Skip to the main content

Review article

https://doi.org/10.68268/bd/f5ilm1

Prvotisak latiničnih molitvenika iz 1490: Venecija, Dubrovnik ili Kosinj?

Ivan Mance orcid id orcid.org/0000-0001-8663-9742 ; Udruga Ban Dvor, Oroslavje, Republika Hrvatska


Full text: croatian pdf 1.713 Kb

downloads: 0

cite

Full text: english pdf 1.939 Kb

downloads: 0

cite

Download JATS file


Abstract

U radu se obrađuju povijesna saznanja o prvotisku dvaju latiničnih molitvenika dubrovačke jezične provenijencije, koji su korišteni u ženskim dubrovačkim samostanima. Danas imamo sačuvan po jedan primjerak obaju molitvenika, koje treba nazivati ovako: Oficij B. D. Marije (uz koji dolazi i Sedam psalama pokornih) te Oficij sv. Krsta (uz koji dolazi i Oficij sv. Duha). Sačuvani primjerci uvezani su u jednu knjigu, pa se ponekad pogrješno prikazuju kao jedna umjesto kao dvije različite inkunabule – iz iste tiskare. Digitalizirani primjerci dostupni su javnosti na internetskim stranicama Vatikanske biblioteke, ali nažalost nisu cjelovito sačuvani. Nedostaju stranice s mogućim kolofonom i podatcima o mjestu i vremenu tiskanja, pa se već dugo u literaturi pretpostavlja da su otisnuti oko 1490. To je, kao i u slučaju hrvatskoga Prvotiska iz 1483., otvorilo nekoliko prijedloga za moguće mjesto njihova tiskanja: od Venecije, koja se najčešće navodila, do Dubrovnika, predloženoga u novije vrijeme. Danas ih se u literaturi često naziva Prvi tiskani dubrovački molitvenik, što ih ne samo pogrješno interpretira kao jednu inkunabulu, nego i tiskanje u Dubrovniku predstavlja kao najizgledniju znanstvenu činjenicu. U ovome se radu otklanja svaka mogućnost tiskanja latiničnih molitvenika u Dubrovniku. U stručnoj je literaturi potvrđen tiskar papinske oprostnice, pape Siksta IV. iz 1475., na temelju koje Valentin Putanec pogrješno i neutemeljeno određuje mladoga Dobrića Dobrićevića kao tiskara te oprostnice u Veneciji, a posredno i kao tiskara latiničnih molitvenika u Dubrovniku. Pitanje mjesta tiskanja tih molitvenika ostaje otvoreno, ali neke povijesne indicije mogu upućivati na Kosinj i Kosinjsku tiskaru. Takva je mogućnost zasad potpuno na razini radne hipoteze, ali se prema trenutačnim spoznajama pokazuje uvjerljivijom od Venecije.

Keywords

latinični molitvenici iz 1490.; Venecija; Dubrovnik; Kosinj; Valentin Putanec; Krištofor Dubrovčanin; Incunabula Croatica; Kosinjska tiskara

Hrčak ID:

352117

URI

https://hrcak.srce.hr/352117

Publication date:

14.10.2026.

Article data in other languages: english

Visits: 0 *




References

1 

Bogović, Mile. 2017. Moji predšasnici biskupi u Senju, Otočcu, Krbavi, Modrušu, Vinodolu i Rijeci. Senjsko muzejsko društvo; Gradski muzej Senj; Gospićko-senjska biskupija.

2 

Bošnjak, Mladen. 1970. Slavenska inkunabulistika. Mladost.

3 

Crkva – Papinski Hrvatski Zavod Svetog Jeronima. 2005. https://sveti-jeronim.org/crkva-2/ (pristupljeno 8. rujna 2026.).

4 

Črnčić, Ivan. 1867. Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji. A slova vjeroplodničina u ruku viteza Petra Mariettia.

5 

Ćošković, Pejo. „GLAVINIĆ, Franjo—Hrvatski biografski leksikon.” 1998. https://hbl.lzmk.hr/clanak/6928 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

6 

Državni arhiv u Dubrovniku. 2021. Analitički popis – Testamenta notariae 1503.–1602. https://dad.hr/wp-content/uploads/2021/07/HR-DADU-12-1-Testamenta-notariae-1503-1602.pdf.

7 

Fancev, Franjo i Giannelli, Ciro (ur.). 1934. Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovački psaltir: Dva latinicom pisana spomenika hrvatske proze 14. I 15. Vijeka. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

8 

Fattori, Daniela. 2000. „Incunaboli sconosciuti ed incunaboli semisconosciuti all’Archivio di Stato di Venezia.” La Bibliofilia 102/3: 253–264.

9 

Fattori, Daniela. 2003. „Venezia e la stampa glagolitica: I Cimalarca.” Studi veneziani 45: 213–228.

10 

Fermendžin, Euzebije. 1891. „Listovi o izdanju glagolskih crkvenih knjiga i o drugih književnih poslovih u Hrvatskoj od god. 1620–1648.” Starine 24: 1–40.

11 

Fraknói, Vilmos (ur.). 1895. Mátyás király levelei: Külügyi osztály. Második kötet, 1480–1490. Magyar Tudományos Akadémia.

12 

Hercigonja, Eduard. 1975. Srednjovjekovna književnost. Liber; Mladost.

13 

Inc.VI.33 | DigiVatLib. 2015. https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

14 

Inkunabula | Struna | Hrvatsko strukovno nazivlje. 2015. https://struna.ihjj.hr/naziv/inkunabula/53080/#naziv (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

15 

Innocent VIII. 2000. https://www.vatican.va/content/vatican/en/holy-father/innocenzo-viii.html (pristupljeno 8. rujna 2026.).

16 

IVS Commune. ICo 3571, 2000. https://www.iuscommuneonline.unito.it/db/public/preview/previewtexts/ideditions/3571 (pristupljeno 5. rujna 2026.).

17 

Jagić, Vatroslav (ur.). 1899. Archiv für slavische Philologie. Weidmannsche Buchhandlung.

18 

Johannes of Speyer’s Printing Monopoly, Venice (1469). 1469. https://www.copyrighthistory.org/cam/tools/request/showRepresentation.php?id=representation_i_1469& (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

19 

Krasić, Stjepan. 1975. „Regesti pisama generala dominikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392-1600).” Arhivski vjesnik 17–18/1: 157–246.

20 

Kundić, Damir. „Plenković danas u posjetu papi Lavu XIV, poklonit će mu knjigu ‚Incunabula Croatica.’” Novi list, 5. prosinca 2025. https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/plenkovic-danas-u-posjetu-papi-lavu-xiv-poklonit-ce-mu-knjigu-incunabula-croatica/ (pristupljeno 5. rujna 2026.).

21 

Lonza, Nella. 2010. „Dubrovački studenti prava u kasnom srednjem vijeku.” Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 48: 9–45.

22 

Malić, Dragica. 1996. „Hrvatski latinički molitvenik u arhivu HAZU.” Filologija 27: 63–96.

23 

Mance, Ivan. 2023. Kosinjska tiskara: Povijesna, informacijska i kartografska studija. Kvaka; Župe Gornji i Donji Kosinj; Kosinj konzalting.

24 

Mance, Ivan. 2025. Prvi hrvatski tiskar Broz žakan. Kosinj konzalting; Župe Kosinj.

25 

Mance, Ivan. 2026. „Frane Paro, Kako je tiskana prva hrvatska knjiga (Zagreb: Mozaik knjiga, 2025.).” Ban Dvor 1/1: bd2026-007. https://doi.org/10.68268/bd/o5ce6l.

26 

Paro, Frane. 2025. Kako je tiskana prva hrvatska knjiga. Mozaik knjiga.

27 

Prijatelj Pavičić, Ivana. 2011. „Prilog poznavanju dubrovačkih molitvenika XV. stoljeća.” Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 42/1: 205–249.

28 

Putanec, Valentin. 1985. „Novi prilozi za povijest hrvatskih inkunabula 15. Stoljeća.” Čakavska rič: Polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi XIII/1: 3–56.

29 

Putanec, Valentin. 1989. „Franjo Glavinić (1585–1652) i glagoljsko tiskarstvo 15. I 17. Stoljeća.” U Zbornik radova o Franji Glaviniću, Hercigonja, Eduard (ur.), 309–316. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za filološke znanosti; Franjevački samostan; Istarsko književno društvo „Juraj Dobrila.”

30 

Runje, Petar. 2007. „Knjige glagoljaša Zadarske nadbiskupije u srednjem vijeku.” Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 49: 151–184.

31 

Runje, Petar. 2011. „Antun Zadranin, dominikanac, biskup modruški!” Modruški zbornik 4–5/4–5: 17–20.

32 

Sixtus IV. 2000. https://www.vatican.va/content/vatican/en/holy-father/sisto-iv.html (pristupljeno 8. rujna 2026.).

33 

Špoljarić, Luka. 2013. Nicholas of Modruš, „The Glory of Illyria”: Humanist Patriotism and Self-Fashioning in Renaissance Rome. Doctoral dissertation, Central European University. https://www.etd.ceu.edu/2013/spoljaric_luka.pdf.

34 

Theiner, Augustin (ur.). 1860. Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia: Maximam partem nondum edita ex tabulariis Vaticanis deprompta, collecta ac serie chronologica disposita. Tomus secundus: Ab Innocentio PP. VI. usque ad Clementem PP. VII., 1352–1526. Typis Vaticanis.

35 

Tomić, Marijana (ur.). 2025. Incunabula Croatica: Hrvatske inkunabule u hrvatskim ustanovama. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

36 

Vitković, Zrinka. 2022. „Glagoljički zapisi u Drugom novljanskom brevijaru (1495.): Izvori za kasnosrednjovjekovnu kulturno–crkvenu povijest.” Obnovljeni Život: Časopis za filozofiju i religijske znanosti 77/4: 495–506. https://doi.org/10.31337/oz.77.4.5.

37 

Zbirke | Dubrovačke knjižnice. Zbirke Znanstvene knjižnice Dubrovnik, 2020. https://znanstvena.dkd.hr/zbirke (pristupljeno 5. rujna 2026.).


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.




UVOD

Hrvati imaju devet inkunabula koje su otisnute na hrvatskome jeziku, na glagoljici (šest) i na latinici (tri). Prve dvije latinične inkunabule jesu dva mala molitvenika koji se u jednome uvezanom primjerku danas čuvaju u Vatikanskoj biblioteci. Ne znamo ni kada ni gdje su otisnuti, ali istraživači pretpostavljaju da je to moglo biti oko 1490. Dok ih jedni bez ikakvih dokaza poklanjaju Veneciji tvrdeći, kao i za naš Prvotisak iz 1483. da su tamo otisnuti, drugi potpuno neutemeljeno tvrde da je njihovo tiskanje gotovo sigurno obavljeno u Dubrovniku. Tako se u literaturi ustalio naziv Prvi tiskani dubrovački molitvenik koji pogrješno aludira na tiskanje u Dubrovniku te upućuje na jednu umjesto na dvije fizički različite knjige, koje su nastale u isto vrijeme i u istoj tiskari.

Cilj je ovoga rada napraviti povijesni presjek dosadašnjih istraživačkih napora oko utvrđivanja povijesnih okolnosti vezanih za ta dva latinična molitvenika te ponuditi neke druge prijedloge koji bi, na razini današnjih spoznaja, mogli biti objektivniji nego što su to Venecija ili Dubrovnik.

Oficij B. D. Marije i Oficij sv. Krsta

Već u samome nazivu tih latiničnih molitvenika postoje neujednačenosti, pa ćemo ih u ovome radu nazvati Prvotisak latiničnih molitvenika (dalje u tekstu: PLM). Kao što je uvodno rečeno, danas se čuvaju uvezani u jednu knjigu, a javnosti su dostupni u digitaliziranome obliku na internetskim stranicama Vatikanske biblioteke.1 Prvi ih javnosti objelodanjuje Ciro Giannelli, koji o njima donosi analizu2 te cjelovitu transkripciju3 u knjizi Frane Fanceva. Giannelli u svojoj analizi jasno govori da se radi o dvije, a ne o jednoj knjizi, što tumači velikim otisnutim slovima FINIS na završetku prvoga molitvenika.4

Slika 1. Kraj prvoga i početak drugoga molitvenika5
bandvor-2-bd2026001-g1.jpg
Slika 2. Završetak Oficija sv. Krsta i početak Oficija sv. Duha u drugome molitveniku6
bandvor-2-bd2026001-g2.jpg

Kao što na Slici 1. možemo vidjeti, Oficij B. D. Marije završava (njegov početak nažalost nije sačuvan) velikim otisnutim F I N I S, a Oficij sv. Krsta također počinje velikim otisnutim P O C I G N E (počinje, op. a.). S druge strane, na Slici 2. vidimo da Oficij sv. Krsta završava bez istaknutoga grafičkog završetka, a isto tako (malim slovima) počinje Oficij sv. Duha. To su jasni tiskarski elementi po kojima, do nekih novih saznanja, moramo te molitvenike tretirati kao dvije različite knjige, koje su vjerojatno zbog oštećenja i nepotpunosti u nekome trenutku uvezane u jednu knjigu. Tako bi prvi molitvenik trebalo naslovljavati Oficij B. D. Marije uz koji dolazi i Sedam psalama pokornih, a drugi molitvenik trebalo bi naslovljavati Oficij sv. Krsta uz koji dolazi i Oficij sv. Duha.

Vrlo je važno napomenuti kako je već Giannelli naglasio dubrovačku provenijenciju PLM-a, ne samo u jezičnome smislu,7 nego i kao najizglednije područje njihova korištenja.8 Bez obzira na to, Giannelli jasno kazuje kako nema govora o tiskanju PLM-a u Dubrovniku9 iako znamo za nešto kasnije postojanje tiskarske preše, punca za „lettera schiaua“ i drugoga alata u Dubrovniku u jednoj oporuci iz 1501., a provedenoj 1502.10

Slika 3. Zapis dubrovačkoga nadbiskupa Bernardina Larizza na početku PLM-a11
bandvor-2-bd2026001-g3.jpg

Poslije PLM spominju neki autori, poglavito u analizi vodenih znakova papira PLM-a,12 a najviše se njime nakon Giannellija bavio Valentin Putanec, čije istraživanje analiziramo u sljedećim poglavljima.

Valentin Putanec i tiskanje PLM-a u Dubrovniku

Ovdje ćemo skrenuti pozornost na probleme u povijesnoj i grafičkoj interpretaciji PLM-a, koju Valentin Putanec, kao prvi koji predlaže tiskanje PLM-a u Dubrovniku, postavlja u svojemu istraživanju.13 Njegovu analizu poslije nekritički preuzimaju pojedini istraživači kao najvjerodostojniji znanstveni odgovor na pitanje gdje je mogao biti otisnut PLM. U Putančevu je radu cijeli niz netočnosti i pogrješnih interpretacija, za čiju bi analizu bilo potrebno napisati zaseban kritički osvrt, što ovdje nećemo činiti. Zadržat ćemo se na njegovu zaključku o tiskanju PLM-a u Dubrovniku, koji je, prema njemu, tiskao Dobrić Dobrićević oko 1470. – 1475.14 i analizi kojom je došao do toga zaključka.

Putanec dobro utvrđuje uporabu PLM-a u ženskome samostanu, gdje iz transkripcije Giannellija navodi primjere ženskoga roda u obje knjige („nisam dostojna, znam da sam velika grišnica, usliši me grišnicu“).15 Nakon toga njegova analiza poprima nekritičan i metodološki netočan smjer, zbog čega se ne može prihvatiti kao ozbiljna znanstvena raščlamba.

Putanec analizira jedan list iz Arhiva HAZU-a, signatura: D-XV-99. Radi se o indulgenciji ili oprostnici pape Siksta IV., koja je izdana 31. svibnja 1475. Putanec analizira taj jedan arak papira, formata 39 x 30 cm, čija je jedna stranica prazna, a na drugoj stranici dolazi latinska oprostnica pape Siksta IV., koja je tiskana latinicom, odnosno goticom. Ispod nje nalazi se tumačenje oprostnice na klasičnoj latinici (romani), na talijanskome jeziku i mletačkome dijalektu. Putanec donosi prijepis teksta16 te dvije nepotpune fotografije oprostnice.17

U Veneciji je radilo više desetina majstora tiskara koji su u svojim oficinama mogli otisnuti tu oprostnicu za potrebe same Venecije, ali Putanec nekritički odbacuje sve mletačke tiskare i tvrdi da je dokazao da je Dobrić Dobrićević tiskar oprostnice.18 Međutim, za to on ipak ne nudi nikakve dokaze niti je to moguće tvrditi na temelju analize nekoliko slova te eliminacije dvaju registara slova inkunabula s početka 20. st. – napomenimo kako registre samo navodi, ali ne nudi nikakvu tipografsku analizu.19

Kako Putanec dolazi do Dobrićevića? Usporedbom slova papinske oprostnice s pojedinim inkunabulama koje je tiskao Dobrić Dobrićević, pronalazi sličnosti u gotici, ali ne u cijelome tekstu, nego samo u slovima M, D, P i A. Već to po njemu „bjelodano dokazuje da je tu indulgenciju tiskao Dobrić Dobrićević“.20 Nadalje, Putanec u predmetnome arku prepoznaje sličnosti između nekoliko slova fonta romana sa slovima PLM-a. Ipak, svjestan je da je takva analiza problematična jer ni tih nekoliko slova ne može pouzdano uputiti na Dobrićevićevu tiskaru. Polazeći od lošega, gotovo amaterskoga otiska PLM-a – što je svakako točno – na temelju nedostatne analize slova zaključuje da je Dobrićević ta slova možda prigodno nabavio prije, kada je kao mladić i naučnik boravio kod Paltašića. Na toj osnovi Putanec nadalje zaključuje da je Dobrićević, prije naukovanja kod Paltašića, kao rođeni Dubrovčanin, u dobi od dvadeset do dvadeset pet godina učio tiskarski zanat u Dubrovniku, oko 1470. – 1475., kada je posuđenim slovima navodno prigodno otisnuo PLM u Dubrovniku i predao ga na uporabu dubrovačkim ženskim samostanima.21 Prema toj pretpostavci, cijela bi tiskarska oficina potom ostala izvan uporabe do 1501., kada se spominje u oporuci Luke Radovanovića, ali ovaj put s puncama za bosančicu, a ne za latinicu. Kada pogledamo font gotice i romane u oprostnici Siksta IV. te vizualno usporedimo donji tekst (romanu) oprostnice sa slovima PLM-a, parafrazirajući Putanca, bjelodano je samo to da se ti izvori ne mogu uspoređivati na način kako on to predlaže.

Slika 4. Oprostnica pape Siksta IV., izdana 31. svibnja 1475.22
bandvor-2-bd2026001-g4.jpg

Putančeva analiza predstavlja neutemeljeno, neznanstveno i nekritičko tumačenje izvora. Zbog netočnih i neprovjerenih usporedbi te iz njih izvedenih neutemeljenih zaključaka, može se pretpostaviti da je usmjeravanje analize bilo ciljano isključivo prema unaprijed postavljenome i željenome zaključku. Jedan je od takvih primjera njegova usmjeravanja analize prepoznavanje ćiriličnoga velikog slova I u PLM-u – koje bi trebalo učvrstiti povezivanje navodne Dobrićevićeve tiskare latiničnih molitvenika iz 1475. s prešom i puncama na zapadnoj ćirilici (bosančici) koje se pojavljuju u oporuci iz 1501.23 Pogledajmo sljedeću sliku, gdje smo iskoristili umjetnu inteligenciju za rotaciju trećega slova u riječi FINIS, uz jasan nalog da se ne mijenja izgled, kompozicija, pozicija i oblik tih pet slova, nego da se samo zrcali treće slovo.

Slika 5. Originalna riječ FINIS gore te ista riječ sa zrcaljenim trećim slovom dolje.24
bandvor-2-bd2026001-g5.png

Iz slike je jasno da se radi o velikome latiničnom slovu N, koje je tiskar iz nama nepoznatoga razloga zrcalno rotirao po okomici. Ovakva se rotacija velikoga slova N pojavljuje na više mjesta u PLM-u, ali kao jedini grafički primjer toga tipa u PLM-u. Prema tome, nema govora o bilo kakvome setu ćiriličnih slova, kako to pokušava usmjereno i neutemeljeno tumačiti Putanec.

Osim nedostatne i tendenciozno oblikovane analize, postoji cijeli niz drugih povijesnih problema koji, prema današnjoj razini spoznaje, isključuju mogućnost tiskanja inkunabula u Dubrovniku. Osvrnimo se na neke od njih.

Iza Kosinjske tiskare vjerojatno stoje najviši slojevi hrvatskoga plemstva, ponajprije Anž Frankapan Brinjski te kosinjski pavlini, a neposredno i knezovi Kosinjski, Lackovići od plemena Stupića.25 Iza Senjske tiskare stoje Senjska biskupija, Senjski kaptol i senjski gospari na čelu s Blažom Baromićem.

Nasuprot tomu, pretpostavka o dubrovačkoj tiskari Dobrića Dobrićevića – prema kojoj je on kao mladić, s dvadesetak godina, u Dubrovniku učio tiskarski zanat tiskajući PLM – smješta takvu djelatnost u Dubrovnik i to u približno isto vrijeme kada je Venecija tek započinjala s tiskarskim radom te godinama prije Kosinja i Senja. Riječ je o vrlo neuvjerljivoj argumentaciji koja otvara cijeli niz neodgovorenih pitanja.

Tko je financirao Dobrićevića? Kako je dopremio tiskarski stroj, papir i tintu? Tko je financirao, a tko izrezao vrlo skupe i vremenski zahtjevne punce za slova? Kako je mladi Dobrićević, prije bilo kakvoga potvrđenog stupanja u tiskarski zanat, mogao svladati tako zahtjevan posao? Tko je bio slagar i tko su bili drugi pomoćnici i suradnici? Gdje su povijesni tragovi PLM-a u dubrovačkoj tiskari, njezinih drugih knjiga, izdanja, djelatnosti ili bilo kojih drugih elemenata njezina postojanja ako je prva potvrđena knjiga u prvoj dubrovačkoj tiskari otisnuta gotovo tristo godina nakon Putančeve pretpostavljene dubrovačke oficine – 1783.?26

Sasvim je jasno da se osjetljiva povijesna pitanja poput definiranja mjesta tiskanja PLM-a ili ubiciranja tiskanja inkunabula u Dubrovniku ne mogu rješavati metodološki nedostatnom analizom koja počiva na ograničenome broju indicija, nedokazanim pretpostavkama i unaprijed oblikovanim interpretativnim očekivanjima. Prema današnjoj razini spoznaje, nema znanstveno utemeljene osnove za tvrdnju o tiskanju PLM-a u Dubrovniku, a Putančeva analiza oprostnice, zasnovana na podudarnosti tek ponekih njezinih slova sa slovima PLM-a te na unaprijed zadanoj pretpostavci o Dobrićeviću i njegovoj mladenačkoj tiskari u Dubrovniku, ne može se prihvatiti kao ozbiljna znanstvena interpretacija.

Danas znamo tko je otisnuo indulgenciju pape Siksta IV. zahvaljujući istraživanju Daniele Fattori te njezinoj preciznoj i dokumentiranoj usporedbi cijeloga sloga indulgencije s potvrđenim i katalogiziranim slovima mletačkih tiskara. Riječ je o mletačkome tiskaru Nicolòu Jensonu, čija je gotica katalogizirana kao 106 G, a rimsko pismo kao 112 R.27 Fattorina analiza majstora tiskara atribuirana je Nicolòu Jensonu u zapisu oprostnice znanstvene digitalne baze Ius Commune Online (ICo).28 Stoga pitanje tiskanja PLM-a, koje se nije ni moglo razriješiti usporedbom slova PLM-a sa slovima papinske oprostnice iz 1475., i dalje ostaje otvoreno te čeka nove izvore ili pokazatelje koji bi istraživače mogli usmjeriti prema nekome rješenju.

Pojedini hrvatski autori Putančevu su analizu u pravilu nekritički prihvaćali kao gotovo dokazanu znanstvenu činjenicu,29 a ovim istraživanjem pronađen je samo jedan rad koji tiskanje PLM-a u Dubrovniku korektno prenosi kao hipotezu i precizno donosi različite znanstvene stavove.30 Ipak, u literaturi se posljednja tri desetljeća ustalio termin Prvi tiskani dubrovački molitvenik, koji može upućivati i na dubrovačku tiskaru, a ne samo na očiglednu dubrovačku jezičnu provenijenciju.31 Osobito zabrinjava to što se ni 25 godina nakon Fattorine atribucije Nicolòa Jensona kao tiskara indulgencije Siksta IV. – koja ujedno otklanja svaku mogućnost Putančeva prijedloga Dobrićevića i Dubrovnika – i to u doba digitalne humanistike, njezino istraživanje ne uzima u obzir u hrvatskoj literaturi. Najnoviji slučaj javlja se u iznimno važnoj hrvatskoj monografiji Incunabula Croatica. Riječ je o knjizi objavljenoj 2025., nastaloj na temelju višegodišnjega projekta NSK-a u Zagrebu koji je u više navrata financiran iz državnoga proračuna Republike Hrvatske. Tu je knjigu predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nedavno darovao Svetomu Ocu, papi Lavu XIV.32 Glavna urednica Incunabule Croatice očito nije upoznata s istraživanjem Daniele Fattori te i dalje netočno navodi Dubrovnik kao najvjerojatnije mjesto tiskanja PLM-a.33

Krištofor Dubrovčanin, biskup krbavski ili modruški

Krištofor Dubrovčanin34 (lat. Christophorus de Stoycho, također de Stoicis), modernizirano u hrvatskoj literaturi kao Kristofor Stojković,35 rođen je u Dubrovniku u prvoj polovini 15. stoljeća, a umro je u Novom 29. siječnja 1499.36 Pretpostavlja se da je bio franjevac, ali to u literaturi još nije potvrđeno. Međutim, stariji mađarski izvori opisuju ga kao franjevca. Biskup37 Mile Bogović tu je otišao najdalje predlažući povijesno prilično utemeljeno tumačenje Krištoforova mogućeg franjevaštva. Krištofor je u literaturi potvrđen kao doktor kanonskoga prava, a papa Siksto IV. imenovao ga je krbavsko-modruškim biskupom 29. svibnja 1480.38

Matijaš Korvin, pozivajući se na kraljevsko patronatsko pravo, imenovao je dominikanca Antuna Zadranina biskupom Krbavske ili Modruške biskupije,39 a papa Siksto IV., kako smo i rekli, za istu je biskupiju imenovao Krištofora Dubrovčanina. Neslaganje između pape i kralja oko imenovanja novoga biskupa bilo je dosta intenzivno.40 Najizglednije je da su dvojica biskupa usporedno upravljala biskupijom, ali su i oni bili u sukobu.41 Sukob Sv. Stolice i kralja Matijaša Korvina oko imenovanja biskupa, bez obzira na smrt pape Siksta IV. i izbor novoga pape,42 vjerojatno je konačno razriješen tek 1489., smrću Antuna Zadranina, nakon43 koje Krištofor preuzima upravljanje cijelom biskupijom.

Nadalje, Krištofor je dokumentiran pri rimskoj kuriji 12. prosinca 1491. i 3. siječnja 1492. S ameljskim biskupom Cezarom djelovao je kao papinski povjerenik u predmetu gradnje kuća na posjedima hospicija sv. Jeronima.44 Hospicij je pripadao „Časnoj bratovštini Slavena predgrađa sv. Petra”, zajednici hrvatskoga svećenstva i laika iz sjeverne Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije okupljenoj u Rimu.45

Nakon osmanskoga pustošenja Modruša 1493., biskup Krištofor sa starijim se kanonicima sklonio u Novi, gdje je u crkvi sv. Filipa i Jakova uspostavio svoje prebivalište i biskupsku stolicu.46 Umro je, kako je već rečeno, 29. siječnja 1499., a nadgrobni mu je spomenik izradio poznati dubrovački umjetnik Feliks (Brutus) Petančić.47

DJELA KRIŠTOFORA DUBROVČANINA

Franjo Glavinić48 u jednome svojem pismu donosi podatak o nepoznatim tiskanim djelima Krištofora Dubrovčanina. Riječ je o franjevcu koji je izravno sudjelovao u organizaciji tiskanja novih crkvenih misala i brevijara, usklađenih s Tridentskim saborom. Za tu je ulogu odabran kao vrhunski poznavatelj crkvenih tiskanih knjiga te tiskarskih dometa hrvatskih popova glagoljaša prije Tridenta. Informacije koje Franjo Glavinić donosi pišući o tiskanim knjigama i tiskarskim prilikama u Hrvatskoj vrlo su sadržajne i prilično vjerodostojne. U pismu Kongregaciji za širenje vjere, napisanomu u Rijeci 10. travnja 1626., Glavinić obrazlaže tiskarske poslove i hrvatske tiskane knjige te spominje „djela“ monsinjora Krištofora Dubrovčanina49 – pri čemu se misli na knjige tiskane na hrvatskome jeziku.50 Glavinić, međutim, ne daje nikakav precizniji podatak o tim djelima. Za sada je to jedini poznati trag koji biskupa Krištofora Dubrovčanina povezuje s mogućim tiskarskim aktivnostima.

Neki autori, a posebice Valentin Putanec,51 među ta su navodna tiskarska djela biskupa Krištofora Dubrovčanina odmah uvrstili Misal iz 1483. i Kosinjski brevijar iz 1491. Na današnjoj razini spoznaje, hrvatski Prvotisak, Misal iz 1483., najizglednije je otisnut u Kosinjskoj tiskari,52 kao što i Kosinj (Bočać) u to vrijeme potpada pod Krbavsku ili Modrušku biskupiju.53 Međutim, kolofon Misala iznimno je sažet: osim datuma njegova dovršetka54 ne donosi nikakve druge podatke. U to je doba u kolofonima rukopisnih i tiskanih glagoljskih knjiga bila uobičajena praksa navoditi tiskare i druge suradnike, a ponekad i financijere, plemstvo ili biskupe. Da su biskupi Krištofor ili Antun na bilo koji način sudjelovali u tome poslu, to bi vjerojatno na neki način bilo i naznačeno. Takvih je primjera više nego dovoljno, te ih ovdje nije potrebno posebno navoditi.

Nadalje, biskup Krištofor je 1483., po svoj prilici, bio uključen u crkvenokanonski postupak protiv biskupa Antuna Zadranina. To sigurno ne bi bio slučaj da je mogao nesmetano obavljati biskupske poslove i upravljati biskupijom. Zbog svega navedenoga, Misal iz 1483. zasigurno nije jedno od tiskanih „djela” biskupa Krištofora Dubrovčanina.

Nakon što se Prvotisak isključi iz kruga mogućih djela biskupa Krištofora, postavlja se pitanje što nam, na razini današnje spoznaje, još preostaje predložiti. Hrvati imaju devet inkunabula na hrvatskome jeziku, otisnutih od 1483. do 1496. O mogućem mjestu tiskanja prve četiri inkunabule55 i dalje se raspravlja, a za preostalih pet56 mjesto tiskanja danas je razriješeno: ono je utvrđeno novijim istraživanjima ili navedeno izrijekom u njihovim kolofonima. Važno je podsjetiti da je Krištofor Dubrovčanin cijelom biskupijom bez ometanja mogao upravljati tek nakon smrti biskupa Antuna Zadranina, negdje oko 1489. Iz razmatranja otpadaju i sve hrvatske tiskane knjige nastale nakon Krištoforove smrti 1499. Isključuje se i Senjska tiskara, smještena na području Senjske biskupije, nad kojom Krištofor nije imao nikakvu nadležnost. Ne treba posebno naglašavati ni to da se Krištofor ne spominje ni u jednome izdanju Senjske tiskare.

Ako se, dakle, promišlja o knjigama tiskanima na hrvatskome jeziku, nastalima u vrijeme Krištoforova biskupovanja i u čijemu je stvaranju on na bilo koji način mogao sudjelovati – zbog čega ih Franjo Glavinić naziva njegovim „djelima” – u obzir dolaze jedino PLM, dva latinična molitvenika iz 1490., te Kosinjski brevijar iz 1491. Hipotetski bi se moglo računati i s nekim danas nepoznatim hrvatskim inkunabulama, otisnutima prije njegove smrti 1499.

ZAKLJUČAK

Na temelju jedne riječi – „djela” – ne može se predlagati ništa, pa ni moguća lokacija tiskanja PLM-a. Ovdje se samo upućuje na nekoliko činjenica jasno utvrđenih u ovome radu. PLM su otisnuti za uporabu u ženskim samostanima, pisani su dubrovačkim narječjem, a ženskih samostana u tadašnjemu Dubrovniku bilo je sasvim dovoljno. Međutim, same te okolnosti, kao ni iznimno problematičan rad Valentina Putaneca, čije smo zaključke u ovome radu i novijim istraživanjem Daniele Fattori izvan svake dvojbe opovrgnuli, ne mogu biti osnova za prihvaćanje pretpostavke da su PLM tiskani u Dubrovniku. Riječ je o gradu u kojemu nema nikakvih tiskarskih tragova, osim jedne preše i punca za bosančicu u jednoj oporuci iz 1501. i u kojemu je prva tiskana knjiga otisnuta gotovo tristo godina nakon PLM-a. Takva interpretacija nije prihvatljiva u znanstvenome diskursu. Bez obzira na to, i najznačajnija hrvatska literatura danas navodi Dubrovnik kao najizglednije mjesto tiskanja PLM-a.

S druge strane, za Kosinjsku tiskaru postoje jasni tragovi. Ona raspolaže najvećim brojem posrednih i neposrednih pokazatelja koji otvaraju realnu mogućnost tiskanja Prvotiska u Kosinju, a jedina raspolaže i materijalnim tragovima u obliku slijepoga tiska, koji dolazi u Prvotisku kao autorski rad Kosinjanina Ambroza Kacitića. Kosinj, odnosno Bočać, u to je vrijeme bio sastavni dio Krbavske ili Modruške biskupije i nalazio se pod izravnom jurisdikcijom biskupa Krištofora. U Kosinju je najizglednije otisnut i Brevijar iz 1491., koji se u literaturi često naziva Kosinjskim brevijarom.57 Iako ni u jednome od dvaju sačuvanih primjeraka nije očuvan kolofon, raspolažemo povijesnim izvorom prvoga reda – Opisom Like i Krbave iz 1695.58 – u kojemu se izrijekom navodi da se popovi glagoljaši u tada novooslobođenoj Lici i Krbavi u svakodnevnoj molitvi služe glagoljskim brevijarima, čiji kolofoni svjedoče da su otisnuti u gradu Kosinju. Svi ostali hrvatskoglagoljski brevijari imaju očuvane kolofone, te znamo tko ih je i gdje otisnuo, osim spomenutoga prvog i najstarijeg Brevijara iz 1491. godine. Slijedom te argumentacije, na razini današnjih spoznaja treba prihvatiti da je u Opisu Like i Krbave iz 1695. riječ upravo o tome brevijaru. Primjerice, akademik Eduard Hercigonja u tome ne vidi nikakvu dvojbu.59 Postoji i novoutvrđeni trag o mogućemu radu Kosinjanina Ambroza Kacitića i na Kosinjskome brevijaru, o čemu će uskoro biti objavljeno novo istraživanje.

Ako se jednoga dana pronađe kolofon Kosinjskoga brevijara, moći ćemo utvrditi njegov sadržaj, potvrditi ili opovrgnuti Kosinj te provjeriti tko se u njemu spominje. Do tada valja polaziti od raspoloživih povijesnih podataka analizirajući širi povijesni kontekst i sve okolnosti povezane s Kosinjem i Kosinjskom tiskarom.

Isključivo na razini pretpostavke, pri razmatranju tiskanih djela na hrvatskome jeziku koja bi se mogla povezati s biskupom Krištoforom Dubrovčaninom, kako smo rekli, u obzir bi mogli doći Kosinjski brevijar i PLM, odnosno samo PLM – jer je riječ o dvama, a ne o jednome molitveniku. S obzirom na to da je Anž Frankapan Brinjski vrlo vjerojatno do studenoga 1491.60 boravio u gradu Kosinju te da je moguće da je Ambroz Kacitić radio i na Kosinjskome brevijaru, skloniji smo razmatrati isključivo PLM kao moguća djela Krištofora Dubrovčanina. Ako je u ovome radu Dubrovnik kao mjesto tiskanja PLM-a isključen, ako za Veneciju ne postoji nijedan pokazatelj – kao ni u slučaju tiskanja Prvotiska u Veneciji –61 te ako Giannelli Veneciju i Dobrićevića isključuje još 1934., što preostaje predložiti kao mogući lokalitet tiskanja PLM-a? Je li doista nemoguće pretpostaviti da je Krištofor iskoristio postojeću Kosinjsku tiskaru u svojoj biskupiji kako bi otisnuo latinične molitvenike za dubrovačke redovnice te da su upravo to njegova djela o kojima govori Franjo Glavinić? U samome se tisku PLM-a uočavaju nespretnost, žurnost i obilježja laičkoga tiskarskog rada; čini se da su na njemu radili neiskusni, možda – s obzirom na pismo i jezik – dubrovački majstori iz Krištoforova kruga, a ne iskusni kosinjski popovi glagoljaši.

Kako god bilo, još smo daleko od odgovora na pitanje gdje je PLM otisnut. Na razini današnjih spoznaja, Dubrovnik i Venecija zasigurno ne dolaze u obzir, a Kosinj može ostati radna pretpostavka i prijedlog za daljnje promišljanje, a ne – parafrazirajući Putanca – „bjelodana činjenica” ili najizglednija prošla stvarnost, kako se do ovoga rada neutemeljeno tvrdilo za Dubrovnik.

Notes

[1] Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015.https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

[2] Njegova se analiza poslije rijetko konzultira iako se radi o vrlo stručnome prikazu PLM-a. Fancev i Giannelli, 1934.

[3] Fancev i Giannelli, 1934, str. 251–288 u dodatku.

[4] „Nego sva je prilika da u molitveniku imamo sada zajedno spojene dvije stvari što su u samom početku bile svaka za se, premda su bez ikakve sumnje i štampane u isto doba, istim slovima, pa i na istom papiru. Ja držim naime da se posljednji tabak (sveščić, op.a.), koji obuhvaća Oficije sv. Krsta i Oficije sv. Duha, ima smatrati kao samostalna knjižnica što se je mogla prodavati i prodavala i napose, nezavisno od veće knjige sa Oficijem B. D. M. i Sedam psalama pokornih i ostalim molitvama na kraju prvoga dijela, koje su prema svome duhu i sadržaju, čvrsto vezane sa prednjim oficijem. A da je tako i bilo, nagađam po tome, što se na posljednjoj strani pravog molitvenika čita, štampana velikim slovima, riječ finis, dočim na svršetku idućeg tabaka nema ništa, kao što je naravno na kraju malene knjižice, koja broji svega osam listova.“ Fancev i Giannelli, 1934, str. XXXII–XXXIII.

[5] Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015, fol. 101v–102r.https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

[6] Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015, fol. 105v–106r.https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

[7] „Što se pak tiče mjesta štampanja, prilike su još više zamršene, jer, kako su mi složno izjavili stručnjaci, kojima sam dao pregledati knjigu, tipi (tiskarska slova, op. a.) u njoj ne podudaraju se ni s onima što su tada bili u upotrebi u poznatim mletačkim štamparijama (a ko ne bi odmah mislio na Mletke, kao na postojbinu shr. izdanja iz kraja XV. vijeka?), a ni s onima s kojima je radio čuveni dubrovački štampar Dobrić Dobričević (Boninus de Boninus), na koga bi donekle moglo upućivati to što knjiga, u jezičnom pogledu, predstavlja dubrovačku, inače ne uvijek konzekventnu, preradu čakavsko-ikavskih matica, onako kako se to opaža i u starijem Vatikanskom hrvatskom molitveniku.“ Fancev i Giannelli, 1934, str. XXX–XXXI.

[8] „Knjiga čuva se danas u Vatikanskoj biblioteci pod signaturom Inc[unaboli] VI. 33 (prije: Stamp. Barb. C I 20), a tamo je došla g. 1902., kada je papa Lav XIII. kupio bogatu obiteljsku knjižnicu knezova Barberini, u kojoj se je nalazila gotovo od samog početka te biblioteke, kao što izlazi već iz toga što je ona navedena u njenim najstarijim inventarima. Kad se to uzme u obzir, sama se sobom nameće misao da je možda i naš molitvenik stigao u Rim istim putem kao i Vatikanski molitvenik (rukopis Barb. lat. 370), za koji se sada sigurno zna da ga je poklonio kardinalu Franu Barberini starijemu (1597. – 1679.) dubrovački nadbiskup Bernardino Larizza. I zbilja, kada sam prvi put dobio u ruke Hrvatski molitvenik (PLM, op.a.) te sam opazio na strani što dolazi pred sadašnjim početkom knjige bilješku, u kojoj se kratko izlaze sadržaj molitvenika, odmah sam se sjetio rukopisa Barb. lat. 1808, gdje se čitaju brojna pisma nadbiskupa Bernardina kardinalu Franu, pa uspoređujući ih sa bilješkom, mogao sam zaključiti da i ona potječe bez ikakve sumnje iz ruke samog Bernardina.“ Fancev i Giannelli, 1934, str. XXXI.

[9] „Da je pak naš molitvenik možda bio štampan u samom Dubrovniku od nekoga što nije još dosta vješt u štamparskome poslu, to se ne smije nikako pretpostaviti, jer, iako se zna za vrlo rane pokušaje da se štamparstvo uvede u ovaj grad, pa još više i za postojanje u njemu štamparskog alata (ćirilskog!), ne zna se opet da li je ikada, on ili nekakav drugi, namijenjen štampanju latinicom, bio upotrijebljen, što za sada nije nimalo vjerojatno.“ Fancev i Giannelli, 1934, str. XXXI.

[10] Iz jedne oporuke prezbitera Luke Radovanovića, kapelana ženskoga benediktinskog samostana i crkve sv. Marije od Kaštela (Sancte Marie de Castello), datirane 15. listopada 1501. te otvorene 15. srpnja 1502., dan nakon što je Luka Radovanović preminuo, saznajemo sljedeće: „Ostavljam gospodinu Pavlu, sinu pokojnog Vukašina, brevijar na dobrom papiru, neuvezen, te prešu za tiskanje knjiga sa svim svojim puncama (ponzoni) za slavenska slova (lettera schiaua) i sa svim svojim spravama, što se zateknu u mojoj kući.“ Jagić, 1899, str. 508.

Iz toga navoda saznajemo da je vlč. Luka Radovanović u svojoj kući u Dubrovniku zaista imao tiskarsku prešu, pomoćne alate i važno – punce, a ne slova – za tiskanje. Prvo, te se punce nazivaju „lettera schiava“, što može ponekad upućivati na glagoljicu ili u dubrovačkome krugu na bosančicu, ali nikako ne na latinična slova. Npr. Runje, 2007, str. 179. bilj. 159.

Drugo, vlč. Radovanović ima punce, a ne odlivena slova. Taj podatak upućuje na nabavku tiskarskoga alata, na narudžbu iz nekih većih tiskarskih središta (Venecija, Rim), odnosno na pripremu tiskare. Od punca se u mekšemu materijalu udaraju (punch) kalupi slova, koji se potom stavljaju u Gutenbergovu prešicu za lijevanje slova te se ugrijanom legurom olova izlijevaju slova. Dakle, vlč. Radovanović vjerojatno je nešto prije pisanja oporuke tek pribavio tiskarski materijal planiravši samostalno odliti slova glagoljice ili bosančice te krenuti u tiskarski posao. Treće, njegova oporuka sastavljena je 15. listopada 1501., a otvorena dan nakon njegove smrti, 15. srpnja 1502. Možemo pretpostaviti da je vlč. Radovanović planirao osnovati tiskaru i tiskati crkvene knjige. Nabavio je potrebnu aparaturu, ali ga je vjerojatno bolest natjerala na pisanje oporuke, nakon koje je uskoro i preminuo. Nasljednik tiskarske aparature, vlč. Pavle Vukašinović, iako se u literaturi ponekad spominje kao knjižar ili knjižničar, koliko danas znamo, nije otisnuo ništa na toj tiskarskoj preši. „Paulus Vuccassinouich, presbiter, librarius, cappellano di St Luca, Podstraine“. Državni arhiv u Dubrovniku, 2021.

[11] Zapis dubrovačkoga nadbiskupa Bernardina kazuje: „Off(icio) della Madonna con / altre orationi in lingua / Illirica stampato con carattere / Illirico — con le litanie de santi / verso il fine.“ Prevedeno: Oficij Blažene Djevice Marije s drugim molitvama na hrvatskome jeziku, otisnut hrvatskim pismom, s litanijama svetaca prema završetku (knjige). Nakon njega dolazi, drugim rukopisom napisana, stara signatura iz knjižnice knezova Barberini, a čiji je knjižničar iz nekoga razloga i precrtao dio teksta stampato con carattere / Illirico. Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015. https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.). XXVIIr.

[12] „Ipak nema sumnje da su to slova iste tiskare, i da su obje knjižice proizašle iz iste oficine. Da su pak knjižice doista tiskane u 15. stoljeću dokaz je, pored samog signiranja, dosta primitivna tehnika tiskanja i ostali pribor tiskare. Sam papir potječe iz 15. st. Nikakav se vodeni znak ne može ustanoviti u tim inkunabulama, već samo neka tri do četiri primitivna i nejasna fragmenta od vodenih znakova, koji nikako ne odaju oznake papira iz 16. st., kako su to pokazala zajednička istraživanja M. Bošnjaka, V. Hofman i V. Putanca.“ Bošnjak, 1970, str. 63.

[13] Putanec, 1985.

[14] „Dakle, sve govori za to da postoji mogućnost da je Dobrićević u Dubrovniku u godinama oko 1470. – 1475. tiskao Prvotisak Hrvatskog latiničkog molitvenika za samostan časnih sestara od Kaštela i da je stroj i slova tom prilikom ili zbog trošnosti ili zbog kojeg drugog razloga ostavio u Dubrovniku, pa se onda taj materijal spominje i u testamentu Luke Radovanovića iz 1501.“ Putanec, 1985, str. 41. Putanec bez novih dokaza i metodološki neutemeljeno inzistira na Dobrićeviću kako bi preko njega ubicirao tiskanje PLM-a u Dubrovnik iako Giannelli jasno isključuje Dobrićevića kao tiskara i Dubrovnik kao tiskaru. Postoji zapis o tiskarskome stroju, punce za glagoljicu ili bosančicu (ne spominju se odlivena slova i ne spominju se latinična slova) u dubrovačkoj oporuci iz 1501. Iz toga, bez ikakvih dodatnih elemenata, izvesti tiskanje latiničnih knjiga u Dubrovniku 30 godina prije toga zapisa, i to u vrijeme kada Venecija tek započinje s tiskarskim poslom, u potpunosti je neutemeljeno. Johannes de Spira (Johann von Speyer) tiskao je Cicerona u Veneciji 1469. kao prvu mletačku inkunabulu, a iste godine (18. rujna) dobiva i povlasticu mletačkoga senata za tiskanje u Veneciji. Stavljati Dubrovnik, za koji ne postoje nikakvi dokazi o tiskanju inkunabula, u isti rang s Venecijom, nije ozbiljno znanstveno promišljanje. Johannes of Speyer’s Printing Monopoly, Venice (1469), 1469.

https://www.copyrighthistory.org/cam/tools/request/showRepresentation.php?id=representation_i_1469 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

[15] Putanec, 1985, str. 33.

[16] Putanec, 1985, str. 34–35.

[17] Ostaje nejasno zašto Putanec nije donio cijelu fotografiju oprostnice s obzirom na to da se radi o jednoj stranici teksta ne pretjerano velikoga formata. Putanec, 1985, str. 55–56.

[18] Način Putančeva zaključivanja obilježen je iznimnom neobjektivnošću te iznošenjem neutemeljenih zaključaka, bez nužne znanstvene suzdržanosti i interpretativnoga opreza. „Budući da smo s dosta plauzibilnosti dokazali da je Boninis-Dobrićević i njegova oficina tiskala Indulg. 1475. koja sadrži indulgenciju Siksta IV. iz 1475., a budući da je dosljedno i romana s te Indulg. 1475. pripadala istoj oficini, slijedi da je i dodatni tekst na Indulg. 1475. tiskao Boninis-Dobrićević. Conspectus generalis jasno odaje da se radi o tipovima koji se vide na tiskopisima Boninis-Dobrićevićevima.“ Putanec, 1985, str. 38.

[19] Putanec, 1985, str. 36–37.

[20] Putanec, 1985, str. 37.

[21] „No s obzirom na činjenicu da je Boninis-Dobrićević do svoje smrti podržavao dobre veze s domovinom i da je Pt Hrvatski latinički molitvenik bio namijenjen za usku upotrebu nekog dubrovačkog ženskog samostana (»livres d'heures«), moglo bi se misliti da je Boninis-Dobrićević taj amaterski rad u svojim mladim godinama mogao obaviti na licu mjesta u Dubrovniku, prilikom nekog posjeta domovini. … Na to da se radi o najranijoj fazi njegova tiskarskog rada upućuje i lošija kvaliteta papira ako je tiskaru finiji papir bio u to njegovo najranije mladenačko doba preskup.“ Putanec, 1985, str. 40.

[22] Fattori, 2000, str. 255.

[23] „Nedavno sam dobrotom dra Stjepana Krasića dobio fotokopiju čitavog dubrovačkog Hrvatskog latiničkog molitvenika (Vaticana VI-33) i ustanovio sam da je tiskara koja je tiskala spomenuti molitvenik stvarno posjedovala latinska i ćirilska slova. Tiskar naime na mnogo mjesta kada mu ponestaje znak za veliko N gotičkog (rotunda) tipa stavlja (v. sliku) veliko ćirilsko I (H). Tiskaru se činilo to slovo slično latinskom N, ali nije zapazio da srednja kosa linija u slovu ne ide odozgo od lijeva nadesno dolje (N) nego odozdo od lijeva nadesno gore (H). Ako je tiskar posjedovao ovo veliko ćirilsko slovo, lako možemo zaključiti da je posjedovao čitav set ćirilske azbuke.“ Putanec, 1985, str. 41.

[24] Nalog alatu OpenAI Codex, u okviru pretplate ChatGPT Pro bio je jasan: U grafičkoj reprodukciji završne riječi FINIS zrcalno okreni treće slovo preko njegove okomite osi. Pritom moraju ostati neizmijenjeni položaj, veličina i izgled svih slova, podloga te dimenzije slike.

[25] Kosinjska tiskara nedavno je obranjena kao povijesno istraživanje na doktorskoj razini Sveučilišta u Zagrebu, nakon čega je objavljena istoimena knjiga. Istraživanje donosi cijeli niz novih i do sada neobjavljenih argumenata koji učvršćuju tiskanje Misala iz 1483. u Kosinju. Jedan je od najvažnijih materijalnih dokaza slijepi tisak – reljefni tisak bez boje, koji je prvi otkrio Zvonimir Kulundžić 1960., a temeljito i sveobuhvatno obradio te interpretirao Ivan Mance. Radi se o 340 slovnih oznaka, nastalih u vrijeme tiskanja Prvotiska, koji dolaze na pet stranica Prvotiska u devet pozicija i svi upućuju na Kosinjanina Ambroza Kacitića, njegove imendane, potpis i pripadnost kosinjskim pavlinima. Mance, 2023.

[26] „U Zbirci se čuvaju i mnoga izdanja dubrovačkih tiskara, Carla Antonija Occhija iz XVIII. stoljeća, Andree Trevisana s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća i tiskara Antuna i Petra Franja Martecchinija iz XIX. stoljeća, među kojima je i prva knjiga tiskana u prvoj dubrovačkoj tiskari Carla Antonija Occhija, djelo Saba Bobaljevića Mišetića i Miha Monaldija Rime del nobil uomo f. Savino de Bobali Sordo e del signore Michele Monaldi: dedicate all'eccelso Senato della Repubblica di Ragusa, Ragusa, 1783.“ Zbirke | Dubrovačke knjižnice, 2020.https://znanstvena.dkd.hr/zbirke (pristupljeno 5. rujna 2026.).

[27] Prijevod na hrvatski jezik u ovome radu izrađen je pomoću alata OpenAI Codex, u okviru pretplate ChatGPT Pro i radnoga načina Goal. Codex je korišten za prijepis i prijevod teksta, uključujući fusnote i citate, a konačni je prijevod naknadno pregledan i urednički usklađen. „U prvome dijelu teksta nije bilo teško prepoznati istu goticu kojom se tih godina koristio Nicolò Jenson (106 G), dok je rimsko pismo tipa 112 R, kojim se Jenson počeo služiti 1475.“ Fattori, 2000, str. 257.

[29] Među njima se posebno ističe Dragica Malić, koja prva, bez ikakvih ograda, prihvaća Putančevu analizu i prenosi je u nekoliko svojih radova. Ovdje navodimo njezinu najizravniju interpretaciju, u kojoj se poziva upravo na Putanca: „Iza ova dva molitvenika po vremenu postanka slijedi najstariji tiskani hrvatski molitvenik, također vlasništvo Vatikanske biblioteke, za koji se pretpostavlja da je tiskan negdje između 70-ih i 90-ih godina 15. stoljeća, vjerojatno u samom Dubrovniku, te je možda najstarija hrvatska latinicom tiskana knjiga.“ Malić, 1996, str. 64.

[30] Prijatelj Pavičić, 2011, str. 217.

[31] Inkunabula | Struna | Hrvatsko strukovno nazivlje, 2015.https://struna.ihjj.hr/naziv/inkunabula/53080/ (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

[33] „Osim glagoljicom, inkunabule na hrvatskome jeziku bile su tiskane i latinicom. Među njima je prvo djelo nepotpuno sačuvani Molitvenik otisnut oko 1490. godine, otisnut najvjerojatnije na dubrovačkom području.“ Tomić, 2025, str. 17–18.

[34] Dolazi u literaturi u ovim zabilježenim oblicima: Christophorus de Ragusio; Cristofori de Ragusio; Christophorus de Ragusa; Cristofori de Ragusa; Christophorus Ragusinus; Christophorum Ragusinum; Christophorus natione Ragusiensis; Christophori decretorum doctoris presbiteri Ragusini; Cristophorus de Stoycho; Cristophorus de Stoicis; Cristophorus de Stoico; Cristoforo de Strocis; Cristoforo Raguseo; Cristoforo da Ragusa; Mons. Cristoforo Raguseo; Raguzai Kristóf; Christophorus episcopus Modrusiensis; Christophorus Modrusiensis; Christoforo Modrusiensi. Usp. Lonza, 2010, str. 26–30.

[35] Lonza, 2010, str. 26.

[36] Bilješka popa Filipa o smrti Krištofora Dubrovčanina u Novljanskome misalu: „Umri častni otac i gospodin gospodin Hrštof biskup modruški i krbavski i pročaja, ki biše roenjem iz Dubrovnika… envara •I•Z• (=29) v tečeni let božjih •Č•U•P•Z• (=1499) koga telo bi častno shraneno v crkvi svetih apoštol Filipa i Jakova.“ Vitković, 2022, str. 502.

[37] Vilmos Fraknói, u prijepisu jednoga pisma kralja Matijaša Korvina Krištoforu Dubrovčaninu, naslovljava to pismo na sljedeći način: „Kolovoz 1480. Krištoforu Ragužaninu, redovniku reda sv. Franje, kojega je papa imenovao modruškim biskupom. [Kralj] izjavljuje da mu neće dopustiti preuzeti modrušku biskupsku stolicu.“ Fraknói, 1895, str. 41.

[38] „Danas je naš presveti gospodin, gospodin Siksto IV., papa po božanskoj providnosti, u svojem tajnom konzistoriju, kako je običaj… providio Modruškoj crkvi — koja je smrću pokojnog Nikole, njezina posljednjeg biskupa … ostala bez pastira — osobom časnoga muža, gospodina Krištofora, doktora dekretâ i raguškoga svećenika. I postavio ga je biskupom i pastirom iste Modruške crkve, povjerivši mu u cijelosti njezinu skrb, upravu i upravljanje u duhovnim i vremenitim stvarima.“ Špoljarić, 2013, str. 257–258.

[39] „Kako dakle iz takva spora ne bi nastala prilika za daljnje zlo i kako se iz toga ne bi rodila kakva sablazan, nakon što sam doznao što se kod Vaše Svetosti poduzima protivno mojemu pravu i drevnoj slobodi moga kraljevstva, izabrao sam za spomenutu Modrušku crkvu, na temelju svojega patronatskog prava koje imam nad njom kao i nad drugim crkvama svojega kraljevstva, časnoga i redovničkoga muža, brata Antuna iz Zadra, ispovjednika moje presvijetle supruge kraljice.“ Fraknói, 1895, str. 40–41.

[40] „Vaša je Svetost mogla znati, ili, ako sama to ne zna, čuti od drugih, kakvi su duh i običaji naših Ugara: prije nego bi dopustili da se crkvene nadarbine ovoga kraljevstva pri Apostolskoj Stolici podjeljuju bez izbora i predstavljanja njihovih kraljeva, radije bi i po treći put napustili katoličku vjeru te pristali uz broj i zajednicu nevjernika.“ Fraknói, 1895, str. 40.

[41] Izgleda da je Krištofor 1483. pokrenuo kanonski postupak radi izricanja crkvenih prisilnih mjera protiv kraljevske suparničke strane, odnosno Antunove kandidature, jer je papa Siksto IV. 16. srpnja 1483. Matiji Korvinu javio da su na zahtjev modruškoga izabranika izdana pisma crkvenih kazni protiv kraljeva kandidata za modrušku biskupiju. Theiner, 1860, str. 485.

[42] Papa Siksto IV. umire 12. kolovoza 1484. Sixtus IV, 2000.https://www.vatican.va/content/vatican/en/holy-father/sisto-iv.html (pristupljeno 8. rujna 2026.). Novi papa, Inocent VIII, izabran je 29. kolovoza 1484., a ustoličen 12. rujna 1484. Innocent VIII, 2000.https://www.vatican.va/content/vatican/en/holy-father/innocenzo-viii.html (pristupljeno 8. rujna 2026.).

[43] Runje, 2011, str. 19. i Krasić, 1975, str. 221.

[44] Črnčić, 1867, str. 98.

[45] Crkva – Papinski Hrvatski Zavod Svetog Jeronima, 2005.https://sveti-jeronim.org/crkva-2/ (pristupljeno 8. rujna 2026.).

[46] Bilješka novljanskoga župnika Petra Vidakovića u Novljanskome misalu: „Leta •Č•U•P•V• (=1493) bi rasap grada modruše, koga turci porobiše i popališe; iz koga pobiže častni g(ospo)din g(ospo)din krištofor biškup modruški ali karbavski i s nikoliko kanonici starešimi, ki došavš(i) simo v novi grad va vinodoli, ustani se tu i učini sebi prebivanie i stolicu v crikvi svetih filipa i jakova apoštoli…“ Vitković, 2022, str. 502.

[47] Na nadgrobnoj ploči, koja se i danas nalazi u crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom, stoji: „XToPHORO EPISCoPO MODRVSIENSI FELIX PETANCiVS De RAGVSIO PATRI(n)O F(ilius) OB AMOREM PIENTISSIM(um) EI(us) POSVIT M.D.XVII.“ Lonza, 2010, str. 30.

[48] Franjo Glavinić, franjevac, pisac i povjesničar (Kanfanar u Istri, 23. VI. 1585. – Trsat, 6. XII. 1652.) iznimno je važna povijesna ličnost za razumijevanje hrvatskoga tiskarstva na početku 17. st. te njegova pokušaja organizacije nove hrvatske tiskare u Rijeci. Nažalost, njegov koncept čiste hrvatske glagoljske knjige nije prihvaćen. Dogodilo se upravo suprotno. U pokušaju privlačenja pravoslavnih vjernika zapadu, Kongregacija za širenje vjere odlučila je u Rimu tiskati „rusificirane“ glagoljske misale i brevijare, na kojima je radio Rafael Levaković, a nakon njega uređivao i ponovno tiskao Ivan Paštrić. Te crkvene knjige nisu prihvaćene u hrvatskome narodu, čime su hrvatski crkvenoslavenski jezik i glagoljica polako, ali sigurno, napuštani iz liturgije i hrvatskih crkvenih knjiga. Ćošković, 1998.https://hbl.lzmk.hr/clanak/6928 (pristupljeno 23. kolovoza 2026.).

[49] „I u tom pogledu (moleći oprost zbog duljine) navest ću neke primjere, ne zato da bih kudio njihova vrijedna djela, koja poštujem, nego da pokažem stvarnost njihove slabe rasprostranjenosti. Tako su Ilirski misal, koji je prema Rimskome preuredio prečasni mons. Ivan Kožičić, zadarski biskup, zatim djela Marka Marulića Splićanina, Budinićevi psalmi, kao i djela monsinjora Kristofora Dubrovčanina, među Hrvatima, Slavenima, Istranima, Kranjcima i Bezjacima (kajkavci sjeverozapadne Hrvatske, op. a.) zapostavljena, jer se smatra da su previše sklona dalmatinskom i dubrovačkom govoru.“ Fermendžin, 1891, str. 12.

[50] Glavinić u svojemu pismu navodi isključivo tiskane knjige, pa se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da i pod Krištoforovim „djelima” podrazumijeva tiskane knjige. Sve knjige koje pritom nabraja tiskane su na hrvatskome, odnosno, njegovim riječima, na ilirskome jeziku. To jasno proizlazi iz napomene da ih Hrvati iz drugih pokrajina ne prihvaćaju zbog razlika u narječju, odnosno zbog dalmatinskoga i dubrovačkoga govora koji se nalazi u tim knjigama.

[51] Putanec i ovdje rabi previše kategorične i metodološki neoprezne formulacije („jasno je”, „dokazano je”, „iz toga proizlazi”, „bjelodano je” i sl.). Takve tvrdnje u znanstvenome radu ne bi trebalo iznositi bez čvrstih izvora i na njima utemeljene, nedvojbene argumentacije – osobito u istraživanju srednjega vijeka, gdje je takva razina dokazivosti rijetka: „Jasno je da Glavinić pod djelima Kristoforovim misli na Misal iz 1483. i Brevijar iz 1491. godine.“ Putanec, 1989, str. 310.

[52] Usp. Mance, 2023.; Mance, 2025.

[53] U fragmentu Kosinjskoga rukopisnog misala iz 1374. pronalazimo zapis koji, između ostaloga, kazuje i: „A biše dobri biškup Petar.“ Radi se o biskupu Petru de Colda koji je imao problema s preuzimanjem Krbavske biskupije, ali 1373. ugarska ga dvorska kancelarija registrira kao krbavskoga biskupa. Mance, 2023, str. 106–107. i Bogović, 2017, str. 77.

[54] U kolofonu Prvotiska stoji: Ljet gospodnjih 1483. miseca pervara dni 22 ti misli biše svršeni.

[55] To su redom: Misal iz 1483., dva latinična molitvenika koje u ovom radu nazivamo PLM, iz 1490., i Kosinjski brevijar iz 1491.

[56] To su redom: Ispovid ili Izgubljena inkunabula za koju danas, iz istraživanja Daniele Fattori, znamo da je otisnuta u Veneciji 1492. Fattori, 2003. Potom slijede: Baromićev brevijar otisnut u Veneciji 1493., Senjski misal, otisnut u Senju 1494., Lekcionar Bernardina Splićanina otisnut u Veneciji 1495. i Spovid općena otisnuta u Senju 1496.

[57] Pronađena su 24 izvora od 1968. do 2022. koji se koriste terminom Kosinjski brevijar za Brevijar iz 1491. Mance, 2023, str. 668–671.

[58] Opis Like i Krbave iz 1695., koji je prije bio nekorektno osporavan, prvi je put cjelovito obrađen s povijesnoga, geografskoga i sadržajnoga gledišta u knjizi Kosinjska tiskara. Taj se izvor mora uvažavati pri interpretaciji Brevijara iz 1491. Mance, 2023, str. 184–194. i prilog 5.

[59] „Valja napomenuti da kada je riječ o Kosinju kao mjestu gdje se nalazila oficina danas više nema sumnje, zahvaljujući preciznim poredbenim, tekstološkim istraživanjima da je ovdje doista tiskan glagoljski Brevijar iz godine 1491.“ Hercigonja, 1975, str. 213.

[60] Usp. Mance, 2023, str. 137–138.

[61] Od promotora ideje o Veneciji kao mjestu tiskanja Prvotiska, notornoga Jerneja Kopitara do danas, ne postoji ni jedan dokaz ili pokazatelj koji usmjerava tiskanje našega Prvotiska u Veneciju. Dapače, svi pokazatelji i sve analize govore upravo suprotno. Nije to ni posljednja knjiga našega grafičkog stručnjaka Frana Pare, koji na potpuno pogrješnoj analizi Daniele Fattori oko Kosinjskoga brevijara – u radu u kojemu donosi nove vijesti o Ispovidi iz 1492. – na pogrješan način promišlja o Veneciji kao mogućemu mjestu tiskanja hrvatskoga Prvotiska. Usp. Mance, 2023, str. 63–68.; Paro, 2025.; Mance, 2026.




INTRODUCTION

The Croats have nine incunabula printed in the Croatian language, six in the Glagolitic script and three in the Latin script. The first two Latin-script incunabula are two small prayer books now held by the Vatican Library, bound together in a single volume. We know neither when nor where they were printed, but researchers assume that this may have been around 1490. While some assign them to Venice without any evidence, claiming, as they do for our First Printed Croatian Book of 1483, that they were printed there, others claim, entirely without grounds, that they were almost certainly printed in Dubrovnik. Thus, the name First Printed Dubrovnik Prayer Book has become established in the literature, incorrectly suggesting printing in Dubrovnik and referring to one rather than two physically distinct books, produced at the same time and in the same printing house.

The aim of this paper is to provide a historical overview of previous research efforts to establish the historical circumstances surrounding these two Latin-script prayer books and to offer other proposals which, in the light of current knowledge, might be more objective than those favouring Venice or Dubrovnik.

Office of the Blessed Virgin Mary and Office of the Holy Cross

There are inconsistencies even in the name of these Latin-script prayer books, so in this paper we shall refer to them as the First Printing of the Latin-script Prayer Books (hereafter: PLM). As stated in the introduction, they are now preserved bound together in one volume and are publicly available in digitised form on the Vatican Library website.1 They were first brought to public attention by Ciro Giannelli, who provided an analysis2 and a complete transcription3 in a book by Franjo Fancev. In his analysis, Giannelli clearly states that there are two books, not one, explaining this by the large printed letters FINIS at the end of the first prayer book.4

Figure 1. The end of the first and the beginning of the second prayer book5
bandvor-2-bd2026001-g6.jpg
Figure 2. The end of the Office of the Holy Cross and the beginning of the Office of the Holy Spirit in the second prayer book6
bandvor-2-bd2026001-g7.jpg

As we can see in Figure 1, the Office of the Blessed Virgin Mary ends (its beginning has unfortunately not survived) with the large printed letters F I N I S, while the Office of the Holy Cross likewise begins with the large printed letters P O C I G N E (‘begins’, author’s note). In Figure 2, on the other hand, we see that the Office of the Holy Cross ends without a prominent typographical ending, and the Office of the Holy Spirit likewise begins in small letters. These are clear features of the printing which, pending new findings, require us to treat these prayer books as two distinct books, probably bound together in one volume at some point because they were damaged and incomplete. The first prayer book should therefore be entitled Office of the Blessed Virgin Mary, accompanied by the Seven Penitential Psalms, and the second should be entitled Office of the Holy Cross, accompanied by the Office of the Holy Spirit.

It is very important to note that Giannelli had already emphasised the Dubrovnik provenance of the PLM, not only in linguistic terms,7 but also as the most likely area in which they were used.8 Nevertheless, Giannelli clearly states that printing the PLM in Dubrovnik is out of the question,9 although a will drawn up in 1501 and opened in 1502 records the somewhat later presence in Dubrovnik of a printing press, punches for ‘lettera schiaua’ and other tools.10

Figure 3. The note by Bernardino Larizza, Archbishop of Dubrovnik, at the beginning of the PLM11
bandvor-2-bd2026001-g8.jpg

The PLM were subsequently mentioned by several authors, particularly in analyses of the watermarks in their paper,12 but after Giannelli it was Valentin Putanec who devoted the most attention to them. His research is analysed in the following sections.

Valentin Putanec and the printing of the PLM in Dubrovnik

Here we shall draw attention to the problems in the historical and typographical interpretation of the PLM put forward in the research of Valentin Putanec, the first to propose that they were printed in Dubrovnik.13 His analysis was subsequently adopted uncritically by some researchers as the most credible scholarly answer to the question of where the PLM might have been printed. Putanec’s work contains a whole series of inaccuracies and erroneous interpretations which would require a separate critical review; we shall not undertake that here. We shall confine ourselves to his conclusion that the PLM were printed in Dubrovnik by Dobrić Dobrićević around 1470–1475,14 and to the analysis by which he arrived at that conclusion.

Putanec correctly establishes that the PLM were used in a convent, citing examples of feminine grammatical forms in both books from Giannelli’s transcription (‘nisam dostojna, znam da sam velika grišnica, usliši me grišnicu’—‘I am not worthy, I know that I am a great sinner, hear me, a sinner’).15 Thereafter, his analysis takes an uncritical and methodologically unsound direction, which makes it unacceptable as a serious scholarly analysis.

Putanec analyses a single leaf from the Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts (HAZU), shelfmark D-XV-99. It is an indulgence issued by Pope Sixtus IV on 31 May 1475. Putanec examines this single sheet of paper, measuring 39 × 30 cm, one side of which is blank, while the other contains Pope Sixtus IV’s indulgence in Latin, printed in the Latin script, specifically in Gothic type. Beneath it is an explanation of the indulgence in the classical Latin script (Roman type), in Italian and the Venetian dialect. Putanec provides a transcription of the text16 and two incomplete photographs of the indulgence.17

Several dozen master printers were working in Venice and could have printed this indulgence in their workshops for use in Venice itself, but Putanec uncritically dismisses all Venetian printers and claims to have proved that Dobrić Dobrićević printed the indulgence.18 However, he offers no evidence for this, nor can such a claim be made on the basis of an analysis of a few letters and the elimination of two registers of incunabula types dating from the early twentieth century. It should be noted that he merely cites these registers, without offering any typographical analysis.19

How does Putanec arrive at Dobrićević? By comparing the letters of the papal indulgence with individual incunabula printed by Dobrić Dobrićević, he finds similarities in the Gothic type, not throughout the text, but only in the letters M, D, P and A. In his view, this alone ‘clearly proves that this indulgence was printed by Dobrić Dobrićević’.20 Furthermore, in the sheet under discussion, Putanec identifies similarities between several letters of the Roman typeface and the letters of the PLM. He is nevertheless aware that such an analysis is problematic, since even these few letters cannot reliably point to Dobrićević’s printing house.

Figure 4. The indulgence issued by Pope Sixtus IV on 31 May 147521
bandvor-2-bd2026001-g9.jpg

Starting from the poor, almost amateurish printing of the PLM—which is certainly an accurate observation—he concludes, on the basis of an insufficient analysis of the letters, that Dobrićević may have acquired this type for a particular occasion at an earlier date, when he was a young apprentice with Paltašić. On this basis, Putanec further concludes that, before his apprenticeship with Paltašić, Dobrićević, a native of Dubrovnik, learned the printing trade there between the ages of twenty and twenty-five, around 1470–1475, when he supposedly used borrowed type to print the PLM in Dubrovnik for a particular occasion and supplied them to the city’s convents.22 According to this assumption, the entire printing workshop would then have remained unused until 1501, when it is mentioned in Luka Radovanović’s will, but this time with punches for Bosnian Cyrillic rather than the Latin script. When we examine the Gothic and Roman typefaces in Sixtus IV’s indulgence and visually compare its lower text (in Roman type) with the letters of the PLM, to paraphrase Putanec, the only thing that is clear is that these sources cannot be compared in the way he proposes.

Putanec’s analysis constitutes an unfounded, unscholarly and uncritical interpretation of the sources. Given the inaccurate and unverified comparisons and the unfounded conclusions drawn from them, it may be assumed that the analysis was directed solely towards a predetermined, desired conclusion. One such example is his identification of a Cyrillic capital I in the PLM, intended to strengthen the connection between Dobrićević’s supposed printing house for Latin-script prayer books in 1475 and the press and punches for Western Cyrillic (Bosančica) mentioned in the will of 1501.23 Let us examine the following image, in which we used artificial intelligence to rotate the third letter in the word FINIS, with explicit instructions not to change the appearance, composition, position or shape of these five letters, but only to mirror the third letter. The image clearly shows a Latin capital N which, for a reason unknown to us, the printer mirrored across its vertical axis. This rotation of the capital N appears in several places in the PLM, but is the only typographical example of this kind in them. There can therefore be no question of any set of Cyrillic type, as Putanec attempts to suggest through a tendentious and unfounded interpretation.

Figure 5. The original word FINIS above and the same word with the third letter mirrored below.24
bandvor-2-bd2026001-g10.png

Besides the insufficient and tendentious analysis, there is a whole series of other historical problems which, in the light of current knowledge, rule out the possibility that incunabula were printed in Dubrovnik. Let us consider some of them.

The Kosinj Printing House was probably supported by the highest ranks of the Croatian nobility, primarily Anž Frankapan Brinjski and the Pauline monks of Kosinj, and directly by the lords of Kosinj, the Lacković family of the Stupić clan.25 The Senj Printing House was supported by the Diocese of Senj, the Senj Cathedral Chapter and the gentlemen of Senj, led by Blaž Baromić.

By contrast, the assumption concerning Dobrić Dobrićević’s printing house in Dubrovnik—that, as a young man of about twenty, he learned the printing trade there by printing the PLM—places such activity in Dubrovnik at approximately the same time as printing was only beginning in Venice, and years before Kosinj and Senj. This is a highly unconvincing argument which raises a whole series of unanswered questions.

Who financed Dobrićević? How did he transport the printing press, paper and ink? Who financed the very costly and time-consuming cutting of the type punches, and who cut them? How could the young Dobrićević have mastered such a demanding task before any documented entry into the printing trade? Who was the compositor, and who were the other assistants and collaborators? Where are the historical traces of the PLM in the Dubrovnik printing house, of its other books, publications and activities, or any other evidence of its existence, if the first documented book produced in the first printing house in Dubrovnik was printed in 1783, almost three hundred years after Putanec’s hypothetical Dubrovnik workshop?26

It is entirely clear that sensitive historical questions, such as identifying where the PLM were printed or locating the printing of incunabula in Dubrovnik, cannot be resolved by a methodologically insufficient analysis based on a limited number of indications, unproven assumptions and predetermined interpretative expectations. In the light of current knowledge, there is no scholarly basis for claiming that the PLM were printed in Dubrovnik. Putanec’s analysis of the indulgence, based on correspondences between only a few of its letters and those of the PLM, and on a predetermined assumption about Dobrićević and his youthful printing workshop in Dubrovnik, cannot be accepted as a serious scholarly interpretation.

Today we know who printed Pope Sixtus IV’s indulgence thanks to Daniela Fattori’s research and her precise, documented comparison of the type used throughout the indulgence with the verified and catalogued types of Venetian printers. The printer was Nicolò Jenson of Venice, whose Gothic type is catalogued as 106 G and whose Roman type is catalogued as 112 R.27 The entry for the indulgence in the scholarly digital database Ius Commune Online (ICo) attributes it to the master printer Nicolò Jenson on the basis of Fattori’s analysis.28 The question of where the PLM were printed, which could not have been resolved by comparing their letters with those of the papal indulgence of 1475, therefore remains open, awaiting new sources or indications that might guide researchers towards a solution.

Some Croatian authors have generally accepted Putanec’s analysis uncritically as an almost proven scholarly fact,29 while the present research has identified only one paper which correctly presents printing the PLM in Dubrovnik as a hypothesis and accurately sets out the differing scholarly positions.30 Nevertheless, over the past three decades the term First Printed Dubrovnik Prayer Book has become established in the literature, potentially suggesting a Dubrovnik printing house rather than merely the obvious Dubrovnik linguistic provenance.31 It is particularly concerning that, even twenty-five years after Fattori identified Nicolò Jenson as the printer of Sixtus IV’s indulgence—thereby also ruling out Putanec’s proposal concerning Dobrićević and Dubrovnik—and in the age of digital humanities, Croatian literature still fails to take her research into account. The latest instance occurs in the exceptionally important Croatian monograph Incunabula Croatica. Published in 2025, this book resulted from a multi-year project of the National and University Library in Zagreb (NSK), funded on several occasions from the state budget of the Republic of Croatia. The Prime Minister of the Republic of Croatia, Andrej Plenković, recently presented this book to the Holy Father, Pope Leo XIV.32 The editor-in-chief of Incunabula Croatica is evidently unfamiliar with Daniela Fattori’s research and continues to name Dubrovnik incorrectly as the most probable place where the PLM were printed.33

Krištofor Dubrovčanin, Bishop of Krbava or Modruš

Krištofor Dubrovčanin34 (Latin: Christophorus de Stoycho, also de Stoicis), whose name is modernised in Croatian literature as Kristofor Stojković,35 was born in Dubrovnik in the first half of the fifteenth century and died in Novi on 29 January 1499.36 He is assumed to have been a Franciscan, although this has not yet been confirmed in the literature. Older Hungarian sources, however, describe him as a Franciscan. Bishop37 Mile Bogović has gone furthest in this respect, proposing a historically rather well-grounded interpretation of Krištofor’s possible membership of the Franciscan order. Krištofor is documented in the literature as a doctor of canon law, and Pope Sixtus IV appointed him Bishop of Krbava-Modruš on 29 May 1480.38

Invoking the royal right of patronage, Matijaš Korvin appointed the Dominican Antun Zadranin Bishop of the Diocese of Krbava or Modruš,39 while Pope Sixtus IV, as already noted, appointed Krištofor Dubrovčanin to the same diocese. The disagreement between the pope and the king over the appointment of the new bishop was quite intense.40 Most probably, the two bishops governed the diocese concurrently, but they too were in conflict.41 Despite the death of Pope Sixtus IV and the election of a new pope,42 the conflict between the Holy See and King Matijaš Korvin over the appointment of the bishop was probably not finally resolved until the death of Antun Zadranin in 1489,43 after which Krištofor assumed control of the entire diocese.

Furthermore, Krištofor is documented at the Roman Curia on 12 December 1491 and 3 January 1492. Together with Cezar, Bishop of Amelia, he acted as a papal commissioner in a case concerning the construction of houses on the properties of the hospice of St Jerome.44 The hospice belonged to the ‘Venerable Confraternity of Slavs in the Suburb of St Peter’, a community of Croatian clergy and laypeople from northern Croatia, Slavonia, Bosnia and Dalmatia gathered in Rome.45

Following the Ottoman devastation of Modruš in 1493, Bishop Krištofor took refuge in Novi with the senior canons, establishing his residence and episcopal seat in the Church of St Philip and St James.46 As already stated, he died on 29 January 1499, and his funerary monument was made by the well-known Dubrovnik artist Feliks (Brutus) Petančić.47

THE WORKS OF KRIŠTOFOR DUBROVČANIN

Franjo Glavinić48 provides information in one of his letters about unknown printed works of Krištofor Dubrovčanin. Glavinić was a Franciscan directly involved in organising the printing of new liturgical missals and breviaries in accordance with the Council of Trent. He was chosen for this role as an outstanding expert on printed liturgical books and the printing achievements of Croatian Glagolitic priests before Trent. The information Franjo Glavinić provides when discussing printed books and printing conditions in Croatia is highly informative and fairly credible. In a letter to the Congregation for the Propagation of the Faith, written in Rijeka on 10 April 1626, Glavinić discusses printing activities and Croatian printed books, mentioning the ‘works’ of Monsignor Krištofor Dubrovčanin49—meaning books printed in the Croatian language.50 Glavinić, however, provides no more precise information about these works. For now, this is the only known trace linking Bishop Krištofor Dubrovčanin with possible printing activities.

Some authors, particularly Valentin Putanec,51 immediately included the Missal of 1483 and the Kosinj Breviary of 1491 among these supposed printed works of Bishop Krištofor Dubrovčanin. In the light of current knowledge, the First Printed Croatian Book, the Missal of 1483, was most probably printed in the Kosinj Printing House,52 while Kosinj (Bočać) belonged to the Diocese of Krbava or Modruš at that time.53 However, the Missal’s colophon is exceptionally brief: apart from the date of its completion,54 it provides no other information. At that time, it was customary for the colophons of manuscript and printed Glagolitic books to name printers and other collaborators, and sometimes financial backers, members of the nobility or bishops. Had Bishops Krištofor or Antun participated in this undertaking in any way, that would probably have been indicated in some form. There are more than enough such examples, and no need to list them individually here.

Furthermore, in 1483 Bishop Krištofor was in all likelihood involved in proceedings under canon law against Bishop Antun Zadranin. This would certainly not have been the case had he been able to carry out his episcopal duties and govern the diocese unhindered. For all these reasons, the Missal of 1483 is certainly not one of the printed ‘works’ of Bishop Krištofor Dubrovčanin.

Once the First Printed Croatian Book is excluded from Bishop Krištofor’s possible works, the question arises as to what else can be proposed in the light of current knowledge. The Croats have nine incunabula in the Croatian language, printed between 1483 and 1496. The possible place of printing of the first four incunabula55 is still debated, while for the remaining five56 it has now been resolved: it has either been established by recent research or is explicitly stated in their colophons. It is important to recall that Krištofor Dubrovčanin could govern the entire diocese without interference only after the death of Bishop Antun Zadranin, sometime around 1489. All Croatian printed books produced after Krištofor’s death in 1499 must also be excluded from consideration. The Senj Printing House is likewise excluded, since it was situated within the Diocese of Senj, over which Krištofor had no jurisdiction. Nor is there any need to emphasise that Krištofor is not mentioned in any publication of the Senj Printing House.

Thus, if we consider books printed in the Croatian language during Krištofor’s episcopate, in whose production he may have participated in some way—which would explain why Franjo Glavinić calls them his ‘works’—the only possibilities are the PLM, the two Latin-script prayer books from 1490, and the Kosinj Breviary of 1491. Hypothetically, one might also consider Croatian incunabula now unknown to us, printed before his death in 1499.

CONCLUSION

Nothing can be proposed on the basis of a single word—‘works’—not even a possible place of printing for the PLM. Here we merely draw attention to several facts clearly established in this paper. The PLM were printed for use in convents and written in the Dubrovnik dialect, and there were more than enough convents in Dubrovnik at the time. However, these circumstances alone, or the exceptionally problematic work of Valentin Putanec, whose conclusions we have refuted beyond any doubt in this paper through Daniela Fattori’s more recent research, cannot provide a basis for accepting the assumption that the PLM were printed in Dubrovnik. This was a city with no traces of printing activity apart from a press and punches for Bosnian Cyrillic mentioned in a will of 1501, and where the first printed book was produced almost three hundred years after the PLM. Such an interpretation is unacceptable in scholarly discourse. Nevertheless, even the most important Croatian literature today names Dubrovnik as the most likely place where the PLM were printed.

On the other hand, there are clear traces of the Kosinj Printing House. It has the greatest number of indirect and direct indications pointing to a real possibility that the First Printed Croatian Book was printed in Kosinj, and it alone has material traces in the form of blind press, present in that book as the work of Ambroz Kacitić of Kosinj. Kosinj, or Bočać, was then an integral part of the Diocese of Krbava or Modruš and under the direct jurisdiction of Bishop Krištofor. The Breviary of 1491 was also most probably printed in Kosinj and is often referred to in the literature as the Kosinj Breviary.57 Although neither of the two surviving copies preserves its colophon, we have a historical source of primary importance—the Opis Like i Krbave of 169558—which explicitly states that the Glagolitic priests in the then newly liberated regions of Lika and Krbava used Glagolitic breviaries for their daily prayers, and that the colophons of these breviaries testified that they had been printed in the town of Kosinj. The colophons of all other Croatian Glagolitic breviaries survive, and we know who printed them and where, with the exception of the aforementioned first and oldest Breviary of 1491. Following this argument, in the light of current knowledge it should be accepted that the Opis Like i Krbave of 1695 refers precisely to this breviary. For example, the academician Eduard Hercigonja has no doubt about this.59 There is also a newly identified indication that Ambroz Kacitić of Kosinj may have worked on the Kosinj Breviary, on which new research will soon be published.

If the colophon of the Kosinj Breviary is found one day, we shall be able to establish its contents, confirm or refute Kosinj as the place of printing, and determine who is mentioned in it. Until then, we must proceed from the available historical information, analysing the broader historical context and all the circumstances connected with Kosinj and the Kosinj Printing House.

Strictly at the level of hypothesis, when considering printed works in the Croatian language which might be associated with Bishop Krištofor Dubrovčanin, the possibilities, as already noted, would be the Kosinj Breviary and the PLM, or the PLM alone, since there are two prayer books rather than one. Given that Anž Frankapan Brinjski very probably remained in the town of Kosinj until November 1491,60 and that Ambroz Kacitić may also have worked on the Kosinj Breviary, we are more inclined to consider the PLM alone as possible works of Krištofor Dubrovčanin. If Dubrovnik has been ruled out in this paper as the place where the PLM were printed, if there is no indication pointing to Venice—just as there is none for the printing of the First Printed Croatian Book in Venice—61 and if Giannelli ruled out Venice and Dobrićević as early as 1934, what remains to be proposed as a possible location for the printing of the PLM? Is it really impossible to assume that Krištofor used the existing Kosinj Printing House in his diocese to print Latin-script prayer books for the nuns of Dubrovnik, and that these are precisely the works referred to by Franjo Glavinić? The printing of the PLM itself shows awkwardness, haste and characteristics of non-professional printing; it seems to have been undertaken by inexperienced craftsmen, perhaps, given the script and language, from Dubrovnik and Krištofor’s circle, rather than by the experienced Glagolitic priests of Kosinj.

Be that as it may, we are still far from answering the question of where the PLM were printed. In the light of current knowledge, Dubrovnik and Venice are certainly out of the question, while Kosinj may remain a working assumption and a proposal for further consideration, rather than—to paraphrase Putanec—a ‘clear fact’ or the most likely historical reality, as was claimed without grounds for Dubrovnik before this paper.

Notes

[1] Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015.https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (accessed 23 August 2026).

[2] His analysis has rarely been consulted subsequently, although it is a highly expert account of the PLM. Fancev and Giannelli, 1934.

[3] Fancev and Giannelli, 1934, pp. 251–288 in the appendix.

[4] ‘Rather, it seems very likely that the prayer book now brings together two items which were originally separate, although they were undoubtedly printed at the same time, with the same type and even on the same paper. I consider, namely, that the final sheet (quire, author’s note), containing the Office of the Holy Cross and the Office of the Holy Spirit, should be regarded as an independent booklet which could be, and was, sold separately, independently of the larger book containing the Office of the Blessed Virgin Mary and the Seven Penitential Psalms and the other prayers at the end of the first part, which, in their spirit and content, are closely connected with the preceding office. That this was indeed the case, I infer from the fact that the word finis, printed in large letters, appears on the last page of the prayer book proper, whereas there is nothing at the end of the following sheet, as is natural at the end of a small booklet comprising only eight leaves.’ Fancev and Giannelli, 1934, pp. XXXII–XXXIII.

[5] Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015, fol. 101v–102r.https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (accessed 23 August 2026).

[6] Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015, fol. 105v–106r.https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (accessed 23 August 2026).

[7] ‘As for the place of printing, the circumstances are even more complicated, since, as the experts to whom I gave the book for examination unanimously informed me, its types (printing types, author’s note) correspond neither to those then used in the well-known Venetian printing houses (and who would not immediately think of Venice as the home of Serbo-Croatian editions of the late fifteenth century?) nor to those used by the famous Dubrovnik printer Dobrić Dobričević (Boninus de Boninus). The latter might be suggested to some extent by the fact that, linguistically, the book represents a Dubrovnik adaptation, not always consistent, of Chakavian-Ikavian source texts, as can also be observed in the older Vatican Croatian Prayer Book.’ Fancev and Giannelli, 1934, pp. XXX–XXXI.

[8] ‘The book is now held in the Vatican Library under the shelfmark Inc[unaboli] VI. 33 (formerly: Stamp. Barb. C I 20), having arrived there in 1902, when Pope Leo XIII purchased the rich family library of the Barberini princes. It had been in that library almost from its very beginnings, as is evident from its inclusion in the oldest inventories. Taking this into account, it naturally occurs to us that our prayer book may have reached Rome by the same route as the Vatican Prayer Book (manuscript Barb. lat. 370), which is now known for certain to have been presented to Cardinal Fran Barberini the Elder (1597–1679) by the Archbishop of Dubrovnik, Bernardino Larizza. Indeed, when I first had the Croatian Prayer Book (PLM, author’s note) in my hands and noticed, on the page preceding the book’s present beginning, a note briefly describing its contents, I immediately recalled manuscript Barb. lat. 1808, which contains numerous letters from Archbishop Bernardino to Cardinal Fran. By comparing them with the note, I was able to conclude that it too was undoubtedly in Bernardino’s own hand.’ Fancev and Giannelli, 1934, p. XXXI.

[9] ‘It must by no means be assumed that our prayer book might have been printed in Dubrovnik itself by someone not yet sufficiently skilled in printing. Although very early attempts to introduce printing to the city are known, and even the presence there of printing tools (Cyrillic ones!), it is not known whether these tools, or any others intended for printing in the Latin script, were ever used, which at present is not at all likely.’ Fancev and Giannelli, 1934, p. XXXI.

[10] From a will of the priest Luka Radovanović, chaplain of the Benedictine convent and Church of St Mary of the Castle (Sancte Marie de Castello), dated 15 October 1501 and opened on 15 July 1502, the day after his death, we learn the following: ‘I leave to Lord Pavle, son of the late Vukašin, an unbound breviary on good paper, and a press for printing books with all its punches (ponzoni) for Slavonic letters (lettera schiaua) and all its implements which are found in my house.’ Jagić, 1899, p. 508.

This passage tells us that the Reverend Luka Radovanović did indeed have a printing press, auxiliary tools and, importantly, punches rather than cast type in his house in Dubrovnik. Firstly, these punches are described as ‘lettera schiava’, which may sometimes refer to the Glagolitic script or, in the Dubrovnik context, to Bosnian Cyrillic, but certainly not to Latin-script type. See, for example, Runje, 2007, p. 179, n. 159.

Secondly, the Reverend Radovanović had punches, not cast type. This information points to the acquisition of printing tools, an order placed with one of the larger printing centres (Venice or Rome), in other words, preparations for a printing house. Punches are struck into a softer material to produce letter matrices, which are then placed in Gutenberg’s hand mould for casting type; molten lead alloy is used to cast the letters. Thus, shortly before drawing up his will, the Reverend Radovanović had probably only just obtained printing materials, intending to cast Glagolitic or Bosnian Cyrillic type himself and enter the printing trade. Thirdly, his will was drawn up on 15 October 1501 and opened on 15 July 1502, the day after his death. We may assume that the Reverend Radovanović planned to establish a printing house and print liturgical books. He acquired the necessary equipment, but illness probably compelled him to write a will, shortly after which he died. As far as we know today, the heir to the printing equipment, the Reverend Pavle Vukašinović, who is sometimes described in the literature as a bookseller or librarian, printed nothing on this press. ‘Paulus Vuccassinouich, presbiter, librarius, cappellano di St Luca, Podstraine’. Državni arhiv u Dubrovniku, 2021.

[11] The note by Bernardino, Archbishop of Dubrovnik, reads: ‘Off(icio) della Madonna con / altre orationi in lingua / Illirica stampato con carattere / Illirico — con le litanie de santi / verso il fine.’ Translated: Office of the Blessed Virgin Mary with other prayers in the Croatian language, printed in the Croatian script, with the litanies of the saints towards the end (of the book). It is followed by an old shelfmark from the library of the Barberini princes, written in a different hand; for some reason, the librarian also crossed out the words stampato con carattere / Illirico. Inc.VI.33 | DigiVatLib, 2015. https://digi.vatlib.it/view/Inc.VI.33 (accessed 23 August 2026). XXVIIr.

[12] ‘Nevertheless, there is no doubt that these are the types of the same printing house and that both booklets came from the same workshop. That the booklets were indeed printed in the fifteenth century is demonstrated not only by the signatures themselves, but also by the rather primitive printing technique and the other equipment of the printing house. The paper itself dates from the fifteenth century. No watermark can be identified in these incunabula, only some three or four primitive and indistinct fragments of watermarks which in no way display characteristics of sixteenth-century paper, as shown by the joint research of M. Bošnjak, V. Hofman and V. Putanec.’ Bošnjak, 1970, p. 63.

[13] Putanec, 1985.

[14] ‘Thus, everything suggests the possibility that Dobrićević printed the First Printing of the Croatian Latin-script Prayer Book in Dubrovnik around 1470–1475 for the convent of the nuns of the Castle, and left the press and type in Dubrovnik on that occasion, either because they were worn out or for some other reason, so that this material was subsequently mentioned in Luka Radovanović’s will of 1501.’ Putanec, 1985, p. 41. Without new evidence and without a sound methodological basis, Putanec insists on Dobrićević in order to locate the printing of the PLM in Dubrovnik through him, although Giannelli clearly excludes Dobrićević as the printer and Dubrovnik as the place of printing. There is a record of a printing press and punches for the Glagolitic script or Bosnian Cyrillic (cast type is not mentioned, nor is Latin-script type) in a Dubrovnik will of 1501. Inferring from this, without any additional evidence, that Latin-script books were printed in Dubrovnik thirty years before that record, at a time when printing was only beginning in Venice, is entirely unfounded. Johannes de Spira (Johann von Speyer) printed Cicero in Venice in 1469 as the first Venetian incunable, and in the same year, on 18 September, received a privilege from the Venetian Senate to print in Venice. Placing Dubrovnik, for which there is no evidence of incunabula printing, on the same footing as Venice is not serious scholarly reasoning. Johannes of Speyer’s Printing Monopoly, Venice (1469), 1469.

https://www.copyrighthistory.org/cam/tools/request/showRepresentation.php?id=representation_i_1469 (accessed 23 August 2026).

[15] Putanec, 1985, p. 33.

[16] Putanec, 1985, pp. 34–35.

[17] It remains unclear why Putanec did not provide a complete photograph of the indulgence, given that it consists of one page of text in a format that is not particularly large. Putanec, 1985, pp. 55–56.

[18] Putanec’s reasoning is marked by an extreme lack of objectivity and unfounded conclusions, without the necessary scholarly restraint and interpretative caution. ‘Since we have proved with considerable plausibility that Boninis-Dobrićević and his workshop printed Indulg. 1475, which contains the indulgence of Sixtus IV from 1475, and since, consequently, the Roman type of this Indulg. 1475 also belonged to the same workshop, it follows that the additional text on Indulg. 1475 was also printed by Boninis-Dobrićević. The Conspectus generalis clearly shows that these are the types seen in the printed works of Boninis-Dobrićević.’ Putanec, 1985, p. 38.

[19] Putanec, 1985, pp. 36–37.

[20] Putanec, 1985, p. 37.

[21] Fattori, 2000, p. 255.

[22] ‘However, given that Boninis-Dobrićević maintained good connections with his homeland until his death, and that the First Printing of the Croatian Latin-script Prayer Book was intended for the restricted use of a Dubrovnik convent (“livres d’heures”), one might think that Boninis-Dobrićević could have carried out this amateurish work on the spot in Dubrovnik during his youth, on a visit to his homeland. … The poorer quality of the paper also points to the earliest phase of his printing work, if finer paper was too expensive for the printer in those earliest years of his youth.’ Putanec, 1985, p. 40.

[23] ‘Recently, thanks to the kindness of Dr Stjepan Krasić, I received a photocopy of the entire Dubrovnik Croatian Latin-script Prayer Book (Vaticana VI-33) and established that the printing house which printed it did indeed possess Latin and Cyrillic type. In many places, when the printer runs out of the character for the capital N of the Gothic (rotunda) type, he substitutes (see image) a Cyrillic capital I (H). The printer thought that this letter resembled a Latin N, but failed to notice that the central diagonal line does not run from the upper left to the lower right (N), but from the lower left to the upper right (H). If the printer possessed this Cyrillic capital letter, we can readily conclude that he possessed a complete set of the Cyrillic alphabet.’ Putanec, 1985, p. 41.

[24] The instruction to OpenAI Codex, used under a ChatGPT Pro subscription, was explicit: In the graphic reproduction of the final word FINIS, mirror the third letter across its vertical axis. The position, size and appearance of all the letters, the background and the image dimensions must remain unchanged.

[25] The Kosinj Printing House was recently the subject of historical research defended at doctoral level at the University of Zagreb, after which a book of the same name was published. The research presents a whole series of new and previously unpublished arguments strengthening the case for the printing of the Missal of 1483 in Kosinj. One of the most important pieces of material evidence is blind press—relief printing without ink—first discovered by Zvonimir Kulundžić in 1960 and thoroughly and comprehensively examined and interpreted by Ivan Mance. It consists of 340 letter markings, produced when the First Printed Croatian Book was printed, appearing in nine positions on five pages of that book. All point to Ambroz Kacitić of Kosinj, his name days, his signature and his membership of the Pauline community in Kosinj. Mance, 2023.

[26] ‘The Collection also holds many publications by Dubrovnik printers: Carlo Antonio Occhi from the eighteenth century, Andrea Trevisan from the late eighteenth and early nineteenth centuries, and the printers Antun and Petar Franjo Martecchini from the nineteenth century. These include the first book printed in the first printing house in Dubrovnik, that of Carlo Antonio Occhi, a work by Sabo Bobaljević Mišetić and Miho Monaldi, Rime del nobil uomo f. Savino de Bobali Sordo e del signore Michele Monaldi: dedicate all'eccelso Senato della Repubblica di Ragusa, Ragusa, 1783.’ Zbirke | Dubrovačke knjižnice, 2020.https://znanstvena.dkd.hr/zbirke (accessed 5 September 2026).

[27] The translation into Croatian in this paper was produced using OpenAI Codex under a ChatGPT Pro subscription and in Goal mode. Codex was used to transcribe and translate the text, including footnotes and quotations, and the final translation was subsequently reviewed and editorially revised. ‘In the first part of the text, it was not difficult to recognise the same Gothic type used by Nicolò Jenson in those years (106 G), while the Roman type is 112 R, which Jenson began using in 1475.’ Fattori, 2000, p. 257.

[29] Particularly noteworthy among them is Dragica Malić, who was the first to accept Putanec’s analysis without any qualifications and to reproduce it in several of her papers. Here we cite her most direct interpretation, in which she refers specifically to Putanec: ‘Chronologically, these two prayer books are followed by the oldest printed Croatian prayer book, also owned by the Vatican Library, which is assumed to have been printed sometime between the 1470s and the 1490s, probably in Dubrovnik itself, and may be the oldest Croatian book printed in the Latin script.’ Malić, 1996, p. 64.

[30] Prijatelj Pavičić, 2011, p. 217.

[31] Inkunabula | Struna | Hrvatsko strukovno nazivlje, 2015.https://struna.ihjj.hr/naziv/inkunabula/53080/ (accessed 23 August 2026).

[33] ‘Besides the Glagolitic script, incunabula in the Croatian language were also printed in the Latin script. The first work among these is the incompletely preserved Prayer Book printed around 1490, most probably in the Dubrovnik area.’ Tomić, 2025, pp. 17–18.

[34] The following forms are recorded in the literature: Christophorus de Ragusio; Cristofori de Ragusio; Christophorus de Ragusa; Cristofori de Ragusa; Christophorus Ragusinus; Christophorum Ragusinum; Christophorus natione Ragusiensis; Christophori decretorum doctoris presbiteri Ragusini; Cristophorus de Stoycho; Cristophorus de Stoicis; Cristophorus de Stoico; Cristoforo de Strocis; Cristoforo Raguseo; Cristoforo da Ragusa; Mons. Cristoforo Raguseo; Raguzai Kristóf; Christophorus episcopus Modrusiensis; Christophorus Modrusiensis; Christoforo Modrusiensi. Cf. Lonza, 2010, pp. 26–30.

[35] Lonza, 2010, p. 26.

[36] A note by the priest Filip on the death of Krištofor Dubrovčanin in the Novi Missal: ‘The venerable father and lord, Lord Hrštof, Bishop of Modruš and Krbava and other places, who was born in Dubrovnik, died … on •I•Z• (=29) January, in the year of Our Lord •Č•U•P•Z• (=1499), and his body was honourably buried in the Church of the Holy Apostles Philip and James.’ Vitković, 2022, p. 502.

[37] In his transcription of a letter from King Matijaš Korvin to Krištofor Dubrovčanin, Vilmos Fraknói gives the letter the following heading: ‘August 1480. To Krištofor of Ragusa, a friar of the Order of St Francis, whom the pope appointed Bishop of Modruš. [The king] declares that he will not allow him to take possession of the episcopal see of Modruš.’ Fraknói, 1895, p. 41.

[38] ‘Today our most holy lord, Lord Sixtus IV, pope by divine providence, in his secret consistory, as is customary … provided for the Church of Modruš—which, through the death of the late Nikola, its last bishop … had been left without a pastor—by appointing the venerable man, Lord Krištofor, doctor of decrees and priest of Ragusa. He appointed him bishop and pastor of the same Church of Modruš, fully entrusting to him its care, governance and administration in spiritual and temporal matters.’ Špoljarić, 2013, pp. 257–258.

[39] ‘Therefore, lest such a dispute should give occasion for further evil or any scandal should arise from it, having learned what is being done by Your Holiness contrary to my right and the ancient liberty of my kingdom, I have chosen for the aforementioned Church of Modruš, on the basis of my right of patronage over it, as over the other churches of my kingdom, the venerable religious man, Brother Antun of Zadar, confessor to my most illustrious wife, the queen.’ Fraknói, 1895, pp. 40–41.

[40] ‘Your Holiness could have known, or, if you do not know yourself, could have heard from others, the spirit and customs of our Hungarians: rather than allow the ecclesiastical benefices of this kingdom to be conferred at the Apostolic See without election and presentation by their kings, they would sooner abandon the Catholic faith for a third time and join the ranks and community of the unbelievers.’ Fraknói, 1895, p. 40.

[41] It appears that in 1483 Krištofor initiated canonical proceedings seeking the imposition of ecclesiastical coercive measures against the rival royal party, that is, Antun’s candidacy. On 16 July 1483 Pope Sixtus IV informed Matijaš Korvin that, at the request of the bishop-elect of Modruš, letters imposing ecclesiastical censures had been issued against the king’s candidate for the Diocese of Modruš. Theiner, 1860, p. 485.

[42] Pope Sixtus IV died on 12 August 1484. Sixtus IV, 2000.https://www.vatican.va/content/vatican/en/holy-father/sisto-iv.html (accessed 8 September 2026). The new pope, Innocent VIII, was elected on 29 August 1484 and enthroned on 12 September 1484. Innocent VIII, 2000.https://www.vatican.va/content/vatican/en/holy-father/innocenzo-viii.html (accessed 8 September 2026).

[43] Runje, 2011, p. 19, and Krasić, 1975, p. 221.

[44] Črnčić, 1867, p. 98.

[45] Crkva – Papinski Hrvatski Zavod Svetog Jeronima, 2005.https://sveti-jeronim.org/crkva-2/ (accessed 8 September 2026).

[46] A note by Petar Vidaković, parish priest of Novi, in the Novi Missal: ‘In the year •Č•U•P•V• (=1493), the town of Modruš was devastated, plundered and burned by the Turks; from it the venerable Lord Krištofor, Bishop of Modruš or Krbava, fled with several senior canons. Having come here to the town of Novi in Vinodol, he settled here and established his residence and seat in the Church of the Apostles St Philip and St James …’ Vitković, 2022, p. 502.

[47] The tombstone, still in the Church of St Philip and St James in Novi Vinodolski, bears the inscription: ‘XToPHORO EPISCoPO MODRVSIENSI FELIX PETANCiVS De RAGVSIO PATRI(n)O F(ilius) OB AMOREM PIENTISSIM(um) EI(us) POSVIT M.D.XVII.’ Lonza, 2010, p. 30.

[48] Franjo Glavinić, a Franciscan, writer and historian (Kanfanar in Istria, 23 June 1585 – Trsat, 6 December 1652), is an exceptionally important historical figure for understanding Croatian printing in the early seventeenth century and his attempt to organise a new Croatian printing house in Rijeka. Unfortunately, his concept of an unadulterated Croatian Glagolitic book was not accepted. The very opposite happened. In an attempt to draw Orthodox believers towards the West, the Congregation for the Propagation of the Faith decided to print ‘Russified’ Glagolitic missals and breviaries in Rome, prepared by Rafael Levaković and subsequently edited and reprinted by Ivan Paštrić. These liturgical books were not accepted by the Croatian people, as a result of which Croatian Church Slavonic and the Glagolitic script were slowly but surely abandoned in the liturgy and Croatian liturgical books. Ćošković, 1998.https://hbl.lzmk.hr/clanak/6928 (accessed 23 August 2026).

[49] ‘In this respect too (begging pardon for the length), I shall cite some examples, not to disparage their valuable works, which I esteem, but to show how limited their circulation really is. Thus, the Illyrian Missal, revised in accordance with the Roman Missal by the most reverend Monsignor Ivan Kožičić, Bishop of Zadar, the works of Marko Marulić of Split, Budinić’s psalms, and the works of Monsignor Kristofor Dubrovčanin are neglected among the Croats, Slavs, Istrians, Carniolans and Bezjaks (Kajkavian speakers of north-western Croatia, author’s note), since they are considered too inclined towards Dalmatian and Dubrovnik speech.’ Fermendžin, 1891, p. 12.

[50] In his letter, Glavinić refers exclusively to printed books, so it may be assumed with a high degree of probability that by Krištofor’s ‘works’ he also means printed books. All the books he lists were printed in Croatian or, in his words, in the Illyrian language. This is clear from his observation that Croats from other regions do not accept them because of dialectal differences, specifically the Dalmatian and Dubrovnik speech found in those books.

[51] Here too, Putanec uses excessively categorical and methodologically incautious formulations (‘it is clear’, ‘it has been proved’, ‘it follows’, ‘it is evident’, and the like). Such claims should not be made in scholarly work without solid sources and unequivocal arguments based on them, particularly in medieval research, where this degree of demonstrability is rare: ‘It is clear that by Kristofor’s works Glavinić means the Missal of 1483 and the Breviary of 1491.’ Putanec, 1989, p. 310.

[52] Cf. Mance, 2023; Mance, 2025.

[53] In a fragment of the Kosinj Manuscript Missal of 1374, we find a note which states, among other things: ‘And Petar was a good bishop.’ This refers to Bishop Petar de Colda, who had difficulties taking possession of the Diocese of Krbava, but was recorded as Bishop of Krbava by the Hungarian royal chancery in 1373. Mance, 2023, pp. 106–107, and Bogović, 2017, p. 77.

[54] The colophon of the First Printed Croatian Book reads: In the year of Our Lord 1483, in the month of February, on the 22nd day, these missals were completed.

[55] These are, in order: the Missal of 1483, the two Latin-script prayer books from 1490 referred to in this paper as the PLM, and the Kosinj Breviary of 1491.

[56] These are, in order: Ispovid, or the Lost Incunable, which we now know from Daniela Fattori’s research to have been printed in Venice in 1492. Fattori, 2003. It is followed by Baromić’s Breviary, printed in Venice in 1493; the Senj Missal, printed in Senj in 1494; the Lectionary of Bernardin of Split, printed in Venice in 1495; and Spovid općena, printed in Senj in 1496.

[57] Twenty-four sources from 1968 to 2022 have been identified which use the term Kosinj Breviary for the Breviary of 1491. Mance, 2023, pp. 668–671.

[58] The Opis Like i Krbave of 1695, previously disputed without justification, was first comprehensively examined from historical, geographical and textual perspectives in the book The Kosinj Printing House. This source must be taken into account when interpreting the Breviary of 1491. Mance, 2023, pp. 184–194 and Appendix 5.

[59] ‘It should be noted that, as regards Kosinj as the location of the workshop, there is no longer any doubt today, thanks to precise comparative textual research, that the Glagolitic Breviary of 1491 was indeed printed here.’ Hercigonja, 1975, p. 213.

[60] Cf. Mance, 2023, pp. 137–138.

[61] From the notorious Jernej Kopitar, promoter of the idea that the First Printed Croatian Book was printed in Venice, to the present day, there is not a single piece of evidence or indication pointing to Venice as its place of printing. On the contrary, all indications and analyses suggest precisely the opposite. Nor is such evidence provided by the latest book by our typographical expert Frane Paro, who, on the basis of Daniela Fattori’s entirely erroneous analysis concerning the Kosinj Breviary—in a paper presenting new information about Ispovid of 1492—reasons incorrectly about Venice as a possible place of printing for the First Printed Croatian Book. Cf. Mance, 2023, pp. 63–68; Paro, 2025; Mance, 2026.