Izvorni znanstveni članak

Elementi ekspresije u glazbi. Psihologijsko stajalište

Robert Tallant Laudon ; University of Minnesota, Minneapolis, Minnesota, U.S.A.

Sažetak

Godine 1853. i kasnije Hanslick je priznao važnost koju su nove znanosti fiziologije i psihologije sluha mogle imati za glazbu. Istraživao je objašnjenje koje su one mogle dati za «emocije» ili osjećaje u glazbi. Zaključio je da - premda ove znanosti mogu objasniti proizvodnju, prijenos i dolazak vibracija na pužnicu uha te njihov ulazak u živčani sustav - one ne mogu objasniti složenu umjetnost glazbe.
Godine 1890. William Jones iznio je novu ideju o emocijama, poznatu kao James-Lange teoriju. On početak emocija nije smjestio u mozak, nego u napetost i motoričke impulse mišićâ, udova, organâ osjeta i unutarnjih organa, odnosno tjelesnih napetosti i akcija koje je mozak osjećao sa snažnim posljedicama.
Godine 1922. Donald N. Ferguson proučio je Jamesovo djelo Principles of Psychology (Načela psihologije) i iznio teoriju da glazba ima elemente glazbenih napetosti i ritmova koji su paralelni s tjelesnima, te koje se pomoću tih elemenata može dovesti u vezu s bilo kojom emocijom ili kompleksom emocija. Pronašao je da takav pristup može razjasniti djela velikih skladatelja. Analiza može tako ići s onu stranu čisto tehničke analize.
Da bi ilustrirao Fergusonovu teoriju, analizirao je dvije Bachove fuge, jednu s mirnim kretanjem i napetošću, a drugu s uzbuđujućim kvalitetama. Fergusonova teorija mora se priznati ili odbaciti prema tome važi li ili ne James-Langova psihološka teorija. Kako je ova teorija još uvijek prihvaćena u modernoj psihologiji s izvjesnim modifikacijama, sada možemo govoriti o zajedničkim elementima ekspresije koji istodobno pripadaju tijelu i umjetnosti glazbe.

Ključne riječi

Hrčak ID:

32058

URI

https://hrcak.srce.hr/32058

Datum izdavanja:

15.12.2006.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.011 *