Uvod
Europski zeleni plan (Green Deal), sveobuhvatna strategija Europske unije iz prosinca 2019., postavila je cilj ugljične neutralnosti do 2050. godine. Zelenim planom se ističe da je integrirani energetski sustav ključan za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. (COM, 2019) i u tom kontekstu ovim planom vodik je prvi put prepoznat kao ključni element budućeg dekarboniziranog sustava. Strategija EU‑a za vodik,poznata kao „Strategija za vodik za klimatski neutralnu Europu“, objavljena od strane Europske komisije 2020. godine, prepoznala je važnu ulogu vodika u dekarbonizaciji industrijskih procesa i ostalih sektora gospodarstva u kojima su emisije teško smanjive. Kako bi se povećala proizvodnja, ključna za omogućavanje vodiku da igra tu ulogu, strategija je postavila cilj imati 40 GW instaliranog kapaciteta elektrolizatora u Europi do 2030. godine, proizvodeći do 10 Mt obnovljivog vodika u Europskoj uniji. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Europska komisija donijela je plan REPowerEU1, koji je postavio cilj smanjenja ovisnosti EU‑a o ruskim fosilnim gorivima ubrzavanjem čiste tranzicije. U prosincu 2021. Europska komisija je krenula s izradom Paketa o dekarbonizaciji vodika i plina. Ovaj paket dokumenata ažurirao je trenutnu regulativu koja upravlja infrastrukturom prirodnog plina, ali i donio pravila koja potiču prihvaćanje obnovljivih i niskougljičnih plinova poput biometana i vodika. Iako se biometan može relativno „lako“ transportirati postojećom mrežom prirodnog plina, isto ne vrijedi i za vodik. To znači da vodik zahtijeva ili pravila koja omogućuju njegovo miješanje s tokovima prirodnog plina, i pravila koja upravljaju razvojem i radom nove i odvojene infrastrukture za vodik, mreže kojom bi se povezala proizvodnja s potražnjom vodika. Tijekom 2022. stupila je na snagu nova TEN‑E Uredba EU 2022/869 o smjernicama za transeuropsku energetsku infrastrukturu., kojom se predviđa poboljšani regulatorni tretman niskougljičnog vodika i omogućuje dekarbonizacija plinske mreže pružanjem pravnog/regulatornog okvira za prenamjenu postojećih plinskih mreža, kako bi im se omogućio transport vodika u budućnosti. Ovom uredbom omogućuje se „hibridna“ dekarbonizacija, koja je prihvaćena od strane EU kao jeftinija strategija za dekarbonizaciju energetskog sustava EU‑a u usporedbi s potpunom elektrifikacijom. Hibridna dekarbonizacija omogućila bi maksimiziranje obnovljivog vodika dok bi niskougljični vodik igrao prijelaznu ulogu kojom se omogućuje brže uvođenje obnovljivog vodika. To bi zauzvrat omogućilo EU‑u da brže postigne ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova koje su predvidjeli. Prema uredbi definirani su jasni uvjeti za financiranje projekata, definirajući uvjete za projekte u poglavlju dva, i to na način da je definirano što su to projekti od zajedničkog interesa i što su projekti od uzajamnog interesa. Uredbom su isto tako detaljno definirani prioritetni koridori i područja energetske infrastrukture koja mogu u budućnosti konkurirati za bespovratna sredstva iz fonda Instrument za povezivanje Europe (Connecting Europe Facility – CEF. Navedenom uredbom proširuje se definicija pametnih plinskih mreža (izvan digitalizacije) kako bi uključivala fizičke nadogradnje i svu opremu i instalacije koje omogućuju miješanje vodika s metanom u mrežama prirodnog plina. To je važno jer je miješanje dobra kratkoročna strategija koja podržava srednjoročnu i dugoročnu tranziciju plinskih mreža na čisti vodik (iako države članice EU‑a imaju različita mišljenja o tome). Istovremeno omogućava se prenamjenu postojećih plinskih mreža za transport vodika kako bi bili podobni za status PCI‑a projekata i financijsku pomoć EU‑a do kraja 2027. Projekti povezani s prenamjenom bit će dopušteni za transport mješavina (bio)metana s vodikom do kraja 2029. godine. To je značajno jer se očekuje da će 70 % Europske vodikove okosnice (EHB) činiti prenamijenjene plinske mreže. Prema uredbi, postrojenja za transport i skladištenje CO2 smatraju se podobnima za status PCI/PMI projekata. To je ključno jer izdvajanje, korištenje i skladištenje CO2 (carbon capture, utilisation and storage – CCUS) predstavlja ključni element proizvodnje niskougljičnog vodika uz omogućavanje industrijskog hvatanja CO2. Značajno je da se Uredbom još definira u članku 11. analiza troškova i koristi energetskog sustava na razini Europske Unije, ovlašćujući ENTSO‑E i ENTSOG da utvrđuju nacrte dosljednih metodologija za sektore, modele energetskih mreža i tržišta, te definirajući u prilogu 5. detaljna pravila i pokazatelje koja omogućuju međusobne usporedbe projekata na PCI/PMI listama. Pa tako se kod svih projekata osobito vrednuje razina održivosti, sa jasno definiranim značenjem po pojedinim vrstama projekata. Kada je riječ o transportu vodika, projektom od zajedničkog interesa smatra se projekt koji omogućuje transport vodika preko granica država članica ili se postojeći kapacitet za prekogranični transport vodika na granici između dviju država članica povećava za najmanje 10 % u usporedbi sa stanjem prije puštanja projekta u rad, pri čemu mora u dovoljnoj mjeri biti vidljivo da je projekt ključan dio planirane prekogranične mreže vodika te se mora dati dostatan dokaz o postojećim planovima i suradnji sa susjednim zemljama i mrežnim operatorima, ili za projekte kojima se smanjuje energetska izoliranost međusobno nepovezanih sustava u jednoj državi članici li više njih. Cilj projekta je opskrbiti, izravno ili neizravno, najmanje dvije države članice. U prikazu rada, autori će posebno još obraditi novine koje donosi Direktiva EU 2024/1788 i Uredba EU 2024/1789 o unutarnjem tržištu plina iz obnovljivih izvora, prirodnog plina i vodika.