Ima li mjesta kršćanskome svjetonazoru u slikovnicama na temu smrti?

1.1. Smrt u kršćanstvu

U osnovi je kršćanskoga promišljanja o smrti stav da je Isus Krist svojom smrću pobijedio smrt kako bi ljudima otvorio put prema spasenju. Katekizam Katoličke Crkve uči nas da je smrt kraj zemaljskoga života te je posljedica grijeha, što znači da bi čovjek bio pošteđen tjelesne smrti, da nije sagriješio, smrt je po Kristu preobražena, a zahvaljujući Kristu, smrt ima pozitivan smisao.7 Na istome se mjestu ističe kako Bog čovjeka u smrti zove k sebi pa tako čovjek može prema smrti osjetiti želju da ode i bude s Kristom.8 Budući da je smrt svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, poslije smrti nije se moguće ponovo roditi. U Katekizmu Katoličke Crkve također stoji da Crkva potiče vjernike na pripremanje za čas smrti i za utjecanje sv. Josipu, zaštitniku dobre smrti. Nadalje, naglašava se da čovjek mora podnijeti tjelesnu smrt pa se u smrti duša dijeli od tijela9 s kojim će se sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih:

U konstituciji Gaudium et spes navodi se da je Krist izvojevao pobjedu uskrsnuvši na život jer je svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti.11 Upravo ta činjenica čovjeku pruža odgovor na tjeskobna pitanja o zagonetki smrti, koja su dio prirodnog nagona koji se buni protiv smrti. Na istome mjestu piše kako vjera omogućuje čovjeku „da u Kristu bude u zajedništvu sa svojom predragom preminulom braćom, ulijevajući mu nadu da su ona već postigla pravi život kod Boga“.12

Dio je kršćanskoga svjetonazora vjerovanje u postojanje Neba u koje idu oni koji su slični Bogu, u njegovoj su milosti i nagrađeni su time što ga mogu gledati licem u lice. Prema Katekizmu Katoličke Crkve Nebo je stanje konačne sreće i predstavlja savršeni život i „zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima…“.13 Iako Novi zavjet govori (Otk 22) o posebnome sudu u Kristovu drugom dolasku, također potvrđuje neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja ovisi o djelima i vjeri svakog čovjeka. Nebo i blaženo zajedništvo s Bogom i svima koji su u Kristu, nadilazi čovjekovo shvaćanje, što potvrđuje i dogmatska konstitucija Lumen gentium u kojoj se podcrtavaju biblijske slike svijeta uskrsnuća kao polisa (grada), svečane gozbe i svadbe.14 Prema Ratzingeru nebo nije nepovijesno mjesto na koje čovjek odlazi, a pitati o nebu „ne znači odskliznuti sa zemlje u neku sanjarsku fantaziju, nego znači dublje spoznavati onu skrivenu prisutnost po čijemu daru možemo istinski živjeti, a koju mi samo neprestance prekrivamo površnim dopuštajući tako da nam ta prisutnost izmakne i padne u drugi plan“.15 U Katekizmu Katoličke Crkve ne spominje se samo nebo, već i raj tj. vjerovanje da mnoštvo duša, koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, sačinjavaju nebesku Crkvu.16 Godine 1979. Kongregacija za nauk vjere Svete Stolice objavila je Pismo o nekim pitanjima eshatologije svim biskupima, članovima biskupskih konferencija, u kojemu se pojašnjava nauk o vječnome životu i onome što slijedi nakon smrti i to zato što Crkva mora držati vjernost temeljnim istinama vjere, ali i ostvariti zadaću tumačenja istih. Pismo potvrđuje da Crkva vjeruje u uskrsnuće mrtvih, a uskrsnuće se odnosi na čitavoga čovjeka:

Ovaj dio navodi se zato što se slikovnice često bave proizvoljnim i maštovitim predodžbama o čovjekovu stanju nakon smrti i o mjestu na koje čovjek odlazi nakon što umre, bilo da se ono naziva nebom, rajem, otokom ili nekom drugom riječju kojom pisci pokušavaju označiti ono što je apstraktno. U već spomenutoj konstituciji Lumen gentium stoji da slike uzete iz našega svijeta i iskustva tek izdaleka rasvjetljuju ideju o uskrsnuću, ali uz pomoć Kristova uskrsnuća ta ideja i apstrakcija ipak postaje realnost.18

1.2. Ikonografski prikaz smrti

Budući da se u slikovnicama likovni izraz spaja s književnim, prikaz smrti nerijetko je ikonografski. Smrt je prva od četiri posljednje stvari (smrt, sud, raj, pakao), ali likovne predodžbe smrti i umiranja običnoga čovjeka kao ikonografske teme javljaju se tek u kasnomu srednjem vijeku.19 U ikonografiji smrti prepoznaju se tri skupine:20 U prvoj se ideja smrti javlja kao didaktička anegdota o mrtvacima u grobu i zastupnik je te skupine priča o Tri mrtva i tri živa;21 u drugoj skupini smrt se javlja kao personifikacija u obliku animiranoga mrtvaca koji može biti prikazan kao kostur ili lešina u raspadanju i tu spadaju prikazi Smrt-kosac, Smrt-strijelac, Ples mrtvaca, Imago mortis22 i Trijumf smrti;23 u trećoj skupini prikazuju se trenutci oko čovjekova umiranja, a predstavnik te skupine jesu ilustracije djela Ars moriendi.24 Ples mrtvaca (Dans macabre, Totentanz) didaktička je predodžba o tome kako su u smrti svi društveni slojevi jednaki, a karakterizira je slika povorke predstavnika svih društvenih slojeva koji su naizmjence poredani, po jedan živi i jedan mrtvi čovjek, pri čemu se opet javlja motiv dvojništva jer je mrtvac dvojnik živoga. Smrt-kosac slika je kostura koji hoda ili sjedi te zamahuje kosom, a treba ju razlikovati od apokaliptičnoga motiva Smrti-jahača koji nosi kosu ili trozub. Smrt-strijelac kostur je koji svojim strelicama iz luka gađa predstavnike različitih društvenih slojeva.25 U literaturi kasnoga srednjeg vijeka rijetki su prizori dječje smrti, a kao primjer može se navesti Mrtvački ples ženâ Martiala d' Auvergnea, u kojemu djevojčica, koju smrt odvodi, majci dovikuje da joj pazi na lutku, igračke i lijepu haljinu.26 Nije samo crkvena misao srednjega vijeka s tužaljkom zbog prolaznosti života i trijumfom zbog spasa duše bila rezervirana prema djetetu, nego je dijete općenito i u književnosti sa sekularnim svjetonazorom dugo moralo biti utišano. U drugim umjetnostima nije bilo tako pa se za primjer može navesti morbidni viktorijanski običaj postmortem fotografije u kojoj su mrtva djeca bila česti objekti fotografija za uspomenu.27

1.3. Filozofska promišljanja o smrti

Smisao i značenje književnih djela često su vezani uz filozofska razmišljanja, a od filozofa koji su se bavili promišljanima o smrti svakako treba istaknuti Sokrata, koji se nije protivio svome smaknuću zbog optužbi da je kvario atensku mladež. Obranu Sokratovu, pet dijaloga o optužnici, suđenju i smaknuću koje se dogodilo 399. g. pr. K., napisao je njegov učenik Platon. U jednoj od svojih oproštajnih poruka Sokrat navodi kako je moguće da su ljudi u krivu ako smatraju da je umrijeti zlo: „Zapravo, umrijeti je jedna od ovih dviju stvari: ili je potpuno uništenje, tako da mrtvi više ništa ne osjećaju, ili je, kako smo čuli, [smrt] promjena i nekakva seoba duše odavde nekamo drugamo.“28 Nadalje, objašnjava kako smrt može biti čudesan dobitak ako je ona gubitak svakoga osjećanja, što se može usporediti s dubokim snom u kojem se ne sniva. Sokrat navodi i to kako se priča da je smrt seoba na neko drugo mjesto kao što je Had, a za njega bi boravak u Hadu s Orfejem, Homerom i još nekima koji su stradali zbog nepravednoga suda bio „čudesna stvar“ i „veliki užitak“.29 Sokrat razmatra razne mogućnosti o tome što se događa kada čovjek umre kako bi racionalizirao tešku sudbinu koja ga je zadesila i zaključuje: „Međutim, sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakome osim bogu.“30 Postavlja se pitanje je li Sokrat zaista vjerovao da je smrt dobitak ili se tješio jer nije imao izbora, a nejasno ostaje i je li mu bilo bliskije objašnjenje smrti kao potpunoga uništenja ili seobe na neko drugo mjesto. U većini rečenica služi se veznikom „ako“31 i kondicionalom kao pogodbenim glagolskim načinom čime naglašava nesigurnost. U leksik uvodi i riječ priča aludirajući na izmišljenost kao njezinu glavnu odrednicu.

Schopenhauerova filozofska promišljanja o smrti oslanjaju se na Kanta, a utjecala su na brojne domaće i strane književnike. Schopenhauer, između ostaloga, kršćansko uskrsnuće naziva izmišljenom dogmom i apsurdom32 te općenito smatra da su sve religije „protuotrov protiv izvjesnosti smrti“.33 On je jedan od filozofa koji u objašnjenju smrti poseže za metaforom o snu tvrdeći kako pri zapadanju u san vidimo što je nestajanje svijesti, iako za njega smrt ne predstavlja vrstu sna, nego buđenje iz sna i povratak u izvorno stanje.34 Schopenhauer raspravlja o ispraznosti i patnjama života navodeći da „čak i prirodna smrt, koja nastupa zbog starosti, eutanazije, lagano je nestajanje iz egzistencije na neprimjetan način“.35 Na starost, koja je motiv brojnih slikovnica o smrti, gleda dosta negativno i ističe da je starac samo sjenka nekadašnjega bića te da tetura amo-tamo ili se pak odmara jer mu se gase strasti i žudnje. On zastupa učenje o nerazorivosti našega istinskog bića smrću te vjeruje u obnovu oblika egzistencije na način da je ono što nestaje, isto kao i ono što dolazi na njegovo mjesto. Također podsjeća da prije našega rođenja, kao i nakon smrti, nije bilo ničega pa ćemo poslije smrti biti ono što smo bili i prije rođenja.36 Strah od smrti za njega je proizvod volje za životom, a ne spoznaje, a teror smrti „temelji se na lažnom prividu da tada nestaje ja, a ostaje svijet. Ali prije je ono suprotno istina…“.37 Dalje ističe kako je smrt zapravo oslobođenje od jednostranosti jedne individualnosti, a pitanje o tome postojimo li nakon smrti smatra besmislenim.

Kod Hegela je smrt povezana s prevladavanjem i prijelazom (das Aufhebens), s definiranjem bivanja kao neodvojenosti bića i ničega:

Hegel nastavlja s objašnjenjem kako je bivanje iščezavanje bića u ništa i ničega u biće, a rezultat je iščezlost koja ipak nije ništa jer se biće pretvorilo u mirnu jednostavnost. Za Hegela je smrt rezultat kretanja, a preobražava se u općenitost duha. Posebnost pojedinca umire u njegovoj općenitosti i njegovu znanju pa je posrednikova smrt ukidanje njegove posebne zasebice.39 Hegel naglašava čovjekovu podvojenost ističući kako u smrti umire od bića odvojena mrtva ljuska, ali i apstrakcija božanskoga bića. Neke od slikovnica na temu smrti mogle bi se nazvati filozofskima jer se u njima mogu naći preoblikovani filozofski stavovi, kakav je i ovaj o bivanju/postojanju koje sadrži u sebi biće (čovjeka) i ništa (ono što se čovjeku događa nakon smrti).

U Heideggerovoj egzistencijalističkoj filozofiji koja se bavi promišljanjima o bitku i tu-bitku, fenomen smrti vezuje se uz preispitivanje smisla bitka koji se traži u tu-bitku na horizontu vremenitosti. Tu-bitak je egzistirajući bitak-u-svijetu, a osnovni ontološki karakteri toga bića jesu „egzistencijalnost, faktičnost i propadanje“.40 Heidegger tvrdi kako je bitak tu-bitka briga, a briga je pojam koji on upotrebljava ontološki-egzistencijalno. Također, moment brige dokaz je „da je u tubitku još uvijek nenamireno nešto što još nije postalo »zbiljskim« kao sâmo njegovo Moći-biti“.41 Analizirajući tu-bitak i smrt, Heidegger polazi od smrti drugoga koja još uvijek nije iskustvo smrti, nego gubitak. Naglašava kako Preminuli više nije tu, iako su ostali s njime i on je predmet brige pa mu se odaju posmrtne svečanosti.42 Prema Heideggeru: „Smrt jest mogućnost apsolutne nemogućnosti tubitka. Tako se smrt razotkriva kao najvlastitija neodnošajna nenadmašiva mogućnost.“43 Tubitak je svojim egzistiranjem bačen u mogućnost smrti, a odnos bitka pri mogućnosti kao bitka pri smrti Heidegger naziva „istrčavanje u mogućnost“.44 Na taj način ostvaruje se autentični bitak pri smrti, a to je onaj koji prihvaća otvorenost prema mogućnosti smrti na način da se istrčava u tu mogućnost. Treba ga razlikovati od neautentičnoga razumijevanja smrti koje se ostvaruje kao upadica, smirenost ili ravnodušnost.45 Također tvrdi da je bitak pri smrti tjeskoba koja se može izokrenuti i u kukavički strah, za razliku od istrčavanja koje tubitak dovodi pred mogućnost „da bude on sâm, ali sâm u strastvenoj, lišenoj iluziji o Se, faktičnoj, samoj sebi izvjesnoj i tjeskobnoj slobodi za smrt“.46 Neke od slikovnica koje su predmet analize ovoga rada, temelje se upravo na ideji kako je strah od smrti besmislen i kako smrti treba otvoriti vrata pa čak joj se i veseliti.

2.1. Teorijski pristup slikovnici

U literaturi se slikovnica definira kao prva knjiga s kojom se dijete susreće, a predstavlja poseban spoj slike i teksta. Iako se značenje slikovnice odgonetava u prožimanju likovnoga i književnoga aspekta, ima onih koji prednost daju upravo likovnomu aspektu, i to zato što slike dominiraju te se brže i lakše čitaju od teksta.47 Uz pomoć ilustracija „djeca se uče apstraktnom razmišljanju, usvajaju simbole kao sažetke ideja, usvajaju koncentrirane predodžbe“.48 Ovo istraživanje koncentrira se upravo na to jesu li u slikovnicama prisutni kršćanski ili sekularistički simboli, motivi i poruke koje u konačnici utječu na svjetonazor djeteta koje je recipijent slikovnice. Dok jedni teoretičari ističu da je svrha slikovnice „da djetetu pomogne otkriti svijet i medij pisane riječi, razvija njegov spoznajni obzor, izaziva emocije, razvija govor i bogati fond riječi te zadovoljava potrebu za novim“49, drugi upućuju na njezinu komercijalnu vrijednost, činjenicu da može biti igračka te da može „doživjeti dvostruku degradaciju: likovni kič i literarni šund“.50 U tom slučaju slikovnica postaje roba kojoj je zadatak da privuče kupca kako bi se prodala u što većemu broju primjeraka zbog što bolje zarade. Jedan od načina privlačenja kupaca jest raskošan dizajn, a da je za slikovnicu važan dizajn, naglašava i Barbara Bader:

Teoretičari ističu kako bi slikovnice trebale razvijati dobar ukus, a to je proces u kojemu veliku odgovornost imaju odgajatelji, učitelji, knjižničari, izdavači i profesori jer kvalitetne ilustracije mogu obogatiti djelo i čitatelja.52 Također, treba voditi računa o tome da kod slikovnica umjetnički tekst do djeteta dolazi preko posrednika koji je ujedno interpretator teksta53 zajedno sa svim simbolima koji se javljaju u tekstu i na ilustracijama.

U svim definicijama slikovnice naglašavaju se različite funkcije koje ona ima, a to su: informacijsko-odgojna, spoznajna, iskustvena, estetska i zabavna.54 Funkcije su povezane i s različitim podjelama slikovnica pa tako Zalar55 navodi kako se slikovnice dijele s obzirom na udio teksta (bez riječi, s minimalnim tekstom, piktografske, u stihovima, u prozi), s obzirom na formu (leporello, pop-up, nepoderive, slikovnice-igračke, mulitimedijske), s obzirom na strukturu izlaganja (narativne, tematske), s obzirom na sadržaj (o slovima, životinjama, svakodnevnome životu, igrama, fantastične), s obzirom na sudjelovanje konzumenta (one kojima se dijete samostalno služi, one u kojima je potrebna asistencija odrasloga, interaktivne), s obzirom na likovnu tehniku56 (fotografske, lutkarske, slikovnice stvarnih dječjih crteža i crteža umjetnika, strip-slikovnice). Zalar također upozorava kako se sve više razvija tzv. problemska slikovnica u kojoj se obrađuju tabu-teme o kojima se nije smjelo ili o kojima nije bilo prikladno govoriti.57 O nejasnim i protočnim granicama između pojedinih vrsta slikovnica svjedoči i tvrdnja Zalar „da se svaka dobra slikovnica može shvatiti problemski“.58 Slikovnice na temu smrti mogu biti problemske, ali mogu biti i terapeutske i spoznajne pa se u knjižnicama različito katalogiziraju. Ono što obično izostaje u ovakvim podjelama, jesu likovne tehnike plošnoga oblikovanja kojima se ilustratori služe, a izostaju zato što nadilaze književnu analizu. Likovne tehnike plošnoga oblikovanja dijele se na: crtačke (suhe: olovka, kreda, ugljen i kemijska olovka; mokre: flomaster, tuš i sve tehnike rada tušem; tehnike kod kojih se pigment veže vezivnim sredstvima i tehnike gdje se boja već nalazi u materijalima koji su nosioci), slikarske (suhe: pastel, kolaž, freska, mozaik, vitraj, tapiserija; mokre: akvarel, tempera, gvaš, ulje, freska, batik) i grafičke (tehnike visokoga tiska: drvorez, linorez, gipsorez, kartonski tisak; tehnike dubokoga tiska: bakrorez, mezzotinta, suha igla, bakropis, akvatinta; tehnike plošnoga tiska: litografija, monotipija; tehnike protisnoga tiska: stitotisak).59 Treba napomenuti kako je sve manje ilustratora koji se koriste isključivo svojom rukom, a sve ih je više koji pri izradi ilustracija koriste digitalnu tehnologiju na računalu u određenome programu (npr. Procreate) ili iPadu. U slikovnicama na temu smrti komentirat ćemo i likovne tehnike jer su one povezane s emocijama, raspoloženjima i u konačnici s interpretacijom.

Za slikovnice, kao i za dječju književnost općenito, vrijedi kriterij dvostruke namijenjenosti, što znači da ih mogu čitati djeca i odrasli. Kao što je već istaknuto, u dobi dok još ne mogu čitati, djeca imaju posrednike pri doživljavanju slikovnica, a to su uglavnom roditelji i odgajatelji koji djeci tumače simbole i čitaju tekst. Za slikovnicu je od velike važnosti tematski poticaj: „U odnosu prema riječi postavljamo ilustraciji mjeru otvorenosti čitanja i tumačenja, moći proširenja teme asocijacijama, simbolima, metaforama, društvenim i osobnim iskustvima, sugestijama.“60 Slikovnice na temu smrti prepune su metafora i simbola, otvaraju prostor različitim interpretacijama, a često su filozofski usmjerene jer tendenciozno pristupaju izrazito traumatičnome iskustvu.61

2.2. Slikovnice s temom smrti domaćih autora

Andrea Petrlik Huseinović ilustrirala je i napisala slikovnicu Plavo nebo (2001.) i u njoj je glavna tema smrt majke.62 Tema se u teoriji književnosti određuje kao „jedinstveno značenje djela“ ili kao ono na što djelo u cjelini upućuje, a motiv je „najmanja tematska jedinica“ ili najmanji dio književnoga djela koji zadržava značenje u okviru teme.63 Kao motivi javljaju se: neboder, djevojčica, plave slike, otuđenost, kula, nebo, puž, miš, zec, kornjača, plava ptica, kos, stepenice, a svi su naslikani u crnim, sivim, bijelim i plavim tonovima. U uvodu se napominje kako je to priča o djevojčici koja je ostala bez mame i tate, bila je osamljena i tužna, neshvaćena i odbačena pa je ljubav tražila na drugim mjestima.64 Radi se o problemskoj slikovnici jer se opisuju problemi djevojčice koja odrasta bez roditelja, introvertirana je i nedostaje joj toplina. Neboder u kojemu živi postao je njezina visoka kula jer je oko sebe sagradila zid te je počela živjeti u svome svijetu. Sprijateljila se sa životinjama koje su joj vraćale sjećanja na dane provedene s majkom. Jedna od tih životinja je i kos koji na sebi ima vrata i stepenice koje vode u nebo: „Djevojčica je ušla kroz vrata i popela se stepenicama. Više je nitko nije vidio. Ptice koje lete plavim nebom kažu da je negdje među oblacima, zajedno sa svojom mamom.“65 Ova je slikovnica puna višeznačnih metafora i simbola pa se zato može tumačiti najmanje na dva načina: prema prvome tumačenju djevojčica je sama autorica koja je izgradila vlastiti svijet slika koji joj služi kao bijeg od stvarnoga života, a prema drugome djevojčica je umrla i otišla u nebo kako bi bila sa svojom majkom koja joj je jako nedostajala. Poruka je da nebo postoji, ali ono nije objašnjeno pa tako svjetonazor u slikovnici nije ni kršćanski ni sekularistički.

Petrlik Huseinović ilustrirala je i slikovnicu autora Mira Radalja Mama koja grije sunce (2019.), a koja također tematizira smrt majke, no u ovoj slikovnici ilustracije su u vrlo živim bojama, od kojih se ističe žuta boja sunca. Motivi su bolest majke, pismo, poštar, raj, anđeo čuvar, tri pitanja i karta za raj, a na ilustracijama se nalaze kršćanski simboli poput crkve s križem. Priča prati skromnu obitelj dječaka Ive kojemu se naglo razboli i umire majka od neke rijetke bolesti. Svjetonazor u slikovnici kršćanski je jer dječak je bio uvjeren da mu je majka nakon smrti otišla u raj, a ističe se i dječakov kršćanski odgoj, njegovo dopisivanje s Isusom, činjenica da ima tetu časnu sestru. Ivo je odlučio poslati majci pismo u raj, a poštar Šoštar preuzima ulogu posrednika koji nosi pismo u raj i nakon povratka opisuje prizor iz raja: „Tvoja mama me je radosno dočekala na velikim zlatnim vratima raja gdje se svi raduju velikom radošću koja nikad neće završiti.“66 Tekst prati i ilustracija na kojoj je Ivina majka prikazana kao anđeo s krilima koji stoji na vrhu stepenica i otvara zlatna vrata, a okružena je pticama i oblacima. Raj opisan poput velike radosti odgovara opisima raja iz Katekizma Katoličke Crkve i konstitucije Lumen gentium. Poštar objašnjava Ivi kako ga majka uvijek prati poput anđela čuvara, a nakon toga Ivo doživi susret s anđelom kojemu postavlja teška pitanja poput onoga zašto majke umiru prije svoje djece.67 Anđeo mu daje drugi opis raja koji je opet povezan s Katekizmom Katoličke Crkve, Biblijom i konstitucijom Lumen gentium jer na čelu svih majki u raju nalazi se Marija: „Raj je prepun dobrih ljudi, a najbliže Bogu su mame, odmah uz Mariju, Isusovu mamu. I sve dobre mame u nebu griju i obasjavaju Sunce svojom dobrotom, zato je cijelom svijetu tako toplo…“68 U ovoj priči Ivo dobiva kršćansku utjehu u obliku karte za raj u kojemu ga čekaju Bog, anđeo čuvar i njegova majka. Ovo je jedina hrvatska slikovnica u kojoj je svjetonazor nedvojbeno kršćanski.

Tatjana Gjurković i Tea Knežević autorice su teksta za terapeutsku slikovnicu Žirafica je tužna jer djeda više nema (2017.), a ilustracije je napravila Jelena Brezovec, koja je ujedno i suvlasnica izdavačke kuće Evenio, koja je specijalizirana za terapeutske slikovnice. U ovoj slikovnici djeca se suočavaju s tugom zbog gubitka voljene osobe, no identifikacija ne smije biti izravna pa su posrednici životinje, i to u ovome slučaju žirafe. Motivi su: bolest djeda, miris bolnice, crna odjeća, žalovanje, prevladavanje gubitka, uspomene, fotografije, a ilustracije su napravljene uz pomoć digitalne tehnologije i tableta za crtanje.69 Svjetonazor nije kršćanski, iako žirafica opisuje kako su djedu nakon smrti upalili svijeću. U slikovnici ne prevladava ni sekularistički stav da je u čovjeku najvažniji razum, nego do izražaja dolazi New Age paradigma koja odbacuje racionalističko poimanje života. New Age je kombinacija „religioznosti i ezoterije, darvinističkih i evolucionističkih ideja s govorom o duhovnim moćima čovjeka i prirode… nudi postupke kojima se može, vlastitim nastojanjem i pomoću duhovnih bića (demoni, anđeli, duhovne energije i sile) dosegnuti viša razina postojanja“.70 New Age paradigma potvrđuje se na nekoliko mjesta u slikovnici:

U ovome primjeru govori se o drugačijoj razini postojanja, u kojoj se gubi kršćanski svjetonazor o Bogu, njegovu sudu te o uskrsnuću kao spasenju.

Iva Bezinović-Haydon autorica je dviju slikovnica na temu smrti: prva je Moja baka ne zna tko sam (2021.), a druga je Gdje se skriva Vedran (2022.) i obje je ilustrirala Hana Tintor.73 U prvoj glavna tema nije smrt, nego starenje, gubitak pamćenja i tek posljedično smrt, a motivi su baka, igra, zaborav, pamćenje, starački dom, lijepe uspomene. Ilustracije su karikaturalne i napravljene su u tmurnim tonovima jer je osnovno raspoloženje sjetno. Glavni je lik djevojčica koja osvještava proces vlastitoga odrastanja i bakina starenja koje je popraćeno gubitkom pamćenja. I u ovoj priči svjetonazor je New Age paradigma jer tata objašnjava: „A kada joj se više ne bude dalo živjeti, umrijet će i više je neće biti među nama… Znaš, i kada bake više ne bude, ona će biti s nama… i bit ćemo sretni uvijek kada je se sjetimo. “74 New Age priklanja se ideji reinkarnacije, a smrt promatra kao privid i kao „prijelaz na novu razinu postojanja“.75 Ilustracije prate priču i naglašavaju bakinu osobnost, ali i njezin fizički izgled u kojemu se zbunjenost naglašava uz pomoć naočala koje nalikuju na ronilačku masku, ruke koja se po potrebi može produljiti, naslonjača u kojemu često sjedi i natikača koje stalno nosi. U ovoj slikovnici ilustriran je spomenuti Schopenhauerov stav da su stari ljudi sjenke te da im se gase strasti. U slikovnici o Vedranu dominiraju plava, zelena i narančasta boja, a lik djevojčice Eve koja je izgubila voljenoga Vedrana fizički nalikuje na lik djevojčice iz prethodne slikovnice. Smrt se ne spominje izravno, nego se radije govori o vječnome postojanju pa je radnja na granici realnoga i irealnoga. Majka djevojčici objašnjava kako je Vedran uvijek u blizini, kao neka nevidljiva prisutnost: „Ne moraš ga vidjeti. Možeš ga osjetiti.“76 U slikovnici ne prevladava određeni stav, nego je otvorena različitim tumačenjima kakva je i New Age paradigma, no to nije decidirano.

Slikovnica Moj tata se smanjuje (2018.) autorice Eme Pongrašić i ilustratora Tomislava Zlatića ne tematizira smrt izravno, već govori o fazama odrastanja i spoznaji da se paralelno uz odrastanje djeteta događa i starenje roditelja. Posebnost je ilustracija u ovoj slikovnici, dominacija ružičaste boje i veseli izrazi lica dječaka i njegova oca koji su suprotstavljeni ozbiljnosti teme. Zlatić se koristi digitalnom ilustracijom tako što kombinira iPad i olovku.77 Glavni je motiv zaigranost i bliskost između dječaka i njegova oca, a poruka se odnosi na cikličnost života, što bi upućivalo na sekularističku racionalnost, koja je pak opovrgnuta u sljedećemu citatu: „Kad ja nekome postanem tata, kao što je sada on meni, moj tata će se toliko smanjiti da će postati nevidljiv. Jer tada će biti taman toliko mali da stane u moje srce. A onaj tko je u vašem srcu, ostaje s vama zauvijek.“78 Nevidljivost otvara prostor relativizmu i povezanosti s prirodnim procesima koji podrazumijevaju prožetost energijom, ali isključuju kršćansku etiku o Bogu, njegovu sudu i spasenju duše.

Slikovnica Djevojčica s balonima iz 2023. autorice Nine Vađić i ilustratorice Ane Kadoić79 spoznajna je slikovnica s porukom o prolaznosti života i o važnosti čuvanja uspomena koje podsjećaju na ljubav i radost kao dvije glavne životne vrijednosti. Tema su faze odrastanja te bolest i smrt voljenog oca Vilima koji je svojoj kćeri Saši svake godine za rođendan poklanjao onoliko balona, koliko je ona imala godina. Dio tog rituala bilo je i fotografiranje, a nakon Vilimove smrti Saša je našla prvu njihovu zajedničku fotografiju koje se ona nije sjećala jer je bila beba koju je otac držao u naručju. Kao što pripovjedač ističe: „Na toj je fotografiji zauvijek sačuvan trenutak u kojem je njezin Vilim bio mlad i zdrav.“80 Radi se o pokušaju hvatanja vremena i čuvanja uspomene na trenutke uz pomoć fotografiranja. Ova je slikovnica karakteristična po tome što ju ne obilježava određeni svjetonazor, iako rečenica kako su mama i Saša brisale suze „znajući da će Vilim uskoro morati napustiti ovaj svijet“81, sugerira očev odlazak na neki drugi svijet. U slikovnicama poput ove naglasak nije na svjetonazoru, nego na osjećajima koji su vezani uz preminuloga.

2.3. Slikovnice s temom smrti stranih autora

Dvije slikovnice s temom smrti stranih autora koji su prevedeni na hrvatski jezik temelje se na kršćanskome svjetonazoru o važnosti spasenja duše, o uskrsnuću tijela koje se nakon konačnoga suda treba sjediniti s dušom, o vjeri u Kristovu žrtvu kojom je Bog otvorio ljudima put spasenju. Te slikovnice imaju kršćanski pogled na smrt koja je svršetak zemaljskoga života, nakon koje slijedi vječni život pa oni koji su umrli u Božjoj milosti odlaze u nebo koje predstavlja gozbu, savršeni život, zajedništvo s Presvetim Trojstvom, Djevicom Marijom, anđelima i blaženicima. Prva od njih je slikovnica Bog nam je dao raj (2008.) autorice Lise Tawn Bergen i ilustratorice Laure J. Bryant.82 Priča započinje citatom iz Biblije: „Imamo vječnu domovinu na nebesima (2Kor 5, 1)“83, a nastavlja se pitanjima o smrti, nebu i raju koja medvjedići postavljaju svojim roditeljima. Medvjedići su antropomorfizirani jer predstavljaju znatiželjnu djecu kojoj roditelji pokušavaju dočarati apstraktne pojave poput raja:

Navedeni citati zapravo parafraziraju citate iz Biblije, Katekizma Katoličke Crkve i kršćanskih dokumenata poput Lumen gentium o tome da je u nebu čovjek nagrađen gledanjem Boga u lice i uživanjem u njegovoj prisutnosti te da je raj gozba i svečanost. Budući da pojmovi poput raja nadilaze ljudsku svijet, medvjedići pitaju tatu hoće li u raju jesti, mogu li u raj ponijeti svoje stvari, kako će Bog izgledati, hoće li postati anđeli, hoće li u raju opet susresti roditelje. Sva su pitanja popraćena ilustracijama u živim bojama, a izrazi lica ni u jednome trenutku nisu snuždeni pa je opće raspoloženje u slikovnici vedro. Na ilustracijama su medvjedići i njihovi roditelji stalno u pokretu, čime se naglašava cikličnost života. Otac vodi medvjedića na pecanje i uz pomoć simbola predočava mu apstraktne pojave pa tako ruksak predstavlja životni teret, a razgovor o izgledu Boga vodi se uz jezero u kojemu medvjedić i njegov otac vide vlastiti odraz pa tako ilustracija parafrazira citat iz Knjige Postanka da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1, 27). To je odličan primjer nadopunjavanja slike i teksta.

Druga strana slikovnica s kršćanskom porukom i svjetonazorom jest Smrt kroz priče objašnjena djeci (2017.) talijanskoga svećenika salezijanca Bruna Ferrera i Anne Peiretti.85 Da je autor redovnik, vidi se već u prvoj priči, koja je anegdota o neizbježnosti smrti od koje mladi štitonoša neuspješno pokušava pobjeći. Smrt je predstavljena ikonografski kao personifikacija u obliku animiranoga mrtvaca koji je prikazan kao kostur u sivome kaputu s neizostavnom kapuljačom na glavi, no zbog forme stripa prizor nije zastrašujući, nego čak ima komičan prizvuk.86 Na kraju anegdote slijede uvijek dvije kategorije: prva je veliki misle, i odnosi se na razmišljanja odraslih, a druga je ja mislim, i odnosi se na dječji zaključak koji slijedi nakon svega. Ova strip-slikovnica sastoji se od 11 priča, a na kraju se nalazi i molitva. Uz priče se nalaze pouke o tome da je smrt dio života, da je život pustolovina iz koje nećemo izaći živi, da će smrt uzeti osobe koje volimo, a to nam se ne sviđa, da sjećanje na pokojnika može biti uspomena koja ublažava bol, a to se razlikuje od New Age paradigme prema kojoj sjećanje na pokojnika postaje viša razina postojanja. Tri su priče uzete iz Biblije: Noć u podne, o Isusovoj smrti, Isus pobjeđuje smrt priča je o uskrsnuću kao i priča Lazar, Isusov prijatelj. Na kraju zadnje priče stoji poruka: „Umrijeti znači da Bog dolazi uzeti nas k sebi, kako bismo uvijek bili s njime. To mi se sviđa!“87

Kartonska slikovnica s prozorčićima Zašto sve umire? (2020.) autorice Katie Daynes i ilustratorice Christine Pym sastoji se od pitanja i odgovora, a glavni su likovi simpatične životinje poput jazavca, lisice, zeca, ježa. Budući da se osnovna poruka odnosi na cikličnost života i povezanost s prirodom, prevladava zelena boja. Ova je knjiga namijenjena najmanjima i na početku je svjetonazor sekularistički jer su objašnjenja o smrti racionalna. Na svakome prozorčiću nalazi se pitanje: kada se umire, zašto ljubimac umire88, ide li se u bolnicu umrijeti, zašto je lišće uvenulo, jesu li biljke žive, kako nastaju biljke i životinje, što je žalost. Najzanimljiviji je treći dio s pitanjima o tome što se dogodi kada netko umre. U tome dijelu očituje se suvremeni zahtjev za uvažavanjem različitosti pa se navodi kako postoje različita mišljenja o tome što se događa nakon smrti.89 Dalje se navodi kako je tijelo nakon smrti u lijesu, ali gdje se nalazi osoba (djed) koju smo poznavali, jedno je od najvećih pitanja. Zbog želje za „političkom korektnošću“ nude se sve moguće opcije pa se primjerice objašnjava kako se tijelo može pokopati ili spaliti, a autorica se ne odlučuje ni za jednu opciju i ne definira vlastiti stav. U jednome od objašnjenja stoji da se čak i biljke pokapaju na neki način, i to u procesu kompostiranja.90 Relativizacija je najočitija na kraju kada na pitanje hoće li se djed ikada vratiti, jazavac dobiva odgovor koji je kombinacija sekularizma i New Agea: „Ne. Zaista mi je žao, ali neće. Kad netko umre, nema povratka. No i dalje ostaje s nama u našim mislima i lijepim uspomenama.“91 U slikovnicama s kršćanskim svjetonazorom uvijek je naglašeno kako sjećanja mogu biti utjeha, a ne način da netko nastavi postojati u nekome obliku.

Tri slikovnice na temu smrti stranih autora imaju morske motive i koriste se metaforom putovanja za smrt, a prva je od njih Djedov otok (2015.) Benjija Daviesa92, koji je autor teksta i slika. Likovna tehnika kojom se služe jest crtanje grafitnom olovkom nakon čega slijedi digitalna obrada uz pomoć grafičkoga tableta.93 Ilustracije u ovoj slikovnici odražavaju vedar ton pripovijedanja pa dominira tirkizno plava boja, a motivaciju je autor pronašao u crtežu Charlesa Darwina koji se nalazio u njegovoj knjizi za crtanje:

Djed fizički nalikuje na Darwina koji je proučavao životinjske vrste te je razvio tezu o razvoju živih bića od nižih prema višim vrstama pa je djed zato na otoku okružen životinjama, od kojih posebnu simboliku ima majmun. U slikovnici je prisutna tehnika slike unutar slike koja se pojavljuje tri puta: na početku djed i Vid stoje pored djedova slikarskoga platna na kojemu je nepoznati otok, drugi put djed na otoku slika pored vodopada dok ga Vid promatra i treći put na kraju sliku predstavlja razglednica koju djed s otoka šalje unuku. Slikovnica započinje potragom unuka za djedom, koja vodi na tavanu pun starih stvari. Na tavanu su vrata iza kojih se nalazi brod koji djeda i Vida odvodi na tropski otok, a istražujući otok ističe se sljedeće: „Na svakom su koraku vidjeli nova čudesa. Bilo je to savršeno mjesto.“95 Prije rastanka Vid se s djedom zagrlio nasred šume prepune svih životinja u živim bojama, od kojih su se najviše isticale šarene papige koje, u slučaju da prihvatimo interpretaciju s kršćanskim svjetonazorom, simboliziraju rajske ptice. Pored njih dvojice nalazio se gramofon čime se aludira na svečanost u rajskome vrtu. Nakon što se Vid vratio kući, jednoga mu je dana papiga donijela razglednicu od djeda koji pozira u zagrljaju s majmunom, a razglednicu krase motivi poput tropskoga voća, biljki, papiga i kornjača. Vid je, slično kao i dječak Ivo iz slikovnice Mama koja grije sunce, dobio povratnu informaciju iz raja koja svjedoči o tome da je djedu jako dobro te da je zadovoljan. Ipak, kršćanska poruka ne spominje se izravno, već se javlja samo kao moguća interpretacija višeznačnih simbola, slika i sintagmi iz teksta. Drugu interpretaciju otvaraju darwinističke teorije o podrijetlu vrsta i vezama s prirodom koje su svojina New Age paradigme u kojoj u isto vrijeme ima mjesta za duhovnost, darwinizam i različite religije.

Druga morska slikovnica na temu smrti jest Ocean do neba (2018.) braće Erica i Terryja Fana96, koja zbog korištenja slične likovne tehnike koja podrazumijeva upotrebnu tinte i grafitne olovke i digitalnoga uređivanja uz pomoć iPada, dizajnom podsjeća na Djedov otok. Ova slikovnica tematizira tugu zbog smrti djeda te se također služi metaforom putovanja, no ovaj put na putovanje ne ide djed, nego unuk koji ga traži. U jednome od intervjua braća Fan su istaknula kako im je ova slikovnica bila prilika da pišu o svojemu azijskom naslijeđu koje je obilježeno štovanjem cijele loze predaka.97 U azijskoj kulturi postoji svijest o dubokoj povezanost i upravo su tome braća Fan odala počast, za razliku od hrvatskih autora slikovnica koji pomalo zaziru od kršćanske tradicije. Budući da se putovanje u ovoj slikovnici realizira uz pomoć sna, moglo bi se reći da slikovnica posuđuje žanrovske odrednice fantastične priče u kojoj se prijelaz iz primarnoga svijeta u sekundarni često odvija uz pomoć sna. Na početku priče ilustracije su crno-bijele s određenim detaljima u boji. Kao što Vid iz Djedova otoka na tavanu nalazi djedove stvari, tako se Finn prisjeća djedove radne sobe u kojoj se nalaze razni predmeti s putovanja poput globusa, brodića u boci, školjki, dalekozora, makete cepelina. Finn je u čast djedu napravio brod, a onda je u potpalublju zaspao i tako je započelo njegovo putovanje, baš poput Alisina u fantastičnoj priči Alisa u zemlji čudesa. Na svojemu putovanju u potrazi za mjestom na kojemu ocean dodiruje nebo, a o kojemu mu je djed pričao, Finn susreće zlatnu ribu, kita, leteće balone i mnoštvo knjiga na Knjižničnim otocima. To je metanarativni umetak98 u kojemu autori odaju počast književnoj tradiciji koja ih je obilježila: Velika očekivanja, Sve knjige svijeta, Otok s bagom, More i pijesak, Moby Dick, Neobična stvar, Huckleberry Finn, Karuselski konj, Odiseja, Starac i more, Čarobnjak iz Oza, Teorija boja, Vremenski stroj, Noćni vrtlar, Četiri prijatelja, Putovanje na zapad, Finneganovo bdijenje, Sinbad moreplovac.99 Kombinacijom fantastične priče s metanarativnim umetcima, simbolima, metaforama i jednako sugestivnim ilustracijama u kojima se koriste tehnikom vodenoga žiga, braća Fan napravila su kvalitetnu slikovnicu u kojoj se nisu sramili kulture iz koje dolaze. Na kraju putovanja Finn je brodom zaplovio prema nebu, a na mjesecu je vidio djedovo lice da bi se nakon toga probudio baš poput Alise. U ovoj slikovnici vizualni dojam povezan je s azijskom tradicijom koju autori uspješno uklapaju u suvremenu kulturu, koja aktualizira individualno i kolektivno pamćenje i sjećanje.100

Treća morska slikovnica na temu smrti je Od kraja prema početku. Priča o Kennyju i Kaleu (2016.), napravljena u suradnji danskoga autora Kennetha Krabata i hrvatske ilustratorice Margarete Peršić, a namijenjena je djeci iznad 10 godina, što znači da ima više teksta od slikovnica za manju dob. Na naslovnici su nacrtani glavni likovi – sedmogodišnji dječak Kenny i njegov prijatelj Kale te pomorski motivi poput svjetionika, kormila, galeba s razglednicom i brodića. Likovna tehnika je kombinacija olovke, tuša, vodenih i akrilnih boja na papiru, bez digitalnih pomagala.101 To je priča o prijateljstvu između dječaka i staroga morskog vuka, koji je bio majstor za bicikle. Jednoga ljeta roditelji su Kennyja poslali tri tjedna u ljetovalište, a kada se vratio čuo je potresnu vijest da je njegov prijatelj zajedno sa svojom radionicom izgorio. Kennyju su objasnili da je Kale vjerojatno zaboravio ugasiti cigaretu ili isključiti kuhalo pa ga je ugušio dim, no rekli su mu da nije patio, nego je samo usnuo,102 što može podsjetiti na Schopenhauerovo posezanje za metaforom o snu u tumačenju smrti. Kenny je obilazio izgorjelu radionicu: „Činilo se da je Kale nekako još uvijek tamo, kao da ga može vidjeti. Ne kao duha ili utvaru, nego kao nešto što se vidi samo unutarnjim okom.“103 Upravo zbog ove opaske na službenim stranicama izdavačke kuće Mala zvona stoji sljedeće: „U jednostavnom i tim dojmljivijem pripovijedanju danskog autora nema snishodljivosti, licemjerja ni lažne utjehe, tj. nedostataka koji se i previše često mogu naći u tekstovima o gubitku pisanima za djecu. Njegova odmjerena proza dojmljiva je, ali nikad patetična.“104 Svjetonazor u slikovnici otvoreno je sekularistički pa se zato naglašava da Kale nije u drugoj duhovnoj dimenziji, nego Kennyju nedostaje i on ga osjeća u radionici i u razglednicama koje je ostavio iza sebe kao uspomenu, a izdavač vjeruje da je bilo koje drugo razmišljanje o životu nakon smrti samo lažna utjeha. To se, iako nije izrečeno, može odnositi i na kršćanski svjetonazor.

Tri slikovnice stranih autora smrt prikazuju ikonografski, a prva je Patka, Smrt i tulipan (2008.) njemačkoga autora i ilustratora Wolfa Erlbrucha, koji je sklon eksperimentiranju pa kombinira različite likovne tehnike kao što su crtanje olovkom i kredom, slikarska tehnika akvarel, kombinacija crtanja, rezanja i lijepljenja uz stvaranje karakterističnih uglatih oblika.105 Njegove slikovnice nisu bogato ilustrirane, niti vizualno raskošne jer preferira minimalistički stil koji je pravi primjer moderne umjetnosti. U njegovoj filozofskoj slikovnici Smrt je prikazana ikonografski kao kostur, tj. animirani mrtvac s izraženom lubanjom, no nema crni plašt, nego karirani kaput i u ruci nosi tulipan. U jednome dijelu Smrt se s Patkom uhvati za ruke, što može podsjetiti na prizor iz Plesa mrtvaca u kojemu animirani mrtvaci hvataju žive za ruke ili odijelo. Smrt cijelo vrijeme prati patku koja joj znatiželjno postavlja pitanja. Tako Patka pita je li ju Smrt došla pokupiti, a Smrt odgovara da ju ona prati od rođenja.106 Patka i Smrt uspijevaju se sprijateljiti i zbližiti pa u jednome trenutku Patka grije Smrt. Ilustracije su minimalistički crteži s bijelom, crnom, smeđom, zelenom, žutom i zagasitom crvenom bojom tulipana. Smrt na lubanji umjesto usta ima crtu koja joj izraz lica pretvara u ravnodušan jer je ravnodušnost osnovno raspoloženje ove slikovnice, a ravnodušnost je neautentično razumijevanje smrti prema Heideggeru. Dalje Patka tvrdi da bi, u slučaju da umre, jezero ležalo samo bez nje, a Smrt joj odgovara: „Da si mrtva, nestalo bi i jezera – barem za tebe.“107 Time se potvrđuje Hegelov stav da u smrti biće prelazi u ništa. U ovoj slikovnici stav je pomalo nihilistički jer Smrt ističe kako se za nesreću ne brine ona, nego život, a na Patkin upit o paklu: „Mnoge patke još govore, da duboko pod zemljom postoji neka rupa gdje te peku, ako nisi bila dobra patka“108, smrt odgovara: „Čudo jedno što si vi patke međusobno pričate – ali, tko zna.“109 Na taj način Smrt insinuira da pakla možda nema pa onda logički slijedi da nema ni raja.110 U slikovnici također prevladava osjećaj hladnoće jer na početku Smrt osjeća hladnoću, a onda prije smrti Patka osjeti hladan vjetar i počne padati snijeg. Smrt ju polegne u vodu, preuzimajući ulogu antičkoga lađara Harona, stavi joj tulipan na tijelo i gurne ju dalje u jezero koje je ilustrirano kao tamna neprozirna površina koja odiše hladnoćom. Vidljivo je isprepletanje raznih filozofskih stavova od Sokratova spominjanja Hada, Hegelova razmišljanja da biće u smrti prelazi u ništa, preko već spomenutoga Heideggerova neautentičnog bitka do nihilizma koji je naglašen osjećajem hladnoće. U ovoj slikovnici najbolje do izražaja dolazi kriterij dvostruke namijenjenosti dječje književnosti jer je primjerenija odraslima, nego djeci kojima sigurno neće pružiti utjehu, ni osjećaj topline. Sam autor priznao je da mu ciljana publika nisu djeca te da je skeptičan prema pisanju za određenu dobnu skupinu.111

Druga je ikonografska slikovnica o smrti Plači, srce (2001.) danskoga autora Glenna Ringtveda i ilustratorice Charlotte Pardi, koja koristi tradicionalne likovne tehnike poput crtanja olovkom i slikanja kistom (akril, akvarel, pastel).112 Smrt se u slikovnici prikazuje kao animirani mrtvac personificiran u liku Smrti-kosca s crnim plaštem i kapuljačom, dok je kòsa ostavljena sa strane: „Na čelu stola sjedila je sablasna pojava zaogrnuta crnim plaštem. Lice joj je bilo skriveno pod kukuljicom iz koje je samo stršao šiljati nos.“113 Glavni su likovi četvero unučadi čija je baka stara i umire, a Smrt dolazi po nju. Prevladava osjećaj tuge zbog najavljenoga gubitka voljene osobe pa su izrazi lica djece u slikovnici, ali i Smrti, tužni. Ringtved se koristi pripovjednom tehnikom priče u priči jer Smrt djeci priča priču o braći Čemeru i Jadu, koji nisu mogli živjeti bez sestara Radosti i Sreće. Priča je djelovala poučno na djecu koja su zaključila da više ne smiju zadržavati Smrt jer bi tako remetili tijek života. Smrt je poručila bakinoj duši da poleti, a u predzadnjoj sceni ilustrirana je potresna scena smrtne postelje, na kojoj leži mrtva baka oko koje se nalaze unuci i unuke. Na zadnjoj sceni prikazano je zrcaljenje ili dvojništvo jer se na lijevoj stranici nalazi unuk pored otvorenoga prozora i zavjesa koje se vijore, a na desnoj je sjena istoga unuka pored kojega je bakina sjena uz objašnjenje: „Kad god bi otvorila prozor, sjetila bi se bake. Puštala su da im vjetar miluje obraze. I osjećala da je ona tad uz njih.“114 Kraj je otvoren spiritističkim interpretacijama jer se može protumačiti da je baka duh koji se javlja djeci kada otvore prozor, tim više što je priča fantastična jer u stvarni svijet prodire lik Smrti iz irealnoga svijeta. Svjetonazor nije kršćanski jer se Bog, ni vjera u uskrsnuće ne spominju.

Treća ikonografska slikovnica jest Posjet Male115 smrti (2005.) belgijske autorice i ilustratorice Kitty Crowther, koja se koristi likovnom tehnikom crtanja olovkom, bojicama i tintom i flomasterima.116 Ilustracije u slikovnici rađene su kombinacijom karikaturalnoga i naivnoga stila, a glavni je lik Smrt-kosac u crnome plaštu, koja dolazi po ljude na čijim se licima ocrtava izbezumljenost i strah od nepoznatoga. Svi motivi u scenama uokvireni su crvenim linijama, a posebno su dojmljive posmrtne maske na zidu prostorije u koju Smrt dovodi ljude te ih pokušava ugrijati vatrom, zbog čega oni misle da su u paklu. Unatoč ozbiljnoj temi u prvome dijelu slikovnice ton je komičan, a tome pridonosi karikaturalan izgled lica bolesnika i iracionalan strah od pakla kojega nigdje u priči nema. Postoji samo kraljevstvo mrtvih, koje spominje i Sokrat, ali ono je na ilustracijama ove slikovnice predstavljeno kao palača ili dvorac u koji se stiže brodicom preko vode. Na licima umirućih koji dolaze u dnevni boravak toga dvorca, vide se nelagoda i strah. Tekst od početka najavljuje dvosmislene poruke poput sljedećih: „Smrt je divna… Ona hoda bez buke, tiho kuca na vrata i sramežljivo se približava ljudima koji će umrijeti. Uzima ih za ruku. Vodi ih.“117 U navedenome Tomaševićevu tekstu o eutanaziji spominju se upravo izrazi vođena smrt i pratnja umirućih, a da se zaista aludira na eutanaziju potvrđuje drugi dio slikovnice u kojoj Smrt dolazi po djevojčicu Elsewise, koja se zbog bolesti veseli Smrti. To se može definirati kao Heideggerov autentični bitak koji se ostvaruje uz pomoć istrčavanja u smrt. Elsewise govori kako se ne boji smrti jer: „Sada je više ništa ne boli. Dobro je.“118 Elsewise je jedina koja uživa u kraljevstvu mrtvih i igra se sa Smrću čime se naglašava relativizam. Dalje piše kako Elsewise ne može ostati u kraljevstvu mrtvih, nego mora ići u drugi život, što znači da se svjetonazor udaljava od sekularističkoga u kojemu prevladava razum, ali i od kršćanskoga jer se ne spominju Bog, raj, ni uskrsnuće. Na jednoj ilustraciji u crnoj pozadini javlja se Elsewise kao lik anđela pa: „Sada Mala Smrt i Elsewise idu ruku pod ruku. Kada ugledaju nasmiješeno lice anđela, ljudi se više ne boje umrijeti. Tako je mnogo bolje.“119 Na zadnjoj ilustraciji Mala Smrt i Elsewise spremaju se nekome zakucati na vrata, a naizgled naivna izjava o anđelu koji tješi umiruće zapravo je opasna promocija eutanazije i ideje a anđelu smrti.

Nešto manje naglašena aluzija na eutanaziju javlja se i u slikovnici Mango za djeda (2007). autorice Caroline Hudicourt i ilustratora Ismera Sainsilusa, sina mnogo poznatijega slikara Ismaela s Haitija koji je kombinirao kršćanstvo i vudu. U toj slikovnici tematizira se obiteljski život, bolest i smrt djeda uz naglasak na sljedećoj poruci: „Polako nas je napuštao. Želio je otići; život je postao prebolan za njega.“120 Prema već istaknutoj misli iz Katekizma Katoličke Crkve u smrti Bog čovjeka zove k sebi pa zato kršćanin može osjetiti želju da bude s Kristom121, no ta želja ne bi se trebala javiti zbog toga što je život prebolan ili bolest preteška. Stav o tome da je život za staroga čovjeka prebolan, može se vezati uz Schopenhauerovo mišljenje o starim ljudima koji postaju sjenke i počinju teturati. Jedini kršćanski simbol u ovoj slikovnici ne nalazi se u tekstu, nego na ilustraciji, a to je križ na djedovu lijesu, no slikovnica nema izražen kršćanski svjetonazor jer se Krist, uskrsnuće, ni nebo ne spominju.

ZAKLJUČAK

Iscrpna analiza obuhvatila je sedam domaćih i trinaest stranih problemskih slikovnica na temu smrti (deset ih je detaljno analizirano u glavnome tekstu, a tri su kratko komentirane u fusnotama). Vrijednost analize sastoji se u tome što je obuhvatila likovni i književni aspekt, a u tome se autorica rada vodila definicijom slikovnice koja predstavlja jedinstveni spoj slike i riječi. Likovni aspekt odnosi se na likovne tehnike koje su ilustratori koristili, a koje su povezane s emocijama, ali i na tumačenje simbola uz pomoć kojih slika često dopunjuje ili transformira tekst. Književna analiza uključila je tumačenje motiva, tema, pripovjednih tehnika, žanrovskih odrednica i filozofskih stavova koji su povezani sa značenjem djela u cjelini. Analiza je pokazala kako domaći i strani književnici često zaziru od kršćanskoga svjetonazora, no alternativa nije sekularistički svjetonazor koji je naglašen samo u slikovnici Od kraja prema početku. Priča o Kennyju i Kaleu, nego najčešće New Age paradigma koja je u svojemu relativističkom pristupu otvorena integriranju religioznosti i ezoterije, evolucionističkih ideja i alternativne duhovnosti prema kojoj ljudi mogu dosegnuti višu razinu postojanja, no ostaje zatvorena kršćanskome shvaćanju objave. Od domaćih slikovnica jedino je u Mami koja grije sunce pristup otvoreno kršćanski, a od stranih su samo dvije otvoreno kršćanske: Bog nam je dao raj i Smrt kroz priče objašnjenja djeci, od kojih je ovu drugu bilo moguće pronaći jedino u knjižari Verbum, a ne u knjižnicama za posudbu. Ovakvi rezultati razlog su što je analiza slikovnica u ovome radu podijeljena na domaće i strane autore, a onda se unutar te podjele slikovnice grupiraju prema sličnim motivima, filozofiji, ikonografiji i pristupu, ali u radu nema podnaslova prema svjetonazorima jer se neke slikovnice ne uklapaju ni u jedan od navedenih svjetonazora, a druge u isto vrijeme pripadaju različitim svjetonazorima.

S jedne strane slikovnica predstavlja svijet simbola uz pomoć kojih dijete razvija spoznajni svijet i prepoznaje emocije, a s druge strane ona je komercijalni proizvod kojemu je svrha zarada. Čak i kada je cilj slikovnice razumijevanje emocija, postavlja se pitanje koliko je u određenim slučajevima svrsishodno dodatno naglašavanje ionako teških emocija. Uz pomoć slikovnica pokušava se nadoknaditi nedostatak komunikacije i protjerati smrti iz svakodnevnoga života. Stječe se dojam da neke od slikovnica nemaju za cilj utješiti djecu, nego predstaviti određene ideje uz pomoć simbola. To je zato što obitelj „ne uspijeva biti zaštićeni prostor koji okuplja ljude oko rođenja i života, kao i oko bolesti i umiranja“.122 Daljnja interdisciplinarna istraživanja trebala bi uključiti psihološke i etičke aspekte kako bi se utvrdilo koliko su određene teme i svjetonazori u slikovnicama korisni ili štetni za djecu određene dobi, no to nije nužno povezano sa žanrovskim odrednicama ili estetskim vrijednostima slikovnica. Za takva istraživanja bilo bi korisno provesti anketiranje djece u predškolskoj i školskoj dobi. Iako bi tek intervjuiranje autora i izdavača dalo jasniju sliku o razlozima za uklanjanje kršćanskoga svjetonazora iz slikovnica na temu smrti, dalo bi se naslutiti koji su mogući razlozi: 1. stav/religija autora, 2. komercijalni razlog – određeni svjetonazor može suziti krug kupaca, 3. zahtjev izdavača za izbacivanjem određenoga svjetonazora, 4. u modernome društvu stvara se atmosfera u kojoj se ljudi srame vlastitoga kršćanstva i promovira se stav da je religija privatna stvar. Sve su to razlozi zbog kojih su neke slikovnice dvosmislene pa se često mogu tumačiti uz pomoć barem dva različita pristupa kao što su kršćanstvo i New Age paradigma. Usprkos tome, određeni autori ipak imaju hrabrosti promovirati kršćanski svjetonazor u slikovnicama i to zato što jedino kršćanstvo daje dublji smisao smrti zahvaljujući Kristovoj žrtvi.