane, a u cilju uspješnog izvršenja „ugovornih obveza“.
Najnovije tendencije i viđenje fertiliteta budućnosti koji omogućuje napredak biomedicine i biotehnologije idu u smjeru donošenja međunarodnih normativnih smjernica za zaštitu prava djece rođene posredstvom surogat majke te kreiranja relevantnih etičkih smjernica u okrilju reproduktivne medicine.
U ovom će se radu definirati praksa surogat majčinstva, objasniti vrste i modaliteti realizacije surogat majčinstva te će se ponuditi pregled najvažnijih i aktualnih pitanja u području surogat majčinstva iz perspektive prava i bioetike. Cilj rada je apostrofirati i prikazati dihotomiju fenomena surogat majčinstva, koji pobuđuje i artikulira (duboke) pravne i (bio)etičke konotacije jer počiva na postulatima oprečnih tradicionalnih poimanja srodstva, roditeljstva i, napose, majčinstva. Slijedom navedenog u radu se, s pravnog aspekta, analizira međunarodna reakcija na problematiku „nacionalnog limba“ u kojem se mogu naći djeca rođena posredstvom međunarodnog surogat majčinstva zbog uskraćivanja državljanstva, zbog nepriznavanja surogatne prakse od strane države prebivališta namjeravanih roditelja. S bioetičkog aspekta, cilj je ukazati na moralne dvojbe koje se javljaju u tom kontekstu.
Slijedom navedenog, među specifičnim istraživačkim pitanjima kojima ćemo se u radu posvetiti nalaze se pitanja pravnog statusa djeteta rođenog posredstvom surogat majke, napose pitanje državljanstva djeteta kada je riječ o međunarodnom surogat majčinstvu te problematika „prava na dijete“. S bioetičkog aspekta razmotrit će se pitanja ugroze načela dostojanstva i integriteta, problem komercijalizacije ženskog tijela, implicitno pitanje pobačaja te pravo djeteta na utvrđivanje porijekla, a s ciljem razumijevanja kompleksnosti ostvarivanja roditeljstva uz pomoć surogat majke i ukazivanje na potrebe što hitnije pravne i etičke regulacije.
U radu su korištene različite istraživačke metode. To su normativna metoda, komparativna metoda i metoda deskripcije, koje obuhvaćaju analizu znanstvenih radova koji se bave problematikom surogat majčinstva, pravnih dokumenata donesenih za zaštitu djece, predloženih smjernica te relevantne sudske prakse i medijskih izvješća gdje se uz pomoć studije slučajeva demonstrira čitava problematika.
Rad je strukturiran u tri poglavlja i zaključak. Prvi dio predstavlja dosege reproduktivne medicine i valorizira ih s aspekta bioetike. Drugi dio istražuje međunarodne aktivnosti u prepoznavanju surogat majčinstva, napose adresiranju pravnih problema koje je ta praksa iznjedrila. Posljednji, treći, dio ovog rada izdvaja i analizira postojeće etičke dvojbe u okviru surogat majčinstva te nudi smjernice daljnjeg pravno-etičkog postupanja u vidu zaštite surogat majki i djece rođene posredstvom surogat majčinstva.
1. REPRODUKTIVNA MEDICINA S BIOETIČKOG ASPEKTA
Suvremeno doba obilježio je prodoran i snažan razvoj znanosti i tehnologije, a izražena intersekcija i sinergija prirodnih znanosti i tehnologije 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća ostavila je znanstvenike bez snažnih etičkih uporišta. Premda znanstveno-tehnička epoha ima temelj u modernom humanizmu zapadnog svijeta, novi izazovi u području biotehnologije i bioznanosti tražili su nove etičke orijentire i načela djelovanja. U prirodi modernog humanizma, posebice zastupljenog u tom vremenu, bio je izraziti humanocentrizam, utemeljen na Kantovoj filozofskoj ostavštini, koji je u duhu antropocentrizma čuvao i branio dostojanstvo ljudske osobe i ljudskih prava. Razumljivo je stoga da su se paralelno s razvojem novih znanosti tražili kriteriji procjenjivanja etičnosti primjene i utjecaja tehnologije te da je na prvome mjestu bila zaštita ljudskih bića od mogućih štetnih utjecaja suvremene tehnologije. U isto vrijeme se, prema japanskom bioetičaru Sakamotu, bioetika kao nova znanstvena disciplina našla na prvoj crti fronte obrane čovjeka od nepredvidive tehnologije, a percipirala se kao „pokušaj očuvanja ljudskih prava i čovjekova dostojanstva od invazije bio-tehnologije“.1 Potporni stupovi bioetike bili su informirani pristanak i prava pacijenata, odnosno bioetičko načelo autonomije.
Velika prekretnica u znanosti dogodila se 80-ih godina snažnim razvitkom genetike, koja je, unatoč brojnim opasnostima, neosporno iznjedrila brojne mogućnosti, kao što su sve sofisticiranija klinička dijagnostika i terapija, rano otkrivanje bolesti, izvanmaternična oplodnja (IVF), surogat majčinstvo, transplantacija stanica, tkiva i organa, nova cjepiva, kultiviranje stanica i tkiva te ostalo.2 Unatoč tome ostaje sve do danas neriješena dvojba mogu li se i smiju li se svi eksperimentalni pokušaji u cilju poboljšanja i unaprjeđenja zdravlja čovjeka i njegove okoline, no bez sigurne provjere i vremenske distance, primijeniti na nerođenom i rođenom čovjeku. Iz takvog znanstveno-tehničkog, ali i društveno-kulturnog ozračja na površinu izlaze brojna bioetička pitanja, koja se, osim na akademskim katedrama, raspravljaju u medijima i širem javnom prostoru te se rješenja za bioetičke probleme i dvojbe pokušavaju pronaći uz pomoć snažnih institucija, u okrilju zdravstvenog sustava, medija, zakonodavstva te Crkve i religije općenito.
1.1. Reproduktivna medicina i fertilitet budućnosti
U posljednjih nekoliko desetljeća izraženije i značajnije promjene dogodile su se upravo u području reproduktivne medicine, i to zbog novih tehničkih i tehnoloških postignuća u toj grani medicine, ali i paralelnog razvoja drugih srodnih disciplina, genetike, mikrobiologije i biotehnologije. Njihovom suradnjom nastaju brojne dobrobiti za čovječanstvo, ali ujedno i prijetnje, koje često ostaju prikrivenima. Upravo zbog navedenog potrebna je pravna regulativa i etička rasprava. Naime, medicinska tehnologija (amniocenteza i ultrazvuk) već je omogućila roditeljima stanovitu mogućnost izbora, dok Fukuyama smatra da će vrlo vjerojatno u budućnosti odabir genskog sastava potomaka biti redovit i uobičajen postupak.3
No reproduktivna medicina uključuje već danas brojna uz nju vezana bioetička pitanja, kao što su pobačaj, priziv savjesti, prenatalna dijagnostika, surogat majčinstvo, zamrzavanje jajnih stanica i ostalo. Sve su to vrlo delikatna, osjetljiva, društveno-politička, ideološka, vjerska, pravna i zdravstvena pitanja. U nove mogućnosti, tehnike i metode u okviru reproduktivne medicine svakako treba ubrojiti transplantacijsku medicinu koja je omogućila rađanje djeteta iz transplantirane maternice od žive donatorice. Prvo dijete iz transplantirane maternice rođeno je 2014. u Švedskoj. Već je danas vrlo izazovno pitanje proizvodnje umjetnih maternica, biotehnoloških maternica kao surogata prirodnim maternicama ili poboljšanih verzija inkubatora. Trudnoća izvan maternice predstavljat će, vrlo vjerojatno, početak jedne nove ere u sve uspješnijoj reproduktivnoj medicini, što svakako zahtijeva urgentne etičke i pravne rasprave i regulaciju.
1.2. Surogat majčinstvo i njegova klasifikacija
Dok znanost radi na stvaranju umjetne maternice. u praksi se mnogo toga već ostvarilo u području reproduktivne medicine. Prva in vitro oplodnja (IVF) dogodila se 1978. godine, a do danas tržište IVF-a iznosi otprilike 36 milijardi dolara. Dapače, istraživačka tvrtka Data Bridge predviđa da bi do 2026. globalna industrija plodnosti mogla dosegnuti 41 milijardu dolara prodaje.4 Razlog je rastući broj parova koji imaju problema s prirodnim začećem, općenito opadanje fertiliteta zbog različitih poteškoća fizičke i psihičke prirode, odgađanje majčinstva i razni društveni čimbenici, kao što su nezaposlenost ili neriješena stambena pitanja, ali i nova tehnička postignuća u reproduktivnoj medicini, zbog čega ljudi ne žure s osnivanjem obitelji u ranijoj fertilnoj dobi.5
Umjetna oplodnja omogućila je surogat majčinstvo, premda takav oblik ostvarivanja majčinstva ima daleko stariju povijest od ove suvremene medicinske priče. Naime, surogat majčinstvo kao praksa zabilježeno je čak u starozavjetnim tekstovima u kojima nerotkinje Sara i Rahela, kako bi osigurale potomstvo svojim supružnicima, za surogat majke uzimaju svoje ropkinje.6 Naravno, suvremena znanost znatno je odmaknula od starozavjetnih metoda kad je u pitanju ostvarivanje majčinstva. Tako u području reproduktivne medicine neplodni pojedinci i parovi zahvaljujući surogat majčinstvu imaju mogućnost osnivanja obitelji i vlastitog potomstva s kojim dijele genetski materijal.
Surogat majčinstvo omogućuje ženi koja ne može iznijeti trudnoću ostvarivanje majčinstva uz pomoć umjetne oplodnje i surogat majke. Riječ „surogat“ dolazi od lat. riječi subrogare, što znači zamjena, te surogat majka podrazumijeva ženu koja pristaje nositi i roditi dijete s namjerom da ga podari drugoj osobi ili paru, koji nad djetetom zakonski stječe roditeljska prava i obveze, te se obično naziva(ju) „namjeravani“ roditelj(i).7
Razlikujemo slučajeve u kojima je surogat majka biološka majka djeteta (tzv. tradicionalno ili djelomično surogat majčinstvo) i slučajeve u kojima surogat majka nije genetski povezana s djetetom koje nosi (tzv. gestacijsko ili potpuno surogat majčinstvo, koje se naziva i genetskim majčinstvom). Türk i Terzioğlu navode nekoliko modaliteta realizacije surogat majčinstva: prva je metoda oplodnja jajne stanice surogat majke spermom namjeravanog oca, pri čemu je surogat majka ujedno i biološka majka djeteta; druga je metoda in vitro inseminacija jajne stanice namjeravane majke spermom namjeravanog oca8, da bi se oplođena jajna stanica potom implantirala u maternicu surogat majke, što znači da dijete nosi genetski materijal namjeravanih roditelja i ne dijeli nikakvu biološku vezu sa surogat majkom; treća metoda je ona u kojoj surogat majka nosi dijete koje ne dijeli genetski materijal s namjeravanim roditeljima (ni sa surogat majkom) jer je začeto spermijem i jajnom stanicom donora.9 Oba navedena oblika surogat majčinstva, tradicionalno i gestacijsko, mogu se pojavit u altruističkom ili komercijalnom obliku, zavisno od toga uključuje li usluga surogat majčinstva (samo) troškove vezane uz porod i trudnoću ili se plaća i posebna naknada surogat majci „za trudnoću“.10
Međunarodno surogat majčinstvo pretpostavlja korištenje usluge surogat majke koja živi u inozemstvu, najčešće u državi u kojoj je praksa surogat majčinstva načelno dopuštena, dok namjeravani roditelji (najčešće) dolaze iz države koja zabranjuje takvu praksu ili su troškovi provođenja te prakse znatno manji nego u državi njihova prebivališta. Upravo je međunarodno surogat majčinstvo otvorilo važna pravna i etička pitanja. Trenutno ne postoji opći konsenzus na međunarodnoj razini o etičkoj prihvatljivosti surogat majčinstva, niti unificiranost u pogledu pravne regulacije. Slijedom iznesenog, premda je praksa surogat majčinstva gotovo ustaljena u pojedinim državama svijeta, ona još uvijek potiče žive rasprave, posebice u okviru pokušaja pravne regulacije i (bio)etičkog orijentiranja. Zbog navedenog u radu će se izložiti najaktualniji pravni i etički problemi vezani uz navedenu problematiku.
2. MEĐUNARODNI KORACI U PREPOZNAVANJU SUROGAT MAJČINSTVA
Jedno od prvih istraživanja o surogat majčinstvu provela je godine 2003. Međunarodna komisija za građanski status (International Commission on Civil Status – dalje: ICCS), s ciljem olakšavanja suradnje između država u pitanjima građanskog statusa.11 Više od deset godina kasnije, 2014., ICCS je provela još jednu studiju posvećenu surogat majčinstvu i pravnom položaju djeteta.12
Europski parlament je 2013. objavio Usporednu studiju o surogat majčinstvu u državama članicama EU-a13 koja je pružila detaljno, ali preliminarno razmatranje različitih pristupa koje EU može izabrati u kontekstu regulacije surogat majčinstva. Zaključno se navodi da je u području surogat majčinstva potreban holistički pristup, a naročito „procjena odnosa između EU-a, Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu (dalje: HCCH) i Međunarodne komisije za građanski status (ICCS)“.14 No dvije godine kasnije, 17. prosinca 2015., Europski je parlament usvojio Prijedlog rezolucije koji u čl. 115. „osuđuje praksu surogatstva, koja potkopava ljudsko dostojanstvo žene jer se njezino tijelo i njegove reproduktivne funkcije koriste kao roba te smatra da praksu gestacijskog surogatstva koja uključuje reprodukcijsko iskorištavanje i korištenje ljudskog tijela za financijske i druge dobitke, osobito kod ranjivih žena iz zemalja u razvoju, treba zabraniti te se njome treba hitno pozabaviti u okviru instrumenata ljudskih prava“.15
Vijeće Europe također je 2016. odbacilo međunarodne smjernice o surogat majčinstvu.16 U kontekstu navedenog Europska unija nije donijela nikakva usklađena pravila o surogat majčinstvu. Međutim, neka primjenjiva pravila mogu se pronaći u Direktivi 2004/23/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o utvrđivanju standarda kvalitete i sigurnosti za darivanje, prikupljanje, testiranje, obradu, čuvanje, skladištenje i distribuciju tkiva i stanica,17 koji standardi mogu biti primjenjivi i u slučajevima kada se spolne stanice donora koriste za surogat majčinstvo u EU-u.
S obzirom na to da je međunarodno surogat majčinstvo iznjedrilo probleme u pogledu utvrđivanja ili priznavanja zakonskog roditeljstva djece rođene od strane surogat majke (što je u nekoliko slučajeva rezultiralo uskraćivanjem državljanstva djetetu),18 to je Stalni ured HCCH-a19 navedena pitanja postavio na pijedestal društvenih problema međunarodnog privatnog prava koja zahtijevaju promptno rješavanje. O nužnosti uvođenja jedinstvenog pravnog instrumenta koji se bavi međunarodnim slučajevima surogat majčinstva raspravlja se tijekom posljednja dva desetljeća. Još je 2010. godine HCCH pokrenuo Projekt o roditeljstvu i surogat majčinstvu, a godine 2015. Vijeće za opće poslove i politiku HCCH-a (Council on General Affairs and Policy, dalje: CGAP) sazvalo je skupinu stručnjaka kako bi se istražila izvediva i optimalna rješenja u pogledu regulacije surogat majčinstva.20 U ožujku 2019. skupina stručnjaka odlučila je sastaviti konvenciju „o priznavanju stranih sudskih odluka o zakonskom roditeljstvu“ i zaseban protokol „o priznavanju stranih sudskih odluka o zakonskom roditeljstvu, priznavanje implikacija međunarodnog ugovora o surogat majčinstvu“.21 Konačno izvješće skupine stručnjaka podneseno je na razmatranje CGAP-u ožujku 2023., gdje je CGAP naložio osnivanje radne skupine za pitanja međunarodnoga privatnog prava koja se općenito odnose na zakonsko roditeljstvo, uključujući zakonsko roditeljstvo koje proizlazi iz međunarodnog sporazuma o surogat majčinstvu.22 Pritom je posebno istaknuto da bilo kakav angažman HCCH-a u kontekstu sporazuma o surogat majčinstvu ne bi trebao biti shvaćen kao potpora ili protivljenje surogat majčinstvu.23
Početkom 2021. nevladina organizacija Međunarodna socijalna služba (International Social Service, dalje: ISS), objavila je Veronska načela za zaštitu prava djece rođene uz pomoć surogat majčinstva,24 koja je izradila skupina neovisnih stručnjaka za međunarodno pravo i ljudska prava.25 Cilj izrade načela bio je potaknuti i voditi zakonodavne, političke i stručne rasprave u pogledu zaštite prava djece rođene uz pomoć surogat majčinstva.26 Načela nisu pravno obvezujuća, ali identificiraju najproblematičnija područja i daju normativne smjernice za zaštitu prava djece rođene uz pomoć surogat majčinstva. Veronska načela dobila su potporu UN-ova Odbora za prava djeteta i prepoznata su kao važan doprinos razvoju smjernica o zaštiti prava djece rođene uz pomoć surogat majčinstva. Međutim, potaknula su i oštre negativne kritike oponenata koji smatraju da se Veronskim načelima, pod krinkom zaštite prava djece, promiče međunarodna regulacija surogat majčinstva.27
2.1. Pravni problemi koje je iznjedrilo međunarodno surogat majčinstvo
Jedan od gorućih problema međunarodnoga surogat majčinstva ilustrirao je 2008. godine slučaj Baby Manji28 koji je aktualizirao pitanje državljanstva tako rođene djece i potencijalnog „limba nacionalnosti“ u kojem se djeca mogu naći, i u njemu ostati, sve dok sud ne donese odluku o tom pitanju.29 U iščekivanju takve odluke djeca su de facto apatridi i često im nije dopušteno napustiti zemlju rođenja.30 Čak i kada je djetetu dopušteno napustiti zemlju rođenja, ne postoji jamstvo da će mu domovina namjeravanih roditelja odobriti ulazak31 ili dodijeliti državljanstvo ili dopustiti namjeravanim roditeljima da se upišu kao roditelji u matične knjige.32
Pojam državljanstva neraskidivo je isprepleten s pitanjima državnog suvereniteta,33 te stoga
države nemaju obvezu dodjeljivanja državljanstva jer je ono odraz diskrecijskog prava suverene države. Problemi apatridnosti djeteta rođenog od strane surogat majke mogu biti posljedica različitih načela kojima se države rukovode u postupku dodjeljivanja državljanstva. Stjecanje državljanstva rođenjem odvija se prema dva načela: ius sanguinis (pravo krvi)34 i ius soli (pravo zemlje).35 Države koje se rukovode načelom ius soli dodjeljuju državljanstvo onima koji su rođeni na njihovu teritoriju, dok države koje su usvojile načelo ius sanguinis dodjeljuju državljanstvo na temelju državljanstva roditelja.36 Navedena načela međusobno se ne isključuju, te se zakonom o državljanstvu mogu primjenjivati oba.37 Primjerice, ako namjeravani roditelji angažiraju surogat majku u stranoj državi koja djeluje prema načelu zemlje rođenja (npr. u SAD-u),38 dijete neće biti rođeno bez državljanstva.39 Nasuprot tome, ako se surogat majka nalazi u državi koja djeluje prema načelima ius sanguinis (npr. u Španjolskoj),40 namjeravani roditelji mogu se suočiti s problemom priznavanja državljanstva djeteta budući da stjecanje državljanstva zahtijeva uspostavljanje zakonskog roditeljstva koje ovisi o tome je li surogat majčinstvo priznato u određenoj zemlji ili nije. U oba slučaja namjeravani roditelji mogu se suočiti s problemom izdavanja putovnice jer dijete još nije steklo državljanstvo (kao u slučaju Baby Manji ili u slučaju Balaz) ili zbog nepriznavanja roditeljskog odnosa dijete ne može steći državljanstvo svojih roditelja (slučajevi Mennesson te Labassee protiv Francuske). Daljnji problemi mogu nastati za dijete kada stigne u državu prebivališta roditelja, koji se manifestiraju u poteškoćama pri upisu djece u matične knjige kao vlastite. U nekim slučajevima djeca mogu dobiti državljanstvo isključivo kroz administrativni postupak posvojenja,41 dok je u drugim slučajevima potrebna sudska intervencija.
Slijedom navedenog upravo je pitanje priznavanja državljanstva djece rođene u inozemstvu od strane surogat majke posebno evoluiralo posljednjih godina i postalo žarištem međunarodnih rasprava. Godine 2021. donesena su spomenuta Veronska načela s ciljem identificiranja najproblematičnijeg područja i stvaranja postupovnih i zaštitnih mehanizama kako bi se osigurala zaštita prava djece rođene putem surogat majčinstva.42 Navedenim pitanjem bavio se i ESLJP u kontekstu povrede prava na zaštitu privatnog i obiteljskog života iz čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: EKLJP).43 U dvjema važnim odlukama iz 2014. godine (Mennesson i Labassee protiv Francuske), u kojima se postavilo pitanje povrede prava iz čl. 8. EKLJP-a zbog nepriznavanja roditeljskog statusa namjeravanih roditelja i djece rođene u inozemstvu od strane surogat majke (a posljedično i prava na državljanstvo), ESLJP je, stavljajući najbolji interes djeteta na pijedestal društvenih prioriteta i vrijednosti, ustvrdio povredu djetetovih prava na privatnost.44 Ove su odluke utabale put revidiranju europske sudske prakse,45 što je potaknulo brojne kritike,46 koje su se temeljile na mišljenju da navedene odluke latentno sugeriraju prihvaćanje surogat majčinstva nauštrb slobode izbora država da se odluče hoće li ili neće dopustiti surogat majčinstvo. Navedenim se stvara paradoks po kojem je država koja zabranjuje surogat majčinstvo de facto dovedena u poziciju da priznaje međunarodna surogat majčinstva.47
3. BIOETIČKE DVOJBE U POGLEDU SUROGAT MAJČINSTVA
Bioetičke DVOJBE koje pobuđuje surogat majčinstvo pojedini autori promatraju s dva aspekta. Prvi je realizacija prava pojedinca na osobnu autonomiju (slobodu izbora)48 i očuvanje ljudskog dostojanstva,49 dok se drugi aspekt fokusira na pitanja socijalne pravde,50 koji se promatra s aspekta iskorištavanja (siromašnih) surogat majki i komodifikacije (trgovine) djece (trgovine djecom).51 No problematika je mnogo opširnija.
3.1. Pravo na osobnu autonomiju i očuvanje ljudskog dostojanstva
Zagovornici surogat majčinstva tvrde da ono pruža korist objema ugovornim stranama te da ograničavanje ili zabrana surogat majčinstva predstavlja kršenje reproduktivne autonomije i slobode ugovaranja.52 Protivnici smatraju da je aspekt autonomije diskutabilan u ozračju ekonomske nejednakosti,53 budući da ona umanjuje suštinsko značenje slobode izbora ograničavajući je niskim društvenim statusom, siromaštvom te vanjskim pritiscima.54 „Sama činjenica da žena vidi surogat kao bolju opciju u odnosu na nikakvo zaposlenje, ne znači da je odluku donijela slobodno.“55 Čak i među feministkinjama ne postoji konsenzualno poimanje prava na osobnu autonomiju u kontekstu surogat majčinstva, pa ga neke vide kao oblik iskorištavanja žena, dok druge tvrde da je to oblik osnaživanja i izraza oslobođenja žena.56
Neki autori tvrde da se, kao moralna vrijednost, ljudsko dostojanstvo ne može svesti na autonomiju,57 što znači da „ljudsko biće nema cijenu i ne može se komercijalizirati”,58 odnosno da je zabranjeno „korištenje druge osobe kao sredstva za ostvarivanje vlastitih ciljeva“.59 U pogledu pitanja je li povrijeđeno dostojanstvo žene koja pruža uslugu surogat majčinstva,60 pojedini autori smatraju da gestacijsko surogat majčinstvo degradira ne samo žene kao društvenu skupinu već vodi k samodegradaciji surogat majki, koja proizlazi iz okolnosti što se njihova tijela (i one same) tretiraju kao jednokratni i zamjenjivi inkubatori, koji nemaju nikakvu (genetsku) povezanost s plodom koji nose u sebi.61 Surogat majčinstvo neki vide kao napad na ljudsko dostojanstvo, jer se surogat koristi kao instrument, a ne kao cilj sam po sebi. Drugi, pak, smatraju da komercijalno surogat majčinstvo nužno ne potkopava dostojanstvo žena niti njihovu moralnu autonomiju jer ne tretira reproduktivni rad kao puku robu niti surogat majku kao pukog „radnika“.62
Pojedini oponenti surogat majčinstva smatraju da osobna autonomija i sloboda disponiranja može biti ograničena kada se radi o ponašanjima koja se kose s ljudskim dostojanstvom, kao što je to slučaj s uspostavom ropstva ili smrtnom kaznom. Mnoge države navedena ponašanja smatraju protivnim ljudskom dostojanstvu, pa su stoga ona zabranjena neovisno o pristanku involvirane osobe na takvo postupanje. Postavlja se pitanje zašto bi onda sloboda autonomije odlučivanja igrala ikakvu ulogu kod surogat majčinstva, kada je to izrabljivačka praksa koja krši prava žena i djece.63
Naposljetku, pojedini autori smatraju da surogat majčinstvo stvara privid „prava na dijete“, koje pravo je iluzorna društvena konstrukcija koja nije zajamčena ni jednim međunarodnim dokumentom. U tom kontekstu govore i Veronska pravila, koja naglašavaju da takva očekivanja treba „obeshrabriti“ jer svode djecu na sredstvo ispunjavanja želja odraslih (namjeravanih roditelja) te su stoga u suprotnosti s ljudskim dostojanstvom.64 Međutim, u ozračju postojanja surogat majčinstva, koje je legalno i dostupno u brojnim zemljama svijeta, teško je suspregnuti osjećaj pripadanja takvog prava.
3.2. Pitanja socijalne pravde
Etička pitanja s aspekta socijalne pravde mogu se promatrati kao iskorištavanje žena i komodifikacija (trgovina) djecom. Iako su razni bioetičari osudili komercijalno surogat majčinstvo kao instrument iskorištavanja žena,65 u zapadnim zemljama gdje je surogat majčinstvo prihvaćeno i regulirano, ne postoje dokazi koji podupiru navedenu tvrdnju.66 Brojna provedena istraživanja govore upravo suprotno. Primjerice, istraživanja pokazuju da je u SAD-u surogat majka općenito „udana žena između dvadeset jedne i trideset sedme godine, sa završenom srednjom školom“,67 kojoj surogat majčinstvo pruža osjećaj korisnosti i „dodatni izvor prihoda“.68 Programi surogat majčinstva u SAD-u imaju tendenciju stavljanja naglaska na „dar života“ i potiču namjeravane roditelje da uspostave neposredni odnos sa surogat majkom.69 S druge strane, Pande70 i Vora71 sugeriraju da se indijske surogat majke obično drže distancirano i rezervirano spram namjeravanih roditelja, ali neke razvijaju prijateljske odnose72 i osjećaju „krvnu“ povezanost s djetetom koje nose.73 Također, istraživanja provedena među indijskim surogat majkama pokazuju da one surogat majčinstvo ne vide kao iskorištavanje, budući da im je ta praksa promijenila živote nabolje.74 Istraživanje koje su proveli Hibino i Shimazono sugerira da kulturološko poimanje uloge žene, napose u kognatskom sustavu srodstva u tajlandskom društvu, značajno utječe na odluku o surogat majčinstvu, gdje se često kao razlog navodi želja da se financijski pomogne roditeljima.75 Također, altruizam i želja da se pomogne neplodnim parovima visoko kotira na ljestvici motivirajućih razloga za surogat majčinstvo. Pomaganje drugima je, prema načelu teravada budizma, poželjna osobina pojedinca. To je vjerovanje rašireno među Tajlanđanima, a na tajlandskom se surogat majčinstvo zove umbun, što doslovno znači „nositi zasluge“. Um se odnosi na fizički čin nošenja djece, a bun na budistički pojam zasluga koje se daju ženama tijekom trudnoće i poroda.76 Općenito, umbun nosi konotaciju vrline bremenitosti, čime se naglašava altruistički aspekt ove prakse.77
U kontekstu bioetičkih razmatranja surogat majčinstva McLachlan navodi da ono što je nemoralno ne mora nužno biti i ilegalno,78 kao što ni sve ilegalno nije ujedno i nemoralno.79 Stoga je njegov stav da surogat majčinstvo niti je nemoralno niti treba biti zakonom zabranjeno.80 Oponenti surogat majčinstva smatraju da ga treba zakonom zabraniti,81 a neki ga izjednačavaju s prostitucijom ili trgovinom djecom. Tako je Tong ustvrdila da je većina surogat majki, kao i većina prostitutki, daleko siromašnija od ljudi kojima nudi svoje usluge. U nemogućnosti pristojnog zaposlenja, „žena može biti prisiljena prodati svoje tijelo ako je to jedina stvar koju ima, a netko je dovoljno cijeni da je kupi”.82
S druge strane, komodifikacija ili „trgovina djecom“ proizlazi iz straha da surogat majčinstvo ugrožava dobrobit djece zbog njihove uključenosti u ekonomsku transakciju. Protivnici surogat majčinstva polaze od postulata da je svrha sklapanja sporazuma o surogat majčinstvu dobivanje djeteta, te se stoga ne plaća „usluga nošenja djeteta“, već „predaja djeteta“, što u suštini predstavlja nedopuštenu trgovinu djecom, kako je to razvidno iz čl. 2. a) Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji.83 Pobornici, pak, smatraju da surogat majke zaslužuju pravičnu naknadu za svoj angažman, koji zahtijeva i fizičku i psihičku involviranost. U svakom slučaju, nema dokaza koji potkrjepljuju tvrdnju da plaćanje surogat majci posljedično dovodi do toga da namjeravani roditelji tretiraju svoju djecu kao proizvode ili robu.84 Pojedini autori smatraju da surogat majčinstvo ne predstavlja komodifikaciju djece jer se plaćanje za reproduktivni rad nužno razlikuje od plaćanja za „postojeću djecu“.85 Međutim, problem je pretvaranje žene u robu osobito zbog izloženosti fizičkoj i mentalnoj manipulaciji, kada ih se tretira kao sredstvo za ostvarenje dobrobit fertilne industrije.86
U kontekstu stigme da surogat majčinstvo osujećuje pravo djeteta na utvrđivanje svoga podrijetla, istraživanja su pokazala da se djeca rođena od strane surogat majke, od rane dobi informiraju o načinu rođenja i nisu neuralgični spram svoga podrijetla.87 Također, različite studije pokazuju da se djeca začeta surogat majčinstvom emocionalno ne razlikuju od djece začete tradicionalnim putem.88 No navedeni podaci ne isključuju postojanje djece koja misle drugačije. Dapače, s obzirom na to da je surogat majčinstvo relativno mlada medicinsko-reproduktivna mogućnost ostvarivanja roditeljstva, treba proći još vremena i provesti mnoga istraživanja.
Teško je ne primijetiti negativne konotacije koje se vezuju uz međunarodno surogat majčinstvo kao lice i naličje reproduktivnog turizma. Zanimljivo je da slične etičke dvojbe ne pobuđuju drugi oblici i tehnike potpomognute oplodnje, koji također mogu uključivati posrednike i naknadu, kao što je doniranje jajne stanice ili sperme, gdje privatne reproduktivne klinike ili banke spolnih stanica legalno ostvaruju (značajnu) financijsku dobit od doniranog reproduktivnog materijala.89
3.3. Ostali potencijalni bioetički izazovi
Jasno je da protivnici surogat majčinstva navode čitav spektar razloga: od toga da surogat majčinstvo „slama tradicionalna obilježja obiteljske zajednice“90 i „separira dijete od majke“,91 preko komodifikacije (trudnoće) žene i (života) djeteta, dvojbenog autonomnog i slobodnog pristanka92 do zabrinutosti za ljudsko dostojanstvo, no većina kontroverzi oko surogat majčinstva proizlazi iz „kulturne ambivalentnosti prema obiteljima koje se ne temelje na genetskim vezama“.93 Međutim, potonja konstatacija je oksimoron s obzirom na to da je genetska veza namjeravanih roditelja i djece upravo svojstvena gestacijskom surogat majčinstvu, koje danas prevladava, kao nusprodukt želje za genetskim potomkom. Suprotnog su mišljenja Türk i Terzioglu, koji smatraju da je nepostojanje genetske i biološke povezanosti surogat majke i djeteta problematično jer rezultira izostankom stvaranja emotivne veze svojstvene trudnoći, te za posljedicu može imati poteškoće psihološke i emotivne prirode, kako za dijete, tako i za surogat majku.94
Zdravlje, život i dostojanstvo (ne)rođene djece, žena, majki i obitelji (odnosno roditelja) u fokusu je i vjerskog nauka. Dikasterij za nauk vjere se na problematiku surogat majčinstva osvrnuo u najnovijem dokumentu Dignitas infinita95 (br. 48-50). Autori su jasno iznijeli teološki i moralni stav glede zamjenskog majčinstva. U dokumentu izričito stoji kako se legitimna želja za rađanjem djeteta ne može transformirati u „pravo na dijete“ jer se tako ne poštuje dostojanstvo samog djeteta kao primatelja besplatnog dara života (br. 49). S druge strane, surogatno majčinstvo, prema crkvenom učiteljstvu, narušava dostojanstvo same žene koja je na to prisiljena ili se na njega slobodno odlučuje. Naime, tom se praksom žena odvaja od djeteta koje raste u njoj i postaje jednostavno sredstvo podređeno dobiti ili proizvoljnoj želji drugih. To je svakako u suprotnosti s temeljnim dostojanstvom svakog ljudskog bića i njegovim pravom da uvijek bude priznato za sebe, a nikada kao instrument za nekog drugog (br. 50). Ovaj dokument iz 2024. godine ostaje na tragu Naputka o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovori na neka aktualna pitanja - Donum Vitae iz 1987., kojim je Crkva osudila tehničke i biološke postupke ili zahvate kojima se proces začeća kontrolira i provodi u medicinskim laboratorijima jer se na taj način narušavaju prava i dostojanstvo djeteta, odnosno ljudske osobe, koja se svodi na medicinski produkt.96 Papa Franjo nedavno se i sam osvrnuo na problematiku surogat majčinstva, i to obraćajući se diplomatima i političkim vođama u siječnju 2024. Osudio je tom prilikom praksu surogat majčinstva jer predstavlja povredu dostojanstva žene i djeteta jer od njih čini predmet trgovine.97
Uz surogat majčinstvo se, osim navedenih, vežu i brojni drugi bioetički problemi.
Nekoliko je potencijalnih scenarija koji su etički i moralno vrlo dvojbeni. Primjerice, moguća je situacija da se biološki roditelji predomisle te zahtijevaju od surogat majke da pobaci dijete. U takvom je slučaju moralno vrlo osjetljivo i diskutabilno pitanje dopustivosti prisiljavanja surogat majke na pobačaj kojem se ona u savjesti opire ili ga ne želi učiniti svjesna rizika za vlastito zdravlje. Osim toga, surogat majčinstvo može uistinu predstavljati zdravstveni rizik za ženu jer njezino tijelo implantirani embrij može prepoznati, a potom odbaciti, kao strano tijelo.98 Trudnica može patiti od raznih poteškoća, srčanih, respiratornih, nervnih i ostalih te zbog njih zahtijevati pobačaj kako bi zaštitila svoje zdravlje ili život, premda time gasi život djeteta koje nosi u svojoj utrobi, a koje nije njezino. Nadalje, brojni su drugi načini kako dolazi do sukoba interesa između (surogat) majke i djeteta u kojima treba voditi brigu da budu zadovoljena prava i potrebe i trudnice i djeteta. Kako navodi Frković, referirajući se na Harris,99 u tom se slučaju potrebno voditi moralnom teorijom koja se temelji na jednakosti i zajedničkim potrebama trudnice i djeteta. Ovakva etika trudnoće jamči sigurnost djeteta i trudnice bez zadiranja u privatnost i tjelesni integritet potonje, a čvrst temelj može imati samo u edukaciji, ali i svojevrsnoj etičkoj prisili kojom se čini sve da trudnica shvati kako je njezina moralna obveza ne škoditi nerođenom djetetu.100
ZAKLJUČAK
Surogat majčinstvo, kao najkontroverzniji fenomen medicinski potpomognute oplodnje, nedvojbeno okupira stručnu i znanstvenu javnost te polarizira javno mnijenje. Brojni su oponenti surogat majčinstva, kao i razlozi za bojazan daljnjeg širenja ove prakse. Međutim, pobornici tvrde kako se surogat majčinstvu ne može pripisati da predstavlja separaciju djeteta od majke budući da gestacijsko surogat majčinstvo (koje danas prevladava) karakterizira genetska nepovezanost djeteta i surogata koji ga nosi te je stoga lišeno majčine ljubavi i želje da se dijete odgaja kao vlastito, čime je ovaj fenomen u potpunosti odvojen od suštinskog značenja „majčinstva“. Ipak, to ne jamči potpunu emocionalnu ravnodušnost surogat majke prema djetetu koje nosi niti nam može jamčiti sa sigurnošću da dijete kada odraste neće imati potrebu da pronađe ženu koja ga je rodila ili da neće postavljati pitanja svoga identiteta i porijekla.
Iako je bojazan iskorištavanja žena i komodifikacije djece opravdano prisutna, ona ne može biti primarno opravdavajuća za zabranu surogat majčinstva, to više što provedena istraživanja ne idu u prilog navedenom. Upravo suprotno, mnoga istraživanja pokazuju da surogat majke ne percipiraju surogatne angažmane kao iskorištavajuće, a u širokom dijapazonu razloga koji ih motiviraju na ovakav angažman, novčana naknada zastupljena je tek na margini razloga, pri čemu altruizam visoko kotira na ljestvici pobuda.101 Isto tako, sasvim sigurno ima slučajeva gdje žene ili agencije za surogat majčinstvo itekako profitiraju od svoje usluge, stoga možemo govoriti i diskutirati s etičkog i moralnog aspekta o problemu komercijalizacije i objektivizacije ženskog tijela, ali i djeteta koje je samo predmet trgovine, odnosno ugovora. Zbog toga su, dakle, u ozračju bojazni komodifikacije žena i trgovine djecom, pojedine države postrožile zakonske uvjete i zatvorile vrata međunarodnom surogat majčinstvu. Iz istih razloga ova je praksa nedopustiva iz perspektive moralne teologije. Crkveno učiteljstvo čin zamjenskog majčinstva smatra ozbiljnom povredom dostojanstva žene i djeteta.
S druge strane, medicinska tehnologija, biotehnologija i bioznanosti općenito otvaraju brojna nova pitanja, izazove i probleme bioetičke naravi koji traže interdisciplinaran pa čak i pluriperspektivan pristup, jer majčinstvo i roditeljstvo nisu samo biološke već su ujedno društvene, kulturne i duhovne datosti. Majčinstvo i roditeljstvo mogu se ostvariti na mnoge načine, ali surogat majčinstvo zahtijeva ozbiljan, analitičan i sustavan etički pristup premda postoji opravdana sumnja da će ovu metodu uskoro zamijeniti „umjetne maternice“ u medicinskim ustanovama.
Važno je etički promišljati o moralnom dobrostanju svih osoba involviranih u ovaj postupak, koji je medicinski možda rutinski, ali je emotivno vrlo zahtijevan, kako za pojedince i parove koje imaju poteškoća sa začećem i iznošenjem trudnoće do kraja, tako i za surogat majke te članove njezine obitelji. Povrede koje se mogu izazvati ljudskoj osobi uistinu su brojne, stoga svaki, pa čak i pojedinačni, slučaj surogat majčinstva traži ozbiljno etičko promišljanje i jasne zaključke kojima se može voditi ovo osjetljivo etičko-pravno, ali i moralno pitanje. Osim refleksije i rasprave na akademskoj razini, mišljenja smo da proces surogat majčinstva u bioetičkom kontekstu treba pratiti u svim fazama: od opredjeljenja za taj model ostvarivanja majčinstva i obitelji (valorizacija motiva); izbora surogat majke (zbog problema objektivizacije, komercijalizacije i diskriminacije žena); kompenzacije usluge (odnos štete i koristi) pa do poroda, odvajanja i odgoja djeteta rođenog od surogat majke (pitanje informiranja djeteta o načinu na koji je došlo na svijet, i sl.). Surogat majčinstvo za neke je osobe blagodat suvremene medicine i tehnologije koja realizira san o roditeljstvu, za neke osobe može biti izvor patnje i kršenja ljudskih prava, dok je za neke svakako sablazan u moralnom smislu. Stoga je cijeli proces potrebno sustavnije nadgledati i pratiti kako u pravnom tako i u bioetičkom smislu. Institucije koje omogućuju surogat majčinstvo, od zdravstvenih ustanova, preko agencija za surogat majčinstvo, posredničkih tvrtki i biotehnoloških laboratorija, trebaju imati kompetentna etička povjerenstva i druga etičko-pravna tijela u svrhu otklanjanja raznih opasnosti i manipulacija koje su moguće u okviru reproduktivne medicine. S obzirom na anticipacije i viđenja fertiliteta u budućnosti, pitanja će biti sve više jer paralelno s biomedicinskim izgledima rastu i bioetički problemi vezani uz ostvarivanje prava na život, prava na roditeljstvo i prava na izbor. Naravno, za vjernike, ova mogućnost ostvarivanja majčinstva može predstavljati veliki problem u savjesti, jer Crkva jasno uči kako je svako dijete uvijek dar, te stoga nikada ne smije biti predmet ili produkt ugovora.