Izvorni znanstveni članak
Primjenjujući kritička sredstva na kritičku teoriju. Uz nekoliko primjedbi na implikacije u muzikologiji
Johann Visagie
; University of the Free State, Odsjek za filozofiju, Bloemfontein, Južnoafrička Republika
Sažetak
U ovom članku pristupa se kritičkoj teoriji (KT) sa stajališta teorije arheološkog diskursa (teorija AD). Ova druga sastoji se od nekoliko isprepletenih podteorija. Od toga niza analitičkih sredstava za primjenu na KT odabrano je troje: teorija ideologije, teorija racionalnosti i teorija pojmovnih ključnih formula.
Pretpostavka od koje započinje članak jest da će ova sredstva otkriti neke ključne manjkove u KT te da će to imati neke važne implikacije za muzikološku upotrebu raznih modela KT. No kritička otkrića AD u odnosu na KT mogu se formulirati kao razne "dekonstrukcije" koje se trebaju izvesti na KT kao cjelini, ali i na pojedinim teorija"a ili modelima kao što su Adornova estetička teorija ili Habermasov system critique ili sama Derridaina dekonstrukcija. Na kraju gotovo svih pododjeljaka ovoga članka tražene AD "dekonstrukcije" izrijekom su formulirane kao ciljevi ili namjere kritičkih teoretičara ili kritičkog muzikologa, koji je uistinu dovoljno kritičan da se upusti u radikalno kritičku samorefleksiju.
U procesu formuliranja takvih ciljeva uvodi se model ideološke teorije koji je daleko složeniji i sveobuhvatniji od postojećih pristupa. U svjetlu toga modela složenost ideološke kulture postaje očitom, pa je upravo ova višeslojna "topografija ideološke kulture" ono o čemu se mora voditi računa kada se analizira odnos između glazbe i ideologije. Jedno od kritičkih otkrića u tom pogledu je da se čini da Adorno nije bio sasvim svjestan toga kako su njegova vlastita kritička estetika i njegovi pogledi na glazbu bili stvarno prihvaćeni na "pastoralnoj" razini same ideološke kulture koju je tako snažno kritizirao. Valja istaknuti da ideološki model koji se ovdje predlaže ne smatra nijednu teoriju čistom i slobodnom od ideologije, a to se tiče AD kao cjeline i DA ideološke teorije posebno.
Što se teorije racionalnosti tiče, pokazano je kako je na primjer napetost koju je Adorno konstruirao između pojmovnosti i glazbenog iskustva tipična za antiracionalistički način mišljenja. Ali to se također vezuje s određenom razinom ideološke kulture i zapravo predstavlja pretjeranu iracionalnu reakciju protiv formalističkog racionalizma.
Uvođenje sredstva ključnih formula u KT pokazuje da razne teorije i svi modeli KT barataju nekom vrsti pojmovnog ključa za (kritičko razumijevanje) stvarnost(i). Ali muzikolozi također pokazuju sklonost da se implicitno ili eksplicitno oslone na takve ključeve. Odlomak koji se bavi ovom temom objašnjava strukturu filozofskih ključeva i rasvjetljuje ulogu Derridae i dekonstrukcije u vezi s time. Potom se ilustrira stvarna funkcija tih ključeva na primjerima iz likovne umjetnosti, estetike i glazbe. Ispostavlja se da u najvećem broju slučajeva ključne formule proizvode iskrivljenu (grubo pojednostavljenu) sliku stvarnosti i da su zbog toga prijemljive za imanentnu kritiku ili "dekonstrukciju".
Ključni i prožimajući problem koji se ističe ovim člankom - uz pomoć spomenutih sredstava - leži u tome što složenost postojećih "stanja stvari" i jedinstvenost i koherentnost stvari koje postoje unutar te mreže složenosti nije dovoljno shvatila nijedna od glavnih KT alternativa. One sve završavaju time što naglašavaju nešto do te mjere da to postaje privilegirano na način koji pruža iskrivljenu sliku onoga što je "stvarno" na kocki.
Samo naše iskustvo o glazbi moglo bi se promijeniti kada bi se različita vrsta svjetonazora uistinu dohvatila onih koji komponiraju, slučaju i kritički odgovaraju na glazbu. Bio bi to svjetonazor gdje bi se stvarno potvrdila radikalna relativnost postojanja na svim mogućim razinama, i to do krajnjih razmjera ili do razmjera koji bi bili barem znatno napredniji nego što je to trenutno slučaj.
Ključne riječi
Hrčak ID:
62343
URI
Datum izdavanja:
14.1.2005.
Posjeta: 3.167 *