Filologija, No. 48, 2007.
Izvorni znanstveni članak
Usporedni prikaz jezičnopolitičkih silnica u slavenskim zemljama od kraja 1980-ih godina
Martina Grčević
; Zavod za lingvistička istraživanja HAZU, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
U članku se opisuje jezičnopolitička situacija na slavenskome jezičnome prostoru od kraja 1980-ih godina, kada su počele propadati stare komunističko-socijalističke federacije. Njihove su integracije (tzv. globalizacije u malome) potisnute novim općim globalizacijskim procesima. Pokazuje se da je za vrijeme postojanja tih federacija, u kojima se nalazila većina slavenskih naroda, jezična politika bila uglavnom asimetrična. Neki su jezici bili u podređenome položaju, a drugi u nadređenome. Jezična politika svih slavenskih socijalističkih federacija bila je usmjerena prema održavanju prednosti dominantnih jezika. Ti su se jezici u inozemstvu predstavljali kao njihovi jedini ili glavni jezici (ruski u Sovjetskome Savezu, češki u Čehoslovačkoj, srpski odnosno srpskohrvatski u Jugoslaviji). Budući da drugi nacionalni jezici nisu bili zabranjeni, štoviše, zakonski su bili čak priznati kao službeni jezici, oni su se i dalje — u različitim omjerima — njegovali i proučavali. No pri tome se svugdje moralo paziti da se ne dođe u sukob s etatističkim jezičnopolitičkim silnicama. Naime, u svim je federacijama dominantna federativna jezična politika konkurirala jezičnim politikama pojedinih nedominantnih nacionalnih jezika. Neki su se nedominantni jezici s više uspjeha suprotstavljali dominantnoj federativnoj jezičnoj politici, a neki s mnogo manje, poput ukrajinskoga i bjeloruskoga. Staru unitarističku jezičnu politiku u slavenskim socijalističkim federacijama uvijek je pratila odgovarajuća unitaristička nacionalna politika. U Sovjetskome Savezu obje su bile usmjerene prema rusifikaciji odnosno sovjetizaciji i stvaranju novoga »sovjetskoga naroda« koji bi govorio ruski, a sastojao bi se od različitih etničkih zajednica. Jezična politika prve Čehoslovačke trudila se je stvoriti jedinstveni čehoslovački jezik i njemu pripadajući narod, a jugoslavenska jezična politika pokušala je pak na sebi svojstven način pod dominacijom srpskoga stvoriti srpskohrvatski standardni jezik.
Nakon raspada socijalističkih federacija jezična se politika svugdje znatno promijenila, kako u zemljama koje su bile dominantne za vrijeme socijalističkih federacija, tako i u onih drugih. Danas se te jezičnopolitičke promjene sagledavaju često jednostrano, posebice u zapadnoj slavistici. Jezičnopolitičke prilike u pojedinim zemljama uspoređuju se i vrjednuju prema odrednicama tolerantno — rigorozno, a ne uzimaju se u obzir različitosti povijesno-političkih pozadina uspoređenih zemalja i različite okolnosti u kojima njihove jezične politike postoje. Posebno oštroj kritici izložena je suvremena hrvatska jezična politika. Neki slavisti i najobičnije hrvatske jezičnopolitičke mjere tumače kao »stroge purističke zahvate«, iako se iste jezičnopolitičke mjere u drugim državama (npr. u Češkoj, Rusiji, Poljskoj, a i u Njemačkoj, Danskoj, Mađarskoj, Švedskoj, itd.) doživljavaju kao »jezična njega, savjetovanje o kultiviranju materinskoga jezika« i na slične načine.
Eksplicitna jezična politika današnjih slavenskih zemalja u članku se opisuje na temelju jezičnih zakona, ustavnih odredaba i nacionalnih jezičnih vijeća. Pokazuje se da su sve suvremene slavenske države koje imaju nacionalna jezična vijeća i jezične zakone, članice Europske unije (Slovenija, Slovačka, Poljska). Iz toga slijedi da jezični zakoni i mjerodavne ovlasti tijelâ kao što je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika nisu u suprotnosti europskim integracijama.
Ključne riječi
slavenska jezična politika; globalizacija
Hrčak ID:
33688
URI
Datum izdavanja:
30.12.2008.
Posjeta: 3.164 *