Izvorni znanstveni članak
Snimke Josepha Joachima, Eugènea Ysaÿea i Pabla Sarasatea u svjetlu njihove recepcije kod britanskih kritičara 19. stoljeća
Dorottya Fabian
orcid.org/0000-0002-3249-0812
; School of Music and Music Education, The University of New South Wales, Sydney, NSW, Australia
Sažetak
Novinska recepecija znamenitih violinista 19. stoljeća kao što su bili Joseph Joachim (1831-1907), Pablo Sarasate (1844-1908) i Eugène Ysaÿe (1858-1931) važan je izvor za povijesno proučavanje izvodilaštva. Uspoređivanje više izvještaja tijekom godina sa sačuvanim zvučnim zabilježbama donosi uvid u to što su te snimke mogle uhvatiti od umjetnosti ovih svirača.
Kritike također informiraju o očekivanjima, koncertnim praksama i ukusu u 19. stoljeću. Razabiremo da su sve do duboko u 19. stoljeće kritike izbjegavale komentirati izvođenje i raspravljale samo o skladbama. Međutim, s postupnim ustanovljenjem standardnog repertoara interpretacije djelâ postajale su od 1850-ih nadalje važno žarište kritike, sadržavajući neke komparativne komentare. Tako nedavno uočene spoznaje o razlikama između spomenutih violinista zadobivaju nove perspektive. Na primjer, Joachim se potvrđuje kao 'autoritativni' interpret klasičnih djelâ, osobito Bacha. No, uspostavlja se da je, barem što se Bernarda Shawa tiče, "Ysaÿeiva snaga polifonijskog sviranja omogučila mu da se suprotstavi svakoj usporedbi". S druge pak strane, Ysaÿe virtuoz je, a ne 'cijenjeni' i 'strogi' Joachim, bio onaj za kojeg je dokazano da je točnije slijedio partituru, barem u Brahmsovim Mađarskim plesovima.
I komentari suvremenika i dokazi sa snimki upućuju na to da su Joachim i Sarasate svirali s mekanijim i manje izraženim tonom nego Ysaÿe, čiji je tembar opisan kao ‘sočan’. Čini se da je vibrato bio više dijelom proizvodnje tona u Ysaÿevu sviranju, dok su ga Joachim i Sarasate upotrebljavali u različitim stupnjevima i s različitim učincima, najžešće kako bi dodali volumen i intenzitet nekim pasažama. Međutim, važno je istaknuti da se Joachimov vibrato žešće čuje u romantičkom repertoaru nego kada svira Bacha. Postojala je tendencija da se brzi stavci sviraju vrlo brzo. To zapažaju na jednako negativan način i njihovi suvremenici. Ova pojava upućuje na stupanj stabilnosti u ljudskoj percepciji i glazbenom ukusu tijekom duljih vremenskih razdoblja, što je značajno otkriće s implikacijama za postmoderne relativističke teorije.
Ključne riječi
Hrčak ID:
32568
URI
Datum izdavanja:
15.12.2006.
Posjeta: 1.924 *