Kineziologija, Vol. 38 No. 1., 2006.
Pregledni rad
Tjelesni odgoj i sport u engleskoj: dualizam, partnerstvo i uvjeti za realizaciju
Mick Donovan
Gareth Jones
Ken Hardman
Sažetak
Od 2002. godine središnja vlada u Engleskoj pokazuje jasno opredjeljenje za uspostavljanje partnerskog odnosa između tjelesnog odgoja i sporta tako što je u proračunu odredila investiciju od 459 milijuna funti za tjelesni odgoj u školama i ostale razvojne inicijative vezane uz sport te 750 milijuna funti koje je namijenila razvoju prateće infrastrukture. Razlozi za takovo, dosad nezabilježeno, ulaganje su raznoliki, a temelje se na spoznajama o zdravstvenom stanju nacije, razini pretilosti, sjedilačkom načinu života i visokoj stopi odustajanja od bavljenja sportom. Vladina politika snažno je odjeknula u stručnim krugovima zbog naglašavanja partnerskog odnosa između tjelesnog odgoja i spor-ta, čime se prevladava povijesni dualizam između ta dva područja ljudske aktivnosti.
Evolucijski razvoj tjelesnog odgoja u školama i sporta u Engleskoj karakterizira pomak od dualizma (u 19. st. organizirane igre i natjecateljski sport povezivali su se s privatnim školama-internatima, dok su se kondicijski usmjereni treninzi prvo povezivali s vojnom obukom, a kasnije s Lingijskom terapijskom gimnastikom u državnim osnovnim školama od 1871. godine nadalje) ka partnerstvu. Od ranih desetljeća 20. stoljeća, kada je većina inicijativa bila povezana s disciplinom i dobrom tjelesnom kondicijom, tjelesni odgoj u engleskim školama razvio se od predmeta kojim dominira učiteljev rad u današnji suvremeni pristup kojemu je u središtu pozornosti učenik i vrlo široko definiran i uravnotežen okvirni plana i programa. Napredak je bio raznoliko obilježen pojavom engleskog sustava oblikovanog pod djelovanjem ‘uvoznih’ utjecaja u koji su se ugradile urođene ‘engleske igre’ i ostale natjecateljske sportske aktivnosti. Ti su se planovi i programi naknadno modificirali, uz pomoć inovativnih pedagoških i didaktičkih pristupa, u smjeru razvoja od ‘djeteta koje radi’ preko ‘djetetu koje misli i radi’ prema ‘refleksivnom djetetu’ u eri nacionalnog kurikuluma tjelesnog odgoja u kasnim 90-im godi-nama 20. stoljeća. Uključivanjem tjelesnog odgoja kao obaveznog osnovnog predmeta u četiri ključna razvojna razdoblja (5-7 godina, 7-11 godina, 11-14 godina i 14-16 godina) u okvir nacionalnog kurikuluma iz 1992. godine uspostavljena je njegova legitimnost kao predmeta i dan je kredibilitet njegovu statusu. Nacionalni kurikulum trebao je osigurati širi i uravnotežen okvir plana i programa odgoja i obrazovanja za učenike od 5 do 16 godina. Međutim, usprkos filozofskim i pedagoškim namjerama i retoričkom idealu o uravnoteženom kurikulumu, realnost je pokazala da je nastavom tjelesnog odgoja u školama dominiralo snažno nasljeđe proizašlo iz sportske tradicije ustanovljene u 19. st. u privatnim školama-internatima. To se nasljeđe očituje u dobro uhodanim izvannastavnim aktivnostima koje obuhvaćaju širok raspon sportskih aktivnosti i koje tradicionalno vode profesori na volonterskoj bazi, ali i u odluci države da osnuje specijalističke visoke sportske škole (SSC). Te bi škole trebale imati središnju ulogu u državnoj strategiji razvoja sporta gledano kroz prizmu razvoja talenata, no od njih se očekuje i da tijesno surađuju sa susjednim srednjim školama te da uspostave veze s osnovnim školama kao bazom iz koje mogu crpiti buduće sportaše, i to preko sastanaka sa sportskim koordinatorima i ciljanim vezama s nastavnicima u osnovnim školama.
Tijekom povijesnog razvoja implicitno je oduvijek postojala ideja o partnerstvu između dualnih područja tjelesnog odgoja i sporta kako u školama tako i u široj zajednici. Novina je, međutim, (re)interpretacija ili moguća rekonstrukcija odnosa između njih u uzajamnom partnerstvu sa zajedničkim programom rada. Sadašnja vizija partnerstva nagovještava promjenjive koncepte tjelesnog odgoja i sporta, koji su dosad bili dualistički definirani. Imanentni terminološki pomaci primjećuju se u spremnosti ministara i predstavnika za medije da tretiraju tjelesni odgoj i sport kao nerazdvojive i međusobno zamjenjive sfere iste aktivnosti. Rekonstrukcija se percipira kao ‘sportska kultura’, za čije su aspiracije dva sata tjedno, određena planom tjelesnog odgoja, nedostatna da bi se postigli željeni učinci tjelesno aktivnog načina života zdravih mladih ljudi. Kako bi se tzv. ‘sportska kultura’ proširila i izvan granica škole, vladina je politika u potrazi za partnerskim pristupom identificirala institucije dopunskog obrazovanja i institucije visokoškolskog obrazovanja, sportske klubove, lokalne vlasti, službe za mlade, Nacionalni sportski savez i regionalne agencije, nacionalne sportske organizacije, kao i sponzorstva privatnog sektora kao partnere koji bi trebali djelovati u suradnji sa središnjom vlasti. Ova je vizija integralni partnerski odnos tjelesnog odgoja i sporta unutar širokog raspona edukacijskih i društveno-institucijskih agencija kojima je zadaća osigurati uvjete za realizaciju tog partnerstva. Tu viziju je podržala zajednička izjava Ministarstva obrazovanja i osposobljavanja i Ministarstvo za kulturu, medije i sport (2004) prema kojoj bi sportski voditelji, menadžeri, profesori i treneri trebali raditi zajedno kako bi pozitivno utjecali na razvoj tjelesno aktivnog ponašanja mladih ljudi. Koncept o partnerskom funkcioniranju tjelesnog odgoja i sporta imat će i neke posljedice za obrazovne programe i programe osposobljavanja na tržištu rada, gdje bi se mogle tražiti stručne kompetencije iz jednoga ili iz oba područja, čime bi se pomoglo premošćivanju jaza između tjelesnog odgoja i sporta.
Jedan institucijski pokušaj da se premosti jaz između tjelesnog odgoja i sportskih ‘kultura’ jest strateška inicijativa realizirana na Sveučilištu Worcester, UK, prema kojoj bi se trebalo osigurati da budući ključni stručnjaci na području tjelesnog odgoja i sporta, kao što su profesori, treneri, stratezi razvoja sporta, koordinatori, upravljači i volontersko osoblje, ne samo da se međusobno dobro razumiju i podržavaju jedni druge, već da steknu i praktično iskustvo i razumijevanje te da postanu svjesni pravog stanja stvari prije no uđu u ‘stvarnost’ i počnu raditi na zadovoljavanju potreba mladih ljudi. Sveučilište Worcester pokrenulo je seriju studijskih programa kako bi na različite načine, ali s punim međusobnim razumijevanjem, pripremilo diplomande za doprinos razvoju mladih kroz tjelesni odgoj i sportske aktivnosti. Trosmjerni strateški pristup sadrži programe: a ) Tjelesni odgoj (status nekvalificiranog učitelja, QTS) kao zajednički studijski smjer za stjecanje zvanja trenera (Coaching Science) ili trenera određenog sporta (Sport Studies), što bi studentima trebalo omogućiti fleksibilnu radnu karijeru; b) studij primijenjene kineziologije u sportu (Sports Coaching Science), program koji studentima pruža sveobuhvatan uvid u konceptualna i praktična znanja potrebna sportskom treneru i nastoji diplomirane studente pripremiti za široki raspon zanimanja za visokoškolski educirane kadrove i c) opsežan program otvoren prema društvenoj zajednici u najširem smislu koji obuhvaća škole i fakultete (osnovne i srednje škole, visokoškolske institucije), klubove (svih kvalitetnih razina), brojne društvene grupe, vladajuća tijela iz područja sporta, kao i trenere i osoblje u širokom rasponu sportova i sportskih disciplina. Proaktivni pristup na Sveučilištu Worcester jamči da bi, u budućnosti, diplomirani studenti sportskih fakulteta mogli biti odgovarajuće osposobljeni za rad s mladima u tjelesnom odgoju i sportu, a uz očuvanje prepoznatljivih tradicionalnih vrijednosti.
Ključne riječi
Hrčak ID:
4047
URI
Datum izdavanja:
30.6.2006.
Posjeta: 22.164 *