Kristijanovićev psaltir

1. Uvod

U hrvatskoj povijesti prevođenja Svetoga pisma posebno mjesto zauzimaju psalmi. Njih se često prevodilo u bogoslužne i molitvene svrhe, osobito u sklopu Malog oficija, namijenjenoga redovnicama koje nisu znale ni latinski ni staroslavenski na kojima su redovnici molili svoj časoslov.1 Dva prva cjelovita prijevoda psaltira nastaju još u 16. st.: Hrvatski psaltir iz prve polovice 16. st. (rukopis) te Psalmi Davidovi (1598.) fra Luke Bračanina.

Iako na području kajkavske Hrvatske prevedene dijelove Biblije nalazimo već u Vramčevoj Postili (1586.) i u brojnim lekcionarima koji su se izdavali iz desetljeća u desetljeće, prvi prijevodi psaltira vezani su uz Vrhovčevu i Kristijanovićevu Bibliju, tj. uz dva pokušaja prevođenja Svetoga pisma na književnu kajkavštinu do kojih dolazi tek početkom 19. st. Tada su u veoma kratkom razdoblju nastala čak dva cjelovita prijevoda Knjige psalama.2

Unutar Vrhovčeve skupine3 za prijevod psalama bio je zadužen Antun Vranić (1764. – 1820.) koji je svoj prijevod, pod nazivom Arfa Davidova, načinio 1816. godine,4 ali je taj prijevod u transkripciji objavljen tek 2017. godine.5

Prijevod psaltira Ignaca Kristijanovića (1796. – 1884.)6 ostao je u rukopisu7 i čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom R 3618. Da je nastao petnaest godina nakon Vranićeva prijevoda, saznajemo iz napisa na ceduljici priloženoj rukopisu: „Die 10a Novembris 1831 incepi Librum Psalmorum vertere. Et die 26a Decembris Deo adjuvante feliciter terminavi.“

Iz Kristijanovićeva životopisa slijedi da je psalme preveo za službovanja u crkvi sv. Marka u Zagrebu i dok je u Zagrebu obnašao dužnost sjemenišnoga duhovnika.8

Ako prevođenje psalama kontekstualiziramo u Kristijanovićevo književno djelovanje, ustanovit ćemo da je psaltir preveo bitno ranije no što je počeo objavljivati svoje biblijske prijevode. Naime, u Danici zagrebečkoj za 1839. i 1840. tiskani su odlomci iz Reči mudrosti Šalamona kralja i iz Reči mudrosti Ježuša sina Sirakovoga, koji mu se pripisuju, a prvu cjelovitu biblijsku knjigu s njegovim potpisom, Knjigu Tobijaša, nalazimo tek u Danici za 1845. godinu.

Do 1831. Kristijanović se javnosti predstavio prijevodom Način vu vseh živlenja dogođajih vsigdar zadovolnomu biti9 (Zagreb, 1826.) i zbirkom propovijedi Blagorečja za vse celoga lete nedelje10 (Zagreb, 1830.). Tim se djelima potvrdio kao svećenik tada moderne, prosvjetiteljske orijentacije,11 obrazovan čovjek „s afinitetom prema književnosti, koji je usto potpuno imao u vlasti materinski jezik“12. Kristijanovićeva erudicija i izgrađeni stilski izričaj razvidni su i iz njegova prijevoda psalma.

2. Kristijanovićeva Knjiga šoltarov

Kristijanovićev rukopisni prijevod psalama obuhvaća 148 listova dimenzija 18,8 × 11,7cm i naslovljen je Knjiga šoltarov.

Na kraju rukopisa nalazimo Kazitel šoltarov koji se vnogovrsneh okolicah moliti moraju prema kojem se psalmi dijele na: Šoltare pokore (VI, XXXI, XXXVII, L, CI, CXXIX, CXLII), Šoltare z kojemi se Bogu i Ježušu Krištušu klanjamo (II, VIII, XVII, XXVIII, XCII, XCIV, XCVI, CIII, CVI, CXIII, CXXXIII, CXXXIV, CXXXV, CXXXVIII), Šoltare z kojemi ljubav k zapovedjam Božjem obuđavamo (I, XIV, XXIII, C, CXVIII), Šoltare z kojemi zaufanost proti Bogu obuđujemo (XV, XXII, XXVI, LV), Šoltar v kojem volju našu volji Božanski podlažemo (LXI), Šoltare z kojemi se žalost od srca odganja (LVI, LXXVI, LXXXIII, LXXXVII), Šoltare z kojemi se preobrnenje srca prosi (VI, XII, XXIV, CXLI), Šoltare z kojemi se človek vu vremenu preganjanja i pšanenja z trplivnostjum batrive (III, VII, XXV, XXX, XXXIV, XLIII, LI, LIII, LIV, LVIII, CXIX, CXXII, CXXXIX), Šoltare da se človek po sreči grešnikov ne spači (XXVI, XLVIII, LXXII), Šoltare koje moliti moramo kada se v cirkvi katoličanski zlo govori (XLIII, LIX, LXXIII, LXXVIII, LXXIX, LXXXII, LXXXIV, LXXXIX, XCIII), Šoltare z kojemi Bogu za prijete dare zahvaljujemo (XXIX, XXXIII, LXV, CII, CX, CXV, CXVII, CXXIII), Šoltare z kojemi se želje za Kraljestvom nebeskem obuđuju (XLI, LXXXIII, CXXI, CXXXVI) i Šoltar za Božju previdnost spoznati i moliti (CXXXVIII).

Već je na prvi pogled vidljivo da je Kristijanović psalme prevodio kao prozni tekst, vjerno slijedeći izvornik. Naime, u hrvatskoj su se tradiciji nerijetko psalmi doživljavali kao književni izvor oko kojega su se autori okupljali kako bi potvrdili vlastite pjesničke sklonosti i sposobnosti, što je rezultiralo autorskim obradama psalma13 poput onih N. Dimitrovića (1549.), Š. Budinića (1582.), I. Gundulića (1621.), B. Kašića (1634.), S. Đurđevića (1686.), P. Bettere (1702.), A. Vitaljića (1703.) i I. Đurđevića (1724.).

Suprotno tomu Kristijanović kao svećenik ne teži k dokazivanju vlastitih pjesničkih sposobnosti: on psalme prevodi biranim, stilski dotjeranim jezikom, ali je ponajprije usredotočen na očuvanje svetosti teksta nastojeći u svome prijevodu biti vjeran izvorniku. On tekst psalma ne oblikuje kao stihove, ne stvara rime, već se, kao i u hebrejskoj poeziji, a onda i Vulgati koja mu je bila izvornik, poetičnost teksta postiže paralelizmom i ritmom.

Iako je Kristijanović namjeravao prevesti svih 150 psalama, u njegovoj Knjigi šoltarov dio psalama nije cjelovit. Naime, od devetnaest psalama (riječ je o psalmima broj 19, 22, 45, 95, 102, 109, 110, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 129, 146, 147, 148, 149 i 150) donosi samo prvi redak i početak drugoga retka ili naslov i početak prvoga retka i napomenu etc ut alibi pag. ili etc ut alibi. Primjerice:

Aleluja na povraček Ageja i Zakarije CXI.

Blaženi človek etc ut alibi pag.

ili

Pesma istomu Davidu

1. Kada se je po (dokončanem) sužanstvu hiža zidala (1Knjig Letnic 15) XCV.

Spevajte Gosponu pesmu novu etc ut alibi pag.

Samo uz psalme 19, 22 i 45 donosi i podatak o stranici na kojoj bi se trebao nalaziti ostatak teksta. Primjerice:

1. K koncu šoltar Davidov XIX.

Naj tebe Gospon itd. ut alibi sub pag. 10.

Takvo postupanje upućuje na zaključak da je Kristijanović i te psalme negdje u cijelosti preveo, no stranice na koje se referira nisu dijelom rukopisa pod signaturom R 3618, pa je njihovo pronalaženje deziderat daljnjih istraživanja.

Kristijanović slijedi grčku numeraciju psalama, no nerijetko donosi i informaciju o redoslijedu ili strukturi psalma „pri Židovih“. Primjerice, nakon 21. retka Ps 9 napominje: Ovde se pri Židovih začimlje X. šoltar., i započinje obrojčavanje od broja 1., dok uz prvu rečenicu šestoga retka Ps 58 (Vstani se, dojdi mi naproti i viđ! Ps 58,6) u podrubnoj bilješci nalazimo podatak da u hebrejskom psaltiru na tome mjestu počinje šesti redak (Vu Žid. ovde se začimlje red 6.). U bilješci uz naslov psalma 115. stoji Pri Židoveh dalje preteže se šoltar prveši te retke toga psalma obrojčava kao nastavak prethodnoga 114., tj. prvi redak 115. psalma nosi brojku 10.

Prva dva psalma Kristijanović naslovljava njihovim brojem (Šoltar I., Šoltar II.), no od trećega nadalje psalmi imaju svoj naslov koji često obrojčava kao prvi redak (1. K koncu za onu koja odvečtvo zadobiva šoltar Davidov V., 1. K koncu, za hvalu, šoltar Asafov, pesma na Asirijance LXXV.). U označavanju prvoga retka nije sasvim dosljedan, pa se brojka jedan osim ispred naslova može nalaziti i unutar naslova (Šoltar pesmeni 1. Na sobotni dan XCI., Šoltar Davidov 1. Proti Golijatu CXLIII.). Kod nekih psalama naslov nije obrojčan, već obrojčavanje kreće od prvoga retka (Hvala za popevanje istomu Davidu XCIV. 1. Hote, veselemo se pred Gosponom, spevajmo z veseljem Bogu, Zveličitelu našemu., Pesma stupajev CXXIII. 1. Da ne bi bil Gospon pri nas, naj reče sada Izrael). U nekim je slučajevima prvi redak samo naslov, a tekst psalma počinju od 2. retka. Primjerice:

1. Molitva vbogoga kada je kruto žalosten bil i pred licem Gosponovem prošnju svoju izlejal CI.

2. Gospone, posluhni molitvu moju i krič moj k tebi naj dojde.,

dok u drugim slučajevima prvi redak uključuje i naslov i tekst psalma:

1. Šoltar istomu Davidu XCVIII.

Gospon kraljuje, naj se srde puki, on koj na kerubinih sedi, naj se Zemlja giblje!

2. Velik je Gospon v Sionu ter izvišen zvrhu vseh pukov.

Nerijetko u prvi redak psalma uključuje i paratekstni element, tj. biblijsku referencu (1. Šoltar Davida kojega je Gosponu popeval zarad rečih Kuzi sina Jemini (2Knjig. Kralj XVI, 16.) VII.; 1. K koncu Davidu, Gosponovomu dečaku koj je Gosponu reči pesme ove govoril kad je njega Gospon iz ruk vseh neprijatelov njegoveh i ruk Sauloveh otel i rekel: 2Kralj 22,2. XVII.; 1. Za Davida kada je obraz svoj premenil pred Akimelokom i otpuščal je njega i odišel (1Kralj 21) XXXIII.).

Kristijanović se nadostavlja na stariju traduktološku tradiciju (koju je slijedio i Vranić) prema kojoj se na početku dijelova pojedinih biblijskih knjiga donosi njihov sadržaj.14 Međutim, u Knjigi šoltarov odustaje od takve metode. Preciznije, ispred prvih devet psalma nalazimo precrtani uvodni tekst što ukazuje na to da je i pri prevođenju psalma počeo primjenjivati istu metodu, ali je od nje odustao.15

Rukopisni prijevod koji se čuva u NSK radna je verzija prijevoda, što je razvidno iz brojnih izmjena u tekstu, precrtavanja, dopisivanja, ali i bilježenja nekoliko varijanta prijevoda.16 Završna verzija teksta (još) nije pronađena.

3. Jezik Kristijanovićeva psaltira

Kristijanovićev psaltir pisan je kajkavskim književnim jezikom koji je u doba njegova nastanka, dakle tridesetih godina 19. st., već u velikoj mjeri bio normiran rječnicima, gramatikama i pravopisima.

Prevoditeljava grafija i ortografija u skladu su s onodobnim uzusom. Pri tome se ponajprije referiramo na grafijsku fiksaciju palatala, afrikata i spiranata koja je predstavljala izazov hrvatskim dopreporodnim autorima. Kristijanović se koristi sljedećim grafijskim rješenjima: <cz> = /c/ (konczu, pravicze, szerdcza), <ch> = /č/ (chalarnozt, chez, pravichneh), <sz, ∫z> = /s/ (szada, szlajshe, vi∫zi), <sh, ∫h> = /š/ (gre∫hniki, ∫hatora, sholtar), <s, ∫> = /ž/ (Bose, nepobo∫nyaki, las), <z> = /z/ (nezajdete, razmete, zvergavali), <zk>, <zp>, <zt> > /sk/, /sp/, /st/ (nazkorom, Gozpon, obztati), <∫k>, <∫t> = /šk/, /št/ (pregre∫ke, ka∫tiguj), <dy>, <gy> = /ğ/ (izhadya, gyegyerno), <ny> = /ń/ (knyiga, nepobo∫nyaki, nyegva) i <ly> za /ļ/ (kralyi, volyu, zemlye).

Iz navedenoga je razvidno da u Knjigi šoltarov Kristijanović još uvijek rabi znak ∫, dok u svojem rukopisnom prijevodu evanđelja odustaje od te prakse. Taj je detalj zanimljiva potvrda mijene u književnokajkavskoj grafiji, ali i pomoć pri datiranju i uspostavi kronologije nastanka Kristijanovićevih svetopisamskih prijevoda. Naime, u književnokajkavskim se izvorima znak ∫ tijekom 19. st. postupno prestaje rabiti, pa dok ga kajkavski pravopis Kratki navuk za pravopisanje horvatsko iz 1779. još navodi u inventaru slova, u pravopisu Napučenje za horvatski prav čteti i pisati iz 1808. više ga ne nalazimo.17

Prema književnokajkavskoj tradiciji Kristijanović slogotvorno r [ṛ] bilježi skupinom er (serdce, szerditozt, zvergavali), a znakom y piše sastavni veznik i (Gozpone! po∫zlu∫haj rechi moje, y razmi krika mojega. Ps 5,2).

Genitiv množine s nultim nastavkom označuje se uporabom apostrofa i finalnoga h (iz nebe∫z'h, szlug'h, vod'h), što je književnokajkavska manira koje se pridržavaju i drugi autori toga vremena (npr. Mikloušić, Lovrenčić, Krizmanić). Međutim, dosadašnja su istraživanja18 pokazala da takav način bilježenja nalazimo u Kristijanovićevim ranijim djelima (dvadesete i tridesete godine 19. st.), dok u kasnijim tekstovima (primjerice u Ezopuševim basnama izdanima 1843.) od njega odustaje, pa je i to korisna indicija za uspostavljanje kronologije nastanka Kristijanovićevih svetopisamskih prijevoda.19

Pisanje nadslovaka u književnokajkavskim tekstovima nije ujednačeno. Pisci su ih rabili prema vlastom nahođenju, neki rijetko, a neki veoma često. Razlikovala su se tri znaka – gravis (ˋ), akut (ˊ) i cirkumfleks (ˆ) – kojima su se označivala različita obilježja kao što su dužina sloga, zatvorenost ili otvorenost samoglasnika, vrsta riječi (primjerice cirkumfleksom se označivalo usklik o, a gravisom veznik a), ispuštanje slova.20

Kristijanović spada među književnokajkavske autore koji su se zalagali za bilježenje nadslovaka,21 što je i provodio u svojim tekstovima, osobito u ranijima. Iako je njima označivao i dužinu samoglasnika (mòch, ùfaju) te njihovu zatvorenost ili otvorenost (lépota, svéta), ponajprije ih je rabio kao pravopisne znakove koji signaliziraju vrstu riječi (ò Gozpone!) ili njihovo kraćenje (arszîmû, chez mê, kadaszêm, tê, vsaszû).

Načini pisanja nenaglasnica, rastavljeno ili sastavljeno s naglašenom riječju, u književnokajkavskim izvorima također variraju. Tijekom 19. st. učvrstilo se shvaćanje da su to posebne riječi te ih se počelo dosljedno pisati razdvojeno.22

Kristijanović u psaltiru povratnu zamjenicu se i niječnicu ne dosljedno piše sastavljeno s naglašenom riječi (bude∫ze, da∫ze, nebudû, nezajdete), dok pisanje nenaglašenih oblika osobnih zamjenica varira (arszîmû ali chez mê). Koleba se i u pisanju nenaglašenih prezentskih oblika pomoćnoga glagola biti, tj. rastavljeno piše samo oblik za treće lice jednine (chudnoga je chinil ali kadaszêm).23

Prijedloge k, v i z spojnicom spaja sa sljedećom riječi (k-konczu, v-zpravi∫chu, z-tvojem), dok ostale piše odvojeno (na pomoch, pri Hebreanczih, vu jutro), što odgovara onovremenom uzusu.

Uporaba prijedloga v/vu jednakomjerna je24 (v rukah, v srditosti; vu nazočnosti, vu srditosti), što nije u skladu s pravilom iz Kristijanovićeve slovnice koje uporabu prijedloga vu ograničava na položaj ispred riječi koje počinju s v,25 no odgovara devetnaestostoljetnoj maniri.26

Također u skladu s onovremenim uzusom27 Kristijanović ne krati prijedlog iz koji se javlja isključivo u tome obliku, čime se izbjegava štetna homonimija s prijedlogom z 's' (iz celoga srca, iz mene, iz vust).

Kao što je uobičajeno za književnokajkavsku ortografiju, interpunkcija je po uzoru na latinsku gramatička, što znači da je u usporedbi s današnjim uzusom bitno češća (Ono izhadya na jednem kraju neba: y obteche okolo opet do toga iztoga kraja: i ni nikoga, koibisze pred vruchinumnyegovum zkril. Ps 18,7; Naj mê predati na vòlyu onem, kojimê trapiju: ar podignuli szû∫ze proti meni krivi svédoki; y krivicza je szama szebe oblagala. Ps 26,12).28

U skladu s kajkavskim uzusom je i odvajanje oblika u vokativu uskličnikom od ostatka rečenice (Gozpone! po∫zlu∫haj rechi moje, y razmi kricha mojega. Ps 5,2; Ar k-tebi budem molil, vu jutro budesh ti, o Gozpone! glá∫z moj po∫zluhnul. Ps 5,3).

Iako se uporaba velikoga i maloga početnoga slova i u 19. st. još uvelike koleba, ona u Kristijanovićevu psaltiru veoma je sustavna i u velikoj se mjeri podudara sa suvremenom. Velikim se početnim slovom pišu osobna imena, geografski pojmovi, etnici i ktetici te pojmovi koje prevoditelj smatra važnima kao što su Bog, Cirkva, Gospon, Proroki.

Na fonološkoj razini jezik psaltira pokazuje tipična književnokajkavska obilježja. Spomenut ćemo samo da se jat, poluglas i prednji nazal reflektiraju kao e (cvet, otec, jezik), a stražnji nazal i slogotvorno l kao u (ruke, Sunce, ispunil). Samo u nekim riječima nalazimo dvojaki refleks poluglasa (dan/den), a prisutni su i tzv. „stajaći ikavizmi“ (Cirkva, tirali). Neposredni slijed au izbjegava se umetanjem v (navuk, pavučina), a protetsko se v potvrđuje u primjerima vuči, vusta, vutroba. Čuvaju se suglasničke skupine čr i žr (Črleno morje, črv, začrlene; požrl, žrli). Inicijalno v gubi se iz skupine vl (ladanje, ladaj), ali se čuva pred drugim suglasnicima (včinil, vdovice, vtope). U Kristijanovićevim je psalmima potvrđena samo nepremetnuta i nejotirana suglasnička skupina jd u prefiksalnim izvedenicama glagola iti (dojde, dojdučem, zajdete). Književnokajkavsko obilježje su i promjene suglasničkih skupina tr > dr (drčati), gk > hk (lehko, zlehkotil), razjednačavanje mn > vn (povnožati, vnogi, vnožina), rotacizam (ar, more, ter), kao i zamjena s > z kada je u prefiksu sь- refleks poluglasa e (zestale, zevsema, zezidal). Isto vrijedi i za neprovođenje druge palatalizacije (bubregi, kotrigi, svedoki) kao i neumetanje epentetskoga l (drevje, krvjum, zdravje).

Na morfološkoj je razini književna kajkavština 19. st. također postigla visoki stupanj kodifikacije, što znači da kolebanja prisutna ranijih stoljeća više nisu prisutna. Osvrnut ćemo se samo na neka od najistaknutijih morfoloških obilježja jezika Knjige šoltarov.

Jedno od bitnih obilježja imeničke promjene u kajkavskome književnom jeziku29 jest razlikovanje nastavaka palatalnih i nepalatalnih osnova u sklonidbi imenica muškoga i srednjega roda, što se očituje kao alternacija e/o (svecev, tekličev, tovarušev – grešnikov, pukov, sudov). Drugo bitno obilježje jest izjednačivanje nominativnih i vokativnih oblika tipično za kajkavski u cjelini. Posebne oblike za vokativ imalo je samo nekoliko imenica (Bog – Bože, gospon – gospone, kum – kume), što je potvrđeno i u jeziku psaltira (Grlo njihovo je kakti jeden otprt grob, z jeziki svojemi jesu vkanljivo baratali, sudi je, Bože! Sudi me, Gospone, po pravici moji i po nedužnosti moji koja je vu meni. Ps 5,11). Vrijedno je spomenuti da Kristijanović kao majstor stila u slučaju uporabe dvaju vokativnih oblika u istoj rečenici, nerijetko jednom rabi oblik izjednačen s nominativom, a drugi put posebni vokativni oblik (Oglej se i vusliši me, Gospone, Bog moj! Ps 12,4; O, Bože, Bog moj, oglej se na me! Zakaj si me zapustil? Zaradi grehov mojeh je pomoč moja daleko od mene. Ps 21, 2).

Izjednačivanje oblika genitiva i akuzativa jednine imenica muškoga roda koje označuju što neživo, kajkavsko je obilježje prisutno i u Kristijanovićevu jeziku ((Vu Nebu) je (Bog) Suncu šatora postavil i ono ishađa kakti zaručnik iz komore svoje. I veseli se kakti ris puta (svojega) za drčati. Ps 18,6).

U vezi s pridjevskim promjenama valja spomenuti da se u jednini u kosim padežima muškoga i srednjega roda razlikuju palatalne i nepalatalne osnove (sg. G teškoga srca – tvojega najvekšega odlučenja, tolnač vbogoga – višnjega Gospona; sg. D prihodnomu pokolenju – čujenju mojemu, proti nedužnomu – proti Bogu tuđemu).

U tvorbi komparativa dominiraju oblici s nastavcima -eši, -eša, -eše (dopadneše, mogučneši, najvišeša), što je uobičajeno za kajkavski književni jezik.30

Za kajkavštinu općenito tipično je da u glagola čija prezentska osnova završava na e ili i u trećem licu množine supostoje kraći (stariji) i duži (noviji) oblici (drže – držiju).31 Dosadašnja istraživanja ukazuju na to da tijekom 19. st. noviji (duži) nastavci sve više potiskuju starije (kraće),32 što se potvrđuje i u Kristijanovićevu psaltiru (činiju, ljubiju, veliju, zdižeju).

Iako se u kajkavskome književnom jeziku rabi i futur tvoren od prezenta glagola hoteti i infinitiva, u Kristijanovićevu prijevodu potvrđen je samo tipičan kajkavski futur tvoren od svršenoga prezenta pomoćnoga glagola biti i glagolskoga pridjeva radnoga, pri čemu dominiraju puni prezentski oblici (budem ti dal, budeš pogubil, bude oduril, oni se budu naveke veselili). Kontrahirani se oblici rabe samo iz stilskih razloga kako se ne bi ponavljao puni oblik (Gdo me bude v varaš ograđeni dopeljal? Gdo bu me tja vu Idumeju zapeljal? Ps 59, 11).

Izricanje buduće radnje svezom svršenoga prezenta pomoćnoga glagola biti i infinitiva, izrazito stilski obilježeno, veoma je slabo potvrđeno i vezano samo uz izbjegavanje istih oblika (Budem Boga zaradi njegove (meni dane) reči hvaliti, budem Gosponovo govorenje hvalil, ufal sem se vu Boga, ne budem se bojal kaj goder bi hotel meni človek činiti. Ps 55, 11).

Jednim od obilježja tzv. biblijskoga reda riječi smatra se i postponirani položaj sročnih atributa, potvrđen u hrvatskim nabožnim tekstovima. Riječ je o konstrukciji nastaloj pod utjecajem latinskoga čijoj je frekventnosti i stabilnosti vjerojatno pridonio i staroslavenski.33 Postpozicija atributa obilježjem je i književnokajkavske nabožne proze,34 pa se potvrđuje i u Kristijanovićevu psaltiru (hiže Davidove, sinov Koreoveh, šoltar Davidov). Efekt stilske uzvišenosti i uznositosti postiže se i uporabom apozicije u postpoziciji (Davidu, slugi Gosponovomu; Jeremijaš prorok; Natan prorok), što je također konstrukcija uobičajena za kajkavsku nabožnu književnost.

Prema dosadašnjim istraživnjima participi su se u kajkavskome književnom jeziku obilno rabili u raznorodnim, prijevodnim, ali i neprijevodnim tekstovima, i to u različitim sintaktičkim funkcijama.35 Bogato su potvrđeni i u psalmima u kojima redovito imaju odgovarajući particip i u latinskom izvorniku. Slijedi nekoliko primjera:

Glas Gosponov presekavajuči plamen ognja prema latinskome vox Domini intercidentis flammam ignis Ps 28,7

Sedeči govoril si proti bratu tvojemu i sinu matere tvoje nastavljal si spačke prema latinskome sedens adversus fratrem tuum loquebaris et adversus filium matris tuae ponebas scandalum Ps 49,20

Ali ti, o, Gospone, jesi pomočnik moj, ti si dika moja i povzdigajuči glavu moju prema latinskome tu autem Domine susceptor meus es gloria mea et exaltans caput meum Ps 3,4;

Bogatuši jesu pomenjkanje trpeli i stradali, iščučem pako Gospona ne bude nikaj dobra menjkalo prema latinskome divites eguerunt et esurierunt inquirentes autem Dominum non minuentur omni bono diapsalma Ps 33,11;

Kak velika vnožina je dobrote tvoje, o, Gospone, koju si tebe boječem pričuval prema latinskome quam magna multitudo dulcedinis tuae Domine; quam abscondisti timentibus te Ps 30,20.

Tijekom povijesti hrvatskoga jezika u svim hrvatskim povijesnim jezicima javljaju se isti sintaktički kalkovi. Među njih spadaju i konstrukcija za + infinitiv u vrijednosti reducirane namjerne rečenice (Hvala istomu Davidu za popevati na dan pred sobotum Ps 92,1) kao i od + genitiv na mjestu konstrukcije o + lokativ uz glagole govorenja, mišljenja i srodnih značenja (I od kletvih njihoveh i od laži bude se govorilo. Ps 58, 13) koje su potvrđene i u Kristijanovićevu psaltiru.36

Kristijanovićev prijevod psalama pisan je biranim, stilski izbrušenim jezikom koji pokazuje da je prevoditelj bio vrstan poznavatelj Biblije, latinskoga jezika predloška i kajkavskoga književnog jezika na koji je prevodio. U potpunosti je vladao jezikom i koristio sve njegove izražajne mogućnosti.

Kao što je pišući o Kristijanovićevu stilu istaknula O. Šojat, „on nikad zbog nedovoljne pažnje ili aljkavosti u kratkom razmaku ne ponavlja istu riječ“,37 što je razvidno i iz njegova prijevoda psalama, a čega smo se već dotaknuli. Tako primjerice i u rečenici „Ti si potpornja moja od vutrebe, vre od vutrobe matere moje jesi ti branitel moj.“ Ps 70,6. rabi lekseme s fonološkom varijacijom kako bi izbjegao ponavljanje.

Iako Kristijanović, ponajprije zbog razumljivosti, poseže za već poznatim riječima, povremeno stvara hapakse kao u primjeru: „Ar si ti velik i čudadelen, ti si sam Bog.“ Ps 85,10.

Kristijanovićev psaltir potvrđuje ocjenu O. Šojat da je Kristijanović „u kajkavskoj književnosti uistinu značio vrhunac, ali ne takav koji strši osamljen, nego onaj koji se u čitavom spletu izdiže iznad ostalih“.38

4. Paratekstni elementi u Kristijanovićevu psaltiru

Jedno od obilježja Kristijanovićevih svetopisamskih prijevoda općenito jest obilna uporaba paratekstnih39 elemenata, ponajprije bilježaka.40 Nalazimo ih i u njegovu prijevodu Knjige šoltarov, no svojim se sadržajem razlikuju od onih u prijevodima drugih biblijskih knjiga. Naime, dok primjerice u knjigama o Tobiji, Juditi i Joni u bilješkama donosi niz zooloških, botaničkih, geografskih i kulturoloških podataka, u psalmima ih ne nalazimo.

Paratekstne elemente upotrebljene u prijevodu psalama moguće je podijeliti na nekoliko skupina:

4.1. Veoma su česte uputnice na odgovarajuće mjesto u Bibliji, tj. biblijske reference locirane u tekstu psalma, odnosno uz njega, poput već spomenutih referenca u naslovima pojedinih psalama (1. Šoltar Davida kojega je Gosponu popeval zarad rečih Kuzi sina Jemini (2Knjig. Kralj XVI, 16) VII.)

4.2. Iako rijetke u prijevodu psaltira, prisutne su i uputnice na mjesto u samome prijevodu, primjerice: 1. Šoltar pesmeni istomu Davidu (zgora LVI, 8) CVII.

4.3. Kristijanović se veoma često referira na hebrejski psaltir. Kao što je već spomenuto, donosi podatke o redoslijedu i strukturi psalma u njemu. Lokacija toga tipa podataka dvojaka je. Oni mogu biti inkorporirani u tekst psalma ili u podrubnu bilješku.41

Iako u Kristijanovićevu psaltiru dominiraju paratekstni elementi na kajkavskome književnom jeziku,42 prisutni su i oni na latinskome. Primjerice, uz naslov Aleluja CXLVII. nalazimo podrubnu bilješku: Apud Hebr. continuatio psalmi proecedi. Uz riječ trava u rečenici Premineju rano kakti trava jutro precvete i prejde, navečer otpade, vtvrdi se i posehne. Ps 89,6 u podrubnoj bilješci nalazimo podatak hic incipit vers. 6.

Drugi tip podataka kojima se referira na hebrejski psaltir, lociran isključivo u podrubnim bilješkama, odnosi se na razlike u tekstu psalama. Naime, uz pojedine riječi, sintagme ili čitave rečenice donosi se podatak kako bi glasile u prijevodu načinjenome prema hebrejskome izvorniku. Primjerice, peti redak Ps 7. u Kristijanovićevu prijevodu glasi: Ako sem onem koji su meni zlo činili, z zlem povrnul, vreden sem da pred neprijateli mojemi prez vsake pomoči opadem., no u podrubnoj bilješci nalazimo prijevod: Hebr. V. 4. Ako sem onem koji su meni zlo činili, z zlem povrnul, ako nesem neprijatele moje prez vsake njihove škode oditi pustil.

Dok u Kristijanovićevu prijevodu, načinjenome prema Vulgati, šesnaesti redak Ps 71. glasi: Na najvišešeh gorah bude žitek gusto stal, sâd ovoga bude vekši kak na gori Liban i varaščani budu se zelenili kakti trava zemlje., iz podrubne bilješke saznajemo da bi u prijevodu hebrejskoga teksta glasio: Žid. r. 16. Jedna šaka na najveškeh gorah v zemlju posejane pšenice, bude obilni sâd doprinesla, sâd njejin bude šumel kak cedri na gori Liban itd.

4.4. Prevoditelj u podrubnim bilješkama komentira i objašnjava vlastiti prijevod.

Riječ je o u psaltiru najrjeđem tipu bilježaka kojima se, međutim, sadržajno najviše približava onima u svojim prijevodima drugih svetopisamskih knjiga.

U njima se recipijentu objašnjavaju pjesničke slike za koje prevoditelj smatra da bi mu mogle biti neiščitljive.

Tako se u bilješci uz četrnaesti redak Ps 67 koji glasi: Akoprem budete vi med ognjenemi kameni bežali (budete se vendar svetili kakti) perje posrebrnjenoga goluba koj ima kruto pozlačene peruti., objašnjava o kakvom je golubu riječ: Ov posrebrnjeni i na perutih pozlačeni golub je poleg svedočanstva Jeremijaša proroka XXV. p. znamenje Kaldejancov kak je osel znamenje Rimskoga Cesarstva.

Prema osmome retku Ps 96 u Kristijanovićevu prijevodu: (Gora) Sion je to čula ter se je veselila. I raduvale su se kčere Jude zaradi sudov tvojeh, Gospone!, a u bilješci se objašnjava metafora „kčere Jude“: To je varaši zemlje Jude.

Podrubne se bilješke koriste i za objašnjenja kojima se uklanjaju eventualne jezične nejasnoće ili nesporazumi. Krstijanoviću se vjerojatno učinilo da bi recipijentu mogao biti nejasan množinski oblik riječi krištuš u Ne doteknite se (rekel je on) krištušev mojeh i ne vraždujte proroke moje. Ps 104,15, pa u bilješci objašnjava: To je: ne doteknite se pomazanih mojeh.

U bilješci uz Ps 118. nalazimo kulturološki podatak o nazivima hebrejskih slova: Alef, bet i ostale takove reči jesu prema židovskeh slov.

Iako je najveći broj bilježaka ovoga tipa sročen na kajkavskome književnom jeziku, sporadično nalazimo i one na latinskome. Međutim, u latinskim bilješkama ne tumači se prijevod, nego se donosi informacija kojim se predloškom prevoditelj služio i zašto je upravo njega odabrao.

Primjerice uz trinaesti redak Ps 67. u bilješci nalazimo: Versus 13, 14 et 15 ob suam nimiam obscuritatem in vulgata editione secundum textum Hebreum translati sunt. Slično tome i u bilješci uz deseti redak psalma 98.: Ista pars versus 10^mi ob suam nimiam obscuritatem in vulg. edit. secundum Hebreum textum translata est.