Uvod
U suvremenom kontekstu globalnih izazova vezanih uz klimatske promjene i održivi razvoj, energetska tranzicija postaje ključna komponenta koja oblikuje međunarodne i nacionalne energetske politike. U svrhu ispunjenja energetskih ciljeva, razvoj obnovljivih izvora energije ima sve veće zahtjeve za prostorom, pri čemu njihovo korištenje često dolazi u sukob s tradicionalnim korištenjem prostora. Često količina energije koja se dobiva iz obnovljivih izvora ovisi o mnogim faktorima, uključujući dostupnost izvora, tehnološki napredak, ulaganja u infrastrukturu i potražnju za energijom. Na Slici 1. vidi se da je potrošnja nafte u 50 godina porasla za 100%, plina u 50 godina za 300%, dok je potrošnja obnovljivih izvora u samo 20 godina porasla za 300 %. Ova slika jasno ilustrira značajne promjene u globalnom energetskom miksu, s jasnim trendom prema čišćim izvorima energije u budućnosti. Navedene projekcije prikazane na grafu ukazuju na to da trenutni trendovi nažalost nisu dovoljni za ispunjavanje ciljeva Pariškog sporazuma i da su potrebne „agresivnije mjere“ za smanjenje potrošnje fosilnih goriva i ubrzanje prijelaza na obnovljive izvore energije kako bi se postigli ciljevi ograničenja globalnog zagrijavanja. Obnovljivi izvori raznoliki su i njihov potencijal varira ovisno o regiji. Energetski krugovi različitih zemalja sve više prepoznaju važnost provođenja tranzicije prema održivim energetskim sustavima kao ključnog faktora za postizanje dugoročne energetske stabilnosti i smanjenja globalnih emisija stakleničkih plinova. Tranzicija prema neutralnom energetskom sustavu odnosi se na proces prelaska s tradicionalnih izvora energije, koji generiraju emisije stakleničkih plinova i doprinose globalnom zagrijavanju, na obnovljive i održive izvore energije koji ne proizvode neto emisije stakleničkih plinova. Cilj tranzicije jest postići klimatsku neutralnost ili nultu neto emisiju stakleničkih plinova. Geotermalna energija (obnovljivi izvor energije) ima jednu od vrlo važnih uloga u tranziciji prema neutralnom energetskom sustavu u Europskoj uniji (Kojaković, A. i dr., 2019a. i Kojaković, A. i dr., 2019b.) Uspostavljanje i implementacija mjera za postizanje energetskih ciljeva često se odražava kroz formalizirane međunarodne instrumente kao što su direktive, protokoli i sporazumi. Ovi dokumenti služe kao okviri za koordinaciju i suradnju među državama, a njihov zajednički imperativ leži u promicanju strategija dekarbonizacije i težnji ka energetskoj neovisnosti. Potpisivanjem Pariškog sporazuma (u Parizu na 21. zasjedanju Konferencije stranaka (COP 21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (UNFCCC)), vlade država su se obvezale na dugoročni cilj zadržavanja povećanja svjetske prosječne temperature na 2 ˚C ispod temperatura u predindustrijskom razdoblju. Naime, Pariški sporazum, koji je trenutno na snazi, postavlja hitne klimatske obveze za vlade kako bi se globalno povećanje temperature ograničilo na znatno ispod 2°C u odnosu na predindustrijske razine, s ambicijom da se ograniči na 1,5°C. Prema Sporazuma, države su obvezne postići vrhunac u emisijama stakleničkih plinova što je prije moguće te osigurati ravnotežu između antropogenih emisija i uklanjanja tih plinova u drugoj polovici ovog stoljeća. U svjetlu rastuće svijesti o klimatskim promjenama i potrebi za smanjenjem ovisnosti o fosilnim gorivima, Direktiva 2009/28/EC predstavlja ključni pravni instrument Europske unije (EU) koji artikulira strateške ciljeve u pogledu obnovljivih izvora energije (OIE). Ovaj dokument, donesen od strane Europskog parlamenta i Vijeća, postavlja precizne i mjerljive ciljeve s ciljem promicanja održive energetske budućnosti unutar EU. Kako bi se mogao mjeriti napredak i ostvarenje ciljeva, razvijeni su daljnji klimatski i energetski planovi do 2030. i 2050. godine. Strateški ciljevi do 2030. godine obvezuju EU na 40 postotno smanjenje ispusta stakleničkih plinova s obzirom na referentnu 1990. godinu te ostvarenje najmanje 27% energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji kao i povećanje energetske učinkovitosti u rasponu od 27 - 30% (Kojaković i dr., 2019.). U kontekstu globalnih nastojanja za ublažavanjem klimatskih promjena, Republika Hrvatska se angažirala u sveobuhvatnom pristupu koji obuhvaća uporabu obnovljivih izvora energije, promicanje povećanja energetske učinkovitosti i osiguranje sigurnosti opskrbe energijom kako je definirano u Strategiji energetskog razvoja i Akcijskim planovima Republike Hrvatske u kojoj su kreirana su tri scenarija koji su različiti u pogledu smanjenja emisija stakleničkih plinova: • Scenarij 0 koji propagira politiku „Bussines as usual“ te zagovara razvoj strategije i ciljeva uz primjenu postojećih mjera u transformaciji energetskog sektora; • Scenarij 1 koji predstavlja scenarij užurbane energetske tranzicije na temelju međunarodne suradnje s ciljem dostizanja ciljeva Pariškog sporazuma u pogledu stvaranja puteva za široku primjenu obnovljivih izvora energije te posljednji; • Scenarij 2 koji predviđa umjereni tempo energetske tranzicije i identičan je Scenariju 1, ali s nižim očekivanim ciljevima i manje zahtjevnim investicijama. Geotermalna energija, koja koristi toplinsku energiju pohranjenu ispod površine Zemlje, ima značajan doprinos u ukupnom potencijalu obnovljivih izvora energije. Ovaj potencijal uključuje izgrađene i neizgrađene objekte i iznosi 56,5-67,6 MWe i 456 MWt na poznatim lokacijama. Dodatno, procjenjuje se da bi istraživanje novih lokacija moglo donijeti dodatnih 100 MWe. Primjećuje se konstantan rast iskorištavanja geotermalne energije prema Scenariju 1 i Scenariju 2 do 2030. i 2050. godine. Ovi scenariji predstavljaju različite staze energetske tranzicije, s različitim brzinama implementacije i ciljevima smanjenja emisija. Za Panonski prostor su karakteristične povišene vrijednosti gustoće toplinskog toka, koje iznose oko 76 mW/m2, i visoki geotermalni gradijent koji iznosi preko 4˚C/100 m (Kurevija i dr., 2018.). Ove vrijednosti ukazuju na visoki geotermalni potencijal ovog područja, što ga čini idealnim za daljnje istraživanje i razvoj geotermalne energije. U kontekstu klimatskih promjena, iskorištavanje geotermalne energije može pružiti održivu alternativu fosilnim gorivima, smanjujući emisije stakleničkih plinova i pridonoseći globalnim naporima za ublažavanje klimatskih promjena. Osim za elektroenergetski sektor, geotermalna energija može biti izrazito bitna za toplinarstvo i poljoprivredu. Geotermalni izvori koji zbog nižih temperatura nisu pogodni za proizvodnju električne energije mogu se koristiti za daljinsko grijanje i za niz drugih industrijskih i poljoprivrednih aktivnosti. Geotermalna energija predstavlja izuzetno važan i održiv izvor energije koji koristi prirodnu toplinu iz unutarnjih slojeva Zemlje kako bi se proizvela električna energija ili pružila toplinska energija za grijanje i hlađenje. Korištenje geotermalne energije u balneološke svrhe i grijanje prostora poznato je već tisućama godina, a početak proizvodnje električne energije iz geotermalne energije veže se uz 1913. godinu i malo talijansko mjesto Larderello . Ova elektrana predstavlja ključan trenutak u povijesti geotermalne energije jer je bila među prvim primjerima korištenja geotermalnog resursa za proizvodnju električne energije na komercijalnoj razini i označila je važan korak u razvoju tehnologije geotermalne energije. Danas se geotermalna energija koristi diljem svijeta, ali još u prilično ograničenom obujmu, s obzirom na njezin potencijal i u usporedbi s drugim obnovljivim izvorima. Međutim, važno je napomenuti da će uspjeh ovih napora ovisiti o nizu tehničko -tehnoloških faktora, kao i faktorima koji uključuju političku volju, dostupnost financiranja i javnu podršku. Zaključno, ova vrsta energije nudi pouzdanu i stabilnu alternativu fosilnim gorivima, čime se smanjuje energetska ovisnost i potiče energetska sigurnost a što može imati dalekosežne pozitivne učinke na energetski sektor i okoliš, pružajući stabilan i ekološki prihvatljiv izvor energije za budućnost. Republika Hrvatska se može s obzirom na geotermalni gradijent podijeliti na dva osnovna područja: Panonsko, koje karakteriziraju visoke vrijednosti gustoće toplinskog toka i visoki geotermalni gradijent i područje Dinarida karakterizirano s niskim vrijednostima. U području Panona te u središnjoj Hrvatskoj geotermalni gradijent iznosi preko 4°C na 100 m, dok u Dinaridima doseže samo do 2,5°C/100 m (Analiza prostornih kapaciteta i uvjeta za korištenje potencijala obnovljivih izvora energije u Republici Hrvatskoj, 2020). Svako od ovih područja ima svoje jedinstvene specifičnosti i karakteristike u pogledu geotermalnog gradijenta i potencijala. „Panonsko područje“, s obzirom na svoje izrazito visoke geotermalne gradijente, trenutno je najatraktivnije područje za razvoj geotermalnih projekata. Ovi „vrući“ Panonski prostori pružaju ne samo značajne resurse za korištenje geotermalne energije, već i potencijal za gospodarenje dubokim vodnim tijelima. U kontekstu predmetnog područja, ključno je osvrnuti se na transgranični projekt pokrenut 2006. godine, koji je značajno pridonio razumijevanju i valorizaciji geotermalnih vodnih resursa Republike Hrvatske duž granice s Mađarskom (Kolbah, 2010.). Kroz taj projekt identificirane su dvije primarne vrste vodonosnika krški vodonosnici (nalaze se u rezervoarima s sekundarnim pukotinskim i kavernoznim šupljinama, dominirajući karbonatnom građom, karakterizirani su svojstvima tipičnim za krško područje) i porozni vodonosnici (smješteni su u konglomeratima, pješčenjacima i pijescima, s primarnom intergranularnom šupljikavošću, njihova struktura pruža jedinstvene mogućnosti za pristup geotermalnoj energiji) (Kolbah i dr., 2018.). Ova vodna tijela mogu pružiti održive izvore energije, smanjujući ovisnost o fosilnim gorivima i pridonoseći globalnim naporima za ublažavanje klimatskih promjena. Geotermalna energija predstavlja važan resurs za Republiku Hrvatsku u kontekstu energetske tranzicije i borbe protiv klimatskih promjena. U konačnici, prepoznavanje i razumijevanje ovih geotermalnih područja i njihovih specifičnosti ključni su za daljnji razvoj geotermalne energije u Hrvatskoj, a posebno za integraciju trans-graničnih projekata koji mogu pružiti dodatne resurse i prilike za održivi razvoj. Varaždinska županija se ističe kao značajno područje unutar Panonskog sektora, s obilježjima visokog geotermalnog gradijenta. Ovaj intenzivni geotermalni gradijent u kombinaciji s visokom gustoćom toplinskog toka čini Varaždinsku županiju izuzetno perspektivnom za potencijalne geotermalne aktivnosti i istraživanja. Razumijevanje ovakvih geotermalnih značajki ne samo da pruža dublji uvid u geološku strukturu Hrvatske, već postavlja temelje za razvoj održivih energetskih rješenja i strategija za budućnost (Kurevija i Gregurić, 2018.). Put ka razvoju održivih energetskih rješenja je složen, ali uz odgovarajući pristup i predanost, moguće je postići ravnotežu između rastuće potražnje za energijom i imperativa očuvanja okoliša.