Narodna starina, Vol. 2 No. 3, 1922.
Ostalo
Monstrance i kadionice u našim crkvama
Gjuro Szabo
Sažetak
Govoreci o kaležima u našim seoskim crkvama, svako vrijeme znalo je stvoriti i lijepe i znacajne komade, koji su svoju vrijednost zadržali kroz stoljeca, dapace je i povecali.
Sve do drugoga decenija XIX. stoljeca dobivao je svaki komad pecat svoga vremena.
XIX. stoljece izgubilo je pak vezu s prošlošcu, neko umrtvenje je nastupilo. Prije bi nabava i izradba kakvog važnijega komada bilo djelo cijele opcine: svi bi se zanimali, svi na svoj nacin suradivali, svi bi željno išcekivali dovršenje. To je bila stvar sviju, a majstor mandatar sviju. Kasnije je toga svega nestalo: i kalež i monstrancu narucilo bi se, kao da se radi o kakvoj krpi, a kad bi došla, došla bi, pa nikome ništal
Pomalo je pocelo XIX. stoljece osjecati, da mu nešto važno nedostaje, pak se pomišljalo, da se manjak originalnosti dade naknaditi studijem. I doista: studiralo se sve i sva, ali sve ostade jalovo, sve papirnato.
Pod kraj XIX. stoljeca se uvidjelo, da se umjetnost mora umjeti, a ne nauciti.
Monstrancija (ostensorium) razmjerno se je kasno pocela upotrebljavati.
Hostija se ranije spremala samo u manjim neuglednim
posudama (pyxis), a nije se nikako izlagala. Tek onda, kad je papa
Ivan XXII. (1314.-1334.) naredio tijelovsku proslavu na spomen posljednje vecere, pa se hostija u procesiji nosila i izlagala, nastade potreba za osobito ukrašenom napravom, pa se tako razvila monstrancija, koja se barem u pocetku prislanjala uz oblike relikvijara.
Ključne riječi
Monstrance; kadionice; Hrvatske crkve
Hrčak ID:
59425
URI
Datum izdavanja:
31.12.1922.
Posjeta: 1.004 *