Uvod
Pojam sensus fidei ili sensus vjere izuzetno je bitna fundamentalnoteološka kategorija, koja se u našem eklezijalnom i teološkom kontekstu nedovoljno spominje. Općenito među teolozima ne nalazimo slaganje u određivanju ovoga pojma, tj. učenja.1 Štoviše, nerijetko se mogu susresti krive interpretacije i primjene ovoga pojma.2 One idu od shvaćanja sensusa vjere kao autoritarnog elementa učiteljstva Crkve ili pak od druge krajnosti, a to je individualizam pojedinaca. Naša će zadaća u ovome članku biti dati kraći prikaz povijesno–teološkog razvoja te obrise definicije ovoga pojma. Prikazat ćemo ponajprije što sensus fidei zapravo znači te koja je njegova važnost i uloga u teološkom i ekleziološkom kontekstu. Potom se pokazuje bitnim raščlaniti i prikazati načine očitovanja sensusa vjere. To će biti učinjeno u drugome poglavlju ovoga članka. Prioritet nam je pokazati kako sensus vjere djeluje u životu pojedinca te koje su njegove bitne označnice. Stoga u članku posebno ističemo dvije riječi kojima smo naslovili ovaj članak. Ponajprije to je osjetiti. Osjetiti ima sinonim iskusiti ili oćutjeti.3 To ponajprije označava doživljaj i dojam primljen od određenog predmeta, stvarnosti ili osobe. Vjerovano jest ono što se vjeruje. Osjetiti, iskusiti ili oćutjeti ono što se vjeruje, znači imati dojam sadržaja (fides qua), ali i vjere kao čina kojim se vjeruje (fides quae) taj sadržaj, čina kojim smo usmjereni prema tom sadržaju.
Korisnim se čini spomenuti kako će u ovom članku više biti korišten latinski izraz sensus fidei ili sensus vjere negoli osjećaj vjere, koji možemo susresti u hrvatskim prijevodima. Razlog tome je pitanje izražava li pojam osjećaj vjere u punini ono što označava pojam sensus fidei ili sensus vjere. Je li pojam sensus u potpunosti istovjetan riječi osjećaj? Čini se uputnim dati jednu distinkciju ova dva pojma. Sensus bi se spretnije preveo riječju osjet. Pritom se misli na neku trajnu, urođenu ili darovanu sposobnost percepcije stvarnosti kao što je osjet sluha ili okusa. Pojam osjećaja nema istovjetno značenje, već više govori o nekom prolaznom dojmu kojega čovjek može dobiti pod utjecajem neke stvari te koji s vremenom prolazi. U tom smislu pojam sensus fidei ne bi bio neki osjećaj koji prolazi, koji je rezultat nekog dojma već bi se radilo o svojevrsnoj duhovnoj sposobnosti ili duhovnom oruđu.4 Stoga ćemo se u ovome članku radije držati latinskog izraza sensus, smatrajući kako on na bolji način izražava značenje ovog teološkog pojma.
1. Razvoj učenja i obrisi definicije sensusa vjere
Prilikom određivanja ovoga pojma bitno je istaknuti formulaciju koju koriste papa Ivan Pavao II.5 i papa Franjo6 govoreći o sensusu vjere kao o daru Duha Svetoga. S druge strane Donum veritatis naziva sensus vjere vlastitošću teološke kreposti vjere,7 a papa Benedikt XVI. sensus fidei naziva nekom vrstom nadnaravnog instinkta koji je u životnoj povezanosti sa samim objektom vjere.8 Na pitanje definiranja sensusa vjere kao instinkta kasnije ćemo se osvrnuti. I tu također postoje neslaganja kod pojedinih teologa. „Je li taj dar Duha Svetoga povezan s onim darovima Duha Svetoga koje tradicionalno nabrajamo, je li ovo neki novi dar povezan s bogoslovnom krepošću vjere ili je samo jedan njezin aspekt?“9 Što je zapravo sensus fidei u svojoj biti i kako ga ograditi od srodnih mu pojmova? To su sve pitanja na koja ćemo pokušati dati odgovor u prikazu koji slijedi.
Sensus fidei je dakle neko intuitivno percipiranje stvarnosti koja se tiče sadržaja vjere. Riječ je o jednom spontanom, nerefleksivnom osjetu. Pomoću njega osoba, tj. vjernik vođen ovim nadnaravnim osjetom može prosuditi spada li nešto na autentičan kršćanski sadržaj i život vjere i ćudoređa. Sensus fidei je oruđe Duha Svetoga koji čini unisonost, jedinstvenost naroda Božjega u njegovu bivanju jednim u onome što se vjeruje i živi. Sensus vjere je svijest katoliciteta kako bismo stvorili jedinstvo misli i osjećaja s ostalim vjernicima.10 Možemo kazati kako je sensus vjere zapravo sintetizirajuća dinamika naroda Božjega koja ga izvodi iz pregršti analiza i opcionalnosti i daje mu jasan smjerokaz. Štoviše, sensus vjere prethodi svakoj razumskoj analizi i refleksiji te joj zapravo daje smjer ili ona biva besciljna, upravo bez osjećaja za konstruktivnu i pozitivnu viziju, bez osjećaja za ono što je zaista važno, bez osjećaja za ono što zaista spada na autentično kršćansko ili je pak kršćanstvu strano i nakaradno.
Ukratko uvodno kazavši što predstavlja stanoviti sensus, pred nama stoji zadaća sustavno izložiti teologiju ovog pojma. Uzelo bi vremena i prostora ukoliko bi se sustavno i naširoko razlagalo o ovoj temi. To nije ni cilj ovoga članka. Ovdje ćemo sažeto prikazati neke sustavne obrise poput onog biblijskog, povijesnog te ekumenskog koji nam je na poseban način važna dimenzija u ovoj temi.
1.1. Svetopisamski naglasci i temelji pojma sensus fidei
Tražeći biblijsko utemeljenje pojma sensus fidei, uzaludno ga je doslovno tražiti u svetopisamskim tekstovima.11 Kako bismo pristupili ovoj temi na sintetičan način, od velike pomoći se pokazuje dokument Međunarodne teološke komisije Sensus fidei u životu Crkve iz 2014.12 godine, u kojem se dobiva hermeneutski i crkveni (učiteljski) tumačiteljski pristup svetopisamskim naglascima o sensus fidei. Spomenuti dokument Međunarodne teološke komisije polazi iz trostruke perspektive: najprije se polazi od temeljne dimenzije biblijske vjere, a to je razumijevanje vjere kao „temeljnog i odlučujućeg odgovora ljudske osobe Evanđelju“ (br. 8-10), potom se govori o osobnim i crkvenim dimenzijama objave koje su međusobno nerazdvojivo upućene jedna na drugu (br. 11-12) te se potom govori o stavu vjernika prema spoznavanju istine kroz davanje svjedočanstva (br. 13-21). Ova rasporedba je značajna jer će pokazati zašto se sensus fidei treba shvaćati usko vezano uz kristološko-pneumatološko načelo. Kao dobar primjer rečenoga može se uzeti što apostol Pavao kaže u Prvoj poslanici Korinćanima: „Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu.“ (1 Kor 2, 16). Ovdje je izvorna grčka riječ nous, a Vulgata ovdje prevodi na latinski „nos autem sensum Christi habemus“. Lutherov prijevod koristi riječ Sinn, a njemački Einheitsübersetzung kaže Geist.13 Pavao dakle u svom navještaju govori kako Kristova zajednica vjernika proživljavajući sablazan križa u njegovu uskrsnuću doživljava novo rađanje svoje vjere. Ali to nije samo osjećaj nego je riječ o nečemu što se doživjelo, razumjelo (zato upotreba nous-sensus-misao) i u život preneseno kao smisao života, kao vjera u uskrslog Krista. Krist ne samo da je središte vjere kršćanske zajednice, već je i onaj koji je po Duhu Svetome nadahnjuje i oživljava kroz svjedočanstvo svjedoka vjere. Upravo svjedočanstvo o vjeri u Novom zavjetu utemeljeno je u starozavjetnom govoru o vjeri Abrahama koji je povjerovao riječi Božjoj (Post 15, 6; Rim 4,11). Vjera je dakle odgovor na iskustvo navještaja Riječi Božje. Kršćanska tradicija poznaje dvije dimenzije vjere: fides quae i fides qua. Fides qua je bitan sadržaj vjere, a fides quae je vjera kojom se vjeruje.14 Ove dvije dimenzije su neodvojive jer bi fides qua sama po sebi bila suhoparna teološka formulacija, a fides quae bi bez ove prethodne bio nedefinirani emotivizam. No, sad se možemo slobodno zapitati; koliko su sensus fidei i fides quae srodni? Može se itekako reći da su bliski i da im je oboma izvor Duh Sveti koji nadahnjuje žar vjernika kojim vjeruje u objavljeno i obećano, ali jednako tako i sensus vjernika za ono što je Božje, za ono što Duh Sveti doziva u pamet (usp. Iv 14, 26).
Isus govori na Posljednjoj večeri kako će učenicima dati Odvjetnika, Duha Istine (Iv 14, 16). Duh će ih podsjećati na Isusove riječi (Iv 14, 26) te će pokazati svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda (Iv 16, 8). Ovo Isusovo obećanje ispunilo se na dan Pedesetnice te se na njega pozivamo govoreći o nadnaravnom sensusu u vjerniku koji prima pomazanjem Duha Svetoga na krštenju i ulazeći u to pomazanje sakramentalnim i molitvenim životom. Vjernik upravo sakramentalnim životom održava svoju tijesnu povezanost s Crkvom kao zajednicom vjerujućih i nadahnutih te molitvenim životom održava svoju osobnu vezu s Bogom koji nadahnjuje pojedinca u zajedništvu zajednice.
1.2. Razvoj razumijevanja i uporabe pojma u povijesti teologije i Crkve
Već iz svetopisamskih naglasaka razvidno je da će povijesno-teološki razvoj pojma sensus fidei u Crkvi biti dinamičan te da taj razvoj pokazuje kako postoji povezanost između ispovijesti vjere u Crkvi i pneumatološkog načela. Upravo na to ukazuje u daljnjim brojevima i spomenuti dokument Međunarodne teološke komisije. Već se kod Tertulijana može pronaći govor o jednoj vjeri u Crkvi kao dokazu Kristove prisutnosti i vodstva Duha Svetoga.15 Augustin kaže da je Crkva nositeljica istine, od biskupa do posljednjeg vjernika.16 Kod Augustina je također prisutno promišljanje o tome kako su svi kršćani po krštenju nastanjeni Duhom Svetim te su iz tog razloga u stanju prepoznati i formulirati ispravnu vjeru.17 Posebno se pritom moramo osvrnuti na razdoblje od Nicejskog (325. g.) do Carigradskog koncila (381. g.) u kojem su se među episkopatom širile razmirice. Pravovjernost je u tom razdoblju očuvana ponajprije od naroda Božjeg, laika, prije negoli od episkopata i hijerarhije.18 Toma Akvinski kaže da je sveopća Crkva upravljana Duhom Svetim preko hijerarhije, ali govoreći o teologalnoj kreposti vjere, izražava svoje zanimanje za osobni sensus, za vjeru pojedinca (usp. SF 28).
1.2.1. Povijesni kontekst razvoja pojma sensus fidei kroz teološku modernu
Tema sensus fidei posebno se javlja u vremenu reformacije. Reformatori ističu prvenstvo riječi Božje u Svetome pismu i sveopće svećeništvo vjernika. Njihovo učenje ističe kako Duh Sveti po krštenju daje svim vjernicima sposobnost da sami shvate i tumače riječ Božju. Iz toga proizlazi shvaćanje kako svaki vjernik po krštenju od Duha Svetoga ima dan ispravan osjećaj za pitanja vjere te da mu nije potreban nikakav autoriet koji bi mu tumačio sadržaj objave. Teolozi katoličke obnove odgovorili su reformatorima na kritiku o nekim pitanjima govoreći kako je čitava Crkva, i kler i laici, nepogrešiva in credendo.19 Posebno se na to poziva Tridentski koncil u dekretu o euharistiji govoreći o postojanju „universum Eccleaiae sensum“.20 Poznati Melchior Cano koji je bio prisutan na Tridentskom koncilu poziva se na sensus fidei fidelium u svom djelu De locis theologicis. Po njemu, zajednički pristanak vjernika uz neko učenje jedan je od kriterija po kojem se neko učenje ili praksa sagledavaju u kontinuitetu s apostolskom tradicijom. Riječ Crkva Cano katkad koristi označavajući njome sve vjernike, a katkad misleći samo na vođe i pastire (principes et pastores). Time zapravo implicira da su pastiri Crkve sami po sebi nepogrešivi snagom svoje službe.21 Opravdano možemo postaviti pitanje: je li manjkava ona odluka koja je donesena od hijerarhije, a da pritom nije bio pitan narod Božji? Prema rečenome, može se ustvrditi kako ona nije potpuna u svojemm eklezijalnom karakteru. Već se iz ovoga može nazrijeti zašto je za Crkvu važno načelo sinodalnosti i sinodskih procesa kako bi se stekla i ostvarila eklezijalna cjelovitost.
Unatoč ovom uvidu, u postridentskom vremenu počinje se razlikovati dominantna distinkcija između Ecclesia docens, koja označava učiteljsku ulogu hijerarhije, i Ecclesia discens, koja označava narod Božji, laike. Što se više ova razlika teološki i crkveno jače naglašavala, to je više u očuvanju jedinstva i nepogrešivosti in credendo aktivniju ulogu preuzimala Ecclesia docens, dok se Ecclesia discens svodila sve više na pasivnu nepogrešivost ili prihvaćanje (usp. SF 33). Stoga je, smatrali su teolozi u Međunarodnoj teološkoj komisiji, bilo potrebno i nezaobilazno istaknuti trojicu teologa 19. stoljeća koji su zahvaljujući svojim teološkim proukama, osobito patrističkog razdoblja i nastojanjima oko teološke obnove, pridonijeli da se u teologiji produbi tema sensus fidei. Dokument poimence navodi Johanna Adama Mӧhlera, Johna Henryja Newmana i Giovannija Perronea (usp. SF, br. 34-39). Johann Adam Mӧhler poznat je po svojim teološkim nastojanjima obnove pneumatološkog načela u promišljanju o jedinstvu Crkve.22 Duh Sveti je onaj koji daje životni princip jedinstva, vodi i ujedinjuje vjernike kao zajednicu - Crkvu - u Kristu dajući joj zajedničku eklezijalnu svijest vjere (Gemeingeist ili Gesamtsinn).23 Na temelju toga kratkog uvida u Mölherovu ostavšitnu Međunarodna teološka komisija zaključuje: „Sensus fidei koji je subjektivna dimenzija tradicije neophodno uključuje objektivan element, a to je crkveno učenje. Kršćanski sensus fidei koji živi u srcima vjernika nikad nije rastavljen od tog sadržaja“ (SF 35). S obzirom na povezanost između promišljanja o sensus fidei i razvoja nauka Crkve, poznato je da je to prvi učinio svojim uvidima engleski kardinal John Henry Newman kojeg je papa Franjo 2019. kanonizirao. Newman je uporište svojim teološkim uvidima pronašao u povijesti Crkve, osobito pokazujući to na primjeru doktrinarne kontroverze tijekom 4. stoljeća. U svojem djelu An Essay on the Development of Christian Doctrine (1845.) on usvaja Augustinovu normu: securus iudicat orbis terrarum u prilog konsenzusu u Crkvi. No, uviđa potrebu nepogrešivog autoriteta koji bi čuvao Crkvu u istini (usp. SF 36).24 Newman će kasnije napisati On Consulting the Faithful in Matters of Doctrine (1859). U tom djelu govori kako vjernici (izuzimajući pritom pastire) imaju sebi vlastit, aktivan način čuvanja i prenošenja vjere. „Prenošenje vjere događa se različito u različito vrijeme: ponekad preko usta episkopata, ponekad preko naučitelja, ponekad preko naroda, ponekad preko bogoslužja, obreda, ceremonija, običaja, događaja, pokreta i ostalih pojava.“25 Dolazimo dakle do laganog obrata pogleda. Više se ne govori o aktivnoj Ecclesia docens i pasivnoj Ecclesia discens, već se govori o pastorum et fidelium conspiratio koji nije potpun bez onoga fidelium.26
Zanimljivo je, a to primjećuje i Međunarodna teološka komisija, da je nekoliko desetljeća prije Newmanova promišljanja o conspiratio taj argument upotrijebljen upravo u procesu proglašenja dogme o Marijinu bezgrešnom začeću od strane talijanskog teologa i isusovca Giovannija Perronea, koji je imao izuzetan utjecaj na papu Pija IX. koji je proglasio dogmu 1854. godine. Naime, Perrone govori o pojmu conspiratio. Taj pojam bi, kao što kaže i sama riječ, označavao jednodušno i jednoglasno pristajanje svega naroda Božjega uz neko učenje. Proglašavajući dogmu apostolskom konstitucijom Ineffabilis Deus papa Pio IX. zaključuje da „Sveto pismo, časna tradicija i perpetuus Ecclesiae sensus i singularis catholicorum Antistitum ac fidelium conspiratio i važna djela i konstitucije naših prethodnika svi predivno govore i promiču ovo učenje.“27 Vidimo kako Papa u ovoj konstituciji zapravo koristi dva termina koji su bitni za shvaćanje pojma sensus fidei fidelium u katoličkoj teologiji, a to su Ecclesiae sensus i Antistitum ac fidelium conspiratio (usp. SF 37-38).
Slijedeći dalje logiku povijesno-teološkog razvoja i rekonstrukcije pojma sensus fidei kroz katoličku teologiju kako ga predlaže dokument Međunarodne teološke komisije, potrebno je spomenuti i dogmatsku konstituciju Prvoga vatikanskog koncila Pastor aeternus, koja je proizišla iz Supremi Pastoris. Ova potonja u devetom poglavlju upravo govori o nepogrešivosti Crkve. Biskup Vincent Gasser objašnjava kako dogma o nepogrešivosti ne odvaja papu od Crkve i ne isključuje potrebu savjetovanja i suradnje (usp. SF 40).28 Pastor Aeternus kaže kako se doktrinarne definicije ex cathedra ne mogu reformirati ni pristankom, tj. kroz conspiratio Crkve, što ipak taj isti conspiratio ne čini suvišnim kad se pokušava formulirati neko učenje. Ono što se želi reći, jest da conspiratio Ecclesiae nije uvjet koji omogućuje autoritet doktrinarnoj formulaciji. Štoviše, dekret Lamentabili sane iz 1907. godine, suočavajući se s tzv. modernističkom krizom, potvrđuje slobodu Ecclesiae docens naspram Ecclesiae discens, pri čemu dekret onemogućuje formulaciju da pastiri mogu naučavati samo ono što vjernici već vjeruju.29
Na tim osnovama dalje treba promatrati kako se razvijala i probijala teologija o sensus fidei u 20. stoljeću. Ponajprije ovo učenje se u 20. stoljeću razvija u kontekstu teologije tradicije, obnovljene ekleziologije i teologije laikata. Pri tome teologija o sensus fidei osvješćuje kako Crkvu ne možemo poistovjetiti s pastirima te kako je cijela Crkva djelovanjem Duha Svetoga subjekt ili oruđe tradicije i da laici imaju aktivnu ulogu u prenošenju apostolske vjere (usp. SF 41). To se ukratko može vidjeti na primjeru procesa donošenja posljednje dogme, one marijanske o Marijinu uznesenju na nebo. Naime, 1946. godine papa Pio XII. uputio je svim biskupima encikliku Deiparae Virginis Mariae, zatraživši ih da ga obavijeste o štovanju Marije kao na nebo uznesene. U apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus iz 1950. kojom proglašava ovu dogmu kaže kako je primio gotovo pa jednoglasan odgovor.30 Vjera u Marijino uznesenje bila je duboko ukorijenjena u osjećaju vjernika, kako je tada primijetio Pio XII.31 Marijanska učenja već su bila „prisutna u narodu Božjem premda teologija još uvijek nije pronalazila ključ za njihovu interpretaciju u cjelini vjerskog učenja“.32 Stoga, sensus vjere prethodi teološkoj spoznaji i razradi. No o tome ćemo više u drugom dijelu u ovog članka.
1.2.2. Razvoj i važnost pojma sensus fidei u kontekstu koncilske i postkoncilske teološke misli
Među teolozima 20. stoljeća koji su govorili o sensus fidei, nemoguće je zaobići Yvesa M.-J. Congara. On u Jalons pour une Théologie du Laïcat iz 1953. govori o ovoj teološkoj kategoriji u okviru sudjelovanja laikata na proročkoj službi Crkve. Opisao je sensus fidei kao dar Duha Svetoga dan hijerarhiji i cijelom tijelu vjernika zajedno. Congar razlikuje objektivnu stvarnost vjere koja čini tradiciju te subjektivan aspekt, milost vjere. Za razliku od naglasaka koje je davala prethodna teologija i učiteljstvo, Congar smatra kako postoji jedinstvo Ecclesiae docens i Ecclesiae discens te ističe kako je uloga učiteljstva i hijerarhije zapravo u službi zajedništva (usp. SF 43). Jasan je s tim u vezi Congarov utjecaj na razvoj koncilskog učenja o sensus fidei.33
Za koncilsku ekleziologiju od važnosti je primijetiti tu obnovljenu perspektivu koja do izražaja dolazi već u br. 4 prvog poglavlja Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium, gdje se kaže: „Duh prebiva u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor 3, 16; 6, 19), u njima moli i svjedoči o njihovu posinstvu (usp. Gal 4,6; Rim 8, 15-16 i 26). Crkvu, koju uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13) i ujedinjuje u zajedništvu i služenju, različitim hijerarhijskim i karizmatskim darovima oprema i vodi te je resi svojim plodovima (usp. Ef 4, 11-12; 1 Kor 12, 4; Gal 5, 22).“ U drugom poglavlju u broju 12 ova se pneumatološka perspektiva još više konkretizira kada se govori o Crkvi kao cjelini, kao narodu Božjem: „Sveukupnost vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne može se u vjerovanju prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad od biskupa pa do posljednjih vjernih laika pokazuje svoje opće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa. Naime, tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetoga učiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne više ljudsku riječ, nego uistinu Božju riječ (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo prianja uz vjeru jednom predanu svetima (Jd 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u životu je potpuno primjenjuje.“34 Latinski izvornik kaže „supernaturali sensu fidei totius populi“35, pri čemu „sensus“ može označavati osjet, osjećaj ili značenje.36 Njemački prijevod kaže: „...übernatürlichen Glaubenssinn des ganzen Volkes“,37 a talijanski prijevod govori o „senso sopranaturale della fede tutto il popolo“.38 Njemačka riječ „der Sinn“ više izražava pojam koji bi označavao smisao sam u sebi ili smisao za nešto.39 U našem kontekstu možemo reći kako je sensus fidei smisao za vjeru. Kao što neka osoba može imati smisla za umjetnost ili pak za humor, jednako tako može imati smisla za vjeru, za ono istinsko vjersko, ono što je vjeri vlastito. U njemačkome postoji još jedna riječ koja se koristi da bi se izrazilo pojam sensus fidei, a to je „der Spürsinn“.40 „Spüren“ znači osjetom oćutjeti, iskušati, osjetiti, primijetiti.41 Talijanska riječ „senso“ ponajprije označava sposobnost primiti dojam, ali ima i drugotno značenje, koje označava smisao u sebi ili lingvističko značenje nekog pojma. Potom označava intuitivnu sposobnost razlikovati pojave i procijeniti njihovu pravu vrijednost i značenje.42 Engleski prijevod „supernatural discernement in matters of faith“43 uzima jednu drugu dimenziju ovog pojma kao primarnu, a to je razlučivanje ili pronicljivost. Razlučivanje ili pronicljivost u ovom slučaju označava duhovnu sposobnost razlikovati značenje i vrednovati u duhovnom smislu neku pojavu ili stvarnost.44 No, sensus vjere ne možemo poistovjetiti s duhovnom pronicljivošću. Sensus vjere nije samo oruđe razlučivanja niti je neki prolazan osjećaj posredovan intuicijom pojedinca. Prema koncilskom izričaju sensus vjere je nadnaravni dar Duha Svetoga koji egzistira u čitavoj Crkvi te pojedinac može primiti u njemu udjela po crkvenosti svojega življenja vjere. U pojedinca se taj sensus očituje sposobnošću primiti dojam, osjetiti na intuitivan način stvarnosti vjere i ispravno ih vrednovati, tj. razlikovati, razlučivati.
Nadalje, Lumen Gentium u broju 35 govori o tome kako Krist izražava svoju proročku službu ne samo preko crkvenih pastira već i preko vjernika laika: „Krist, veliki prorok koji je svjedočenjem života i snagom riječi proglasio Očevo Kraljevstvo, ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji – koja u njegovo ime i njegovom vlašću naučava – nego i po laicima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi (usp. Dj 2, 17-18; Otk 19, 10) da snaga evanđelja sjaji u svagdašnjem obiteljskom i društvenom životu“ (LG 35). Ovdje je sensus fidei predstavljen kao aktivna sposobnost po kojoj su vjernici sposobni razumjeti, živjeti i naviještati istine božanske objave. To je temelj njihova djela evangelizacije (usp. SF 45). I u dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum sensus fidei se razumije u pneumatološkoj perspektivi rasta spoznaje, po razmatranju i proučavanju objavljene i predane Riječi: „Predaja, koja potječe od apostola, u Crkvi napreduje uz pomoć Duha Svetoga: raste, naime, spoznaja predanih stvari i riječi, kako po razmatranju i proučavanju vjernika koji u svojem srcu o tome razmišljaju (usp. Lk 2, 19 i 51) tako i po razumijevanju duhovnih stvari putem unutrašnjeg iskustva, te po naviještanju onih koji su s nasljedstvom u biskupskoj službi primili siguran milosni dar istine. Tijekom stoljeća Crkva naime neprestano teži k punini božanske istine, sve dok se u njoj ne ispune Božje riječi.“45 Iako ovaj odlomak ne spominje sâm pojam sensus fidei, ipak je vidljivo da stoji u poveznici s onim rečenim u Lumen gentium te govori o razmatranju i proučavanju te o unutrašnjem iskustvu. No ovdje dobivamo jasniji naglasak na još jednu dimenziju sensus fidei, a to je unutrašnje iskustvo.46 U ovom smislu sensus vjere bi bio temeljno iskustvo vjere koje pojedinac prima posredovanjem zajednice vjernika s kojom suosjeća u smislu konaturalnosti. Možda bi se prikladno ta konaturalnost sinonimno izrazila i sintagmom sentire cum Ecclesia.47 Ali ono što nam je bitno ovdje naglasiti, jest iskustvena dimenzija sensusa vjere. Iskustvo je jedno od temeljnih pojmova današnjice u odnosu s teologijom.48 Stoga nam je izuzetno bitno spomenuti i razviti tu dimenziju sensusa vjere. Iskustvo vjere temeljna je dimenzija sensus fidei. To iskustvo se prima zajedno s krepošću i milosnim darom vjere posredovanjem čovjekove intuicije i osjećaja. Dakle, govorimo o isprepletenosti pneumatoloških elemenata u obliku darovane kreposti vjere te antropoloških sposobnosti intuicije i duhovnog osjeta. Dakle, sensus vjere je nemoguće pobliže odrediti bez međusobno uključujućih ovih pojmova: iskustvo, osjećaj i intuicija. Bez obzira što smo rekli kako je sensus vjere više jedan permanentan intuitivan osjet, ipak i prolazni dojmovi, osjećaji i emocije (affectus fidei) kao sastavni dijelovi iskustva vjere pridonose cjelokupnosti djelovanja sensusa.
Ovu prožetost će dalje pobliže odrediti papa Ivan Pavao II. u postsinodalnoj pobudnici Familiaris Consortio (1981.),49 gdje govori kako nadnaravni sensus fidei i consensus fidelium nisu određeni sociološkim i statističkim istraživanjima. Sensus fidei ne sastoji se samo i nužno u consensus fidelium. Zadaća je crkvenih pastira da promiču sensus fidei kod vjernika, da ispituju i prosuđuju izraze te vjere, da poučavaju i upućuju vjernike u sve zrelijem evanđeoskom razlučivanju (usp. FC 5). Stoga, iz razloga što mnoga mišljenja vjernika ne proizlaze iz vjere već iz nekih javnih mnijenja i pomodarstva, nužno je kazati kako postoji neodvojiva veza između sensus fidei i učiteljske uloge pastira (usp. FC 35).
1.2.3. Sensus fidei kao izvor i kriterij u prosudbi vjerskih izričaja i praksi
Na kraju ovoga poglavlja u kojemu smo načinili sažetu analizu razvoja pojma, čini se prikladnim istaknuti nekoliko pojmova koji će nam biti orijentacijske točke za daljnje promišljanje o ovoj temi. Ponajprije tu je pojam sensus, koji smo odmah u početku pokušali definirati kao svojevrstan nadnaravni, od Duha Svetoga darovan dar,50 a ne tek neki prolazan osjećaj koji bi bio rezultat nekog dojma. Taj je sensus isprepletenost pneumatskih elemenata, ulivene bogoslovne kreposti vjere i darova Duha Svetoga i čovjekove individualne dispozicije, sposobnosti i intuitivnosti. I dokument Sensus fidei u životu Crkve ističe više elemenata autentičnosti sensus fidei kod vjernika: sudjelovanje u životu Crkve, slušanje Božje riječi, otvorenost razumu, poštivanje učiteljstva, svetost-poniznost, sloboda, radost i neprestano traženje izgradnje Crkve (usp. SF 4. poglavlje). Upravo se želi reći kako sensus fidei stoji u trajnoj napetosti između onoga osobnoga doživljenog iskustva da nam Duh Sveti progovara u našoj nutrini i onoga što Crkva i učiteljstvo naučava. Time dolazimo do drugog važnog pojma, a to je kategorija iskustva. Može se uočiti, a to je prethodno i spomenuto, kako Dei Verbum u broju 8 govori o „razumijevanju duhovnih stvari putem unutarnjeg iskustva“. Kategorija iskustva bitna je kako bismo razumjeli unutarnju dinamiku ovoga sensusa i njegov način djelovanja u osobnom životu vjernika. I sljedeći pojam koji nam je izuzetno bitan nalazimo u Familiaris consortio u broju 5, a radi se o pojmu evanđeoskog razlikovanja. Riječ je dakle o duhovnom procesu razlikovanja stvarnosti i pojava u stvarnosti Crkve; pripada li nešto nadahnuću Duha Svetoga ili ne. U ovome radu, stoga, analizirajući pojam sensus fidei, želimo ga pokazati kao unutarnje Duhom nadahnuto iskustvo koje je izvorištem različitih vjerskih izričaja i praksi te koje tako pomaže vjerniku i zajednici, Crkvi, da ih iskusi i razlikuje te ih primi kao Božje darove i znakove vremena ili ih odbaci kao pomodarstvo i zabludu kroz odgovornu zadaću slušajućeg učiteljstva i teologije. Sensus vjere je dakle i izvor, ali i kriterij prosudbe vjerskih izričaja i praksi.
2. Očitovanja i primjene sensus fidei
Drugo poglavlje dokumenta Sensus fidei u životu Crkve u broju 48. opisuje vjeru kao usmjerenost intelekta kroz ljubav prema objavljenoj istini. Sensus fidei se prema tome opisuje kao duhovni instinkt vjere koji omogućuje vjerniku da spontano prosuđuje i vrednuje određeno učenje ili praksu u odnosu na evanđelje i apostolsku vjeru (usp. SF 49). Neki autori su oprezni pri upotrebi pojma instinkt ili su se u svojim proučavanjima koja su znatno prethodila dokumentu međunarodne teološke komisije izjašnjavali negativno prilikom poistovjećivanja sensus fidei s instinktom vjere. Naime, Walter Kern i Franz Niemann kažu kako valja ograničiti sensus vjere od srodnih pojmova te kako ga ne valja poistovjećivati s instinktom vjere koji označava čovjekovo vjersko raspoloženje ili dispoziciju. Oni navode kako je instinkt zapravo jedan od početnih stupnjeva u genezi vjere, polazište za prihvaćanje vjere, a sensus vjere smatraju kao onaj koji izrasta iz same vjere (već svojevrstan intellectus fidei) kao njezino kasnije rafinirano očitovanje.51
2.1. Konaturalnost i percepcija sensus fidei
Dok se upotrijebljeni pojam instinkta može razumjeti ambivalentno, analizirani dokument govori i o sensus fidei kao spontanom znanju koje nije proizvod racionalnog procesa, već se može shvatiti kao vrsta percepcije (aisthesis)52 i konaturalnosti53: „Sensus fidei vjernika nastaje, ponajprije i ponajviše iz konaturalnosti koju krepost vjere uspostavlja između vjerujućeg subjekta i autentičnog objekta vjere koji nazivamo istina objavljena u Isusu Kristu. Općenito govoreći, konaturalnost se odnosi na situaciju u kojoj entitet A ima odnos s drugim entitetom, B, tako intimno da A dijeli prirodne dispozicije B entiteta kao da su njegove vlastite. Konaturalnost osigurava određeno temeljno znanje.“ (SF 50) Navedimo primjer u kojem je jedna osoba vrlo bliska drugoj i sposobna je spontano prosuditi što se toj osobi sviđa, što joj odgovara po prirodi s obzirom da se poznaju i dijele nagnuća. Upravo ovdje govorimo o konaturalnosti po kojoj prijatelj poznaje drugog prijatelja. To znanje nije objektivno znanje koje se temelji na racionalnom procesu, već je znanje koje je rezultat neke intuitivne spoznaje. Konaturalnost vjerniku pomaže da po nagnuću Kristovu evanđelju i poznavanju Krista poznajući Pisma postane konaturaliziran Bogu (usp. SF 53) te da bude dionik božanske naravi (1 Pt 1, 4). Tako se stvori jedan unutarnji osjet koji nam pomaže rasuditi što se Kristu dopada, što pripada njegovu evanđelju, a što je tome evanđelju strano. Iz te konaturalnosti proizlaze ispravni oblici percepcije vjerovane stvarnosti te objekta vjere, a to je objavljena istina. Jednako tako iz toga proizlaze i oblici religijskog odnosa, tj. religijske prakse te ispravan odnos religioznosti i pobožnosti. Toma Akvinski kaže kako možemo ispravo spoznavati Božje stvari na dva načina: po konaturalnosti ili na temelju refleksivnog procesa.54 Za Tomu sve ulivene kreposti i darovi Duha Svetoga imaju intuitivnu ili konaturalnu dimenziju s obzirom da Duh Sveti stanuje u osobi koja ih prima.55 Dar znanja označava „sigurnu prosudbu istine, bez diskurzivnog procesa, po samoj, jednostavnoj intuiciji“.56 Stoga, sensus fidei možemo nazvati cjelinom ili klasterom57 koji obuhvaća krepost vjere i darove znanja i razuma.
Bilo koja krepost, pa tako i krepost vjere oblikuje ustaljeni habitus osobe koja se intelektualno ili moralno oblikuje na određeni način.58 Krepost postaje poput druge naravi po kojoj osoba ostvaruje potencijale u poslanju koje je odraz njegova sensusa vjere za ono božansko poslanje koje kršćanin samom svojom pojavom vrši u svijetu. To poslanje je u skladu s dinamizmima koje pojedinac već posjeduje po svojoj prirodi. To mu daje čvrsta i definirana usmjerenja njegova djelovanja i ponašanja koje kreposna osoba čini s lakoćom, smatrajući i osjećajući ih prirodnima te koji joj pričinjaju zadovoljstvo i unutarnju radost.59
Stoga izvodimo kako svaka krepost ima dvojako djelovanje: ponajprije daje čovjeku posebno nagnuće prema određenoj stvarnosti ili predmetu. Drugo, spontano ga odvraća, distancira od svega što je suprotno toj stvarnosti kojoj je prethodno privučen. Naprimjer, osoba koja je razvila određenu krepost, posjeduje svojevrsno šesto čulo, duhovnu intuiciju koja joj pomaže spontano percipirati što je prikladno i korisno učiniti, a što je poželjno i uputno izbjeći. Osoba u tom smislu usvaja ispravne stavove gdje konceptualno racionaliziranje može dovesti do perpleksnosti i neodlučnosti.60 Stoga, sensus vjere daje intuitivan uvid koji se očituje u osjećaju, emociji te nam progovara o naravi neke prilike ili stvarnosti prije negoli intelekt racionalnim procesom rasudi o tome ili unatoč tome što je racionalan proces prosudbe doveo do veće zbunjenosti i neodlučnosti.
Za razliku od teologije koja može biti opisana kao scientia fidei, sensus fidei vjernika je neznanstveno znanje otajstava vjere koje ne koristi koncepte i razumske procese kako bi dohvatilo zaključke. Ono je prirodno, neposredno i spontano znanje koje možemo radije usporediti s osjetom sličnim njuhu koji daje osjetiti što je pokvareno, a što je zdravo (usp. SF 54). Vjera kao teološka krepost je nepogrešiva i sam sensus fidei je dakle nepogrešiv u odnosu na njegov objekt, a to je istinska vjera. No na vjernika mogu utjecati i nadahnjivati ga i drugi impulsi, ideje i mišljenja koja ne proizlaze iz vjere, već iz osobne refleksije, tuđih mišljenja i obzira te stavova povezanih s kulturološkim kontekstom. Stoga, nisu sve ideje koje kruže među narodom Božjim u skladu s vjerom, te ih treba dobro razlikovati.61
Sensus fidei vjernika proizlazi iz bogoslovne kreposti vjere. Ta krepost je unutarnja dispozicija koja je potaknuta ljubavlju62 da bez zadrške prihvati čitavu objavljenu istinu.63 Vjera međutim ne iziskuje nužno eksplicitno znanje čitave objavljene istine. Iz toga slijedi da sensus fidei može postojati i kod osoba koje su krštene i nose kršćansko ime, ali ne poznaju i ne ispovijedaju katoličku vjeru u njezinoj punini. Stoga bi Crkva trebala biti pažljiva što Duh nadahnjuje i govori preko vjernika crkava koje nisu u punom zajedništvu s njom.64 Dokument Sensus fidei u životu vjernika upravo u brojevima 85 i 86 govori o ekumenskom vidu i perspektivi sensusa vjere vjernika. Time se dotiče pitanje crkvenosti kao kriterija koji treba biti specificiran upravo iz ovog razloga ekumenske obazrivosti. I nepotpuno sjedinjeni kršćani65 participiraju u određenoj mjeri i stupnju na crkvenosti te mogu imati autentičan sensus vjere. Ako se krene od Newmanove analize u kojoj je pokazao da je sensus fidei usprkos „učiteljskom vakuumu“ četiri stoljeća uspio očuvati autentičnom dogmu Crkve, procesa ispitivanja sensus fidei naroda Božjeg koji je prethodio proglašenju posljednje marijanske dogme 1950. godine, ali i u današnjoj ekumenskoj perspektivi, teško je održiva tvrdnja pape Benedikta XVI. koji je u govoru upućenom Međunarodnoj teološkoj komisiji 2012. učinio zaokret u tumačenju, te između ostaloga konstatirao kako je potrebno da pojedinac u „potpunosti participira na crkvenosti“ kako bi participirao na sensusu vjere, štoviše, da se autentični sensus fidei ne može suprotstavljati učiteljstvu Crkve.66 Dosadašnja analiza u ovome radu je pokazala da bi postupak trebao biti obrnut, inače bi to značilo da učiteljstvo kontrolira sensus fidei, a time da ima i kontrolu nad djelovanjem Duha Svetoga. Važno je ne ispustiti iz vida kako se sensus fidei razvija i povezan je s krepošću ljubavi koja je po Duhu Svetom razlivena u srca naša (usp. Rim 5, 5). S obzirom da je vjera spoznaja, uvid potaknut ljubavlju,67 potrebni su određeni čini ljubavi koji će održavati vjeru, činiti je življenom i oblikovanom vjerom (fides formata), a ne tek nekim površnim osjećajem ili apstraktnim uvjerenjem.68 Stoga, u taj čin ljubavi ponajprije spada sveukupnost naših odnosa prema našoj braći i sestrama, ali i svi naši religiozni čini kojima izražavamo svoju ljubav prema Bogu. Ljubav prema bližnjima konkretizirana u odnosu ispunjenu svesrdnom susretljivošću i pomoći pomaže da u vjerniku procvjetaju darovi Duha Svetoga, pogotovo dar razuma i znanja kako bi se osposobili za intimno razumijevanje duhovne stvarnosti bliske po iskustvu.69
Postoji živa povezanost kod svakog vjernika između sensus fidei i življenja vjere u različitim kontekstima njegova ili njezina osobnog života. S jedne strane sensus fidei prosvjetljuje i vodi kako vjeru živjeti, a s druge strane, čuvajući moralni poredak stvari i živeći vjeru ponaprije molitvenim životom, vjernik dobiva dublje razumijevanje same vjere. Čovjek živeći vjeru u konkretnim egzistencijalnim situacijama; u svojem obiteljskom, poslovnom i kulturološkom životu obogaćuje osobno iskustvo vjere. Stječe dojam i iskustvo što znači vjera u osobnom životu, koje perspektive mu otvara te što od njega iziskuje. Omogućuje mu da vidi vrjednote, ali i ograničenosti svake doktrine i da predloži načine prericanja i kontekstualizacije određenog crkvenog učenja. Iz tog razloga bi Crkva trebala sve više obraćati pažnju na iskustvo i sensus vjere pojedinca, posebno laika, koji se trude i streme staviti crkveno učenje u praksu u područjima svojeg vlastitog životnog iskustva i raznih kompetencija. No, pojedinac može participirati na sensusu vjere samo u cjelini naroda Božjeg.70 Individualizam i autoritarnost Crkve dva su ekstrema koji predstavljaju opasnosti za poimanje sensusa vjere. „Pojedinac kao takav ne posjeduje nepogrešivost, već samo kao dio cjeline; živeći s Crkvom. Kad njegovi osjećaji, misli i volja bivaju bliski njenom duhu, tek onda pojedinac posjeduje nepogrešivi sensus vjere.71 To ne znači da ne postoji individualna dimenzija sensusa vjere i da Bog može darovati nekim pojedincima darove znanja i razuma na poseban način uz pomoć kojih mogu imati jači sensus vjere. No, participiranje na crkvenosti ostaje kao kriterij, bez obzira na stupanj crkvenosti i jedinstva, kao što smo prethodno ekumenski obazrivo ustvrdili kako to ne mora biti potpuna participacija. Nadalje, postoji opasnost autoritarne Crkve u kojoj se učiteljstvo može odsjeći i distancirati od ostalih vjernika te iz horizontalne dimenzije upasti u samodopadno veličanje vlastitih formulacija, smatrajući ih jedino valjanima i pravovjernima.72 No to ipak ne umanjuje potrebu da u Crkvi postoji autoritet utjelovljen u učiteljstvu koje će napraviti analizu, razlučiti istinu te je jasno iznijeti razlučivši je od zablude.73 Upravo je učiteljstvo ono koje „mora biti pažljivo što Duh progovara crkvama po autentičnim manifestacijama sensusa vjernika“.74 Želimo li biti ekumenski pažljivi, moramo primijetiti kako je upotrijebljena riječ „crkvama“. Može se ovaj pojam shvatiti u smislu partikularnih crkava u Katoličkoj Crkvi, ali ako ćemo ovo tumačiti s aspekta ekumenske teologije, kazat ćemo kako je zadaća učiteljstva razlikovati i ono što se pojavljuje u drugim kršćanskim crkvama i crkvenim zajednicama kao autentična manifestacija sensusa vjere.
2.2. Neki načini očitovanja sensus fidei kod vjernika
Spomenimo ovdje i istaknimo nekoliko načina očitovanja sensus fidei u životu vjernika. Ponajprije riječ je o vrlo bitnom pojmu, a to je razlikovanje. Sensus fidei pomaže razlikovati koje učenje ili praksa koje susreću u Crkvi zaista pomaže živjeti zajedništvo u Crkvi. Sensus fidei daje vjerniku prepoznati nesklad, nekoherentnost ili proturječnost između nekog učenja ili prakse i istinskog nauka vjere. Sensus fidei pomaže čovjeku osjetiti i prionuti uz nešto ili pak označiti kao protivno istinskoj vjeri te isto odbaciti. Nadalje, sensus fidei pomaže razlikovati bitno od nebitnoga u onome što je naviješteno u Crkvi. Na koncu valja istaknuti kako sensus fidei daje poticaj da se dade svjedočanstvo za Isusa Krista u povijesnom i kulturalnom kontekstu u kojem pojedinac živi.
Slijedeći sensus fidei, pojedinac se može oduprijeti i autoritetu pojedinog crkvenog pastira koji naučava nešto što ne spada na istinski nauk vjere ili drži neku praksu koja nije u skladu s agendom Crkve. U tom slučaju vjernik ima mogućnost, štoviše i dužnost oduprijeti se slijedeći vlastiti sensus fidei. Time se pojedinac ne smatra zadnjim kriterijem razlikovanja, već se poziva na učenje univerzalne Crkve čiji sensus nosi u sebi.75
Nadalje, pojedinac ima mogućnost razlikovati bitno od nebitnoga u onome što se naviješta. Po vlastitom sensusu vjernik može biti indiferentan ili se pak distancirati od određenog učenja ili prakse smatra li da taj nauk ne spada na ono bitno u navještaju Crkve. Sam dokument Sensus fidei u životu Crkve u broju 64 kaže kako se to može odnositi na mariološka pitanja i marijanski kult. Primjer toga jest mogućnost da vjernik bude indiferentan na pitanja marijanskih ukazanja u nekom svetištu koje je Crkva priznala. Nadalje, vjernik se može distancirati i od umiješanosti Crkve u politička strančarenja. Naime, vjernik može smatrati za Crkvu korisnijim i evanđeoskijim izborom okrenuti se od stranke koju crkvena hijerarhija implicitno ili eksplicitno podržava.
Sensus fidei nudi novu perspektivu i nove dimenzije razvoja kršćanske prakse. Zbog recipročne povezanosti između prakse vjere i razumijevanja njezina sadržaja sensus fidei pridonosi prosvjetljenju različitih aspekata kršćanske prakse (usp. SF 65). No, slijedeći Mӧhlera, možemo reći kako u Crkvi mogu koegzistirati različitosti u smislu antiteza, ali ne kontradikcija.76 Antiteza u tom smislu označava konstruktivnu suprotnost koju pronalazimo u jedinstvu cjeline, a kontradikcija označava destruktivnu i opasnu opoziciju koja nema integrativni karakter.77
Da učinimo kratku sintezu, bitno je ukratko odrediti pojam sensusa vjere i njegova očitovanja. Sensus fidei ponajprije je splet ulivene kreposti vjere i darova Duha Svetoga, ponajprije razuma i znanja, koji se očituje kao intuitivan osjet te daje nerefleksivan uvid duhovno-afektivnim putem o pravoj naravi neke pojave ili stvarnosti. Dakle, sensus vjere daje oćutjeti na duhovan način, nerijetko uz pomoć osjećaja, što spada na istinski sadržaj i praksu vjere. Sensus se vjere očituje u ispravnim formulacijama vjere i praksi koju uobličuje habitus življene vjere. Bitni operativni pojmovi ove kategorije sensusa vjere su: osjetiti (oćutjeti, kušati), razlikovati, prionuti ili odbaciti te potaknuti na djelovanje.
2.3. Sensus vjere kao intuitivan izvor teologije
Teologija kao scientia fidei78 je u službi razumijevanja vjere te jedinstva karizmi i službi u Crkvi. U tom smislu teologija je ona koja bi trebala biti kohezivni element energičnosti i neobuzdanosti karizmi koje Duh nadahnjuje u Crkvi i stalnosti i čvrstoće karizme hijerarhije. Upravo u tom smislu je teologija bitna za sensus fidei prema kojemu ima dvostruki odnos. Ponajprije, teologija proizlazi i oslanja se na ispravno djelovanje sensus fidei. Sensus fidei je jedan osjetni izvor teološke refleksije.79 Glavna teza ovog podnaslova je upravo tvrdnja kako je ovaj intuitivan, osjetni izvor primarni u smislu kronologije u genezi kognicije koja konačno biva usustavljena u teološku spoznaju. Najprije čovjekova nutrina na intuitivno-afektivan način daje kušati određenu stvarnost te potom refleksivni aparat stvara konceptualiziranu tvrdnju uobličenu kao pozitivnu ili negativnu, ponekad i neutralnu. U prilog ovome načinu funkcioniranja govore novija neuroznanstvena istraživanja.80 Stoga, glavna tvrdnja ovog dijela ide za tim da definira sensus vjere kao kronološki primarni intuitivni izvor teološke refleksije. Stoga, sensus fidei nije tek neki prolazan osjećaj ili pak neka parasposobnost koja nema neku relevantnost. Sensus fidei je teološko mjesto, locus theologicus81 teologova rada, izvor i kriterij prosudbe njegove teološke refleksije i njegovih formulacija. Sensus fidei svoju kognitivnu dimenziju82 ostvaruje ne toliko kroz refleksivnu pojmovnost, koliko u intuitivnom znanju koje postaje iskustvo onoga što je Bog za mene učinio u svome Sinu. Poslanje teologa stoga primarno (u smislu kronologije i prioriteta) nije posredovati pojmovno i refleksivno teološko znanje, već posredovati i svjedočiti intuitivno poimanje, „suprirodno znanje koje uvjetuje vjernikovo razumijevanje, tumačenje i primjenu formalnog učenja Crkve“.83 Teolog je dakle ponajprije svjedok i posrednik vjere kojom se vjeruje. Iz tog proizlazi zaključak kako sensus vjere ima soteriološku dimenziju, a to je iskustvo spašenosti po „objavi Riječi koja je prepoznata u životu kao najdublji smisao, kao spasenje“.84 Sensus vjere daje oćutjeti na duhovno – intuitivan način istinu o sebi koja je integrativna; daje čovjeku prepoznati prisutnost smisla u vlastitoj osobnoj povijesti i u konstruiranju vlastitog identiteta. Štoviše, sensus fidei pomaže pojedincu prihvatiti i utjeloviti vjeru te spojiti svoja vjernička uvjerenja i nauk Crkve sa svojim konkretnim življenjem.
Teolog koji je vjernik, dolazi u doticaj s konkretnom zajednicom te s njezinim kulturološkim, nacionalnim, običajnim i svakim drugim kontekstom. Dolazi u doticaj s narodom Božjim kojemu je naviještena riječ Božja.85 Participirajući na sensus fidei konkretne zajednice, teolog osjeti odjek riječi Božje u narodu Božjem. S druge strane, teolozi imaju zadaću pomagati vjernima da izražavaju autentičan sensus fidei podsjećajući ih na bitne oznake vjere i pomažući im da izbjegnu devijacije i konfuzije. Teolozi koji participiraju na sensus fidei, trebali bi biti prvi koji imaju istančan osjet za ono bitno u narodu Božjem u odnosu prema nauku i praksi. Upravo teolog bi trebao biti osoba kod koje je sensus fidei iznimno razvijen molitvenim i sakramentalnim životom te crkvenošću kojom ostaje dio jednog tijela unutar kojeg su svi istog osjećanja i mišljenja (usp. 1 Kor 1, 10). Ovdje dakle ukratko rezimiramo kritični smisao sensusa vjere koji je kriterij prosudbe i svojevrsni proročki uvid koji daje razlučiti i ponuditi ispravno tumačenje objave.86
Pohađajući školu sensus fidei (usp. SF 82) teologija dolazi u dodir s konkretnosti i živom dinamikom apostolske predaje koja nadilazi čvrste granice jednom oblikovanih doktrinarnih formulacija. Pred teologijom je trajni izazov, ali i zadaća i dužnost vrednovati i razlikovati dolazi li od Duha Svetoga određeni doktrinarno-teoretski ili praktični naglasak. Nadalje, uz pomoć sensusa vjere vjernici razlažu mnoštvo ideja, stavova i učenja. Teologija ima zadaću istražiti na koji način su prihvaćena ta učenja u narodu Božjem, kakav im je odjek te koje plodove proizvode. Sensus vjere također daje vjerniku preko teologa prepoznati (ne)autentičnost određenog simboličnog ili mističnog govora koji se počesto može naći u liturgiji i popularnoj religioznosti. Sam dokument Sensus fidei u životu Crkve koristi pojam popularne religioznosti,87 ne precizirajući u potpunosti njegovo značenje. Možemo slobodno reći kako se popularnom religioznošću smatraju svi oni izrazi religioznosti kod vjerničkog puka koji su zastupljeni u određenoj značajnijoj mjeri ili su specifični u svojim elementima. Teolozi bi ponajprije trebali biti svjesni očitovanja popularne religioznosti. To znači kako ne bi trebali biti samo znanstvenici koji sjede u kabinetima, već oni koji su prisutni, štoviše, prakticirajući sudionici religijskih izričaja vlastite zajednice. Dakle, teolozi bi trebali sudjelovati u životu i liturgiji mjesne Crkve kako bi na dublji način, ne samo razumom već i srcem stekli iskustvo konteksta u kojem Crkva i njezini članovi žive i svjedoče svoju vjeru u svakodnevnom životu. To možemo izreći riječima Martina Luthera koji kaže kako „samo iskustvo čini teologa“.88 No, za Luthera to iskustvo je pasivno iskustvo. To nije iskustvo u kojem je čovjek glavni subjekt i čimbenik. To je ponajprije iskustvo u kojem čovjek prima Božju milost ili biva zahvaćen njome. Upravo na temelju toga možemo reći kako je teolog onaj koji svoju teološku refleksiju prima u meditaciji i kontemplaciji kao duhovnom činu kroz koji se posreduje po sensusu vjere autentično uobličen izraz koji odražava božansku objavu.
Sensus vjere vjernika nije jednostavno istovjetan općeprihvaćenom mišljenju vjernika i onih koji deklarativno pripadaju Crkvi.89 Stoga teologija mora predložiti načela i kriterije za razlikovanje onoga što spada na autentičan izraz sensusa vjere. Teolozi imaju zadaću kritički otkriti i razjasniti autentičan sadržaj sensusa vjere „prepoznajući i pokazujući da pitanja povezana s istinom vjere mogu biti kompleksna ali njihovo proučavanje mora biti precizno“.90 Iz ove perspektive teolozi bi trebali proučiti izraze popularne religioznosti koju smo prethodno spomenuli kao praktičan izraz vjere. Potom pred teologijom stoji izazov i zadaća vrednovati i razlikovati mnoštvo novih oblika misli koje teolozi širom svijeta iznalaze. Teolozi imaju izazov međusobno se konfrontirati s ispravnom nakanom, slijedeći sensus vjere kako bi vrednovali različite teološke izričaje te razlikovali u kojoj mjeri autentično odražavaju božansku objavu. Potom teolozi stoje pred izazovom vrednovanja i novih pokreta u Crkvi koji su novi izljevi Duha Svetoga za Crkvu u našem vremenu.91 Crkveni pokreti su upravo loci intenzivnog življenja iskustva Boga i Crkve kao zajedništva vjernika. Nadahnuti su upravo određenom karizmom i sensusom vjere koji daje odraziti i posredovati ono božansko i kršćansko. Teologija je u tom slučaju u službi vjernosti apostolskoj predaji. Čineći tako, teolozi će biti sposobni prepoznati devijacije koje uzrokuju razne krize i nerazumijevanje vjere i suočiti se s njima, te predložiti Crkvi pozitivnu viziju suočavanja s određenom krizom.
Zaključak
Sensus vjere intuitivan je i permanentan osjet koji egzistira u Crkvi kao zajednici koja nepogrešivo svjedoči istinu Objave, naviješta radosnu vijest te ispravno čini svete čine očitujući svoju povezanost sa svojom glavom, Kristom (Ef 5, 23). Svaki vjernik pojedinac može participirati na tom sensusu koji egzistira u Crkvi te preko tog sensusa primiti autentično iskustvo onoga istinitoga, dobroga, radosnoga i otkupljujućega u vjeri u koju se vjeruje i u vjeri kojom se vjeruje. Sam sensus tijesno je povezan s bogoslovnom krepošću vjere i ljubavi. Sensus vjere je u njegovu dosadašnjem definiranju dominantno bio prikazan kao kriterij prosudbe određene doktrine te potvrđivanje nepogrešivosti Božjega naroda. No, ovaj rad ide drugim tragom, a to je prikazati sensus vjere kao izvorište raznih oblika prerečenosti jednog sadržaja objave te različitih oblika stupanja u odnos s božanskim u Crkvi.
Sensus vjere je kompleksan pojam. Definiramo ga ponajprije kao dar Duha, tj. kao skup, splet ili klaster bogoslovne kreposti vjere i darova znanja i razuma. Taj dar osposobljava pojedinca da oćuti i iskuša ispravan način vjerovanja i religioznih čina. Daje vjerniku duhovnu analizu i prosudbu određene vjerske pojave te ga potiče da je prihvati ili odbaci. Sensus vjere je dakle izvorište ispravnih vjerskih formulacija i prakse, ali i kriterij njihove prosudbe.
Ovaj članak nudi analizu teološkog pojma sensus fidei te naznačuje neke načine njegova očitovanja u životu vjernika pojedinca. Sensus vjere je intuitivan impuls koji prethodi refleksivnom procesu prosudbe koju vrši teologija. Naime, intuitivno prethodi racionalnom92 procesu te je iz tog razloga i sensus fidei onaj koji daje intuitivan dojam o nekoj stvari o kojoj potom reflektiramo i stvaramo teološke tvrdnje. Sensus je vjere posebno aktualan u sinodalnom procesu93 u kojem se Crkva nalazi. U tom smislu sensus vjere je itekako potrebno osluškivati i osjetiti što Duh danas govori crkvama (Otk 3, 22).