Kineziologija, Vol. 38 No. 1., 2006.
Stručni rad
Tjelesni odgoj i sport u mađarskim školama nakon političke tranzicije 1990-ih
Pal Hamar
Derek M. Peters
Karen Van Berlo
Ken Hardman
Sažetak
Ranih 1990-ih zemlje srednje i istočne Europe ušle su u period političke tranzicije obilježen reformama na području edukacije koje su obuhvaćale konceptualna preusmjeravanja utemeljena na idejama humanizma i liberalizma, što je bilo prevedeno u idealistički kurikulum i principe planiranja. Međutim, realnost implementiranja tih ‘principa’ ignorirala je potrebna financijska ulaganja, nove pedagoške i didaktičke intervencije i relevantnu infrastrukturu neophodnu za realizaciju. Stoga, u godinama političke tranzicije, usprkos vladinim ohrabrenjima ve-zanima uz tjelesni odgoj kao kurikularni zahtjev, tjelesni je odgoj postao podcijenjeni predmet; viša školska uprava pokazala je za njega malo interesa, njegov doprinos općem razvoju učenika nije bio dovoljno cijenjen, a profesori tjelesnog odgoja smatrali su se inferiornima, manje sposobnima i vještim u brojnim srednje- i istočnoeuropskim zemljama. Ovaj rad obrađuje status tjelesnog odgoja i sporta u školama u Mađarskoj nakon perioda političke tranzicije iz 1990-ih godina.
Politička tranzicija koja slijedi nakon slobodnih izbora u Mađarskoj 1990. godine postavila je zahtjev za novim društvenim vrijednostima u reorganiziranom društvu. Kako bi se prilagodio tim zahtjevima, cjelokupni edukacijski sustav morao se reformirati kroz državnu politiku obnove i edukacijske zakone. Postupno proširen kurikulum pojačano je naglasio svestranu, dobro uravnoteženu edukaciju i razvoj pozitivnih stavova u okruženju ekonomskog, političkog, znanstvenog, tehničkog, društvenog i moralnog razvoja. Takozvani bipolarni (centralni i lokalni) model reguliranja sadržaja kurikuluma nastao je kao rezultat nacionalnih i inozemnih utjecaja. Tjelesni odgoj i sport identificiran je kao jedno od deset središnjih područja edukacije važnih za zadovoljavanje zahtjeva ‘nove ere’. Njegova je uloga neophodna i jedinstvena u sustavu kulture, a ima izravan utjecaj na tjelesni razvoj učenika te daje povoljnu priliku za razvoj motoričkih vještina i sposobnosti. Njegova se ključna uloga također proteže u područje aktivnog i redovitog tjelesnog vježbanja, kao i nužnosti sporta u vrijednosnom sustavu učenika, čime se promovira zdrav stil života i njeguje tjelesna, mentalna i emocionalna edukacija. Istodobno, novi pristup evaluaciji zamijenio je jednodimenzionalnu, prema učitelju usmjerenu i autoritarnu ocjenu onom utemeljenom na nizu interakcija učenika i profesora: profesori i učenici partneri su u tom procesu.
Godine 1995. pokrenut Nacionalni središnji kurikulum (NCC) danas određuje rad u školama, uključujući i tjelesni odgoj i sport, kao i njegov nastavni plan i program. NCC daje primjere proširenih sadržaja nacionalnog standarda obrazovanja, karakteristika kojega je vidljiva na njegove tri ‘razine’ ciljeva. Na prvoj razini su zajednički predmeti povezani s cijelim odgojno-obrazovnim sustavom. Ispred svakog edukacijskog polja ili područja nalaze se opći razvojni ciljevi. U tjelesnom odgoju i sportu ti su ciljevi definirani za dob od 1-6 i 7-10 godina, a obuhvaćaju zdravlje, učenje kretnih struktura, motoričke sposobnosti, održavanje potrebe za tjelesnim vježbanjem i prilagođen tjelesni odgoj. Tri su razine ciljeva zaokružene pojedinačnim ciljevima, koji su podijeljeni na tri dijela: znanje, vještine i minimalna kompetentnost. Nastavni plan tjelesnog odgoja sastoji se od različitih komponenata: organizacijske vježbe (vježbe postrojavanja), pripremne, bazične i preventivne vježbe, relaksacija; osnovne atletske vježbe; gimnastičke vježbe; ritmička gimnastika, vježbe aerobike (samo za djevojke); sportske igre (rukomet, košarka, nogomet, odbojka); rekreacijske aktivnosti i aktivnosti na otvorenom; samoobrana i borilačke vještine te plivanje. Pojedinačni ciljevi specifičnog područja također uključuju i temeljna znanja nužna za donošenje odluka i izvršavanje zadataka. Minimalne kompetencije opisuju osnovnu razinu znanja, vještina i općih sposobnosti potrebnih za uspješan razvoj učenika.
U nekim je školama odvojeno puno vremena za nastavu tjelesnog odgoja - 225 minuta tjedno (pet sati tjedno uključujući i izvannastavne aktivnosti). Međutim, u posljednjih petnaest godina, u mnogim mađarskim školama broj sati nastave reduciran je na oko 2,5 sata tjedno. Nekoliko faktora priječi napredak tjelesnog odgoja i sporta u Mađarskoj. Državna politika i zakonske odredbe predviđaju samo ograničeni vremenski okvir za postizanje ambicioznih ciljeva i složenih zadataka sadržanih u nastavnom planu i programu. Sljedeći problem vezan je za na-čin mišljenja starijih generacija mađarskih profesora i školskih institucija - to je način razmišljanja previše kontroliranog okruženja prošlog ‘socijalističkog’ upravljanja i profesori čekaju “odozgo” detaljniji plan i program od onoga u NCC-u, a mnogima od njih nedostaje iskustva i znanja za popunjavanje praznina između NCC-a i njihovih izvedbenih planova i programa, kao i potrebne pedagoške i didaktičke intervencijske vještine za poučavanje i situacijsko učenje. Treći se problem tiče neadekvatnosti sportskih objekata i opreme u Mađarskoj - procijenjen je nedostatak od oko 600 sportskih dvorana u školama. Također, dodatni su problemi vezani uz mađarsko javno obrazovanje, kao što je nedovoljno financiranje i profesori s financijskim poteškoćama zbog niskih primanja. Kao i mnoge druge zemlje, relevantni mađarski vladini i nevladini autoriteti trebali bi u suradničkom odnosu uzeti u obzir razvoj ‘bazičnog modela potreba’, u kojemu su identificirani postojeći nedostaci i u kojem su aktivnosti tjelesnog odgoja prisutne i integrirane u ukupnu obrazovnu politiku. Za ispunjavanje tih bazičnih potreba nužni su kvalitetni edukacijski programi, dostupni objekti i oprema, ali i adekvatno plaćeni kvalificirani/iskusni kadrovi s relevantnim znanjem, vještinama i kompetencijama, kao i mogućnosti obogaćivanja kompetencija kontinuiranim profesionalnim razvojem.
Ključne riječi
Hrčak ID:
4191
URI
Datum izdavanja:
30.6.2006.
Posjeta: 4.384 *